subota, 27.06.2009.

How did you found me? Where did you read my story?

U mojem životu su uvijek postojale dvije siluete. Mudrac i Anđeo. Mudrac mi je pomagao da naučim bitne stvari, a Anđeo se borio za moju sreću. Njih dvojica su se uvijek sukobljavali jer me Mudrac uvijek učio da se vodim razumom dok je Anđeo želio da slušam srce. Anđeo me uvijek štitio što je ljutilo Mudraca koji je htio da učim na vlastitim greškama. "Zašto gledaš na ljude kao na crne i bijele?", upitao me jednom Mudrac. "Zato što bi me boje zbunile.", odgovorila sam. "Zar ne misliš da postoji nešto između?", inzistirao je. "Da. A to između nastane kada se crno i bijelo pomješaju. A to je sivo.", rekla sam. "Što to sivo za tebi predstavlja?", upitao me radoznalo. "Osobu od krvi i mesa.", rekla sam mu samouvjereno. "Zašto?", navodio me. "Jer je to osoba koja je griješila i shvatila svoje greške.", objasnila sam. "A kakva je onda osoba koja je u potpunosti crna?", nije odustajao. "To je osoba koja nema duše. Zločesta osoba.", i sama sebi sam zvučala kao naivna curica. "A bijela?", upitao me. "To je čista, neiskvarena i dobra osoba. Koja nije spoznala lošu stranu ovoga života." "Misliš li da postoje takve osobe?", zbunio me ovim pitanjem i razmišljala sam o odgovoru no nisam ga mogla naći. "Ne moraš odmah odgovoriti. Ja ću čekati koliko bude potrebno.", ohrabrio me. Prošla su dva dana. Razmišljala sam ali nisam mogla naći odgovor. Otišla sam Anđelu. "Što te mori?", upitao me zabrinuto. "Postoje li bijeli i crni ljudi?", pitala sam ga. "Ne. Postoje šareni ljudi. Razne boje predstavljaju razne ljudske osobine. Tako sve zajedno čine jednu cjelinu.", odgovorio mi je istog časa. Shvatila sam. Nisam se slagala s Anđelom ali mi je njegovo mišljenje pomoglo u shvaćanju vlastitog. Otišla sam Mudracu. "Ne postoje bijele i crne osobe.", rekla sam mu. "Po čemu si to zaključila?", pitao me odsutno. "Postoje razne nijanse sivih. U nekima je više gorčine, a manje radosti, dok je kod drugih obrnuto. Ne postoje neokaljane osobe. Ne postoje osobe koje nisu spoznale zlo. A i u svakome se krije nešto dobro.", rekla sam mu ushićeno zbog svojeg zaključka. No činio se nezadovoljan odgovorom. "Zar sam nešto krivo rekla?", upitala sam ga. "Nisi. Sve je istina.", rekao je hladnim tonom. "Što onda nije u redu?", upitala sam gotovo plačući. "Sve je u redu.", osmjehnuo se. Nije mi se bio svidio njegov osmjeh. Nije bio dobroćudan. Sljedećeg jutra odlučila sam potražiti Anđela da mu se zahvalim na odgovoru. Umjesto njega naišla sam na Mudraca. Plakao je. Nikada do tada nisam vidjela Mudraca kako plače. Zar je silueta mogla plakati? Suze su mu bile crne. On je bio crn. Okaljan. U ruci mu je bila strijela. NE! Daleko iza njega mogla sam razabrati drugu siluetu. Padala je. Potrčala sam. Trčala sam brzinom vjetra da ga uhvatim, ali nisam uspjela. Pao je. Moj Anđeo. Moj pali Anđeo. Zar je silueta mogla umrijeti? Zar je silueta mogla krvariti? Njegova krv je imala boju za razliku od Mudračevih suza. Imala je boju uvenule ruže. Uvenulog života. Umrle ljepote. Gledala sam mrtvu siluetu. Nisam plakala jer sam se bojala da će i moje suze biti crne. Ipak sam ja dijelom bila kriva za Anđelovu smrt. Tražila sam odgovore, a Mudrac to nije volio. Zapalila sam svijeću u sjećanje na svog Anđela. Taj dan su za mene umrle 3 osobe. Anđeo. Jer ga je Mudrac ubio. Mudrac, koji je od tog trenutka za mene bio mrtav. I dio mene koji su njih dvojica sačinjavali. U mojem životu su prije postojale dvije siluete. Anđeo. I Mudrac. Sada ih više nema. Sada si ti tu. A ti nisi silueta. Volim te, dragi, obojan si mojom ljubavlju :)

- 02:57 - A contradiction? (29) - ^^

srijeda, 24.06.2009.

