God's light reborn me !
31.03.2007., subota
Sveti Amos, prorok
|
Sveto pismo Staroga zavjeta poznaje 4 velika i 12 malih proroka. U male proroke ubrajamo i Amosa, čiji blagdan istočnogrčka Crkva slavi 15. lipnja, a zapadna na današnji dan. Njegov se navodni grob u Tekoi pokazivao hodočasnicima sve tamo do XII. stoljeća. Ime Amos u hebrejskom znači nosilac. Prorok je to i bio: nosilac jedne velike Božje poruke. Vrlo škrte biografske podatke o proroku Amosu crpimo iz njegove knjige. On u uvodu svoga proroštva piše: "Riječi Amosa, pastira iz Tekoe. Njegova viđenja o Izraelu u doba judejskoga kralja Uzije i Jeroboama, sina Joaša, izraelskoga kralja, dvije godine prije potresa" (Am 1,1). Time je barem naznačeno mjesto i vrijeme njegova rođenja. Rodio se u VIII. stoljeću prije Krista u Tekoi, u Judeji, seocu oko 8 i pol kilometara jugoistočno od Betlehema. Selo se nalazi u brdovitom i pustinjskom kraju. U njemu je tamo od izraelskoga kralja Roboama bila mala vojna postaja, dok su preostatak stanovništva sačinjavali seljaci i pastiri. I Amos je bio pastir. Još nešto znamo o njemu. On sam o tome piše: "Bio sam stočar i gajio sam divlje smokve: ali me Jahve uze od stada i Jahve mi reče: 'Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!'" (Am 7,14-15). Ta su ga zanimanja, a pogotovo proročko, izvukla iz uskoga kruga njegova kraja i postavila na pozornicu javnoga života u Judeji. Njegov siromašni život razvio je u njemu smisao za Božju veličinu, za Njegovo gospodstvo nad svijetom. Prožet dubokom sviješću o Bogu prorok je postao Njegov glasnik, koji govori glasno, slobodno, s ponosom, jezikom punim energije i one iskonske snage što katkada u izražavanju odiše hrapavošću. Njegov je izražajni oblik pastira-nomada. Čujmo ovaj snažni tekst kojim Amos izražava neotklonivost proročkoga poziva! "Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore? Riče li lav u šumi ako plijena nema? Reži li lavić u brlogu ako ništa ne ulovi? Pada l' ptica na zemlju ako na njoj zamke nema? Diže li se mreža sa zemlje ako se ništa ne uhvati? Trubi li truba po gradu da se narod ne uzbuni? Hoće li kob pogoditi grad ako je Jahve ne pošalje? Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima. Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospod Jahve govori: tko da ne prorokuje?" (Am 3,3-8) Knjiga proroka Amosa sadrži u sebi čudesnu suvremenost, osobito u onim dijelovima u kojima šiba na bogoslužje koje se svelo na puku vanjštinu, bez sadržaja i duha. Prorok udara i na lažnu sigurnost u vlastiti stav pred Bogom. Vrlo su suvremene i njegove socijalne misli. On je branitelj siromašnih i potlačenih. Protiv varalica i pljačkaša ovako grmi: "Evo što mi pokaza Jahve Gospod: Gle, Jahve Gospod pozva oganj da kažnjava; već proždrije veliki Bezdan i uprav poče gutati polje..." (Am 7,4) "Slušajte ovo, vi što gazite potrebnika i satirete uboge u zemlji! Kažete: 'Kad li će mlađak proći, da prodamo žito, i subota, da tržimo pšenicu. Smanjujuć efu, povećavajući šekel, da varamo krivim mjerama; da kupimo siromaha za novac, potrebita za sandale, i da prodajemo otražak od žita.' Zakle se Jahve Ponosom Jakovljevim: 'Dovijeka neću zaboraviti nijednoga vašeg djela.' Neće l' se od toga zemlja potresti, protužiti svi njeni stanovnici, neće li se sva podići kao Nil, spustiti kao Rijeka egipatska?" (Am 8,4-8). Veliki umjetnici uvijek su se nadahnjivali na likovima proroka. Tako je i lik proroka Amosa poslužio nepoznatom majstoru da ga ovjekovječi na najprofinjeniji način na krstionici u Parmi. U koru katedrale u Cefalu prikazan je u već poodmakloj dobi. Neki ga umjetnici, kao majstor Jean Pucelle na jednoj minijaturi, prikazuju kao pastira sa stadom, dok mu se iz visina javlja vječni Bog. U jednoj Bibliji, koja se čuva u benediktinskom samostanu u Admontu, u Štajerskoj, Amos je prikazan za svog razgovora s Bogom. Već sama činjenica da je prorok Amos tako bogato zastupan u ikonografiji govori o snazi njegove poruke. Ta je poruka bila kroz stoljeća bogato nadahnuće. |
31.03.2007.
|
Datum: 31. ožujak 2007. Svetac: Benjamin, Ljubo, Gvido, Benko Događaj: «Krvavi Uskrs» - Plitvice 1991. |
30.03.2007., petak
Sveti Leonard Murialdo (1828-1900)
|
Datum stoljetnice enciklike Rerum novarum (15. svibnja 1891.) obilježio je i zaključak "Murialdove godine" (L'Anno Murialdino), u kojoj su redovnici Družbe sv. Josipa željeli proslaviti 90. obljetnicu smrti svog utemeljitelja u Torinu (30. svibnja 1900), koji se g. 1828. i rodio u istom gradu, a g. 1873. je osnovao ustanovu za pomoć mladim radnicima. Kao preteča socijalnog apostolata osnovao je g. 1871. "Katoličku radničku uniju", a pet godina kasnije i list koji je povezivao njezine članove. Zavod za namještenje, banka, osiguranja, djelo katekizma, pučki sekretarijat, to su neke od njegovih ustanova. Zbog njih je Ivan Pavao II. rekao da je sv. Leonardo Murialdo "jedan od preteča na području sociologije i pastorala". A to govori također koliko je taj svetac cijenio naučavanje Leona XIII. Onda je posve razumljivo da su "Giuseppini del Murialdo" (Murialdovi josipovci), htjeli da čitava godina razmišljanja bude kod njih prethodnica stoljetnice enciklike Rerum novarum. Ove je podatke donio tjednik L'osservatore romano (u francuskom izdanju, br. 22, 4. lipnja 1991). Njima je dodan i podatak da je sv. Leonard Murialdo proveo godinu dana u Sjemeništu sv. Sulpicija u Issyju te se ondje sprijateljio sa svećenikom Timon-Davidom i mons. de Ségurom. Isusovac Celestino Testore donio je u talijanskoj Katoličkoj enciklopediji još nekoliko podataka o životu i djelu sv. Leonarda Murialda. Izvan obiteljskog doma Leonard je primio odgoj najprije kod redovnika skolopa u Savoni, odakle je 1845. prešao u Sjemenište u Torino. Ondje je svršio teologiju postigavši i doktorat. Kao svećenik bio je određen za rad uz crkvu S. Maria di Piazza. Odmah se dao na odgoj siromašne mladeži što ju je brižno okupljao u Oratoriju anđela čuvara, a surađivao je i u radu u Oratoriju sv. Alojzija, što ga je u Torinu osnovao Don Bosco. Od g. 1866. određen je za upravitelja djela Mladih radnika u Torinu. Bila je to ustanova vrlo slična onima što ih je u Njemačkoj i u drugim zemljama osnivao Adolf Kolping. Mladima se pružala mogućnost odgoja, učenja kakvog zanata da bi, našavši posao, mogli materijalno osigurati svoju budućnost. Don Leonardo Murialdo upotrijebio je sve svoje sile u promicanje tog djela. Skupljao je milostinju da bi ga mogao uzdržavati. Dakako da se svojski brinuo i za kršćanski odgoj mladih radnika. Poticao ih je na često primanje sakramenata, upućivao na prave putove, upozoravao na opasnosti po kršćanski život. Neki su od njegovih odgajanika izabrali duhovni stalež, neki su postali redovnici, osamdesetorica biskupijski svećenici. Bio je to bez sumnje izvanredan uspjeh. Da bi ih što više vezao za svoje djelo, osnovao je 19. ožujka 1873., baš na Josipovo, "Pia Societa di San Giuseppe" - Pobožnu družbu sv. Josipa. Družba je bila najprije biskupijskog, a kasnije će postati i papinskog prava. On joj je bio prvi izabrani generalni poglavar. Družba je otvarala kuće po Italiji, ali i drugim zemljama. Nicali su oratoriji, patronati, kolegiji, sirotišta, apostolske škole, poljoprivredne škole, gradile su se obiteljske kuće. Razvila se, dakle, izvanredna socijalna djelatnost. Uza sav taj posao Murialdo je obilazio bolesnike po bolnicama, zatvorenike po zatvorima te ponovno otvarao razne karitativne ustanove. Promicao je i Katoličku akciju te razne ustanove i odbore za dobro naroda. Osnovao je i zadrugu "La buona stampa" - za dobar tisak. I na taj je način promicao Božje djelo te se ubrojio u velike socijalne radnike XIX. stoljeća. Papa Pavao VI. proglasio ga je 3. studenoga 1963. blaženim, a 3. svibnja 1970. svetim. Prigodom kanonizacije objavljena je u 5 svezaka svečeva korespondencija. |
30.03.2007.
|
Datum: 30. ožujak 2007. Svetac: Zosim, Amadeus, Bogoljub, Leonard |
29.03.2007., četvrtak
???
|
Evo dobro pogledajte i molim vas da prokomentirate sliku,da li vidite što neobično i ako vidite što?? http://www.imput.net/slike/2I970690.jpg |
Još nekoliko slika...
 Na samom ulazu u Oazu mira gdje se svi skupa slikamo kada idemo u Međugorje  Kip Isusa koji plače,sa njega stalno curi "voda" koja predstavlja suze  Samo pogledajte koliko vjernika se okupilo  Izvor pitke vode u Oazi mira tik do crkve  Evo još jedne slike ali od prošle godine,mnoštvo ljudi iz svi zemalja  Samo nebo ili nešto više?  Krenuo sam pitati jednu Korejku Do you want...i držao digitalac u ruci,nisam stigao završiti rečenicu kad oko mene vrpa Korejaca,zaista veseli ljudi...  To su samo neke slike sa susreta maldih u 8. mjesecu,sami se možete uvjeriti koliko samo ljudi ima.Uskoro ću staviti i video zapise  |
 |
Putovanje...
...pa kako je bilo?Hm...ne znam što da kažem.Bilo je ok,ali to nije to.Nedostaje atmosfera koja bude u 8. mjesecu kad tisuće ljudi dođe posjetiti Međugorje.Misa na otvorenom,ples,pjesma...a sada je sve bilo nekako na brzinu.To opet ne znači da je bilo loše.Jedino što je bilo loše je vrijeme,stalno kiša,a nema mjesta u crkvi nego moraš stajati vani na kiši i to bez kišobrana,nije mi se dalo nositi.Stigli smo u jutarnjim satima i odmah se uputili na Križevac na križni put te nakon toga na brdo ukazanja (ne znam kako daq napišem  ).Trebali smo ići i u Oazu mira ali nismo zbog kiše.Sobe u kojima smo odsjeli nisu imali grijanje,pa nam baš i nije bilo ugodno...Ono što je nekako najviše nedostajalo je i društvo,jer kada idem u 8.mjesecu idemo svi,tj. cijelo društvo pa nekako bude zabavnije.Na slikama možete pogled sa Križevca i križ koji se nalazi na njegovom vrhu.Tu je i slika kuće gdje smo bili,vrijeme koje nas je pratilo na putovanju,snijeg.Tu je naravno međugorska crkva i kip Majke Božje koji se nalazi u neposrednoj blizini crkve i zadnje ali ne manje važno mala crkva sv.Ive koju smo posjetili na povratku kući.To je ukratko to... |
29.03.2007.
|
Datum: 29. ožujak 2007. Svetac: Jona, Bertold, Eustazije |
28.03.2007., srijeda
Slike iz Međugorja!
        |
Sveti Siksto III., papa († 440)
|
Sveti Siksto je po rodu bio Rimljanin, postao je svećenik, a po smrti pape Celestina I. 27. srpnja 432. izabran je jednoglasno za njegova nasljednika te 4 dana kasnije posvećen za rimskoga biskupa. Bilo je to samo godinu dana nakon Efeškog sabora koji je osudio dva kriva nauka: pelagijanizam i nestorijanizam. Siksto je nastojao da one koji su u zabludi vrati natrag kršćanskoj istini i jedinstvu Crkve. Zato je netko o njemu zapisao ovo: "Kako vjerujemo, uzdignut si na apostolsku stolicu za dobro čitave zemlje. Kristove Crkve, raspršene po svijetu, imat će sada svjetionik koji će osvjetljivati ne samo Zapad, već i posljednje okrajke svijeta." U svom pismu antiohijskom patrijarhu Ivanu Papa je pisao: "Iskusio si iz sadašnjih događaja što znači dijeliti našu vjeru. Blaženi je Petar, apostol, predao svojim nasljednicima ono što je sam primio: potpunu i jednostavnu vjeru, koja je strana svađama, a koju moramo neprestano razmatrati i u njoj ustrajati. Nije mala briga i posao koji nas čeka da bi Crkva bila bez ljage i bore." Djelovanju sv. Siksta III. valja pripisati i završetak gradnje nekih rimskih bazilika, tako bazilike Sv. Sabine, koje je započeta gradnja već za pape Celestina I., Sv. Lovre in Lucina, Sv. Petra u okovima, a Lateranska je bazilika dobila velebnu krstionicu u osmerokutnom obliku. No najveće je djelo bazilika Sv. Marije Sniježne na Eskvilinu, zvana općenito Sveta Marija Velika. U njoj prekrasni mozaici svjedoče još i danas o događajima na Saboru u Efezu godine 431., gdje je osuđena neispravan Nestorijev nauk o dvjema osobama u Kristu, a i definirano da je Marija Bogorodica, tj. Majka Božja. Iako je sveti Siksto umro 29. ožujka 440., Rimski martirologij slavi ipak njegov blagdan na današnji dan. I njegov pontifikat dokazuje jasno primat rimskoga biskupa, koga se priznavalo već tada ne samo na Zapadu nego i na Istoku. Grob svetog Siksa III., pape, nalazi se pokraj groba svetog mučenika Lovre na Tiburtinskoj cesti. |
28.03.2007.
