subota, 13.06.2009.

Give me one more chance to make it right.

"Zašto si sama?", pitao me. Htjela sam mu reći da imam osjećaj da sam uvijek sama koliko god ljudi me okruživalo. "Oni su vani, a meni je hladno pa sam ostala unutra." Zna da mrzim hladnoću pa se to činilo kao dobra laž. Valjda mi glas nije zadrhtao dok sam ju izgovarala. "Ja bih te ugrijao." Lagao je. Ne bi. Htjela sam mu reći da ne daje lažna obećanja, da to mrzim i da me boli. Ali sam se samo slabašno nasmiješila, trudila sam se da izgleda što iskrenije. "Tužna si." Htjela sam mu reći da je on razlog mojoj tuzi i da me boli što sam ga izgubila. "Nisam. Umorna sam." Opet slabašan osmjeh. "Idemo na kavu? Ne da mi se biti u školi." [mislim da je to više bila naredba nego pitanje ali nek upitnik stoji] Nije se ni meni dalo. Nije mi se dalo biti na ovom svijetu a kamoli u školi. "Ni meni. Ajmo." Prva istina koju sam rekla. Krenuli smo. Izašli smo van. Zagrlio me da mi ne bude hladno. Naslonila sam glavu na njegovo rame. Uvijek to napravim kad me zagrli. Svejedno sam se tresla, što od hladnoće, što od osjećaja da je sve to bilo krivo. "Trebao sam uzeti jaknu da se obučeš." Trebao si puno toga, a nisi. To sam mu htjela reći. "Nema veze. Nije toliko hladno." Ali sam rekla nešto potpuno suprotno. Izmaknula sam se iz zagrljaja. "Upoznao sam jednu curu." Super za tebe debilu. I ja sam upoznala hrpu ljudi, pa šta? "Jel ti se sviđa?" "Nije loša." Sad sam čekala ono 'ali nije kao ti' ali nije uslijedilo. Grizo si je usnu. "Raskrvarit ćeš se." Ja sam ga jednom bila ugrizla za usnu i raskrvarila mu je. "Ne, zato si ti tu. hehe" Pogledala sam ga u oči. "Više nisam." Spustila sam pogled. U isto vrijeme smo prestali hodati i sad smo stajali bespomično nasred ulice. Počela sam se tresti ali ovaj put to definitivno nije bilo od hladnoće već od truda da ne počnem plakati. Mrzim plakati. Mrzim biti slaba. A on je oduvijek imao takav učinak na mene. Zagrlio me. Čvrsto i htjela sam se otrgnuti ali mi nije dao pa sam se jednostavno prepustila. Stajali smo tako nasred ulice i dalje zagrljeni, a ja sam plakala i ništa više nije imalo smisla. Prestala sam plakati. Malo je opustio zagrljaj. "Nemoj me pustiti." "Nikad." "Želim uvijek biti tvoja." "I bit ćeš." Još me čvršće zaglio. Sada sam ja pustila. Pogledala sam ga. "Ali pustio si me da odem." "Nisam htio." "Zašto si išao protiv svoje volje?" "Jer sam ja bio kriv što si otišla." I bio je. "Ovo ne ide." Boljelo me, ali to je bila istina. "Znam." Htjela sam ga poljubiti ali bi me to slomilo. "Ako ovaj put ja tebe pustim da odeš možda sljedeći put bude lakše." Iako je postojao rizik da ne bude sljedećeg puta ali me bilo strah to spomenuti. "Što ako ne bude sljedećeg puta?" On je spomenuo. "Volim te." To je bio prvi put da sam mu to rekla. "Volim te." Bilo mi je drago da nije rekao 'i ja tebe'. Stajali smo tako još nekih desetak minuta i onda se okrenuo i otišao. A ja sam ga pustila. Vratit će se.

- 23:00 - A contradiction? (13) - ^^