Sjećanja mutna...Kao u magli...

Gdje si bio? Tražila sam te, ali te nisam mogla naći. Bilo me strah bez tebe. Hodala sam ulicom i gledala u ljude a nitko od njih nije bio ti. Zastala sam jer sam bila osjetila miris tvog parfema ali na nekom drugom. Razočaranje. Kada sam te ugledala ostala sam bez daha. Bio si tako savršen. Tako ranjiv i tako bespomoćan. Cijeli svijet je stao. Mogla sam čuti glazbu iako je nigdje nije bilo. Ona zločesta melodija koju pjevaju opsjednute lutke u horor filmovima. Kao da sam bila na nekom lošem tripu. A ti si me gledao. Noć je bila bistra. Mudrac mi je rekao da tada vidimo ono što smo došli naći. Isuse kako sam te voljela. Bio si tako malo udaljen od mene, a dijelila nas je vječnost. Možda smo se rodili u krivom vremenu. Možda smo previše voljeli dok su drugi mrzili. [Sjećaš se kada si mi dao ružu? Ubola sam se na njezin trn. Boljelo je.] Možda je sve bilo protiv nas. Prevario si vječnost. Uzeo si me čvrsto i stisnuo o hladan zid. Disao si glasno i osjećala sam tvoj topli dah na svom licu. Drhtala sam od tvog dodira. Kada su dotakle moje, ja sam popila krv sa usana tvojih. Nestao si u magli ostavivši me samu, krvavu i....tvoju. Tvoj lik polako blijedi u mojem sjećanju. Recite mi ako ga vidite da znam da je dobro. Počivat ću na grobu ljubavi naše.

- 21:53 - A contradiction? (30) - ^^

subota, 20.06.2009.

Personal message no2

Iskoristi dan. Pokušavala sam doseći ideal. Savršenstvo. Dok nisam shvatila da je to nemoguće. Cilj mi je uvijek bio izlika. Samo sam htjela naći ono što sam tražila. Stvarnost je oduvijek bila drugačija od mojih snova. Prestala sam sanjati. Snovi su me sputavali. Kada je vrijeme bilo u pravu? Kažu da je osjećaj u pravu. Zvala sam te ali me nikad nisi čuo. Bio si suviše neiskvaren da čuješ krivca. Moj Anđeo me jednom davno prije bio upozorio na smijeh. Rekao mi je da se ljudi smiju kada su sretni. Meni je sreća bila strani jezik koji nikako nisam mogla naučiti. Onda mi je Anđeo rekao da osjetim ritam ulice. Ritam života. Ritam ljudi. Slušala sam, naučila sam napamet, ali nikad ga nisam osjetila. U sebi sam uvijek pjevušila svoju melodiju, ali nikad joj nisam mogla smisliti kraj. Anđeo mi je bio rekao da moja melodija nije valjala. Da je bila siva. On nije shvaćao da sam ja cijeli život bila čekala nekoga tko će unijeti život u nju. I onda si došao ti. Melodija je bila dobila boju. Ja sam spoznala sreću. Anđeo je bio sretan jer sam ja bila sretna. Ali onda se dogodio trenutak. Tada sam shvatila da osjećaj nije uvijek bio u pravu. Anđeo je strahovao da će melodija prestati. Ali nastavila je. I onaj djelić tebe je ostao u njoj. Jer te ja nikad ne želim izbrisati. A ja sam shvatila zašto ju nikad nisam uspjevala završiti. Jer je vječna. Dok ja trajem i ona će trajati. Anđeo je bio sretan jer sam ja bila sretna, ali tužan zbog straha koji ga je tištio . "Više me ne trebaš.", rekao mi je. "Ali ti trebaš mene.", nasmiješila sam se. "Moram ti pokazati još puno toga." Anđeo i ja ovisimo jedno o drugomu. Volim te, Anđele.

- 16:42 - A contradiction? (38) - ^^

četvrtak, 18.06.2009.

I never wanted love to fail. I always thought that it was real.