|
Datum: 28. ožujak 2007. Svetac: Sonja, Nada, Priska, Renata, Polion |
27.03.2007., utorak
Sveti Rupert († 718)
|
Rimski martirologij kaže o sv. Rupertu da je "kod Bavaraca i stanovnika Norika čudesno širio Evanđelje". Njegovo ime izvorno glasi Hrodpert, a potjecao je iz jedne plemićke franačke obitelji. U drugoj polovini VII. stoljeća postigao je u Wormsu visoko crkveno dostojanstvo. No ondje se nije zadržao već je pošao u Bavarsku. Na ruševinama staroga rimskoga grada Juvavuma sagradio je crkvu i samostan i posvetio ih sv. Petru. Samostan je brzo postao središtem duhovne kulture. Oko njega je nastao jedan od najljepših gradova na svijetu - Salzburg. Crkvi Sv. Petra pripadala je i crkva u Pongau, koja se danas zove ćelija sv. Maksimilijana, a spominje na tragove ranijeg kršćanstva. Maksimilijan je u III. stoljeću bio prvi mučenik Štajerske. Prenijevši njegove relikvije u svoj biskupski dvor kod Sv. Petra, Rupert je udario temelje tradicije za kasniju biskupiju u Salzburgu, koja je raznim uspomenama sezala sve do u prva kršćanska vremena. Sveti Rupert je također utemeljio i jedan ženski samostan te ga posvetio Majci Božjoj. To je današnji samostan Nonnberg, koji je nekoć vodila njegova nećakinja Erintruda. Sv. Rupert je umro baš na Uskrs, koji je g. 718. pao upravo na današnji dan. Pod glavnim oltarom prekrasne salzburške katedrale nalaze se posmrtni ostaci sv. Ruperta i sv. Virgila, biskupa u Salzburgu, a u staroj benediktinskoj crkvi Sv. Petra pokazuje se još i danas dragocjena škrinja gdje je prvotno počivalo svečevo tijelo. Sv. Ruperta štuje kao svog zaštitnika grad, nadbiskupija i pokrajina Salzburg, a u pomoć ga već stoljećima zazivaju rudari soli. Njegov život i misijska djelatnost osvjetljuje područje koje će kasnije u životu europske Crkve imati veliko značenje. Trajnu uspomenu na njega čuvaju i brojne crkve podignute njemu u čast. Ima ih 125. Veličina je sv. Ruperta u tome što je osnovao jedan snažan misijski centar u Salzburgu, koji će se kasnije razviti u sjedište nadbiskupije i metropolije. On nije bio ni putujući, a ni teritorijalni biskup, već opat-biskup samostana Sv. Petra bez određenog područja. Često ga prikazuju i sa soljenkom u ruci; jasna aluzija na njegovo zaštitništvo nad rudarima soli. Prikazuju ga i s buretom, ali ne punim vina, već soli, koja se kopa u blizini grada kome je zaštitnik, a po kojoj je Salzburg dobio i ime, jer riječ "Salz" u njemačkom znači sol. Slikaju i prikazuju sv. Ruperta vrlo često i s crkvom u ruci, a ona označuje ustanove od njega podignute. |
27.03.2007.
|
Datum: 27. ožujak 2007. Svetac: Rupert, Lada, Peregrin Događaj: Medunarodni dan kazališta |
26.03.2007., ponedjeljak
Sveti Montan i Maksima, srijemski mučenici († 304)
|
Za vrijeme Dioklecijanova progonstva godine 304. sklonio se u Sirmij svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom. Tu je bio nepoznat. Međutim, prijavljen kao kršćanin, uhvaćen je zajedno sa svojom Maksimom, Kvadratom, Teodozijem, Emanuelom i 40 drugih, mučen i bačen u Savu. I to je sve što znamo o tim svetim mučenicima. Budući da su poginuli na našem tlu, dobro je da sačuvamo trajnu uspomenu na njih. Crkva bez tradicije sliči drvetu bez korijena. Istina je da Crkva prima svoje životne sokove od Krista, ali su nam za naš život po vjeri predragocjeni i primjeri onih koji nas pretekoše. Možda o njima ne znamo mnogo, ali i ono malo što znamo dragocjena je poruka i poticaj za nas. Oni nam govore da nismo od jučer, a niti samo za sutra, već da nam je prošlost i duga i slavna, a da nam se budućnost slijeva u vječnost. Ta spoznaja u nama rađa opravdan ponos, a još više svijest o vrijednosti našega kršćanskog života, koji je određen za vječnost. P.S. Ovih dana ću staviti slike iz Međugorja i sl. sad sam u stisci s vremenom ostalo,bliži se kraj godine pa treba puno učiti  |
26.03.2007.
|
Datum: 26. ožujak 2007. Svetac: NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO, BLAGOVIJEST Montan, Maksima, Goran, Emanuel |
23.03.2007., petak
Where Do I Belong ?
 Ohhh.. Ohhh.. Life doesn't promise a bed of roses Or white knights Fields of emotions I'm trapped in darkness Why me Save me To win this twisted war inside me Won't justify the pain Life doesn't promise a bed of roses Lightening strikes the pages keep on turning Help me to be strong I'm floating in a sea of strange believers Where do I belong? Ohhh.. Ohh.. They paint a picture of perfect nowhere blue skies Within every lie there's a web of comfort For them Not me To win this twisted war inside me Won't justify the pain They paint you a picture of perfect nowhere I said now Lightening strikes the pages keep on turning Help me to be strong I'm floating in a sea of strange believers Where do I belong? Where do we go from here? I wish I would disappear I'm a lonely soul So far from home Yeah, yeah, yeah.. Lightening strikes the pages keep on turning Help me, help me I'm floating in a sea of strange believers Where do I.. I said Lightening strikes, I said lightening strikes Floating in a sea of strange believers Where do I belong? |
SVJETSKI METEROLOŠKI DAN
 Meteorologija je jedna od grana geofizike koja se bavi proučavanjem fizikalnih pojava i procesa u sloju donjih trideset kilometara koji sadrži 90% ukupne mase. Meteorologija je znanost koja proučava vrijeme i vremenske pojave u zemljinom plinovitom omotaču - atmosferi. Vrijeme u klasničnom smislu su promjene koje se događaju u atmosferi, od razine mora pa sve do 10 - 11 kilometara nadmorske visine, u dijelu koji se naziva troposfera, a koji je osobit stoga što se u njemu nalazi 90 % mase atmosfere kao i gotovo sva vodena para sadržana u njoj. Grci su prvi pokušali protumačiti atmosferske pojave i procese na znanstveni način, pa je tako Aristotel (384.-322. pne) oko 350. godine prije naše ere sve dotadašnje spoznaje sistematizirao u četiri knjige pod imenom "Učenja o meteorima". Sve do 17. stoljeća Aristotel je ostao jedini meteorološki autoritet, a tek konstrukcijom i primjenom mjerila za temperaturu (Galilei 1592.) i tlak (Torricelli 1632.) meteorologija postaje egzaktna znanstvena disciplina temeljena na eksperimentalnoj metodi. Meteorologija je jedina znanost koja je uronjena u svoj laboratorij. Promatranje i svakodnevno praćenje pojava u atomsferi lako je i besplatno. Nisu potrebni sofisticirani instrumenti ili kontrolirani uvjeti. Vrijeme se dnevno događa oko nas, potrebno je uložiti samo malo truda u praćenje i bilježenje promjena i ubrzo ćemo uočiti prepoznatljive procese i pravilnosti u atmosferi. |
Sveti Josip Oriol, (1650-1702)
|
Katalonija je zemlja koja je Crkvi i čovječanstvu dala velikana. Jedan je od njih, bez sumnje, sv. Josip Oriol, koji se rodio 23. studenoga 1650. u Barceloni. Kao dječačić bio je povjeren na odgoj zajednici Santa Maria del Mar. Toliko je već tada bio pobožan da su ga i sudrugovi i odgojitelji nazivali "el santet" - malim svecem. Godine 1664. Josip se upisao na Sveučilište u Barceloni, gdje je 1. kolovoza 1674. promoviran za doktora teologije. No još više od teološkog znanja resila ga je već tada karizma, dar čudesa. To se po prvi put očitovalo kad je stavio ruke na žeravicu a da se pri tom nije opekao. Time je htio pobiti klevetu kojom je muž njegove stare hraniteljice Katarine Bruguera okrivio svoju ženu da ju je našao u nečasnom poslu. Josip je 29. lipnja 1677. slavio svoju prvu misu u župnoj crkvi u Canet del Mar, u biskupiji Gerona. Za nju se pripremao preko godinu dana. Vrativši se u svoj rodni grad, postade odgojitelj u kući Tome Gasnerija. Tu je službu vršio 10 godina, a u isto je vrijeme djelovao kao svećenik u župnoj crkvi oratorija sv. Filipa Nerija. Godine 1686. smrt mu je ugrabila dragu majku. Da nađe utjehe ožalošćenom srcu, odlučio je poći na hodočašće u Rim i to pješke. U Rimu se zadržao godinu dana, pohađajući vrlo često oratorij duhovnih sinova sv. Filipa Nerija. Ondje se sprijateljio s nekim kardinalima koji su mu kod Inocenta XI. isposlovali jednu nadarbinu u Barceloni. Ona je bila vezana uz crkvu Santa Maria del Pino. U toj je crkvi počeo vrlo revno vršiti apostolat, a njegova su osobita briga bili vojnici i pomorci. U vjeri je marno poučavao dječake, a mnogima je bio izvanredan i prosvijetljen vođa duše. Uz naporan apostolat Josip je provodio i vrlo strogu pokoru. Spavao je samo tri sata dnevno i to sjedeći na stolici. Živio je od kruha i vode, nosio je kostrijet. U travnju 1698. dao se opet na put u Rim i to s namjerom da ga Papa pošalje u misije. No, to nije bila Božja volja. Došavši tek do Marseillesa, Josip je teško obolio; bolest mu je bila znak da ga Bog i dalje želi imati u Barceloni, u njegovu dotadašnjem apostolatu. Vrativši se kući posvetio se naročitoj brizi za bolesnike. Svojim molitvama i blagoslovom mnogim je bolesnicima vratio zdravlje. To je još više povećalo njegovu popularnost u gradu koji ga je smatrao svojim od Boga danim svecem. Njegovu su smrt 23. ožujka 1702. oplakali mnogi, a na njegovu grobu u crkvi Santa Maria del Pino počeše se događati nova čudesa. Crkva je toga kreposnoga svećenika 5. rujna 1805. po Piju VII. proglasila blaženim, a 31. listopada 1909. po Piju X. svetim. Za vrijeme strašnog građanskog rata u Španjolskoj od godine 1936. do 1939., kad je mržnja neprijatelja vjere opljačkala, obeščastila i uništila mnoge svetinje, razbijena je i urna koja je čuvala svečeve relikvije. Fanatizam nema straha ni poštovanja ni pred onim što je svakom normalnom čovjeku sveto i nepovredivo, a to je tijelo pokojnika. Da vjernici Barcelone, koji su mnogo častili svoga sveca, ne bi ostali bez njegovih relikvija, dobiše na dar dio relikvija od Pija XII. Te je relikvije godine 1908. kardinal Salvatore Casanas bio darovao papi Piju X. Veliki svetac, pokornik i apostol Josip Oriol bio je i tako blizak ljudima. To najbolje pokazuje i njegova velika ljubav prema rođenoj majci Geltrudi, rođenoj Buguna. Njezinu je smrt veoma bolno osjetio. Da je bio pjesnik kao naš hrvatski svećenik i valpovački župnik Miroljub Ante Evetović, ispjevao bi najljepšu od svojih pjesama baš sjećajući se svoje prve učiteljice života, koju mu je smrt ugrabila. Ali Josip Oriol nije bio pjesnik. On je ojađenoj duši nastojao naći utjehe u rimskom hodočašću, na grobovima mučenika, u općinstvu svetih. Vjerovao je i nadao se da će dragu majku vidjeti u vječnosti i ta ga je nada krijepila. Kršćanin u žalosti za milima i dragima plače i žalosti se, jer je to ljudski, ali njegova je žalost puna nade i predanja u začetnika života Isusa Krista, u kojem naši dragi pokojnici žive. |
23.03.2007.
|
Datum: 23. ožujak 2007. Svetac: Turibije, Pelagije, Dražen, Oton Događaj: Svjetski dan meteorologije. |
22.03.2007., četvrtak
Proljeće je stiglo!!!
   Otkako sam tebe upoznao ja nisam vise isti, to vec svako zna a i sam se pitam sto to sa mnom bi kakvom si me carolijom zacarala ti Proljece je, a u meni nemir od srece bi zagrlio svemir proljece je i mirise trava srce kaze ti si ona prava za mene, za mene Vecere, parfemi, nakit pa i ves poklona milion, ne racunam kes a ti hoces samo da mi budes zena da kraj tebe, duso hodam kao sjena Proljece je, a u meni nemir od srece bi zagrlio svemir proljece je i mirise trava srce kaze ti si ona prava za mene, za mene Proljece je, a u meni nemir od srece bi zagrlio svemir proljece je i mirise trava srce kaze ti si ona prava Proljece je, a u meni nemir od srece bi zagrlio svemir proljece je i mirise trava srce kaze ti si ona prava za mene |
vijesti...
