nedjelja, 07.06.2009.

Jer neke se vatre nikad ne ugase.

Sivilo. Oko mene je bilo samo sivilo. Hodala sam naizgled praznom ulicom u 3 sata ujutro. Kažem naizgled, jer je to bila uska, mala i prljava ulica u kojoj se krio bogat svijet štakora i raznoraznih kanalizacijskih životinjica. Nije mi se to sviđalo. Nije mi se uopće sviđalo što moram hodati tom ulicom u to vrijeme u stanju u kakvom sam bila. Bila sam dovoljno trijezna da me bude strah. Pokušavala sam se sjetiti što se sve dogodilo te večeri i kako sam uopće dospjela u tu šugavu ulicu, sama, i zašto me nitko nije odveo doma. Zašto se on nije pobrinuo za mene kao inače? Nakon par minuta me više nije ni bilo briga. Samo mi je trebala cigareta. U tom trenutku bih bila ubila za jednu cigaretu. Znala sam da su mi negdje u torbi, ali ih nisam imala snage tražiti. Bilo mi je čudno kako hodam a ne napredujem [kao u onim noćnim morama koje imam barem 3 puta tjedno], ali sam onda shvatila da sjedim u nekom kutu u toj prokleto uskoj, ali beskonačnoj ulici, pored praznih boca pive koje su ostavili beskućnici, nemoćna da se pomaknem, a kamoli nađem put do doma. Iako bi veliki napredak bio da sam uopće znala gdje sam bila. Htjela sam sklopiti oči i spavati ali mi je taj neki glas u mojoj glavi govorio da ne smijem. Nije to bio glas razuma ili nešto slično, nego sam doista mislila da čujem glas u svojoj glavi i što je najsmješnije, bila sam sretna jer nisam bila sama u toj odvratnoj, skučenoj ulici. Samo sam bila malo tužna jer je glas odisao ljutnjom i razočaranjem a meni nije bilo jasno zašto. Zatim sam shvatila da taj glas nije dolazio iz moje glave. Netko je vikao na mene. Otvorila sam oči i vidjela njega. To je on vikao. Tada sam postala sretna zbog tona glasa jer je to značilo da ga je još uvijek bilo briga za mene. Pružio mi je ruku i povukao me snažno da se uspijem podići ali me nije htio nositi ovaj put već me prisilio da sama hodam. Dao mi je vode i ja sam ispila do dna. Nismo progovorili ni riječi. Polako sam dolazila k sebi i postajala svjesna svega oko sebe. Sjetila sam se da sam trebala prespavati kod Marijane, -Ne znaju. - rekao mi je kao da mi je čitao misli. -Rekao sam da me čekaš i da ideš kod mene. -I povjerovali su ti? – nasmijala sam se ironično. –Da. Znam da je on tada znao da je on razlog mog pijanstva ali svejedno mi je postavio pitanje nekim drhtećim glasom pokušavajući održati strogoću no nije mogao jer ga je izjedala grižnja savjesti. -Šta ti je ovo trebalo? –Nije mi trebalo. Šutjeli smo. Opet sam htjela cigaretu, ali ovaj put nisam znala gdje mi je torba dok ju nisam uočila u njegovoj ruci. Vidio je da ju gledam i izvadio kutiju plavog ronhilla umjesto mene, izvadio jednu cigaretu meni, i jednu sebi, bez obzira što on inače ne puši i zapalio i jednu i drugu. Nakon prvog dima osjetila sam barem malo olakšanje. Već odavno sam se sjetila što je bilo i zbog čega sam se napušila i napila tolko da ne znam gdje sam ali sam znala ako spomenem da bih počela plakati. A mrzim plakati. Svejedno, nisu bile potrebne riječi. Bilo je dovoljno opet vidjeti sliku njega s njom u glavi. Suze su počele same teći. Nisam mogla prestat. Samo su tekle. Zagrlio me. Obožavala sam njegove zagrljaje. Uvijek bih mislila da će sve bit u redu čim bih osjetila toplinu njegova tijela no ovaj put sam osjetila jedino miris njenog parfema od vanilije. Mrzila sam vaniliju. Odgurnula sam ga. Oči su mu bile krvave. Tresla sam se i pitao me hoću li njegovu vestu iako je znao da se ne tresem od hladnoće jer je bilo ljeto i 28 stupnjeva. Sjeli smo na klupicu i prvih pola sata samo šutjeli. Htjela sam još jednu cigaretu, ovaj put nisam ni pogledala prema torbi a on je već vadio i pružio mi ju imajući već pripremljen upaljač u lijevoj ruci. Nasmijala sam se, no ovaj put je to bio razdragan smješak. I on se nasmijao. Predobro me poznavao. Tada mi je sinulo da ja ne znam kako je on mene našao. Počela sam postavljati pitanje, ali me prekinuo jer je začudo znao što hoću pitati. –Nakon što si vidjela….Vidjela. Popila si 3 tekile i 2 jeger kole i izašla van. Znam kako alokohol djeluje na tebe. Išao sam za tobom, a njima sam rekao da me čekaš vani, da idemo kod mene, da mi nema staraca. Povjerovali su jer oni nisu….Vidjeli. Glas mu je bio hrapav i umoran i pun krivnje. Nije se ni pokušao ispričati jer je znao da nema smisla. Da sam imala argumenata posvađali bismo se zbog onog “znam kako alkohol djeluje na tebe” ali nisam imala argumenata. On se uvijek brinuo da ja ne pijem previše. Heh… Nisam više bila ljuta na njega. Zapravo nisam uopće niti bila ljuta na njega. Voljela sam ga. Još uvijek ga volim. Ali sam znala da više ne ide. Znao je i on. Heh…Smiješno je to, znate? Patili smo i on i ja u tom trenutku, a jedini lijek jednome je bilo ono drugo. A nismo ga mogli uzeti. Jer je to kao droga. Znaš da ti šteti, ali svejedno uzimaš jer ti stvara osjećaj trenutne ugode. Ko kad smo prije pušili gens i hašiš. Al ovo je bilo bolje. A kad trenutak prođe, shvatiš da ti je u generalu bolje bez toga. Tako je i meni bolje bez njega. Preboljet neću nikada, jer je on meni ona osoba koja se jednom u životu nađe i nikad više. Neće ni on. Jednom, kad sve ovo bude daleko iza nas. Kad se sretnemo jednom, svatko sa drugim životom iza sebe, poslije godina i godina proživljenog…Možda ćemo moći isponova. Jer neke vatre se nikad ne ugase.

- 20:18 - A contradiction? (11) - ^^