"Idi s njim.", rekao mi je jedan mudrac :) "Neću, ja njega ne volim.", odgovorila sam. "Ne budi glupa. Kajat ćeš se.", mudrac je odgovorio. "Strah me.", rekla sam. "Čega te ima biti strah?", zbunila sam ga. "Da ćemo se izgubiti i da neću znati naći put natrag.", objasnila sam mu. "Zašto bi se željela vratiti natrag? Idi dalje, kamo te put vodi.", pitao me. "Što ako....", zastala sam jer nisam bila sigurna da li želim doznati odgovor na to pitanje. "Probaj. Možda ga zavoliš.", znao je što sam htjela pitati. "Ali ja već volim.", rekla sam tužno, "...samo ne njega." "U tom slučaju je samo jedno pitanje pravo...Želiš li ti da to prestane?", rekao je a ja sam bila sigurna u svoj sljedeći odgovor. "Ne. Nikada. Želim voljeti vječno." "To će te boljeti.", rekao je. "Da li boli umrijeti?", ovo je bilo trik pitanje, jer sam znala što će on odgovoriti. "Ne. Više boli ostati živ." "Istina. A sad mi reci....da li boli voljeti?", pitala sam ga sa žarom u očima iščekujući odgovor. "Ne.", shvatio je, "Više boli kada nemaš koga voljeti." Otvorio je oči. I otišao voljeti. A ja sam nadmudrila mudraca :)

- 14:45 - A contradiction? (23) - ^^

ponedjeljak, 15.06.2009.

Be careful.

Gdje sam? Bojim se. Sve je bilo kričavo. Rozo, plavo,zeleno,ljubičasto. Previše boja me plaši. Jer za mene je uvijek postojalo crno i bijelo. A tada sam prvi put vidjela dalje toga. I zasljepilo me. Osjećala sam se kao u cirkusu u kojem sam ja bila nakaza. Ustala sam se tog jutra i po običaju obukla crne traperice, bijelu majicu, gore crnu košulju, crne tenisice, počešljala svoju crnu kosu i obrubila svoje oči crnom olovkom. Sviđalo mi se kako izgledam. Uvijek mi se sviđalo kako izgledam. Izašla sam van i zapalila cigaretu u svom parkiću. Ovisila sam o tim cigaretama. Još uvijek ovisim. Svi su me uvijek nagovarali da prestanem, ali nikad nisam. Djeca su se igrala oko mene, išla su mi na živce. Bila su glasna. Ja nisam jedna od onih u kojoj razigrana djeca pobuđuju sjećanja na vlastito djetinjstvo. Jer ga nikad zapravo nisam ni imala. Pored klupice su bile prazne boce jeftinog vina. Osjetila sam udarac. Podigla sam šarenu loptu ogorčena jer ta glupa djeca nisu pazila i bacila je na drugi kraj parkića. Djevojčica ne starija od 5 godina je dotrčala do mene suznih očiju. 'Blago tebi ako ti je to najgora stvar koja ti se može dogoditi', pomislila sam. "Pazi se.", rekla je. Kakva je to bila prijetnja. Iako je više zvučalo kao savjet i nije bilo rečeno s gnjevom. Okrenula sam glavu i pravila se da ju nisam čula. Iako sam nastavila razmišljati o njenim riječima. Osjećala sam se suludo, jer su me bile uzdrmale riječi petogodišnjeg djeteta i samu sebe sam prisilila da prestanem razmišljati o tome. Otišla sam iz parkića. Navečer je cijelo društvo išlo u lunapark. Mrzila sam lunaparkove, cirkuse i slične stvari. Previše šarenila. Ali svejedno sam otišla. Sve je odjekivalo smijehom, nekom iskomercijaliziranom rnb glazbom, u zraku se osjećao miris kokica i šećerne vate, reflektori su mi blještali ravno u oči. Dok su se ostali vrtjeli na balerini, ja sam se sakrila u neki mračni kutić, sjela i pripalila. Osjećala sam se izopačeno. Još uvijek sam u glavi mogla jasno razabrati riječi one curice, ali sam se pravila da ih ne čujem. Čega sam se trebala paziti? Sebe, možda? Očigledno, jer očito nisam imala ni malo razuma ako sam se još uvijek zabrinjavala oko toga. Vratila sam se među ljude jer sam počela izluđivati samu sebe. "Vidi se po načinu na koji hodaš da vladaš svijetom." Okrenula sam se. On. "Vidi se da si bila moja cura." Bio je pijan, ali svejedno me streslo ono 'bila'. "Kažeš, lijepa na bivšeg,ha?", nasmijala sam se. Bio je sa svojim frendovima koji su isto bili pijani, ali u svakom slučaju trijezniji od njega. "Savršena." To mi ne bi rekao da je bio trijezan, haha. Nije mi više bilo ugodno u njegovom društvu. "Bok.", rekla sam i okrenula sam se da odem, ali me čvrsto primio za nadlakticu i nije mi dao da odem. "Rekla si da me voliš!", derao se na sav glas. Pogledala sam ga u oči. Smijao se. Pokušala sam se istrgnuti ali nije mi dao. Spustila sam pogled. "Oprosti. Oprosti za sve što sam ti ikad napravio." "Neće mi pomoći ako se sad budem ljutila." "A ti mene i dalje voliš. Kako je to lijepo.", smijao se i dalje. Bio je neopisivo glasan i ljudi su se počeli okretat. "Da. Volim te.", rekla sam. "I mrzim se zbog toga." Uozbiljio se. "Ti si tako lijepa.", gledao me kao da me prvi put vidi u životu. "Pusti me.", rekla sam mu već vidljivo razdražena. "Rekla si da te sljedeći put ne smijem pustiti.", i dalje previše povišenim tonom glasa. U tom trenutku je došao moj prijatelj i udario ga svom snagom, a on je pao na pod. Prijatelj me uhvatio pod ruku i odvukao me, a ja sam se okretala i gledala njega krvavog po cijelog faci... Nakon nekih pola sata nisam više mogla biti tamo i krenula sam doma, sama, nisam nikome dala da me prati. Došla sam do glavne ceste i nisam ni gledala na svjetla na semaforu i kročila sam na cestu. Netko me povukao natrag. Čula sam škripu kotača i vidjela vozača crvenog opela kako psuje gledajući u mojem smijeru. Opet sam se sjetila riječi one curice. Znala sam da to nije imalo veze s tim što me umalo bio pogazio auto i da se mala zapravo bila prijetila, ali sam ja u podsvjesti znala da sam neoprezna u životu i zato sam toliko razmišljala o tome cijeli taj dan. I što se tiče ljubavi, i ceste i čuvanja same sebe. Okrenula sam se da zahvalim onome tko me povukao natrag. On. "I ja tebe volim i uvijek ću paziti na tebe i onda kada ćeš najmanje očekivati." Okrenuo se i otišao natrag prema lunaparku. A ja sam prešla cestu kada se upalilo zeleno svjetlo.