Preko vikenda me nema pa tako neće biti ni vijesti  ali zato u ponedjeljak stižu slike i mali članak o Međugorju jer sutra putujem po treći put.Pozdrav Aniti i Suzani koja je saznala za blog |
Svjetski dan voda, 22. ožujka 
|
Više od milijardu ljudi na Zemlji nema stalan pristup zdravoj vodi, pokazuju podaci UN-a koji je razdoblje od 2005. do 2015. godine proglasio desetljećem voda. Desetljeće voda počinje na Svjetski dan voda, 22. ožujka, pod geslom "Voda za život". Oko 1,1 milijardu ljudi na Zemlji nema stalan pristup zdravoj vodi, koja je, ističe UN, neophodna za zdravlje i kritična za održivi razvoj i smanjivanje siromaštva i gladi. Hrvatska spada među 30 vodom najbogatijih zemalja u svijetu i zauzima vrlo visoko 3. mjesto u Europi s 32.818 prostornih metara obnovljivih zaliha vode po stanovniku, kaže prof. dr. Darko Mayer s Rudarsko-geološko naftnog fakulteta u svojoj knjizi "Voda". Kad je o pitkoj vodi riječ, hrvatski su građani u zavidnom položaju, jer mogu piti vodu iz slavine. Sedamdeset pet posto stanovništva u Hrvatskoj pije vodu iz javnog vodovoda koja se kontrolira i zdravstveno je ispravna, kaže Željko Dadić, voditelj Odjela za kemiju vode Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.  Stoga nema potrebe u Hrvatskoj kupovati vodu za piće, piše u ožujskom broju časopisa "Hrvatska vodoprivreda" novinarka Tanja Devčić. Ona pritom osobito upozorava da je ta voda pakirana u plastičnu ambalažu, a da je plastika zbog dugotrajne razgradnje danas jedan od najvećih zagađivača okoliša. Da je voda postala odlučujuća za život i održivi razvoj čovječanstva, upozorio je tek nagli porast broja stanovnika na Zemlji krajem prošlog tisućljeća, kaže Željko Makvić iz Uprave vodnog gospodarstva. "Dvadeseto stoljeće nazivali su stoljećem nafte, bogat je onaj tko ima njena izvorišta, a svijetom vlada onaj tko je ima najviše. Tko je prije 50-ak godina mislio na vodu?", ističe Makvić i dodaje da se dugo nije mislilo o štednji i zaštiti vode. "No, porast stanovništva i zagađenja su počela smanjivati zalihe slatke vode, pa su štednja i zaštita vode naglo postali važni barem koliko i proizvodnja nafte. Uskoro će se po svijetu tražiti izvori i zalihe vode. Zbog njih će dolaziti i do sukoba, možda velikih osvajanja i ratova", kaže Makvić. "U nekim krugovima čak se potiho i ulazak Hrvatske u Europsku uniju povezuje s političkim interesima stratega za velikim zalihama vode u našoj zemlji. Zbog svega toga će 21. stoljeće biti stoljeće vode", izjavio je Makvić Hini. Ujedinjeni narodi su proglašenjem desetljeća vode željeli postići da ubuduće programi i projekti vezani uz vodu dobiju veću važnost i prvenstvo u financiranju. Hrvatske će u tom razdoblju, navodi državni tajnik Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva Božo Galić u časopisu Hrvatska vodoprivreda, definirati strategiju razvoja vodnoga gospodarstva i to u skladu sa standardima Europske unije. Osobito se to odnosi na zaštitu voda od onečišćenja i zagađenja kako bismo dugoročno osigurali vodoopskrbu na području čitave Hrvatske, kaže Galić. Vodno gospodarstvo treba biti potpora razvoju cjelokupnoga hrvatskog gospodarstva, a poglavito razvoju poljoprivrede i rječnog prometa. Vlada je već definirala navodnjavanje kao projekt od nacionalnog interesa i plan navodnjavanja očekuje se u svibnju, piše Galić. Pokrenut je i projekt izrade informacijskog sustava voda te izrada vodnogospodarske osnove Republike Hrvatske. Prvi njen dio je strateška osnova za upravljanje vodama, a drugi će biti planovi upravljanja vodnih područja slivova Save, Drave, primorsko-istarski i dalmatinski. Prije 14 godina Glavna skupština UN-a svojom odlukom proglašava 22. ožujka Svjetskim danom voda. To je bilo svojevrsno upozorenje da je potrebno mijenjati ponašanje i odnos prema vodi i aktivnije se uključiti u njezinu zaštitu. Kako to nije bilo dovoljno, Deklaracijom od 22. ožujka 2003. na Ministarskoj konferenciji UN razdoblje od 2005. do 2015. proglašavaju međunarodnim desetljećem akcije pod nazivom "Voda za život", s njezinim početkom na sam Svjetski dan voda, 22. ožujka 2005.  |
     evo nekoliko slika sinoć iz crkve,točnije sa frame.Sinoć smo je imali u crkvi, na oltaru.Bilo je dobro,malo hladno. |
Sveti Nikola Owen, mučenik († 1606)
|
Od desetorice engleskih mučenika što ih je 25. listopada 1970. Pavao VI. proglasio svetima, jedan je brat pomoćnik Družbe Isusove, a to je sv. Nikola Owen. Njegov se blagdan, dok je još bio blaženik, u nekim biskupijama slavio na današnji dan, dok ga Družba Isusova skupa s Edmundom Campionom, Robertom Southwellom, ostalom sedmoricom svetih i šesnaestoricom blaženih mučenika slavi 1. prosinca. Mi ćemo tu lijepu dušu izdvojiti od ostalih, da je što bolje upoznamo, i to baš na današnji dan. O Nikoli Owenu prije njegova ulaska u Družbu Isusovu godine 1580. ne znamo gotovo ništa, čak niti gdje se rodio ni što je radio. U Družbu je ušao kao brat pomoćnik, i to u ono vrlo teško doba, kad je u Engleskoj biti isusovac značilo biti spreman na najokrutnije mučeništvo. Bio je malena stasa pa su ga zvali Little John - mali Ivan, ali se u tome slabašnom tijelu krio jak duh, pravi svetac, spreman uvijek na mučeništvo. Nikola Owen bio je čovjek duboke duhovnosti, pobožan i nevin. Uz to je bio izvanredan graditelj pa je u kućama katoličkih velikaša gradio skloništa za svećenike da bi oni mogli u njegovoj domovini, gdje je katolička vjera stavljena izvan zakona, što sigurnije djelovati i biti na službu onima vjernima koji su odbacivali Anglikansku crkvu. Zbog izvanredno teških prilika Nikola nije mogao živjeti u zajednici, jer je to bilo opasno, već sam. Dušu je hranio molitvom, razmatranjem, svakodnevnom pričešću i tako je po milosti dorastao svim kušnjama koje su ga čekale. Čas kušnje nastupio je za brata Nikolu Owena prvi put godine 1594. kad je bio izdan i zatvoren. No, tada su katolici platili za njega oveću svotu novca i on se opet domogao slobode te nastavio svoju djelatnost. Drugi put je uhvaćen godine 1606. skupa sa svojim provincijalom o. Henrikom Garnetom. Povod za to bila je tzv. barutna zavjera, za koju su vlasti okrivile i isusovce, premda im se to nije moglo dokazati. Nikola je uhićen dok se nalazio u dvorcu Hindlip, u grofoviji Worcester. Zatvoren je najprije u zatvor Marshalsea, a zatim je prevezen u zloglasni londonski Tower, u kojem su čamili mnogi nedužni katolici, žrtve državnog nasilja. Lord Robert Cecil, kojemu je bila dobro poznata bratova aktivnost, dao ga je podvrgnuti najsvirepijim mukama. Htio je od njega doznati što više imena svećenika, koji su potajno u Engleskoj djelovali, a kojima je upravo brat gradio skloništa. Brat je u mukama ostao postojan. Ništa ga nije moglo slomiti: ni prijetnje, ni obećanja, ni muke. Šutio je kao zaliven. U strašnim je mukama 2. ožujka 1606. i izdahnuo. Ne mogavši ga slomiti, oklevetali su ga da je počinio samoubojstvo ne bi li tako osramotili njegovu časnu i svetu uspomenu. Mržnja je uvijek slijepa te ne bira sredstva. Protivnik mora biti zgažen te tjelesno i moralno dotučen. No, na sreću, istina se uvijek sazna pa junaštvo Kristovih svjedoka dođe na vidjelo. Nakon svestranog i pomnog istraživanja dokazana je mučenička smrt Nikole Owena pa ga je Pio XI. na Božić 1929. proglasio blaženim, a u naše je dane proglašen i svetim. Prigodom njegove i ostalih engleskih mučenika kanonizacije papa Pavao VI. u prigodnoj je homiliji rekao ovo: "Današnja Crkva i svijet osjećaju veliku potrebu za muževima i ženama u svakom staležu života, koji će biti slični ovim svetim mučenicima. Samo osobe takvoga kova, takve svetosti, moći će preobraziti naš izmučeni svijet dajući mu onaj mir, onu pravu duhovnost i kršćansko usmjerenje, koje svi tako žarko želimo." To je poruka Nikole Owena i njegove subraće, mučenika, našem vremenu. Zato ih je Crkva baš danas stavila visoko na svijećnjak da nam svijetle. |
22.03.2007.
|
Datum: 22. ožujak 2007. Svetac: Oktavijan, Jaroslav, Lea, Leonarda Događaj: Svjetski dan zaštite voda |
21.03.2007., srijeda
Sveti Serapion Thmujski, biskup
|
O ovom, u krugovima učenjaka inače poznatom svecu, prije njegova biskupovanja u Thmuisu (od 340. do 356.) zna se samo to da se sa svojim prijateljem Amounom povukao u pustinju te postao jednim od najslavnijih učenika sv. Antuna, pustinjaka. Zato je u povijesti Crkve uvijek uživao veliku popularnost. Sv. Jeronim u svom poznatom djelu O slavnim muževima posvetio mu je jedno poglavlje. Daje mu naslov "skolastik". Hvali njegovu veliku inteligenciju i slavi njegovo prijateljstvo sa sv. Antunom, opatom. Spominje i njegovu spisateljsku djelatnost. Od njegovih spisa nabraja raspravu Protiv manihejaca, O naslovima psalama te njegove poslanice. Serapion Thmujski bio je skupa sa sv. Atanazijem veliki pobornik Nicejskog vjerovanja, dakle, borac za istinu o Kristovu božanstvu. Zbog toga povjesničar Sozomen ubraja Serapiona među slavne ličnosti njegova vremena, a izvješćuje i o tome kako je na čelu delegacije od pet egipatskih biskupa pošao u Carigrad caru Konstansu II. da posreduje u obranu velikog pobornika nicejske vjeroispovijesti sv. Atanazija, koji je bio nepravedno proganjan. U novije doba ime je Serapiona Thmujskoga povezano s istraživanjima o povijesti bogoslužja, otkako je koncem prošlog stoljeća na gori Athosu pronađen tzv. Serapionov eulogij, vrlo važan dokument za proučavanje egipatske liturgije IV. stoljeća. Nije dokazano da taj dokument u pronađenoj redakciji potječe od Serapiona, no nije isključeno da izvornik, koji se izgubio, od njega stvarno i potječe. |
21.03.2007.
|
Datum: 21. ožujak 2007. Svetac: Serapion, Kristijan, Kasijan, Vesna, Vlasta Događaj: Medunarodni dan borbe protiv rasne diskriminacije, Svjetski dan zaštite šuma |
20.03.2007., utorak
Blaženi Mauricije Csák, (oko 1270-1336)
|
Taj je blaženik mađarske narodnosti. Rodio se oko godine 1270. u Ugodu, u zapadnoj Ugarskoj, u vrlo bogatoj i po krvi plemenitoj obitelji. Oko godine 1301. oženio se s Katarinom, kćerkom palatina Amadeja Aba. Po toj se ženidbi vidi da je bio vrlo ugledan u kraljevstvu kad je mogao dobiti za ženu kćerku samoga palatina, najvećeg državnog dostojanstvenika u Mađarskoj, koji je zapravo bio kraljev zamjenik. No, taj je brak bio kratka vijeka. Već nakon tri godine bračni se drugovi dogovoriše i suglasiše da će poći u dva dominikanska samostana - muški i ženski, koja su se nalazila na otoku Sv. Margarete kod Budima. Palatin je Aba svoga zeta ipak izvukao iz samostana te ga na silu htio učiniti upraviteljem svojih velikih dobara, no to je bilo uzalud. Zato ga je u Budimu dao zatvoriti. Nakon šest mjeseci Mauricije se oslobodio zatvora te opet pošao k dominikancima. Ovi, poučeni prijašnjim iskustvom te iz straha pred njegovim roditeljima, poslaše ga u svoj samostan daleko u Bolognu. Tamo je uz grob osnivača reda sv. Dominika primio solidnu redovničku formaciju i tek kad je bio zaređen za svećenika, vratio se u svoju domovinu Ugarsku. U redu je proživio 30 godina razvijajući veliku djelatnost po raznim samostanima u Ugarskoj. Umro je u samostanu u Györu 20. ožujka 1336. te je ondje i pokopan. Smatra se blaženikom Crkve od godine 1494. Životopis mu je napisao Ambrosius Taegius i uvrstio ga među svece mjeseca ožujka. Djelo je godine 1668. izišlo u Antwerpenu. U sakristiji glasovite crkve Santa Maria Novella u Firenzi nalazi se iz XIV. stoljeća vrlo vrijedna slika koja prikazuje blaženog Mauricija u središtu među dominikanskim svecima. Ona je dokaz i znak koliki je ugled u dominikanskom redu taj mađarski blaženik uživao. To je tim vrjednije što red nije oskudijevao duhovnim velikanima, pa i zvijezdama prvog reda, kao što su sv. Albert Veliki i sv. Toma Akvinski. |
20.03.2007.
