Na žalost, od sutra više nisam samojebaonik koji kuka nad svojom sudbinom dok malim nožnim prstom poteže flaks ne bi li se na udicu zakačio posao s plaćom od deset tisuća kuna.
Od sutra sam dio hrvatskog radnog stroja koji se može svrstati u one čija su primanja ispod hrvatskog prosjeka od četiri tisuće i par stotina kuna (iako mogu na prste jedne ruke radnika pilane nabrojati ljude koje znadem, a koji su iznad tog prosjeka).
To naravno ne znači da kroz neko vrijeme neću ponovno zavezati onaj isti flaks, ali ovaj puta za kurac, tako da će me poslovi s plaćom ispod prosjeka moći lagano, a onda sve brže vuči za ud tako da mogu izdrkati na njih.
Živio rad i njegovi plodovi.
Post je objavljen 04.05.2006. u 22:56 sati.