- 19:22 - A contradiction? (8) - ^^

subota, 13.06.2009.

Give me one more chance to make it right.

"Zašto si sama?", pitao me. Htjela sam mu reći da imam osjećaj da sam uvijek sama koliko god ljudi me okruživalo. "Oni su vani, a meni je hladno pa sam ostala unutra." Zna da mrzim hladnoću pa se to činilo kao dobra laž. Valjda mi glas nije zadrhtao dok sam ju izgovarala. "Ja bih te ugrijao." Lagao je. Ne bi. Htjela sam mu reći da ne daje lažna obećanja, da to mrzim i da me boli. Ali sam se samo slabašno nasmiješila, trudila sam se da izgleda što iskrenije. "Tužna si." Htjela sam mu reći da je on razlog mojoj tuzi i da me boli što sam ga izgubila. "Nisam. Umorna sam." Opet slabašan osmjeh. "Idemo na kavu? Ne da mi se biti u školi." [mislim da je to više bila naredba nego pitanje ali nek upitnik stoji] Nije se ni meni dalo. Nije mi se dalo biti na ovom svijetu a kamoli u školi. "Ni meni. Ajmo." Prva istina koju sam rekla. Krenuli smo. Izašli smo van. Zagrlio me da mi ne bude hladno. Naslonila sam glavu na njegovo rame. Uvijek to napravim kad me zagrli. Svejedno sam se tresla, što od hladnoće, što od osjećaja da je sve to bilo krivo. "Trebao sam uzeti jaknu da se obučeš." Trebao si puno toga, a nisi. To sam mu htjela reći. "Nema veze. Nije toliko hladno." Ali sam rekla nešto potpuno suprotno. Izmaknula sam se iz zagrljaja. "Upoznao sam jednu curu." Super za tebe debilu. I ja sam upoznala hrpu ljudi, pa šta? "Jel ti se sviđa?" "Nije loša." Sad sam čekala ono 'ali nije kao ti' ali nije uslijedilo. Grizo si je usnu. "Raskrvarit ćeš se." Ja sam ga jednom bila ugrizla za usnu i raskrvarila mu je. "Ne, zato si ti tu. hehe" Pogledala sam ga u oči. "Više nisam." Spustila sam pogled. U isto vrijeme smo prestali hodati i sad smo stajali bespomično nasred ulice. Počela sam se tresti ali ovaj put to definitivno nije bilo od hladnoće već od truda da ne počnem plakati. Mrzim plakati. Mrzim biti slaba. A on je oduvijek imao takav učinak na mene. Zagrlio me. Čvrsto i htjela sam se otrgnuti ali mi nije dao pa sam se jednostavno prepustila. Stajali smo tako nasred ulice i dalje zagrljeni, a ja sam plakala i ništa više nije imalo smisla. Prestala sam plakati. Malo je opustio zagrljaj. "Nemoj me pustiti." "Nikad." "Želim uvijek biti tvoja." "I bit ćeš." Još me čvršće zaglio. Sada sam ja pustila. Pogledala sam ga. "Ali pustio si me da odem." "Nisam htio." "Zašto si išao protiv svoje volje?" "Jer sam ja bio kriv što si otišla." I bio je. "Ovo ne ide." Boljelo me, ali to je bila istina. "Znam." Htjela sam ga poljubiti ali bi me to slomilo. "Ako ovaj put ja tebe pustim da odeš možda sljedeći put bude lakše." Iako je postojao rizik da ne bude sljedećeg puta ali me bilo strah to spomenuti. "Što ako ne bude sljedećeg puta?" On je spomenuo. "Volim te." To je bio prvi put da sam mu to rekla. "Volim te." Bilo mi je drago da nije rekao 'i ja tebe'. Stajali smo tako još nekih desetak minuta i onda se okrenuo i otišao. A ja sam ga pustila. Vratit će se.