|
Datum: 20. ožujak 2007. Svetac: Pavao, Nicet, Ivan Nepomuk |
19.03.2007., ponedjeljak
Sveti Josip, zaručnik BDM i zaštitnik Crkve
|
Središnja je svetkovina u ožujku blagdan Sv. Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika svete Crkve. Štoviše, i čitav je ožujak posvećen sv. Josipu kao njegov mjesec, kad na njega mislimo više no obično. Sv. Josip je dostojan tolike časti jer u povijesti spasenja poslije Isusa i Marije ima najpovlaštenije mjesto. "Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist" (Mt 1,16). U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, kojom sv. Matej završava rodoslovlje Isusova ljudskog podrijetla, sadržano je ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. To je da je i on bio "sin Davidov", anđeo ga tako i naziva, i da je u njegovim žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija. On sam bit će tome Mesiji poslije Marije najbliži. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Apokrifna evanđelja pričaju o njemu nevjerojatne stvari, koje nemaju ništa zajedničko s trijeznošću kojom ga opisuju vjerodostojna Evanđelja. Prema njima Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve, zaručnik i muž čista srca koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Zbog svega toga zaslužuje sve ono poštovanje kojim su ga osobito kasnija i najnovija stoljeća obasipala. Stvarnu veličinu sv. Josipa uz Evanđelja otkrili su i sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Daleko bi nas odvelo kad bismo spomenuli sva svjedočanstva, zato ćemo se ograničiti na ona najvrjednija i najznačajnija. Sv. Jeronim protiv izmišljotina apokrifa, a i nekih poganskih pisaca, uz Marijino brani i Josipovo djevičanstvo. Njega slijedi u tome i sv. Augustin te uzvisuje jedinstveno Josipovo očinstvo braneći kako vezu pravoga braka tako i međusobno Marijino i Josipovo djevičanstvo. Walafrid Strabon, opat samostana Reichenau na Bodenskom jezeru u IX. stoljeću, pišući o tome kako su pastiri našli Mariju, Josipa i dijete, zaključuje: "I posredstvom tih troje svijet je bio spašen." Remigije iz Antuna oko godine 900. opisuje sv. Josipa kao intimnog suradnika u djelu našega otkupljenja te uzdiže njegovu izvanrednu poslušnost. Od velikih skolastičkih teologa mnogo su toga rekli o sv. Josipu sv. Bernard i sv. Toma Akvinski. Prvi ga uspoređuje s Josipom Egipatskim, a drugi tvrdi kako je između Marije i Josipa postojala prava ženidbena veza, ali se nisu služili bračnim pravima. Zatim sv. Toma naučava kako je sveti Josip kroz čitav život održavao savršeno djevičanstvo i, napokon, kako je Marijin i Josipov zavjet djevičanstva prije ženidbe bio uvjetan, a poslije apsolutan. Razvoju teologije o sv. Josipu mnogo je pridonijela franjevačka škola. Tako sv. Bonaventura veliča sv. Josipa kao savršen uzor pobožnosti prema Isusu i Mariji. Sv. Bernardin Sijenski u jednom govoru čak govori o tjelesnom uskrsnuću sv. Josipa i njegovu uznesenju na nebo. Velik štovatelj sv. Josipa u srednjem vijeku bio je i slavni kancelar Pariškoga sveučilišta Ivan Gerson. On je sastavio o njemu veliku latinsku pjesmu od 4800 stihova uzvisujući njegove kreposti i dostojanstvo. Održao je i svoj veliki govor pred ocima na saboru u Konstanzu, 8. rujna 1416., u kojem traži da bi Sabor službeno zazivao pomoć i zagovor sv. Josipa te da bi uspostavio njegov blagdan, a sve zato da bi se postiglo jedinstvo Crkve. Bilo je to u jednom od najkritičnijih trenutaka crkvene povijesti kad je valjalo ukloniti takozvani zapadni raskol, kad je Crkva imala trojicu papa i zapadno kršćanstvo bilo razjedinjeno. I Gerson drži da je sv. Josip bio posvećen već u majčinu krilu, da je bio slobodan od požude te da je uskrsnuo skupa s našim Gospodinom i da je uznesen na nebo. "Ljubav prema Bogu ne sastoji se u suzama i slatkim osjećajima, već u tome da mu služimo u pravednosti, u muževnoj odvažnosti i u poniznosti." Riječi su to sv. Terezije Avilske, prve žene naučiteljice Crkve, koja je umrla 4. X. 1582. Ona je bila neumorna osnivateljica novih samostana i obnoviteljica karmelskoga reda. Kad je general reda pohodio samostan Sv. Josipa u Avili, koji je uz naročito papino odobrenje svetica osnovala, te u kojem je 5 godina s nekoliko sestara provodila život prema prvotnoj strogosti reda žrtvujući se za obraćenje grješnika i nevjernika, bio je tako oduševljen primjernim životom sestara da je potaknuo sv. Tereziju "da prema strogom pravilu osnuje toliko samostana koliko ima kose na glavi". Tu pobožnu želju Terezija doduše nije mogla ispuniti, makar je mogla reći "da joj je Bog dao odvažnost koja nadilazi jednu ženu". No ipak za njezina života, uz njezinu pobudu i sudjelovanje, osnovano je ništa manje nego 17 ženskih i 15 muških samostana Obnovljenoga karmelskoga reda. Od 17 ženskih samostana svetica je 12 posvetila sv. Josipu. Ali i u svim drugima slika sv. Josipa morala je biti obvezatno nad ulaznim vratima. Kod gradnje samostana Sv. Josipa u Avili svetica je upala jednom u veliku nevolju jer joj je nedostajalo novca da plati radnike. I kamogod se obratila za pomoć, nije pronašla nikakvih sredstava da bi se izvukla iz neugodne prilike. Tada joj se ukazao sv. Josip i ponudio za blagajnika. Dao joj je riječ da joj neće ponestati novca i neka samo nastavi s radom. Ona je poslušala, makar u novčaniku nije imala ni prebijene pare. Njezin blagajnik sv. Josip brzo joj je pribavio toliko novca, i to na tako čudesan način, da se upućeni u tu činjenicu nisu mogli dosta načuditi. To opisuje sama svetica u 33. poglavlju svoje autobiografije. Veliki isusovački teolog Franjo Suarez, umro 1617., načinio je pravu revoluciju u teologiji sv. Josipa uvrstivši ga u red hipostatskog sjedinjenja, u kojem se nalaze još jedino Isus i Marija. Dakako da sv. Josip ne pripada tome redu isto onako kao Isus, a niti kao Marija, ali ipak pripada. Sv. Franjo Saleški izabrao je sv. Josipa za zaštitnika reda od Marijina pohođenja koji je osnovao, a po svome djelu o Božjoj ljubavi silno je utjecao na razvoj pobožnosti prema svetom Josipu. Među velike štovatelje sv. Josipa smijemo uvrstiti i svetog Vinka Paulskog, Bossueta, koji je o njemu izrekao nekoliko glasovitih panegirika, isusovca Patrignanija, papu Benedikta XIV., sv. Alfonza Liguorija, najvećeg apostola Engleske kardinala Vaughana, biblicistu Knabenbauera i Lagrangea. Osnivač Družbe sv. Sulpicija, koja se bavi odgojem klera, Jean Jacques Olier, koji je godine 1657. umro na glasu svetosti, napisavši prije toga vrlo nadahnutih duhovnih tekstova, sastavio je ovu pohvalnu molitvu: Blagoslovljen nebeski Otac, koji je izabrao sv. Josipa za tako uzvišeno dostojanstvo! Blagoslovljen Sin Božji, koji je ljubio sv. Josipa kao svog oca! Blagoslovljen Duh Sveti, koji je posvetio sv. Josipa na tako odličan način! Papa Klement XI. (1700-1721) bio je vatren štovatelj sv. Josipa. On je autor časoslova sv. Josipa, podigao je blagdan sv. Josipa na stupanj povlaštenih blagdana višeg reda te dopustio zavjetnu misu u čast sv. Josipa za sretnu smrt. Uvijek je gajio želju da bi smio umrijeti na blagdan sv. Josipa. Ta mu se želja čudesno ispunila na svečev blagdan godine 1721. Glasoviti engleski oratorijanac William Faber, poznat po čitavu katoličkom svijetu svojim asketskim djelima, bio je određen godine 1854. da izrekne svečanu propovijed prigodom posvete novoizgrađene crkve oratorijanaca u Londonu. Ujutro, na blagdan Sv. Josipa, bio je zahvaćen veoma jakom groznicom i teškom glavoboljom te se osjećao posve nesposobnim za predviđenu propovijed. Nakon što su se za njega pomolili, učinili su zavjet da će u slučaju brzog ozdravljenja u novoj crkvi postaviti kip sv. Josipa. I zbilja, malo prije nego je kucnuo sat određen za propovijed, o. Faber potpuno zdrav napustio je bolesničku postelju i s takvom lakoćom izrekao propovijed da se nije moglo ni slutiti da je još isto jutro bio teško bolestan. Taj događaj opisuje Bowden u životopisu oca Fabera. Životopisac o. Petita, također isusovac, o. Haggeney navodi mnogo primjera kako je njegov redovnički subrat, koji je umro na glasu svetosti, veoma štovao sv. Josipa i njemu se u raznim prilikama i neprilikama života s velikim pouzdanjem preporučivao. Kad je 20. rujna 1870. Garibaldi osvojio Rim, a Talijani ga učinili svojim glavnim gradom, papa Pio IX. proglasio je sv. Josipa zaštitnikom Crkve. Učinio je to u času kad je talijanska država, a osobito slobodni zidari, bila neprijateljski raspoložena prema papinstvu. Papina gesta navela je o. Petita na misao da izda ponovno knjižicu o sv. Josipu, koju je u XVII. stoljeću napisao o. Turrian. Tome je žrtvovao dosta vremena svoga noćnog počinka, ali je za uzvrat u jednoj velikoj nevolji osjetio veliku zaštitu sv. Josipa. Godine 1872. o. Petit je bio rektor u Drongenu. Njegovu redovničku zajednicu zahvatila je pošast tifusa. U roku od nekoliko dana bolest je zahvatila 45 isusovaca, petorici su čak podijelili i svetu popudbinu. Tada je o. Petit učinio ovaj zavjet u čast Isusovu hranitelju: "Ako mi izmoliš da ne umre nitko od mojih podložnika, svake godine dok budem rektor ili duhovnik u ovoj kući, pred čitavom zajednicom održat ću jedan govor u tvoju čast." Zavjet je bio uslišan jer nitko nije umro, a nakon 3 tjedna pošasti je nestalo. O. Petit je izvršio i svoje obećanje pa je kroz 36 godina slavio sv. Josipa. Kad su zaprijetile poteškoće u karitativnoj ustanovi "Gospođe od brda Kalvarije", pohodio ih je o. Petit, skupio u kapelicu, ohrabrio ih te potaknuo na pouzdanje u Božju providnost. Rekao im je kako su baš te poteškoće siguran znak da mogu računati na Božji blagoslov. Čitavu je tu ustanovu stavio pod osobitu zaštitu sv. Josipa te pozvao sve članice da se devetnicom obrate svom novom zaštitniku. I to je bilo sve što je učinio u tom beznadnom položaju. Nama to danas izgleda možda neobično, no ljudi koji imaju više vjere negoli mi u takvim zgodama baš tako postupaju. O. Petit, duhovno posve smiren, vratio se u Drongen, gdje je održao tečaj osmodnevnih duhovnih vježbi. Kad ih je završio, rekao je: "A sada moram vidjeti da li nas je sv. Josip uslišio?" I počeo je otvarati svoju poštu. Sam nije napisao ni jedno jedino pismo kojim bi molio neku pomoć, ali mu je stigla hrpa pisama. Otvorio je prvo, a u njemu svota od 5.000 franaka za ustanovu "Brda Kalvarije". Drugo pismo sadržavalo je svotu od 10.000 franaka. Netko mu je pak donio vijest da jedna gospođa daruje 40.000 franaka za novu kapelicu. Osim toga i više udovica javilo se da stupe u ustanovu "Gospođa od brda Kalvarije". I sve su to povijesno zajamčeni podaci. A od svega toga ne dijele nas duga stoljeća koja su mogla nadodavanjem i uljepšavanjem stvoriti legendu. Ne, tu nema legende, već to je čista stvarnost. Voditeljica jednoga apostolskog djela, zvanog Radna dvorana Srca Isusova, htjela je nadograditi novu zgradu. Ali za to je bilo potrebno 10.000 franaka. Utemeljiteljica djela zdvajala je, ali o. Petit ne. On joj je rekao: "Novac će već doći. Molit ćemo se dragom sv. Josipu; on je tako dobar i moćan." Rečeno, učinjeno! On je molio i novac je došao. Brzo je mogao napisati utemeljiteljici: "Prvi dan mjeseca koji mu je posvećen molio sam i vapio svome dragom sv. Josipu. Čudo je već ostvareno: našlo se 10.000 franaka. Možete doći i uzeti ih." Kao Isus i Marija, tako je i o. Petit uključio sv. Josipa u svoje srce. Kad su ga jedanput upitali koju od te tri osobe najviše štuje, odgovorio je: "Ja ih nikad ne rastavljam!" U Drongenu je o. Petit uvijek služio sv. misu na oltaru sv. Josipa. Svoje godišnje duhovne vježbe po mogućnosti obavljao bi prije svetkovine Sv. Josipa. Kip sv. Josipa u hodniku krila treće probacije u Drongenu vjerojatno je postavio o. Petit. Prolazeći kraj toga kipa, kad nikoga nije bilo u blizini, običavao bi mu poljubiti nogu. Kad bi ga morile novčane brige, molio bi devetnice sv. Josipu. Njemu u čast osnovao je udruženje srijede, dana sv. Josipa. Smatrao je svojom dužnošću da objavljuje uslišanja zadobivena po zagovoru sv. Josipa. Godine 1885. pisao je jednoj sestri: "Molim vas, budite dobri pa jednu stvar koja mi naročito leži na srcu preporučite svetom Josipu! Meni je potrebno čudo!" Bez zagovora sv. Josipa mnoga bi velika karitativna djela o. Petita, sigurno, propala. I tako je njemu sv. Josip bio vodič i zagovornik u apostolatu, a činjenica je također da ga štovanje sv. Josipa nije udaljivalo od središta, od Krista, jer je o. Petit provodio i te kakav duhovni život u Kristu Isusu. Spomenimo nešto i iz naših strana! U Protokolu Hrvatskog sabora za 9. i 10. VI. 1687. nalazi se na latinskom jeziku ovaj tekst: "Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran." Štovanju sv. Josipa u gornjoj Hrvatskoj u XVII. stoljeću najviše su pridonijeli isusovci, osobito preko Sjemeništa sv. Josipa za siromašne đake, na Griču u Zagrebu. U svom pismu od 16. I. 1940. hrvatsko-slavonski metropolit i zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, dr. Alojzije Stepinac obavještava vjernike: "Udovoljavajući mnogim molbama katoličkih vjernika da se blagdan sv. Josipa podigne na zapovjedni blagdan za sve biskupije Kraljevine Jugoslavije, katolički biskupi Kraljevine Jugoslavije obratili su se na Svetu Stolicu... Sv. Stolica je reskriptom Svete Kongregacije Koncila od 20. studenog 1939. uvažila molbu." Naša Biskupska konferencija na svom proljetnom zasjedanju 1972. "...stala je na stanovište da je odluka Hrvatskog Sabora iz 1687. g., kojom se sv. Josip proglašuje nebeskim zaštitnikom Hrvatskog Kraljevstva, i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrv. Kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta. To je proglašenje na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića bilo pravovaljano sa svjetovne i crkvene strane, i kasnije nije nikada osporeno." 4. rujna 1926., bila je prva subota u mjesecu, umro je u Austriji isusovac o. Antun Puntigam. On je učinio velikih djela, bio vrstan odgojitelj mladeži, prvi životopisac Petra Barbarića, odličan vođa duhovnih vježbi, tražen ispovjednik i osnivač Euharistijskog saveza naroda. Taj isusovac, veoma zaslužan i za naš narod, bio je izvanredno velik štovatelj sv. Josipa. Uz Srce Isusovo, blaženu Gospu, štovao je iskreno i pouzdano Kristova poočima i Djevičina zaručnika. Od sv. Josipa primio je pak mnogo izvanrednih milosti i dokaza pažnje. Na više od jedne stranice ispisao je čitav niz pothvata i poslova koje je preporučio sv. Josipu. To je pisao samo na lijevoj polovici stranice, dok je desnu ostavio praznu da unese kad njegove molbe budu uslišane. Na koncu života priznao je o. Puntigam da mu sv. Josip nije ostavio neispunjenu ni jednu jedinu molbu. Ta je uslišanja bilježio u svoju teku, koju je nazivao "St. Josefsbüchlein" - Knjižica sv. Josipa. Dva najodličnija Puntigamova učenika u Travničkom sjemeništu bila su Božji sluga Petar Barbarić i pjesnik naših najraširenijih i najviše pjevanih pučkih pobožnih pjesama "Do nebesa nek se ori" i "Zdravo Djevo" isusovac o. Petar Perica. Obojica su također bila veliki štovatelji sv. Josipa. Među svecima Petar Barbarić je osobito štovao sv. Josipa. Stoga se k njemu utjecao u svakoj duševnoj i tjelesnoj potrebi. Zazivao ga je kao zaštitnika duhovnog života, a preporučivao mu je i svoje đačke školske brige. Nije bilo dana da mu se ne bi pomolio. To je naročito revno činio u ožujku, u mjesecu svetog Josipa i spremajući se za njegov blagdan. Zadnje godine svoga života molio je svake srijede u čast sv. Josipa 7 Očenaša za sretnu smrt. Petar je mnogo naučio o moćnom zagovoru sv. Josipa od svoga odgojitelja oca Puntigama. U pismenoj ostavštini Puntigamova gojenca i Barbarićeva suškolarca Petra Perice našla se također mala bilježnica, upravo minijaturna, zvana "Josipovka", u koju je i on bilježio svoje preporuke sv. Josipu. To je znak da je primjer pobožnosti sv. Josipu oca Puntigama snažno djelovao i na travničke gojence, pa su ga u tome nasljedovali. Petar Barbarić bio je najodličniji među njima. Slavi sv. Josipa u zadnjih 100 godina mnogo su pridonijeli dokumenti crkvenog učiteljstva, osobito Pija IX., koji je 8. prosinca 1870. sv. Josipa proglasio zaštitnikom svete Crkve, a dekretom Inclytum patriarcham od 7. srpnja 1871. preslavnog patrijarha smatra vrijednim štovanja što nadvisuje sve ostale svece te da je on zbog svoga staleža primio od Boga izvanredne milosti. Krasnih su misli o sv. Josipu izrekli Leon XIII., Benedikt XV., Pio XI. i Pio XII. Ovaj posljednji uveo je i blagdan sv. Josipa, radnika, koji se slavi 1. svibnja. Ivan XXIII. apostolskim pismom od 19. ožujka 1961. proglasio je sv. Josipa zaštitnikom II. vatikanskog sabora. Sabor je uveo ime sv. Josipa u I. kanon, a zato je zaslužan mostarski biskup Petar Čule, koji se za to svojim uvjerljivim govorom na Saboru bio živo založio, a papa Ivan XXIII. odmah uvažio njegovo zalaganje. Od mnogobrojnih svetišta i crkava sv. Josipa spomenimo barem neke. U Francuskoj je isusovac o. Petar Coton, veliki štovatelj sv. Josipa, umro baš na njegov blagdan godine 1626., svojim utjecajem pripomogao da su isusovci u Lyonu podigli veliko svetište sv. Josipu. U Parizu su reformirani cisterciti, zvani Feuillantes, posvetili svoju crkvu sv. Josipu, a u njoj je godine 1657. Bossuet izrekao svoj panegirik Isusovu poočimu. U Bruxellesu se nalazi glasovito svetište sv. Josipa, podignuto od otaca redemptorista. U Louvainu sam posjetio svetište sv. Josipa, koje su godine 1860. podigli misionari presvetih Srdaca Isusa i Marije. U tom svetištu nalazi se grob apostola gubavaca o. Damjana De Veustera. Najveće svetište sv. Josipa nalazi se u Kanadi. To je bazilika u Montrealu, koja je sagrađena zalaganjem i vjerom brata Andréa Bassette, umro 1937., iz Kongregacije sv. Križa. Uz ta svetišta i brojne su crkve posvećene sv. Josipu. Dosta je samo kao primjer spomenuti da je koncem XVIII. stoljeća samo karmelićanski red brojio više od 150 crkava sv. Josipa. Na hrvatskom jezičnom području vrijedne su spomena ove crkve sv. Josipa: u Zagrebu na Trešnjevci, sagrađena zalaganjem i brigom kardinala Stepinca, u Sarajevu na Marindvoru i Zenici, podignute brigom nadbiskupa Šarića, te najnovija crkva na Dubovcu u Karlovcu, koju je uz mnoge žrtve, ali nepokolebljivim pouzdanjem sagradio župnik mons. Marijan Radanović, a posvetio kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. I mnogi crkveni redovi i družbe i muški i ženske natječu se u štovanju i zazivanju sv. Josipa. Zazivaju ga kao zaštitnika duhovnoga života, ali i kao velikog pomoćnika u vremenitim potrebama. Postoje i brojne bratovštine sv. Josipa te razna glasila koja šire njegovu slavu. Kod nas su u Zagrebu sestre milosrdnice dugo godina, sve do 1945., izdavale Glasnik sv. Josipa. Sve to i još mnogo drugo ovdje nespomenuto i nenabrojeno, uz brojne knjige o sv. Josipu, svjedoči kako je taj mili svetac drag kršćanskom srcu. Drag nam je jer je od svih smrtnika bio najbliži Isusu i Mariji, drag nam je zbog svoje vjernosti i tihog služenja otajstvu spasenja. Crkva osobito u novije vrijeme ima veliko pouzdanje u njega te mu se utječe u raznim velikim potrebama. Očito je da je sam Bog htio proslaviti svoga poniznog, tihog i poslušnog slugu. On je dostojno ispunio svoje životno poslanje i kao takav zaslužuje i naše povjerenje i udivljenje. |
19.03.2007.
