utorak, 09.06.2009.
Who let the dogs out?
Gledala sam svoj odraz u ogledalu. Isti ko i uvijek. Blijeda put. Crna kosa. Pravilne crte lica. Nema podočnjaka iako nisam spavala već 3 dana zaredom. Zazvonio je telefon, ali se nisam htjela javiti. Bilo me strah da ću čuti neke loše vijesti ako se javim. I dalje sam nepomično stajala pred ogledalom. Prenulo me lajanje susjedovog psa koje se čulo izvana. Mrzila sam tog psa. Napokon sam se prisilila da izađem van. Izletila sam na cestu ne obraćajući pažnju na semafor. Imala sam osjećaj da hodam bez cilja, što je zapravo bila i istina. "Dobro došla u moj dom, tugo, mirišeš na usne njene", pjevao je glas iz mojih slušalica, ali te riječi mi tada nisu ništa značile. I ne, ne znam zašto sam slušala baš tu pjesmu, zašto sam bila vani baš u to vrijeme, sama, i zašto sam odlučila sjesti baš na zadnju klupicu u najmračnijem i naizoliranijem dijelu parkića. Ne znam. I ne znam zašto me nije bilo strah. Razmišljala sam o susjedovom psu. Mrzila sam tog psa. Znam da sam to već napomenula, ali stvarno sam, istinski mrzila tog psa. Bio je odvratan, velik, sa ogromnim očnjacima i uvijek je trčao za mnom jer je znao da ga se bojim. Sjedila sam skučena na toj klupici i bilo mi je hladno ali se nisam mogla pomaknuti. Nije mi se više sviđalo što sam sama, a nisam se mogla sjetiti ni jedne osobe koju bih bila poželjela uza sebe. Odjednom sam dobila neki odvratan osjećaj nostalgije. I postalo mi je mučno. Počela mi je curiti krv iz nosa. "I wanna fuck you", sada je pjevao glas u mojim slušalicama. "Already know." Poludila sam jer ta jebena pjesma nije imala nikakve veze sa mojim psihičkim stanjem. Na podu je sada bila poveća lokva krvi koja je iscurila iz mog nosa i tanki mlaz je tekao u smijeru mjesečine i izgledalo je jezivo. A smiješno je što sam se ja u tom trenutku najviše bojala da će doći susjedov pas. Da će nanjušit moju krv. Mrzila sam tog psa. Vidjela sam mušku siluetu kako kroči prema meni. Nisam mogla vidjet tko je to jer ga je mjesečina obasjavala sa strane leđa, a prednja strana je bila u sjeni. "Won't somebody take me home?", pjevušio je glas iz slušalica. Prvi put te večeri složila sam se s njim. Sada je čovjek bio 5 metara od mene i još uvijek mu nisam mogla razabrati lice. Činilo se kao da je u svom svijetu i podignuo je glavu tek kad je došao da onog mlaza krvi i pogledao me. HAHA. To je bio Šipka. Dečko s kvarta. Nisam s njim nikad pričala i uvijek mi je bio čudan i jeziv ali mi je bilo drago da je on a ne netko drugi. Pogledao me na kratko i mislila sam da će nastavit dalje kada je spustio pogled, a zapravo sam iz nekog razloga željela da ostane. Na moje veliko iznenađenje sjeo je pored mene na moju klupicu. Skinula sam slušalice i prekinula Coldplay u pola rečenice, jer sam ga htjela čuti ako nešto kaže iako sam bila sigurna da neće. Iz njegovih slušalica se čuo neki hard rock, punk, metal, štaveć, navijen do kraja. Razmišljala sam o tome zašto Šipka i ja nikad nismo bili ovako blizu, sjedili jedno pored drugoga ili nedajBože progovorili koju suvislu. I znala sam odgovor koji me probio. Zašto? Jer je Šipka bio "društveni propalitet", uvijek je bio sam, svi su govoriili da je čudan jer se nije ponašao po pravilima koje je nalagalo društvo. Još uvijek je šutio, a sada sam mogla prepoznati pjesmu koju je slušao. "Time is running out?", pitala sam. Naravno, nije me čuo, ali je shvatio da mu se obraćam i skinuo slušalice da me čuje. Ponovila sam pitanje. Nije odgovorio, nego je nabacio neki polusmješak i pitao me što radim tu. "Ne znam.", slegnula sam ramenima, "Ti?" Opet sam vidjela taj poluosmjeh koji se nazirao u desnom kutu njegovih usana. "Ovo je moja klupa." Gledala sam ga i ne znam zašto, ali sam bila toliko šokirana tom izjavom da vam to ne mogu opisati riječima. Bila sam tako ljuta na njega. Što je on mislio, tko je on da može prisvajati klupe?! Digla sam se hitro da odem i osjetila kako navire novi val krvi u mojem nosu ali sam ignorirala to i nastavila hodati, no zaustavila me ruka. Ukipila sam se. Potpuno sam zaboravila da sam prije sekundu sjedila pored Šipke i da je logično da je to njegova ruka, pa sam vrisnula. Htjela sam početi trčati, ali mi je ruka sada pružila maramicu da zaustavim krv i polako sam dolazila k sebi pa sam se sjetila tko je to. Pogledala sam ga u oči i on je uzvratio pogledom. Imao je tako lijepe oči. Tako neiskvarene u jednu ruku, a toliko pune ljutnje. Šipka nije bio propalitet. Šipka je bio bolji od svih nas. On je bio taj koji je razumio samog sebe, koji je shvaćao kako život funkcionira i gledao dalje..On nije bio izgubljen. On je bio neshvaćen. A mi smo propali. Toliko duboko da to nismo ni shvaćali. On je bio iznad nas, zato nikad nije ni komunicirao s nama, nižim bićima. Bar sam to mislila u tom trenutku. U sljedećem sam shvatila da sam u Šipkinom zagrljaju. Ali bio je tako grub, tako hladan...  Ne. Nije to bio zagrljaj. On me gušio. Nisam se mogla izmaknuti, bio je prejak, i mislim da nije toliko stvar bila u njegovoj snazi već u mržnji. Zašto me mrzio? Nisam znala. Zato što sam sjela na NJEGOVU klupu? Ali kako sam mogla znati? Pomirila sam se već s tim da je gotovo. Možda sam se bila tolko dugo gledala u ogledalo jer sam se podsvjesno htjela oprostit sama sa sobom. Kako? Opet sam vidjela svoj odraz. Ovaj put u podu. Možda sam već bila mrtva, pa moj duh gleda moje mrtvo tijelo? Ali mrtvaci ne dišu. A odraz je disao. Žustro. Uzimao pohlepno zrak. Vraćajući snagu. Odraz je bio u lokvi krvi iz mog nosa. Sve se dogodilo tako brzo, nisam ni stigla vidjeti ko me spasio. Digla sam se malaksalo, imala sam osjećaj mamurluka a nisam ništa pila. Okrenula sam se, a preda mnom je stajao susjedov pas, a iza njega Šipka s krvarećom nogom. Susjedov pas. Susjedov pas. Susjedov pas me spasio. Susjedov pas. Otrčala sam doma. Sljedeće jutro me probudilo lajanje. Susjedov pas. Voljela sam tog psa. :) |
- 09:27 - A contradiction? (8) - ^^
|
Srpanj 2009 (2) Lipanj 2009 (9) Dnevnik.hr |
|
Ali voljela bih doći kamo sam pošla i naći što sam tražila. online "This is stupid. Go cool off, get laid, do something, come back when you're ready to talk." "I think the street would kill you. Your propaganda isn't gonna save you out there." |