- 23:00 - A contradiction? (13) - ^^

utorak, 09.06.2009.

Who let the dogs out?

Gledala sam svoj odraz u ogledalu. Isti ko i uvijek. Blijeda put. Crna kosa. Pravilne crte lica. Nema podočnjaka iako nisam spavala već 3 dana zaredom. Zazvonio je telefon, ali se nisam htjela javiti. Bilo me strah da ću čuti neke loše vijesti ako se javim. I dalje sam nepomično stajala pred ogledalom. Prenulo me lajanje susjedovog psa koje se čulo izvana. Mrzila sam tog psa. Napokon sam se prisilila da izađem van. Izletila sam na cestu ne obraćajući pažnju na semafor. Imala sam osjećaj da hodam bez cilja, što je zapravo bila i istina. "Dobro došla u moj dom, tugo, mirišeš na usne njene", pjevao je glas iz mojih slušalica, ali te riječi mi tada nisu ništa značile. I ne, ne znam zašto sam slušala baš tu pjesmu, zašto sam bila vani baš u to vrijeme, sama, i zašto sam odlučila sjesti baš na zadnju klupicu u najmračnijem i naizoliranijem dijelu parkića. Ne znam. I ne znam zašto me nije bilo strah. Razmišljala sam o susjedovom psu. Mrzila sam tog psa. Znam da sam to već napomenula, ali stvarno sam, istinski mrzila tog psa. Bio je odvratan, velik, sa ogromnim očnjacima i uvijek je trčao za mnom jer je znao da ga se bojim. Sjedila sam skučena na toj klupici i bilo mi je hladno ali se nisam mogla pomaknuti. Nije mi se više sviđalo što sam sama, a nisam se mogla sjetiti ni jedne osobe koju bih bila poželjela uza sebe. Odjednom sam dobila neki odvratan osjećaj nostalgije. I postalo mi je mučno. Počela mi je curiti krv iz nosa. "I wanna fuck you", sada je pjevao glas u mojim slušalicama. "Already know." Poludila sam jer ta jebena pjesma nije imala nikakve veze sa mojim psihičkim stanjem. Na podu je sada bila poveća lokva krvi koja je iscurila iz mog nosa i tanki mlaz je tekao u smijeru mjesečine i izgledalo je jezivo. A smiješno je što sam se ja u tom trenutku najviše bojala da će doći susjedov pas. Da će nanjušit moju krv. Mrzila sam tog psa. Vidjela sam mušku siluetu kako kroči prema meni. Nisam mogla vidjet tko je to jer ga je mjesečina obasjavala sa strane leđa, a prednja strana je bila u sjeni. "Won't somebody take me home?", pjevušio je glas iz slušalica. Prvi put te večeri složila sam se s njim. Sada je čovjek bio 5 metara od mene i još uvijek mu nisam mogla razabrati lice. Činilo se kao da je u svom svijetu i podignuo je glavu tek kad je došao da onog mlaza krvi i pogledao me. HAHA. To je bio Šipka. Dečko s kvarta. Nisam s njim nikad pričala i uvijek mi je bio čudan i jeziv ali mi je bilo drago da je on a ne netko drugi. Pogledao me na kratko i mislila sam da će nastavit dalje kada je spustio pogled, a zapravo sam iz nekog razloga željela da ostane. Na moje veliko iznenađenje sjeo je pored mene na moju klupicu. Skinula sam slušalice i prekinula Coldplay u pola rečenice, jer sam ga htjela čuti ako nešto kaže iako sam bila sigurna da neće. Iz njegovih slušalica se čuo neki hard rock, punk, metal, štaveć, navijen do kraja. Razmišljala sam o tome zašto Šipka