|
Datum: 19. ožujak 2007. Svetac: SV. JOSIP, zarucnik Bl. Djevice Marije Događaj: ZAŠTITNIK MOSTARSKE BISKUPIJE, Dan oceva |
18.03.2007., nedjelja
Sveti Salvator D'Horta, (1520-1567)
|
"Uzvisi neznatne" (Lk 1,52). Te riječi Marijina hvalospjeva s punim pravom možemo primijeniti na skromnoga franjevačkog brata pomoćnika Salvatora. On je bio utjelovljena skromnost. Potjecao je iz skromne obitelji, a rodio se u Santa Coloma de Farnes, u biskupiji Gerona u Španjolskoj jednoga nama nepoznata dana godine Gospodnje 1520. O njegovim roditeljima znamo samo da su nosili prezime Grionesos te da su radili u nekoj ubožnici dvoreći bolesnike i siromahe. Kasnije su preuzeli i upravu nad tim domom kršćanske ljubavi i milosrđa. Salvator je ostao rano siroče bez roditelja pa je pošao u svijet trbuhom za kruhom. U Barceloni je izučio postolarski zanat te radom svojih ruku uzdržavao sebe i mlađu od sebe sestru Blaženku. Kad mu se sestra udala za nekog Antuna Travera, Salvator je bio slobodan pa je mogao poći za onom zvijezdom koja ga je zvala u samostan. Napustio je Barcelonu te pošao u glasovitu benediktinsku opatiju Montserrat. Benediktinci su ga vrlo lijepo primili nadajući se da će postati njihov brat. No Salvatorovo će se redovničko zvanje tek onda ostvariti kad bude susreo krajnje siromašne i ponizne franjevce. Osjetio je da ga Bog zove među njih. Njegovo je zvanje siromaštvo i skromnost. I tako je 3. svibnja 1541. stupio u franjevački samostan u Barceloni. Mladi je i revni redovnik u samostanu vrlo brzo postao ugledan, ali ne po znanju i časti već po svakoj vrsti kreposti. One su bile njegov ures. Položivši u svibnju 1542. redovničke zavjete premješten je u Tortosu, gdje je u samostanu obavljao ponajteže poslove i to uvijek s najvećom požrtvovnošću. Ljudski čimbenik u samostanu nije shvatio njegovu svetost i neobične čudesne darove pa je ponizni brat morao mnogo trpjeti i od subraće i od poglavara. Premještali su ga iz samostana u samostan. Posljednja je postaja njegova životnog križnog puta bio samostan Sv. Marije u Cagliariju, na otoku Sardiniji. Tu je našao mir i razumijevanje. Pogođen teškom bolesti umro je u Cagliariju 18. ožujka 1567. Čitav je grad bio potresen smrću skromnoga brata. Njegov grob u crkvi Sv. Rozalije postade slavan. Božji ga narod poče štovati kao sveca. Sam španjolski kralj Filip II. zauzeo se za njegovu beatifikaciju. A svetim ga je proglasio 17. travnja 1938. papa Pio XI. Bila je to zadnja Papina kanonizacija. Brzo nakon nje je umro. Ponizni franjevački brat svijetli i našem nemirnom stoljeću kao primjer skromnosti, strpljivosti, ljubavi prema siromasima. To su bile njegove glavne vrline kojima je omilio Bogu i ljudima. Svi ga doduše nisu shvaćali, ali je to nerazumijevanje bila građa od koje je uz Božju milost izgradio svoj svetački lik. Tvrd je to bio materijal, ali baš zato zgrada njegove svetosti stoji čvrsto kao kuća izgrađena na kamenu. |
18.03.2007.
|
Datum: 18. ožujak 2007. Svetac: 4. KORIZMENA NEDJELJA Ciril Jeruzalemski, Ciro, Eduard, Edo |
17.03.2007., subota
Sveti Josip iz Arimateje
|
Evo jednog biblijskog sveca! Drag nam je jer je iskazao posljednju počast našem Gospodinu pobrinuvši se za Njegov dostojan pogreb. Potjecao je iz Arimateje, najvjerojatnije iz starog Ramathaina, odakle je potjecao i Samuel, najveći između izraelskih sudaca. Bio je imućan Isusov učenik, ali iz straha pred Židovima više potajan, ne usuđujući se javno očitovati vjeru u Isusa. No kad je Isus bio nepravedno osuđen i ubijen, Josip iz Arimateje hrabro nastupa na scenu. Sveti Luka to ovako opisuje: "Uto neki čovjek imenom Josip, vijećnik, rodom iz judejskoga grada Arimateje, dobar i pravedan čovjek - on ne bijaše odobrio odluke i djela drugih - koji je očekivao kraljevstvo Božje, dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, zavi ga u platno i položi u grob, izduben u pećini, gdje još nitko nije bio položen" (Lk 23,50-53). Oko Josipa iz Arimateje na temelju apokrifnih evanđelja razvile su se kasnije mnoge legende. Slavni povjesničar kardinal Baronio stavio ga je u Rimski martirologij na dan 17. ožujka. Povod je bilo štovanje kanonika vatikanske bazilike, koji su baš na današnji dan častili relikvije ruke sv. Josipa iz Arimateje. U Baronijevo doba najstariji dokument o toj ruci potjecao je iz godine 1454. Dakle, ne baš iz neke daleke prošlosti. O Josipu iz Arimateje postoji i vrlo bogata ikonografija, što je posve razumljivo kad je bio sudionik Gospodinova pogreba. Ovjekovječili su ga majstori kao Michelangelo, Tiziano. U bogatom muzeju stare umjetnosti u Bruxellesu nalazi se jedna pala iz XV. stoljeća, koja se pripisuje majstoru Afflighenu, a prikazuje kako se nakon dovršenog pogreba Josip iz Arimateje i Nikodem udaljuju od Isusova groba noseći sa sobom čavle i trnovu krunu. Ta oruđa muke, kao i koplje, pehar, ručnik često su uz Josipa Arimatejskoga, koga kao svoga zaštitnika slave grobari. Na većini slika Josip je iz Arimateje prikazan kao zreo i vremešan čovjek, s dostojanstvenom bradom i bogatim odijelom. Nakon Tridentskog sabora, koji je crkvenom slikarstvu naredio strogost, Josip iz Arimateje prikazuje se samo s anđelima. |
17.03.2007.
|
Datum: 17. ožujak 2007. Svetac: Patrik, Patricija, Domagoj, Hrvatin |
16.03.2007., petak
Sveti Hilarije i Tacijan, mučenici († 284)
|
Iako o ovim mučenicima imamo posve malo povijesnih podataka, uvrštavamo ih ipak u našu zbirku jer su to mučenici iz Akvileje, vjerskog središta kamo su hodočastili stari Hrvati da počaste tamošnje mučenike. Tako je išao kao hodočasnik u Akvileju i otac hrvatske narodne dinastije knez Trpimir (845-864). Povjesničar Marko Perojević misli da su akvilejski patrijarsi osnovali biskupiju u Ninu, a taj su grad već početkom IX. stoljeća učinili središtem misionarenja franačkih misionara koje su slali među Hrvate. Profesor Srećko Dragošević smatra sigurnim da je udio franačkih svećenika u oblikovanju i učvršćivanju mladoga hrvatskog katolicizma bio velik i da su mu oni dali izraziti zapadni karakter i orijentaciju. Prema tome, kao hrvatski katolici dugujemo zahvalnost i svemu onome što smo primili iz Akvileje. Tu su Crkvu natopili mučeničkom krvlju mnogi mučenici. Rimski martirologij 16. ožujka spominje da su akvilejski biskup Hilarije i njegov đakon Tacijan godine 284. podnijeli mučeničku smrt za vrijeme cara Numerijana. Jeronimski martirologij također govori o tim mučenicima, a njegovo se svjedočanstvo može smatrati vjerodostojnim. Ljetopis patrijarha u Gradu pripovijeda kako se akvilejski patrijarh u VI. stoljeću prigodom provale Langobarda preselio u Grado noseći sa sobom tjelesa mučenika Hilarija i Tacijana. To je pak znak da su u Akvileji bili u velikoj časti. Jedna latinska pjesma iz IX. stoljeća, sastavljena u venetskom kraju, pjeva: «Helarus sacer deinde Tatianus socius» - Sveti Hilarije, zatim Tacijan sudrug. Štovanje je tih svetih mučenika prošireno po sjeveroistočnoj Italiji, a i u Slovenskom primorju i u Istri. Ono ima svoje opravdanje jer mučenici su uvijek živa i trajna opomena na vjernost. Slaveni rado daju djeci ime svetog Hilarija, a ono u narodnom jeziku glasi: Ratko, Radoslav, Radovan. |
16.03.2007.
|
Datum: 16. ožujak 2007. Svetac: Hilarije, Julijan, Euzebija Događaj: Dan pravnika |
15.03.2007., četvrtak
Sveti Klement Marija Hofbauer (1751-1820)
|
Pišući životopis sv. Klementa Hofbauera ne bojimo se opasnosti da ćemo pretjerati. On je stvarno bio velik čovjek, vrlo revan svećenik, prvi njemački redemptorist, prijatelj umjetnika romantizma, apostol Varšave i Beča, a nadasve čovjek Crkve, koji je u doba racionalizma i prosvjetiteljstva kao rijetko tko znao sačuvati osjećanje s Crkvom. To nije bilo lako u doba jozefinizma kad je država išla za reformom Crkve, ali ne radi nje, već radi svojih interesa, da je što više njima podredi. Tada je bio nanovo organiziran studij teologije, preuređene su župe i biskupije, poboljšana je doduše vanjska uprava, ali su teologija i dušobrižništvo bili odviše prožeti racionalizmom. Ideja o rastavi Crkve i države, koja odgovara idealu «slobodna Crkva u slobodnoj državi», bila je jozefinizmu posve strana. Taj je politički sustav težio baš za suprotnim, za što tješnjom spregom Crkve s državom, za nekom državnom crkvom, koja nije ništa drugo već nanovo oživjeli cezaropapizam. U takvu sustavu živio je i djelovao sv. Klement Hofbauer, ali kao svećenik izvanredno istančana osjećanja s Crkvom. Njegov osobni prijatelj Johann Pilat, brat privatnog tajnika tada svemoćnog austrijskog ministra Metternicha, svjedoči o njemu: «On je nastojao duboko u naša srca utisnuti najveću ljubav i poštovanje prema Crkvi, Kristovu namjesniku i svakom crkvenom autoritetu. To je poštovanje bilo tada posve srušeno. Već samim druženjem s Hofbauerom postajao si posve rimokatolik, jer on je sav bio sa svetom Katoličkom crkvom i sam gajio najdublje poštovanje prema Svetom Ocu.» Upoznajmo toga velikoga čovjeka Crkve jer od njega možemo mnogo naučiti, on nam može biti uzor kako se ljubi majka Crkva. U mjestancu Tasvicu, kod Znojma u južnoj Moravskoj, na blagdan Sv. Stjepana, prvomučenika, u potpunoj božićnoj radosti rodio se naš junak godine 1751. Isti dan je kršten, a dobio je ime Ivan Evanđelist. Kasnije će to ime promijeniti u Klement, a iz privatne pobožnosti prema Majci Božjoj dodat će mu još i Marija. Otac mu je bio ^eh s prezimenom Dvoržak, a mati Njemica. On će svoje slavensko prezime Dvoržak promijeniti u Hofbauer. Mješavina slavenske i germanske krvi učinit će ga izvanrednim ljudskim likom. «Njegovo snažno tijelo s punim, okruglim licem bilo je u suprotnosti sa sitnim očima, blagim glasom i finim, živahnim rukama. U njegovoj je nutrini pored žilave energije živjelo srce s tako silnom osjetljivošću da ga je duševna potresenost danima prikivala uz bolesnički krevet. Ta mješavina slavenske i njemačke krvi, seljačko-seosko ozračje, u kojem je proveo 20 godina života, a nadasve utjecaj njegove pobožne majke - otac je rano umro - oblikovali su skupa s Božjom milošću onog neumornog radnika i nemirnog planera, onog dobrog, društvenog čovjeka, koji sa svojom priprostom vjerom nije išao u okvire prosvjetiteljstva, ali koji je baš zbog svega toga duše privlačio. Njegova nenamještenost, njegovo zdravo, a katkada nespretno biće, i njegov neuništivi humor krčili su mu put posvuda» (O. Weiss). Klement Hofbauer nije ipak bio rođeni svetac, već se za svetost morao boriti sve do posljednjeg trenutka svoga života. Kraj sve svoje dobroćudnosti znao je i planuti. O toj svojoj slabosti jednoć je duhovito rekao: «Da, to je, na žalost, moja pogrješka, ali zahvaljujem Bogu što je imam. Kad je ne bih imao, bio bih u napasti da iz poštovanja prema samome sebi poljubim svoju ruku.» Klement je od malena gajio potajnu želju za svećeništvom. Bila je doista potajna, jer se zbog siromaštva u obitelji nije usudio s njom na javu. Tko bi mu priskrbio novac za školovanje? Zato je dečko morao poći drugim putem: na zanat. U obližnjem gradiću Znojmu izučio je pekarski zanat. Sačuvan je dokument koji nosi nadnevak 31. ožujka 1767., a svjedoči o izučenom pekarskom zanatu. Tek kad mu je bila 21 godina, mogao je ipak započeti studij. Bilo je to u samostanu premonstratâ Klosterbruck u Znojmu. Ondje je bio sluga samostanskog opata i đak gimnazije kroz 5 godina (1772-77). Svršivši sretno gimnaziju, put mu je prema sveučilištu zbog nedostatka novca bio ipak zatvoren, a on je još uvijek tako žarko želio postati misnik. No, valjalo se pomiriti sa stvarnošću te napustiti misao o daljnjem školovanju. Zato se povukao kao pustinjak u Mühlfraun sve do jeseni godine 1779., a poslije toga je od godine 1780. do 1784. u Beču pohađao Katehetsku školu svete Ane. I tada je našao odlične dobrotvorke u bogatim sestrama von Maul, koje su ga pomogle i omogućile mu upis i polaženje predavanja na Sveučilištu. U tom je razdoblju svake godine hodočastio u Rim te se više puta zadržao u Quintiliolu kod Tivolija, tamo gdje se danas nalazi kapucinski samostan. Sve do starosti je sačuvao čeznutljivu uspomenu na to mjesto samoće, gdje se nesmetano mogao predavati razmišljanju i molitvi. U Beču ga nisu oduševljavali jozefinistički profesori teologije, koji su pred slušatelje iznosili kojekakve nauke. Zato je tražio priliku da pođe u Rim, ondje stupi u koji svećenički red i tako napokon dođe do oltara. Došavši s prijateljem Tadejom Hüblom u Rim, primljen je u družbu redemptorista. Još je bio živ njezin osnivač slavni sv. Alfonz Liguori. Klement je odjenuo redemptoristički habit 24. listopada 1784. te poslije vječnih zavjeta 19. ožujka 1785. bio napokon zaređen za svećenika i tako je došao do cilja svojih dugogodišnjih želja i nastojanja. Nekoliko je mjeseci proveo u kući naukâ Frosinone, a zatim je poslan s onu stranu Alpa, s velikim ovlastima, da ondje osniva kuće i ustanove svoje družbe. Godine 1787. Klement je osnovao u Varšavi prvu kuću svoga reda izvan Italije. A zatim su uslijedile druge kuće po Poljskoj, južnoj Njemačkoj, Švicarskoj i Rumunjskoj. Svetac je svima njima upravljao kao generalni vikar, u stvari zamjenik vrhovnog poglavara redemptoristâ. U glavnom gradu Poljske, u Varšavi, Klement je živio i plodonosno djelovao od 1787. do 1808. godine. Središte je toga djelovanja bila crkva Sv. Benona. U njoj je broj pričesti od 2.000 na godinu porastao na 100.000, a već samo to očit je pokazatelj izvanrednog pastoralnog rada. U tom radu Klementa Hofbauera resilo je nepokolebljivo pouzdanje u Boga, neobičan religiozni zanos i žar, velika otvorenost prema ljudima i njihovim potrebama te aktivnost koja nije poznavala ni umora ni zastoja. Svetac se za duše trošio bez mjere i milosrđa. Hofbauer je u Varšavi osnovao školu za siromašne đake, u kojoj se moglo školovati do 350 dječaka i mladića. Za nadarenije je ustanovljena latinska škola, a doskora bit će otvorena i škola za djevojčice. Neumorni Klement Hofbauer za uzdržavanje tih ustanova nije se stidio ni prosjačiti. Jednom je kod skupljanja milostinje doživio da mu je netko pljunuo u lice. Ostao je miran te rekao: «To je bilo za mene, a sada mi dajte još nešto i za moju siromašnu djecu!» I gle, onaj koji ga je čas prije tako bezočno povrijedio, posramljen otvori novčanik i udijeli mu bogatu milostinju. Na svojim pohodima kroz grad svetac je nailazio na siročad bez roditelja, prepuštenu na milost i nemilost. On bi ih skupljao, svojim rukama oprao i za njih se dalje pobrinuo. U crkvi Sv. Benona započeo je s novim tipom dušobrižništva, takozvanim «neprestanim misijama». Svake nedjelje i blagdana bogoslužje bi započinjalo već u 5 sati ujutro. I kod svih bi se misa izrekla ozbiljna i potresna misijska propovijed. Propovijedalo se na misama i u radne dane. Plodovi nisu izostali. Brojni laici udružili su se u bratovštinu, a svrha joj je bila borba protiv poroka i nećudorednosti. Taj tako veliki rad je Klement u lipnju 1808. na nalog cara Napoleona morao prekinuti. Njegov je samostan brojio tada 40 redovnika. 25. svibnja 1808. car je pisao maršalu Davoustu: «Čini se da ti redovnici pripadaju onoj kategoriji koju sam istjerao iz Francuske i Italije. Ja ne samo da sam zapovjedio ukinuće te kongregacije, već sam dao nalog da se svaki njezin član pošalje natrag u svoj rodni kraj i da se zatvore njihove kuće.» I doista 17. lipnja 1808. varšavski su redemptoristi bili pozatvarani u vojni zatvor u Küstrinu, u Brandenburgu, a zatim nekoliko tjedana kasnije vraćeni svaki u svoj rodni kraj. Kad čujemo za takve i slične nemile događaje u kojima silnici vrše samovolju, pitamo se zašto ih Bog dopušta? - Na to mučno pitanje ne možemo odgovoriti, no vjerujemo da i takva pripuštenja od Boga idu u plan Njegove providnosti te imaju svoje opravdanje. ^ini se da je u ovom slučaju Božja providnost trebala Klementa Hofbauera u Beču, gdje će nakon Napoleonova pada biti središte europske politike. Klement se s klerikom Martinom Starkom iz Badena povukao u Beč i ondje nastanio, i to će biti posljednja postaja njegova rada, po trajanju ne tako duga, ali po važnosti možda najveća. Njegova snažna ličnost brzo posta u tom gradu ishodište velike vjerske obnove života. Brižno nadgledan od svjetovnih vlasti vršio je najprije dušobrižničku službu u talijanskoj crkvi, zvanoj «Minoritenkirche», dok ga godine 1813. nadbiskup Hobenwart nije postavio upraviteljem crkve Sv. Uršule i ispovjednikom tamošnjih redovnica. Glavno mjesto njegove djelatnosti bila je ispovjedaonica i propovjedaonica. Kod njega su se ispovijedale ne samo redovnice već i nebrojeni priprosti kao i vrlo učeni ljudi, studenti i profesori. «Na propovjedaonici je Hofbauer imao svoju vlastitu metodu. On je bio sve drugo samo ne rođeni govornik. Njegov je način izražavanja bio prilično nespretan. Katkad bi se znao prekinuti i reći: 'Što se toga tiče, pada mi još nešto na pamet.' A ipak je sav Beč hrlio k njegovoj propovjedaonici. ^ak su ga nazivali uskrsnulim Abrahamom od svete Klare - glasovitim bečkim propovjednikom. U tim su propovijedima ljudi pronalazili ono što su uzalud tražili u učenim propovijedima prosvjetiteljskih župnika. U središtu je njegovih riječi stajalo Evanđelje, stajao Krist i život milosti. Njegovi su suvremenici osjećali da su te propovijedi proizašle iz razmatranja i molitve i u njegovim se riječima doživljavao čovjek čvrste vjere, koji bi govorio: 'Ne mogu shvatiti kako čovjek može živjeti bez vjere!' Uz tu djelatnost Hofbauer se bavio brigom za bolesnike i kućnim posjetima - novi oblik dušobrižništva koji je on uveo» (O. Weiss). Oko jednostavnog svećenika poče se u Beču brzo okupljati elita uglednih i sposobnih ljudi, obraćenika, pjesnika, umjetnika. Spomenimo one najglasovitije! To su profesori: Ackermann, Zängerle, kasnije biskup u Seckau, Ziegler, kasnije biskup u Linzu; romantički pisci: Zacharias Werner, koji se dao da ga on vodi kao dijete i za koga su bila samo tri velika čovjeka: Napoleon, Goethe i Hofbauer; zatim teoretičar njemačkog romantizma Friedrich Schlegel i njegova žena Doroteja Mendelssohn, Adam Müller, oni su bili obraćenici s protestantizma, i slavni pjesnik Josef von Eichendorf. Sam Klement Hofbauer primio je u Katoličku crkvu Fridricha Schlossera iz Frankfurta s njegovom ženom Sofijom Fay, zatim slikare Fridricha von Klinkowströma te Ivana i Filipa Veita, sinove Doroteje Mendelssohn te četiri sestre von Mengershausen. Svetac je utjecao i na mnoge studente da su prigrlili duhovni stalež. Među njima je najpoznatiji kasniji bečki nadbiskup i kardinal Rauscher, a u redemptoriste uđoše Fridrih von Held, Eduard von Unkrechtsberg, Franz Springer i Franz Kosmaček. Apostol Beča bio je rado viđen gost u kući grofa Szechenyja, baruna von Penklera i Ivana von Pilata. Preko njega je vjerojatno barem neizravno utjecao i na glasoviti Bečki kongres godine 1815., na kojem se krojila sudbina Europe. Uz te ličnosti bio je i u kontaktu s bavarskim prijestolonasljednikom, s kardinalom Consalvijem, državnim tajnikom pape Pija VII., koji će biti potresen svečevom smrću. Svoje osjećaje i misli o njemu iznio je u pismu barunu von Buholtzu. Sv. Klement je umro u Beču 15. ožujka 1820. Nad njegovom je smrću proplakao cijeli grad. Tijelo mu je 16. ožujka preneseno u katedralu Sv. Stjepana, a kraj njega su u šutnji, molitvi, ganuću i pobožnosti prodefilirale mase Bečana. Godine 1862. svečevo je tijelo s bečkoga groblja Maria-Enzersdorf preneseno u crkvu Maria Stiegen, koju je car Franjo Jo-sip poklonio redemptoristima. Blaženim ga je proglasio 29. siječnja 1888. papa Leon XIII., a svetim 20. svibnja god. 1909. papa Pio X. Kasnije je proglašen drugotnim zaštitnikom grada Beča i zaštitnikom pekarâ. Sv. Klement Hofbauer, kao i toliki drugi sveci, gajio je i naročitu pobožnost prema Majci Božjoj. On je u srcu nosio toliko poštovanje i ljubav prema Gospi da je silno trpio kad bi je netko jednostavno nazivao Marija. Želio je da se to ime uvijek izgovara s najvećom pobožnošću. Njemu su bili najdraži ovi naslovi Blažene Gospe: Bezgrješna, Žalosna Gospa, Gospa od Navještenja, od Dobrog Savjeta, od Ružarija. Svetac je rado molio i širio molitvu krunice. Tu je molitvu nazivao svojom «bibliotekom», jer je u njoj nalazio preobilje građe za najdublja razmišljanja. Uza se je uvijek nosio krunicu, a mladima koje je duhovno vodio, obično bi je poklonio kao najdraži dar. On je bio duboko uvjeren u važnost pobožnosti prema Majci Božjoj. Zato je i govorio «da nitko ne ulazi u nebo bez Marije». Svetac je bio revan hodočasnik u Gospina svetišta, a umro je baš u podne kad su zvona zvala na Anđeoski pozdrav. Kad čitamo u naše dane pobudnicu Pavla VI. o štovanju Majke Božje i životopis sv. Klementa Hofbauera, onda vidimo kako je on, sve što se tamo preporučuje, u svom životu najdivnije ostvario. A Gospa je svojim zagovorom pratila njegov apostolski rad i on je bio tako plodonosan. Marijansku pobožnost Crkva nam i danas preporučuje. Sveti otac Pavao VI. u spomenutom dokumentu piše: «Razvitak pobožnosti prema Djevici Mariji koji mi želimo jedan je od elemenata koji kvalificiraju autentičnu pobožnost Crkve. Ta se pobožnost uklapa u središte jedinstvenog kulta koji se s pravom naziva kršćanskim, jer on od Krista vuče svoje podrijetlo i svoju djelotvornost, u Kristu nalazi svoj puni izražaj, te po Kristu, u Duhu, vodi k Ocu. Pobožnost prema Mariji po unutarnjoj nuždi u bogoštovnoj praksi odražava otkupiteljski plan Božji: sasvim posebnom mjestu što ga Marija drži u tom planu odgovara i sasvim posebno štovanje prema Njoj; isto tako, svaki autentičan razvitak kršćanskog kulta nužno sa sobom nosi odgovarajući porast štovanja prema Majci Gospodinovoj.» Svoje razmišljanje o divnom svetačkom liku sv. Klementa Marije Hofbauera završimo s jednom njegovom vrlo lijepom i poučnom misli: «Na smrtnom ćemo času vidjeti sve što smo mislili, govorili i radili, kao i to što smo trebali misliti, govoriti i raditi da smo iskoristili Božje milosti: Vidjet ćemo kako su djelovale na druge naše riječi i djela; a i kod dobrih će se djela strogo suditi dobra nakana.» |
15.03.2007.