i ja nikad nismo bili ovako blizu, sjedili jedno pored drugoga ili nedajBože progovorili koju suvislu. I znala sam odgovor koji me probio. Zašto? Jer je Šipka bio "društveni propalitet", uvijek je bio sam, svi su govoriili da je čudan jer se nije ponašao po pravilima koje je nalagalo društvo. Još uvijek je šutio, a sada sam mogla prepoznati pjesmu koju je slušao. "Time is running out?", pitala sam. Naravno, nije me čuo, ali je shvatio da mu se obraćam i skinuo slušalice da me čuje. Ponovila sam pitanje. Nije odgovorio, nego je nabacio neki polusmješak i pitao me što radim tu. "Ne znam.", slegnula sam ramenima, "Ti?" Opet sam vidjela taj poluosmjeh koji se nazirao u desnom kutu njegovih usana. "Ovo je moja klupa." Gledala sam ga i ne znam zašto, ali sam bila toliko šokirana tom izjavom da vam to ne mogu opisati riječima. Bila sam tako ljuta na njega. Što je on mislio, tko je on da može prisvajati klupe?! Digla sam se hitro da odem i osjetila kako navire novi val krvi u mojem nosu ali sam ignorirala to i nastavila hodati, no zaustavila me ruka. Ukipila sam se. Potpuno sam zaboravila da sam prije sekundu sjedila pored Šipke i da je logično da je to njegova ruka, pa sam vrisnula. Htjela sam početi trčati, ali mi je ruka sada pružila maramicu da zaustavim krv i polako sam dolazila k sebi pa sam se sjetila tko je to. Pogledala sam ga u oči i on je uzvratio pogledom. Imao je tako lijepe oči. Tako neiskvarene u jednu ruku, a toliko pune ljutnje. Šipka nije bio propalitet. Šipka je bio bolji od svih nas. On je bio taj koji je razumio samog sebe, koji je shvaćao kako život funkcionira i gledao dalje..On nije bio izgubljen. On je bio neshvaćen. A mi smo propali. Toliko duboko da to nismo ni shvaćali. On je bio iznad nas, zato nikad nije ni komunicirao s nama, nižim bićima. Bar sam to mislila u tom trenutku. U sljedećem sam shvatila da sam u Šipkinom zagrljaju. Ali bio je tako grub, tako hladan... Ne. Nije to bio zagrljaj. On me gušio. Nisam se mogla izmaknuti, bio je prejak, i mislim da nije toliko stvar bila u njegovoj snazi već u mržnji. Zašto me mrzio? Nisam znala. Zato što sam sjela na NJEGOVU klupu? Ali kako sam mogla znati? Pomirila sam se već s tim da je gotovo. Možda sam se bila tolko dugo gledala u ogledalo jer sam se podsvjesno htjela oprostit sama sa sobom. Kako? Opet sam vidjela svoj odraz. Ovaj put u podu. Možda sam već bila mrtva, pa moj duh gleda moje mrtvo tijelo? Ali mrtvaci ne dišu. A odraz je disao. Žustro. Uzimao pohlepno zrak. Vraćajući snagu. Odraz je bio u lokvi krvi iz mog nosa. Sve se dogodilo tako brzo, nisam ni stigla vidjeti ko me spasio. Digla sam se malaksalo, imala sam osjećaj mamurluka a nisam ništa pila. Okrenula sam se, a preda mnom je stajao susjedov pas, a iza njega Šipka s krvarećom nogom. Susjedov pas. Susjedov pas. Susjedov pas me spasio. Susjedov pas. Otrčala sam doma. Sljedeće jutro me probudilo lajanje. Susjedov pas. Voljela sam tog psa. :)

- 09:27 - A contradiction? (8) - ^^

nedjelja, 07.06.2009.