|
Datum: 15. ožujak 2007. Svetac: Veljko, Vjekoslava, Žarko Događaj: Medunarodni dan prava potrošaca |
14.03.2007., srijeda
 |
Sveta Matilda (oko 895-968)
|
Matilda se rodila 100 godina nakon pokrštenja njezinih pređa. Bilo je to oko godine 895. u Engeru u Saskoj. Roditelji su je kao dijete predali jednoj ženskoj redovničkoj ustanovi na odgoj. Ondje je njezina baka bila čak opatica. Nije čudo da je ona svoju unuku nastojala što brižnije odgajati. Životopisci hvale Matildu kao vrlo sposobnu ženu, koja je bila vješta mnogim umijećima, a naučila je odlično i latinski jezik. Ističu i njezinu tjelesnu ljepotu i ljupkost. Glas je o njoj prohujao čitavim krajem pa jednog dana vojvodski sin Henrik dođe da vidi i upozna tu mladu damu. Ona mu se vrlo svidjela pa je od bake opatice zaprosi za ženu te sa sobom odvede u Wallhausen, u svoj dvor. Matilda je imala zvanje za brak i obitelj. Zavoljela je svoga muža, rodila mu petero djece, a uz njega je postala ne samo vojvotkinja, već i kraljica i majka čitave saske zemlje. U braku je s mužem živjela vrlo uzorno i skladno. Kad bi kralj bio na vojni, ona je upravljala zemljom, a imala je prema svakomu vrlo podatljivu ruku. Skupa s mužem sagradila je brojne crkve i utemeljila nove samostane. Kako je Matilda jako voljela svoga muža, njegova smrt silno ju je ražalostila. Utjehu je tražila u vjeri, a jednoga je svećenika zadužila da stalno služi svete mise za njezina pokojnika. Matilda je imala troje muške djece. Najmlađi sin Bruno posvetio se duhovnom staležu. Henrik, drugi po rođenju, bio je majci naročito drag. Blage i vedre naravi bijaše prava slika svoga oca i zato bi ga Matilda najradije vidjela kao nasljednika na prijestolju. No otac je na samrti odredio da ga naslijedi najstariji sin Oton, koji je stvarno i bio najsposobniji. Matilda je poštivala kraljevu volju, a Otona izabraše za kralja i zemaljski knezovi. Kasnije, on, Oton I. Veliki, postade i rimski car. Matilda je bila dobra savjetnica svoga sina vladara, a još bolja majka siromaha, hodočasnika, kojima je iskazivala gostoprimstvo. Sinovi su smatrali da je ona i previše darežljiva, što ju je zaboljelo, ali je sve strpljivo podnosila. Kasnije i oni uvidješe da su bili nepravedni prema majci pa je zamoliše za oproštenje i ona im od srca oprosti. Matildu je zadesila još jedna teška bol. Godine 955. umro joj je najdraži sin Henrik. Otada je otklonila od sebe sav kraljevski sjaj te živjela posve povučenim udovičkim životom. Bila je ipak uvijek spremna da služi kad zatreba i svome sinu kralju i kraljevstvu. Tako joj je kralj nakon sjajne pobjede nad Mađarima na Leškom polju kod Augsburga povjerio da organizira vjersku i crkvenu proslavu te pobjede, što je ona i učinila. Kad je Oton godine 962. pošao u Rim po carsku krunu, povjerio je majci svoga sina, šestogodišnjeg prijestolonasljednika Otona, i ona je uz Brunu, nadbiskupa Kölna, i Wilhelma od Mainza u carevoj odsutnosti preuzela svu odgovornost za carstvo. Godine 967. Matilda je osjetila da joj se bliži kraj. Dala se prenijeti u svoju zadužbinu Quedlinburg, gdje je umro i bio pokopan i njezin muž, koji ju je ondje čekao. Njezin unuk Wilhelm, nadbiskup Mainza, podijelio joj je posljednje sakramente. Na putu kući sam je iznenada umro 12 dana prije svoje bake. Ona je preminula 14. ožujka 968. Službeno nije proglašena svetom, ali je Nijemci štuju i ljube kao svoju prvu svetu kraljicu. Monika Kornstedt piše o njoj: "Matilda je bila uzorna žena, a kao vladarica isticala se nadprosječnom inteligencijom, izvanrednom brigom za siromahe i postojanom molitvom." Povijesna knjiga Rerum gestarum Saxonicarum libri tres, sastavljena odmah nakon kraljičine smrti, naziva je u više navrata "svetom" i ženom "neobične svetosti". Godine 975. sastavljen je prvi njezin životopis, koji je veliča kao idealnu kršćansku vladaricu. Svetičin se blagdan slavi na današnji dan u biskupijama: Paderborn, Fulda i München. U bečkoj katedrali nalazi se jedan njezin kip koji potječe iz XV. stoljeća. Mnoge je slike prikazuju u njezinoj zauzetoj karitativnoj djelatnosti. |
14.03.2007.
|
Datum: 14. ožujak 2007 Svetac: Matilda, Miljana, Borislava, Borka Događaj: Dan pokreta prijatelja prirode , «Lijepa naša» |
13.03.2007., utorak
Sveti Nicefor, carigradski patrijarh, († 828)
|
Život sv. Nicefora opisao nam je njegov suvremenik, poznati Ignacije Slatkopojac, đakon i sakristan crkve Sv. Sofije u Carigradu, a kasnije metropolit u Niceji. Nicefor se rodio u Carigradu za vrijeme vladavine kipoborca cara Konstantina V. Kopronima, koji carevaše od godine 740. do 775. Kako je umro kao sedamdesetogodišnjak nakon 13 ili 14 godina progonstva, koje započe u ožujku g. 815., to kao godinu njegova rođenja možemo uzeti 758. ili 759. Niceforovi roditelji bijahu odličnici u gradu, a uz to vrlo pobožni. Imali su više djece. Njegov otac Teodor bio je carski tajnik, no u vrijeme kipoborstva ostao je vjeran štovanju svetih slika. Zbog toga je bio uhvaćen, išiban te prognan u tvrđavu Pimolissa u Pontu. Pozvan natrag u Carigrad bio je uzalud napastovan da pristane uz kipoborce. Zato je opet mučen te prognan u Niceju, u Bitiniji. Ondje nakon 6 ili 7 godina progonstva umre oko godine 767., vjeran svojim načelima. Niceforova majka Eudoksija dijelila je sudbinu svoga muža, a koliko je mogla, brinula se za djecu, njihov odgoj i izobrazbu. Kasnije je prigrlila monaški život, a umrla je nakon uzdignuća svoga sina na čast patrijarha. I tako je budući carigradski patrijarh i borac za vjerske svetinje već od roditelja baštinio čvrsta načela i sjajan primjer vjernosti i dosljednosti. Nakon Konstantina, a za vladavine njegova nasljednika cara Leona IV. (775-780) Nicefor je izabran za carskog tajnika. Kao šefa svoga ureda imao je Tarazija, koji će mu biti prethodnik na patrijaršijskoj stolici. U svojstvu carskoga tajnika, a ne navršivši još ni 30 godina, Nicefor je sudjelovao na II. nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Poslije toga je napisao pjesmu protiv kipoborstva. Zabrinut za spasenje duše te privučen pustinjačkim mirom i željom za razmatranjem, Nicefor je napustio dvorski život te se povukao u samoću s onu stranu Bospora. Tamo je osnovao samostan Sv. Teodora. Uz strogi asketski život vrijeme je provodio u daljnjem nastojanju oko duhovne i klasične izobrazbe. Da bi ga spremio za patrijaršijsku stolicu, car Nicefor I., vjerojatno na Tarazijevu preporuku, pozvao ga je u Carigrad te mu povjerio upravu nad najvećom ubožnicom. U toj su službi i prije njega bili i drugi carigradski patrijarsi. Nakon smrti patrijarha Tarazija 18. veljače 806. u toj visokoj i odgovornoj službi naslijedio ga je Nicefor. To je bila careva volja, a njegov se izabranik opirao izboru svim silama, no uzalud. I tako je 12. travnja 806., na sam uskrsni blagdan, u Svetoj Sofiji posvećen za biskupa. Posvetu su obavili Nikola iz Cezareje Kapadocijske i Toma iz Soluna. Niceforov je patrijarhat bio vrlo buran. Razni sukobi s biskupima, monasima i s dvorom učinili su teškima njegove dane. Dospio je i u progonstvo. Uzrok je tome bila njegova obrana štovanja svetih slika. I oko njega su se u progonstvu okupljali svi branitelji svetih slika. Razbolivši se na smrt, sveti je Nicefor nakon 14 godina izgnanstva g. 828. umro. Bilo je to u samostanu Sv. Teodora. Posljednje su mu riječi bile: "Blagoslovljen Bog koji nas nije dao za plijen njihovim zubima, već nas je spasio raskidavši mreže!" U samostanu Sv. Teodora je i sahranjen. Njegov životopisac Ignacije uspoređuje ga sa svecima Starog i Novog zavjeta, a sveti i učeni Teodor Studita, iako je bio u sukobu s njime, uzdiže ga kao "veliko sunce pravovjerja" i "Kristova priznavaoca". Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika. To je bila kanonizacija svih onih koji su zbog njih trpjeli, pa tako i Nicefora. Godine 847. svečano su prenesene njegove relikvije u Carigrad. Najprije su bile izložene u crkvi Svete Sofije, a zatim na današnji dan, na obljetnicu njegova progonstva, svečano sahranjene u crkvi Svetih apostola. U latinskoj Crkvi njegov se blagdan slavi 13. ožujka. Uz sv. Teofana Konfesora sv. Nicefor je glavni bizantski povjesničar VII. i VIII. stoljeća, a uz sv. Teodora Studita najveći je polemičar u razdoblju ikonoklazma ili borbe oko svetih slika. U svojim djelima, osobito u izagnanstvu, u skladu s istočnom predajom, Nicefor brani rimski primat te opravdanost štovanja svetih slika. Iz svih njegovih pisanih djela očituje se biskup, pastir, odgovoran i zabrinut za dobro povjerenog si stada, kome želi sačuvati čistu i pravu vjeru. Stoga je opravdano što o njemu netko zapisa da je bio "duhovna palma i plodna maslina, zasađen u domu Gospodnjem". Kako je sv. Nicefor bio u žarištu borbe oko svetih slika, bit će dobro da navedemo što nam o tome u naše dane kaže II. vatikanski sabor: "Neka se i dalje zadrži praksa izlaganja svetih slika u crkvama, da ih vjernici časte; ali neka to bude u umjerenom broju i prikladnim redom, kako ne bi kod kršćanskog puka izazvale čuđenje ili popuštale manje ispravnoj pobožnosti" (Uredba o bogoslužju, br. 125). |
13.03.2007.
|
Datum: 13. ožujak 2007. Svetac: Kristina, Ratka, Rozalija |
12.03.2007., ponedjeljak
Križni put
Prošle subote sam sa framom krenuo u jutarnje sate na križni put u Našice.Stigli smo oko pola devet i uskoro krenuli sa prvom postajom.Krenuli smo iz crkve i uputili se na poduži put.Vrijeme nam baš i nije išlo na ruku,cijeli dan je padala kiša,tako da smo prošli kroz „trnje i kamenje“, točnije puno blata.Upoznao sam se sa nekoliko framaša iz Našica i izmjenio brojeve,lijepo je upoznati nove ljude.Nekoliko smo puta stali kako bi se odmorili,pa moram pohvaliti domaćine koje se nas dočekali sa toplim čajem i ostalim sitnicama koje su olakšale naš put.Hodali smo oko sedam sati,nekih dvadesetak kilometara.Stigli smo do srkve oko pola pet,blatni,mokri i prljavi...ali to nije ni bitno,važna je žrtva.Dan smo završili sa misom,te se u večernje sate uputili kući.Moram priznati da sam se nahodao,ali dobro društvo je maknulo misli od bolova u nogama : ) smijali smo se i zabavljali bez obzira na kišu,vijetar i ostale nepogode...evo nekoliko slika! ovo je jedno od mjesta gdje smo se odmarali od napornog puta   evo naše framašice u boji kabanice koja se ističe i do nje framašica iz Našica  možete vidjeti koliko nas je,šetnja uz jezero!  gdje je sve počelo tu je sve i završilo,misom! |
12.03.2007.
|
Datum: 12. ožujak 2007. Svetac: Bernard, Budislav, Fina |
Časni Dionizije, kartuzijanac (1402/3-1471)
|
Taj je ponizni i šutljivi redovnik po svojim brojnim i učenim spisima postao vrlo rječit. Rodio se godine 1402. ili 1403. u Rijkelu, kod mjesta Saint-Trond, u današnjoj Belgiji, u uglednoj obitelji Van Leeuwen. Humanističke je nauke svršio u obližnjim gradovima Saint-Trond i Zwolle. Već je od rane mladosti osjetio snažan zov za samoćom i tišinom pa je zamolio najprije da ga prime u kartuziju Zelem, a potom Roermond. Kako je još bio premlad, jer nije navršio propisanih 20 godina, redovnički su ga poglavari oba samostana odbili. Dionizije pođe tada u Köln da se ondje još više usavrši u svetim i svjetovnim znanostima. Osjećao je i silnu glad za znanjem. Želio je što više toga spoznati. Godine 1424. zadobio je na Sveučilištu u Kölnu naslov «magister artium», to je kao neki doktorat iz filozofije. Njegovo se upisano ime u spisima Kölnskog sveučilišta čuva u sveučilišnom arhivu još i danas. Vrativši se u Nizozemsku, u Roermond, bio je primljen u kartuziju. U tom je samostanu za mladog, nadarenog kartuzijanca bilo odlično ozračje za lijep kontemplativan život. Glavni posao uz molitveni i ručni rad mladog, inteligentnog redovnika bilo je pisanje. A on je bio vješt peru. Napisao je mnogo vrijednih stranica. Od godine 1434. do 1457. pisao je komentar Biblije. To je djelo od 14 svezaka, dok sva njegova djela iznose 42 sveska. ^itava biblioteka! Njegov je rad cijenio učeni kardinal Nikola Cusanus, pa ga je uzeo i za svoga savjetnika. Kasnije Dionizije bude imenovan prokuratorom svoga reda. Vršeći tu službu punu odgovornosti dolazio je u dodir s mnogim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima. Bio je zadužen da osnuje novu kartuziju u Hertogen-Boschu, što je izveo uz vrlo mnogo poteškoća. Kroz dvije godine morao je kao poglavar i voditi taj samostan. Više nije mogao izdržati pa je zamolio da ga vrate u njegov omiljeli Roermond. Lišen tako svih odgovornosti i dužnosti posljednje je dane života provodio u strogoj šutnji, molitvi i kontemplaciji. Umro je na današnji dan godine 1471. nakon teške i duge bolesti. Kartuzijanski red se njime ponosi kao jednim od svojih najboljih sinova. U svojim velikim i bogatim bibliotekama s ponosom pokazuju zbirku njegovih djela, a i brojne njegove slike rese dvorane za kapitul mnogih kartuzijanskih samostana. Pisao je biblijska, filozofska, asketska i mistična djela. Sačuvana su i četiri sveska njegovih govora. Njegova djela svjedoče o njegovu velikom poznavanju grčkih, latinskih i arapskih filozofa. Vrlo je cijenio svete Oce te velike skolastičke učitelje, a nadasve asketsku i mističnu teologiju. On nije bio originalan mislilac, već je marno pabirčio po tuđim djelima, a skupljeno je znanje nastojao staviti u službu djelovanja. I na taj je način na svoje i kasnija vremena izvršio velik utjecaj. U duhovnom je nauku bio vrlo oštrouman i osoban, dakle i originalan. Njegovo gotovo enciklopedijski svestrano poznavanje tolikih pisaca i njihovih djela, njegovo iskustvo u dodiru s dušama i njegovo vlastito iskustvo u želji za što višim stupnjem duhovnog života dali su mu zasluženi naslov «doctor exstaticus» - zanosni naučitelj. I doista, neka njegova djela odišu silnim zanosom koji je vlastit velikim misticima. U knjizi Život Dionizija, kartuzijanca - rukopis se čuva u biblioteci u Trieru - životopisac ga naziva «sjajnim zbog njegove velike svetosti i uzvišenim zbog kontemplacije». Zato su ga odmah nakon smrti počeli štovati kao sveca. Godine 1554. Roermond je zadesio požar, a uslijedili su i neredi zbog nedaća reformacije. U tim se nepogodama zameo čak i trag Dionizijevu grobu. Godine 1609. biskup iz Roermonda našao je ipak njegove relikvije pa je tako pokrenut postupak za beatifikaciju. Taj je biskup rano umro pa nije vidio plodove svoga nastojanja. Velika enciklopedija svetaca Dionizija spominje samo kao časnog Božjeg slugu, dok ga neki martirologiji slave kao blaženika. |
11.03.2007., nedjelja
kardinal Franjo Kuharić (1919–2002)
 |
Blaženi Dominik Cam, mučenik († 1859)
|
Kršćanstvo je u Indokini zaliveno potocima mučeničke krvi bilo domaćih bilo stranih misionara. Jedan je od njih i blaženi Dominik Cam, koji se rodio u Cam-Chuongu, u pokrajini Bac-Ninh. Već kao dječak primljen je u «Božju kuću». Tako su nazivali misijsku postaju. Dominik je osjetio Božji poziv za svećeništvom te je sretno završio teološke nauke i bio zaređen za svećenika. Prigrlio je i pravilo III. reda sv. Dominika. Kao svećenik na udivljenje sviju s velikom je revnošću obavljao pastirsku službu. Bio je prava slika dobroga i zauzetog pastira. To se pokazalo naročito kad je buknulo progonstvo protiv kršćana. Dominik se u početku progonstva najprije sakrio, ali je brzo uvidio da mu u sigurnu skrovištu nije mjesto. Njega kao pastira trebaju duše. Zato je počeo obilaziti kršćane, dijeliti sakramente, dizati u vjeri. Njegova se prisutnost i djelatnost brzo uočila pa ga je mandarin kao predstavnik mjesne vlasti dao zatvoriti u Ha-Langu. Odatle je odveden u Hungyen, glavni grad pokrajine. Dominik je pred sucima otvoreno priznao da je katolički svećenik te izjavio da je spreman prije podnijeti bilo kakvu vrstu muka negoli pogaziti križ, što su kao znak otpada od vjere tražiti njegovi neprijatelji. Mučenik je čamio u zatvoru nekoliko mjeseci zatvoren u neki kavez. I tu je nastavio svojim plodonosnim apostolatom, jer su mu dolazili brojni posjetitelji. Napokon je bio osuđen na smrt te na današnji dan godine 1859. i pogubljen. Bila je to teška smrt. Krvnici su mu tri put pokušali odrubiti glavu. Kad to nisu uspjeli, naprosto su je pilom otpilili. Bog je svoga mučenika u groznim mukama okrijepio i on je izdržao. Crkva ga je 25. travnja 1951. uvrstila u broj blaženika. Završimo prikaz o ovom blaženom mučeniku iz daleke Indokine s nekoliko misli iz Dekreta II. vatikanskog sabora o misijskoj djelatnosti Crkve. «… Misija se Crkve ispunjava djelovanjem kojim ona postaje činjenično potpuno prisutna svim ljudima i narodima pokoravajući se Kristovoj naredbi i potaknuta milošću i ljubavlju Duha Svetoga da ih primjerom života i propovijedanjem, sakramentima i ostalim sredstvima milosti privede k vjeri, slobodi i Kristovu miru, da im se tako otvori slobodan i siguran put do punog udioništva u Kristovu misteriju. Ova misija nastavlja i kroz tijek povijesti razvija misiju samoga Krista koji je poslan da naviješta Evanđelje siromasima. Stoga Crkva treba da, poticana Duhom Kristovim, korača istim putem kojim je koračao sam Krist, naime putem siromaštva, posluha, služenja i žrtvovanja samoga sebe sve do smrti, iz koje je po svome uskrsnuću izašao kao pobjednik. Tako su u nadi hodali svi apostoli koji su mnogim iskušenjima i mukama dopunjali ono što nedostaje Kristovim mukama, za Tijelo njegovo koje je Crkva. Krv kršćana bijaše često također sjeme» (br. 5). |
11.03.2007.