Jer neke se vatre nikad ne ugase.

Sivilo. Oko mene je bilo samo sivilo. Hodala sam naizgled praznom ulicom u 3 sata ujutro. Kažem naizgled, jer je to bila uska, mala i prljava ulica u kojoj se krio bogat svijet štakora i raznoraznih kanalizacijskih životinjica. Nije mi se to sviđalo. Nije mi se uopće sviđalo što moram hodati tom ulicom u to vrijeme u stanju u kakvom sam bila. Bila sam dovoljno trijezna da me bude strah. Pokušavala sam se sjetiti što se sve dogodilo te večeri i kako sam uopće dospjela u tu šugavu ulicu, sama, i zašto me nitko nije odveo doma. Zašto se on nije pobrinuo za mene kao inače? Nakon par minuta me više nije ni bilo briga. Samo mi je trebala cigareta. U tom trenutku bih bila ubila za jednu cigaretu. Znala sam da su mi negdje u torbi, ali ih nisam imala snage tražiti. Bilo mi je čudno kako hodam a ne napredujem [kao u onim noćnim morama koje imam barem 3 puta tjedno], ali sam onda shvatila da sjedim u nekom kutu u toj prokleto uskoj, ali beskonačnoj ulici, pored praznih boca pive koje su ostavili beskućnici, nemoćna da se pomaknem, a kamoli nađem put do doma. Iako bi veliki napredak bio da sam uopće znala gdje sam bila. Htjela sam sklopiti oči i spavati ali mi je taj neki glas u mojoj glavi govorio da ne smijem. Nije to bio glas razuma ili nešto slično, nego sam doista mislila da čujem glas u svojoj glavi i što je najsmješnije, bila sam sretna jer nisam bila sama u toj odvratnoj, skučenoj ulici. Samo sam bila malo tužna jer je glas odisao ljutnjom i razočaranjem a meni nije bilo jasno zašto. Zatim sam shvatila da taj glas nije dolazio iz moje glave. Netko je vikao na mene. Otvorila sam oči i vidjela njega. To je on vikao. Tada sam postala sretna zbog tona glasa jer je to značilo da ga je još uvijek bilo briga za mene. Pružio mi je ruku i povukao me snažno da se uspijem podići ali me nije htio nositi ovaj put već me prisilio da sama hodam. Dao mi je vode i ja sam ispila do dna. Nismo progovorili ni riječi. Polako sam dolazila k sebi i postajala svjesna svega oko sebe. Sjetila sam se da sam trebala prespavati kod Marijane, -Ne znaju. - rekao mi je kao da mi je čitao misli. -Rekao sam da me čekaš i da ideš kod mene. -I povjerovali su ti? – nasmijala sam se ironično. –Da. Znam da je on tada znao da je on razlog mog pijanstva ali svejedno mi je postavio pitanje nekim drhtećim glasom pokušavajući održati strogoću no nije mogao jer ga je izjedala grižnja savjesti. -Šta ti je ovo trebalo? –Nije mi trebalo. Šutjeli smo. Opet sam htjela cigaretu, ali ovaj put nisam znala gdje mi je torba dok ju nisam uočila u njegovoj ruci. Vidio je da ju gledam i izvadio kutiju plavog ronhilla umjesto mene, izvadio jednu cigaretu meni, i jednu sebi, bez obzira što on inače ne puši i zapalio i jednu i drugu. Nakon prvog dima osjetila sam barem malo olakšanje. Već odavno sam se sjetila što je bilo i zbog čega sam se napušila i napila tolko da ne znam gdje sam ali sam znala ako spomenem da bih počela plakati. A mrzim plakati. Svejedno, nisu bile potrebne riječi. Bilo je dovoljno opet vidjeti sliku njega s njom u glavi. Suze su počele same teći. Nisam mogla prestat. Samo su tekle. Zagrlio me. Obožavala sam njegove zagrljaje. Uvijek bih mislila da će sve bit u redu čim bih osjetila toplinu njegova tijela no ovaj put sam osjetila jedino miris njenog parfema od vanilije. Mrzila sam vaniliju. Odgurnula sam ga. Oči su mu bile krvave. Tresla sam se i pitao me hoću li njegovu vestu iako je znao da se ne tresem od hladnoće jer je bilo ljeto i 28 stupnjeva. Sjeli smo na klupicu i prvih pola sata samo šutjeli. Htjela sam još jednu cigaretu, ovaj put nisam ni pogledala prema torbi a on je već vadio i pružio mi ju imajući već pripremljen upaljač u lijevoj ruci. Nasmijala sam se, no ovaj put je to bio razdragan smješak. I on se nasmijao. Predobro me poznavao. Tada mi je sinulo da ja ne znam kako je on mene našao. Počela sam postavljati pitanje, ali me prekinuo jer je začudo znao što hoću pitati. –Nakon što si vidjela….Vidjela. Popila si 3 tekile i 2 jeger kole i izašla van. Znam kako alokohol djeluje na tebe. Išao sam za tobom, a njima sam rekao da me čekaš vani, da idemo kod mene, da mi nema staraca. Povjerovali su jer oni nisu….Vidjeli. Glas mu je bio hrapav i umoran i pun krivnje. Nije se ni pokušao ispričati jer je znao da nema smisla. Da sam imala argumenata posvađali bismo se zbog onog “znam kako alkohol djeluje na tebe” ali nisam imala argumenata. On se uvijek brinuo da ja ne pijem previše. Heh… Nisam više bila ljuta na njega. Zapravo nisam uopće niti bila ljuta na njega. Voljela sam ga. Još uvijek ga volim. Ali sam znala da više ne ide. Znao je i on. Heh…Smiješno je to, znate? Patili smo i on i ja u tom trenutku, a jedini lijek jednome je bilo ono drugo. A nismo ga mogli uzeti. Jer je to kao droga. Znaš da ti šteti, ali svejedno uzimaš jer ti stvara osjećaj trenutne ugode. Ko kad smo prije pušili gens i hašiš. Al ovo je bilo bolje. A kad trenutak prođe, shvatiš da ti je u generalu bolje bez toga. Tako je i meni bolje bez njega. Preboljet neću nikada, jer je on meni ona osoba koja se jednom u životu nađe i nikad više. Neće ni on. Jednom, kad sve ovo bude daleko iza nas. Kad se sretnemo jednom, svatko sa drugim životom iza sebe, poslije godina i godina proživljenog…Možda ćemo moći isponova. Jer neke vatre se nikad ne ugase.

- 20:18 - A contradiction? (11) - ^^

četvrtak, 04.06.2009.

Personal message

Kad mi kažeš me mrziš, sjetim se dana kad si me volio. Kad se veseliš mojoj tugi, sjetim se vremena kada ti je moja sreća bila najvažnija. Kad bježiš od mene, sjetim se dana kada si trčao za mnom. Kad me vrijeđaš, sjetim se dana kada si me branio. Kad plačem zbog tebe, sjetim se dana kada me je samo tvor dodir mogao vratiti u život. Sad kad te nemam, vratila bih dane kada sam te jedino ja imala. We belong to nobody, and nobody belongs to us. Dvije izgubljene duše..Izgubljeni u svojoj čežnji da pronađemo sami sebe. Jesmo li ikad bili shvaćeni? Sjetiš li me se katkad? Kad ti sivi, isprazni ljudi govore laži gledajući te ravno u oči? [a ti znaš da lažu] Sjetiš li se da sam ja bila pored tebe i držala te za ruku dok si drhtao od bijesa? Sjetiš li se da sam ja bila na tvojoj strani? Znaš li da sam još uvijek? [Ne znaš.] Hoćeš li ikada shvatiti...Da na ovom svijetu...U ovom životu...U ovom vremenu...ne postoji...nitko...tko je tvoj...više nego ja. Maybe you don't deserve me, but I deserve you Kontakt ... kaže: "Uvijek tu za tebe. Za koga drugog ako ne za tebe?" Mnogi se pitaju zašto ljudi daju obećanja ako ih ne misle izvršiti. Ja ću vam reći zašto. Jer u trenutku kada obećaju nešto doista misle da će to i izvršiti. I žele to izvršiti iako duboko u podsvjesti znaju da nikada neće. A i ljudi koji primaju obećanja znaju da nikada neće dočekati dan kada će se obećanja pretvoriti u djela, ali su sretni što uopće dolazi do obećanja Ja sam ti zahvalna što si barem jednom želio biti tu za mene. :) But I am mad about Jose. I honestly think I'd give up smoking if he asked me. Da. Bi.

- 22:50 - A contradiction? (11) - ^^