|
Datum: 11. ožujak 2007. Svetac: 3. KORIZMENA NEDJELJA Kandid, Tvrtko, Blanka Događaj: Dan Katolickoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, Godišnjica smrti kardinala Franje Kuharica (2002.) |
10.03.2007., subota
 |
Četrdeset mučenika
|
O četrdeset svetih vjernika mučenika u Sebasti, koji su kao vojnici služili u slavnoj XII. legiji, zvanoj »Legio fulminata Melitensis«, sačuvani su nam slavni govori koje su na njihov blagdan držali veliki crkveni govornici IV. stoljeća, među njima i sv. Bazilije Veliki. Ti govori, iako u pojedinostima nemaju stopostotnu vrijednost, ipak su vjerodostojno svjedočanstvo za hrabrost svetih mučenika koji su se radije posmrzavali u vodi negoli odrekli svoje vjere. Već sama činjenica da su o njima najpohvalnije govorili i pisali uz spomenutog sv. Bazilija, sv. Grgur Nisenski (dva govora), sv. Gaudencije iz Brescije (jedan govor), sv. Efrem Sirski (dva govora), sv. Grgur Turonski, Sozomen, znak je da je to mučeništvo udivljenjem ispunilo mnoge. Iz pisanih povijesnih izvora može se prilično točno ustanoviti potresan događaj mučeničkog svjedočenja četrdesetorice mučenika. Za vrijeme progonstva cara Licinija pohvatano je 40 kršćanskih vojnika te stavljeno pred izbor: ili umrijeti ili se odreći vjere. Svi odabraše prvo iako se radilo o vrlo okrutnoj smrti: da umru u vodi koja se ledila. Dok su se nalazili još u zatvoru, napisali su oporuku u kojoj traže da po smrti budu zajedno sahranjeni u Sareimu kod Zele, selo danas poistovjećeno sa selom Kyrklar u Maloj Aziji, a koje znači upravo broj 40. Stoga su zamolili i vjernike da ne bi iz motiva pobožnosti razvukli njihove relikvije. Odredili su također da najmlađi između njih, sluga Eunoik, ako bude pošteđen od smrti i zadobije slobodu, postane čuvarom njihova groba. Na koncu oporuke, nakon kratkih opomena braći u vjeri, pozdrava roditeljima i prijateljima, svi se potpisaše svojim imenima. Mučeništvo se zbilo 9. ožujka 320. u dvorištu gimnazija uz kupalište grada Sebaste u Maloj Armeniji, danas Siwas u Turskoj. Uz ledeno kupalište pripremljeno je i toplo da primami po kojega koji će biti slab u mukama. Našao se jedan slabić pa je prešao u vruću vodu, ali je uslijed nagle promjene temperature odmah poginuo. Na njegovo je mjesto stupio među mučenike sam čuvar skinuvši odjeću i priznavši se kršćaninom. Kad svi izginuše, tijela im iznesoše izvan grada, spališe i pepeo prosuše u rijeku. Progonitelji su se bojali i mrtvih, pa su željeli uništiti svaki spomen na njih. Vjernici, željni svetačkih relikvija, uspjeli su ipak barem nešto spasiti. Iako su ovi sveti mučenici mučeni 9. ožujka, od vremena pape Inocenta X. njihov se blagdan u zapadnoj Crkvi slavi na današnji dan. »Crkva je u tijek godine unijela spomene mučenika i drugih svetaca koje je mnogovrsna Božja milost uzvisila do savršenstva, pa su već postigli vječno spasenje te u nebu pjevaju savršenu hvalu Bogu i nas zagovaraju. O rođendanima svetaca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s Njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobročinstva« (Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 104). |
10.03.2007.
|
Datum: 10. ožujak 2007. Svetac: Emil, Makarije, Krunoslav Događaj: Svjetski dan nepušenja |
09.03.2007., petak
Sveta Franciska Rimska, redovnica, (1384-1444)
|
Sveta Franciska Rimska rodila se godine 1384. u Rimu, 7 godina poslije avignonskog sužanjstva papâ, zbog kojega je Vječni grad mnogo stradao i opustio, a razdvajale su ga i vječite borbe između dviju plemićkih obitelji, Colonna i Orsini. Proživjela je i jedno od najtežih razdoblja u povijesti Crkve, takozvani zapadni raskol, kad je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Ona je ljubila svoj rodni grad, živjela i žrtvovala se za nj. Još kao djevojčica u pratnji svoje pobožne majke Jacobelle de Roffredeschi često je obilazila sedam glavnih rimskih crkava, klečala na grobovima svetih mučenika, a u predvorjima dijelila milostinju brojnim siromasima. Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza Ponzianija, jer je tako tražio njezin otac Paolo de Bussi. Rodila mu je šestero djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Kraj svega našla je uvijek vremena da se povuče u ćeliju koju je uredila u potkrovlju i ondje se posveti molitvi - razgovoru s Bogom. Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini takozvanih Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je godine 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se sva brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je godine 1444. Grad Rim štuje ju i danas kao svoju veliku zaštitnicu. Od godine 1925., uz sv. Kristofora i sv. Iliju, zazivaju je kao zaštitnicu automobilistâ. Život svete Franciske Rimske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito ove kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Živo je osjećala prisutnost i zaštitu svoga svetoga anđela čuvara. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila, a osobito za grješnike. Njezine je duhovne borbe i viđenja opisao njezin ispovjednik, svećenik Giovanni Mattiotti, župnik bazilike Santa Maria in Trastevere. |
09.03.2007.
|
Datum: 9. ožujak 2007. Svetac: Franciska Rimska, Franjka, Fanika, Nedjeljko |
08.03.2007., četvrtak
 nekad i sad  |
MEĐUNARODNI DAN ŽENA
|
Međunarodni dan žena (skraćeno Dan žena) obilježava se 8. ožujka svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnika ženskog spola. Prvi Dan žena je obilježen 28. veljače 1909. u SAD-u deklaracijom koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Između ostalih važnih povijesnih događaja, njime se obilježava i požar u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 1911. godine kada je poginulo preko 140 žena. Povijesni pregled Ideja za obilježavanjem međunarodnog dana žena pojavila se prvi put početkom 20. stoljeća u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uvjeta. Žene zaposlene u industriji odjeće i tekstila su javno demonstrirale 8. ožujka 1857. u New Yorku. Tekstilne radnice su protestirale zbog loših radnih uvjeta i niskih plaća. Demonstracije je rastjerala policija. Te iste žene su osnovale sindikat dva mjeseca kasnije. Protesti 8. ožujka događali su se i slijedećih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz New York tražeći kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale te ustanovila 'Međunarodni dan žena' na prijedlog slavne njemačke socijalistice Clare Zetkin. Slijedeće godine je Međunarodni dan žena obilježen od preko milijun ljudi u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj. Ti događaji su koincidirali s požarom u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku, nakon koga su slabe mjere sigurnosti na radu okrivljene za veliki broj žrtava. U početku prvog svjetskog rata žene širom Europe su 8. ožujka 1913. održale demonstracije za mir. Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadij ruske revolucije. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feminstkinja Aleksandra Kolontaj nagovorila je Lenjina da 8. ožujka postane državni praznik, i tokom sovjetskog razdoblja se koristio za obilježavanje "herojstva radnica". Međutim, u mnogim komunističkim državama taj je praznik izgubio svoju ideološku osnovu i postao prilika muškarcima za iskazuivanje ljubavi i poštovanja prema pripadnicama suprotnog spola, posluživši kao svojevrsni amalgam Majčinog dana i Valentinova u zapadnim državama. U Čehoslovačkoj se Dan žena za vrijeme komunističkog režima pretvorio u parodiju, te je ukinut nakon baršunaste revolucije. U Mađarskoj je, pak, običaj poklanjanja cvijeća ženama zadržao i nakon pada komunizma. Dan žena danas Dan žena je ostao državnim praznikom u Rusiji, Bjelorusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Kirgiziji, Moldaviji, Mongoliji i Tadžikistanu, a obilježava se cvijećem i poklonima. Na Zapadu se Međunarodni dan žena uglavnom prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što ga se povezivalo s komunizmom. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministice. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena. Danas mnoge organizacije u svijetu, obilježavaju Međunarodni dan žena, a neke se nastoje izboriti da postane državnim praznikom u kojima to još nije slučaj. |
Sveti Ivan od Boga, redovnik, (1495-1550)
|
Život ovoga sveca bijaše prava pustolovina. Rodio se 8. ožujka 1495. u Monté-mor o Novo, kod Evore u Portugalu. Već kao dječak od 8 godina pobjegao je od kuće u susjednu Španjolsku, gdje se zaposlio kao pastir goveda kod nekoga posjednika imanja u Oropesi. Njegov lutalački duh nije se mogao dugo zadržati na tom poslu, gdje mu uostalom i nije bilo loše. Pošao je u vojnike i jašući na konju proputovao je Francusku i dopro čak do Ugarske. Zbog jedne svađe umalo da nije završio na vješalima. I tada ga je prošla volja za vojništvom. Neki nutarnji glas govorio mu je: "Idi kući!" Vratio se u svoje rodno selo, ali majke više nije našao. Ona je umrla od žalosti za njim, a otac je otišao k franjevcima u Lisabon, gdje je i on umro. Ivan nije htio ostati u rodnom selu, gdje ga je sve podsjećalo na roditelje, od kojih je još kao dijete naprosto pobjegao i tako ih prije vremena otpravio u grob. Zato je htio ispaštati i iskupiti se djelima milosrđa prema bližnjemu. Na blagdan Sv. Sebastijana godine 1539. slušao je u Granadi potresnu propovijed sv. Ivana iz Avile, njemu se povjerio, a Providnost će ga voditi do osnutka reda Milosrdne braće za dvorbu bolesnika. Povod je za to dao požar u jednoj bolnici u Granadi. Dok je mnoštvo bespomoćno gledalo kako je na kocki život preko stotine bolesnika, Ivan je hrabro jurnuo u plamen i dim te na vlastitim leđima iznosio one nepomične i tako ih spasio od sigurne smrti u ognju. Tim, uistinu, herojskim činom postao je heroj dana te zadobio opće divljenje svih građana. Sada je uvidio da je došao njegov čas. Za bolesnike koji su ostali bez krova nad glavom, bez opskrbe, bez njege, valjalo se pobrinuti što prije. I tako je Ivan osnovao svoju prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će slijediti druge. Oko njega su se počeli skupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike. Ivan se gotovo 12 godina neumorno žrtvovao za drage bolesnike, u kojima je gledao Krista koji pati, baš kao što to u naše vrijeme gleda glasovita Majka Terezija u Indiji. Svoj život žrtve za dobro bolesnika završio je opet jednim herojskim činom. Godine 1550. u veljači je hvatao drva koja su nosile bujice vode sa sniježnih visina Sierra Nevade. Na taj način htio je priskrbiti nešto drva za svoje bolesnike. U te ledene bujice nesretnim slučajem upao je jedan dječak. Ivan je skočio u valove da ga spasi. Nije ga uspio spasiti i sam se smrtno prehladio, obolio od groznice koja ga je dovela do smrti. Bilo je to 8. ožujka, baš na njegov rođendan, godine 1550. kad se rodio za nebo. Svetac je umro klečeći pred raspelom. Njegovom smrću njegovo djelo nije propalo. Ono se razvilo uz izdašnu pomoć i potporu Pedra Guerrera, nadbiskupa iz Granade. Braća od bolesnika ili Milosrdna braća osnovala su i nekoliko drugih bolnica. Papa Pio V. dao im je godine 1572. poseban habit, redovničko odijelo, te odredio da žive prema pravilu sv. Augustina. Konačne konstitucije potvrđene su im godine 1686. Već 1648. red je brojio samo u Španjolskoj oko 80 bolnica. Kasnije su došli i u Zagreb, gdje su dugo godina vodili bolnicu. Red djeluje i danas, ali zbog nestašice zvanja, dakako, uz velike poteškoće. I sv. Ivan od Boga ubraja se među one kršćanske velikane koji su se odlikovali naročitom ljubavlju prema bratu čovjeku, patniku. Krist nam je rekao da ćemo uvijek imati siromaha. Mi možemo dodati: i bolesnika. I jednima i drugima možemo činiti dobro. Pa ako smo u životu bili i grješni, djelima ljubavi prema bližnjemu možemo se na osobit način ipak posvetiti. Iako Ivan od Boga nije stvorio neku zasebnu duhovnost, a niti je mnogo pisao - sačuvano je samo 6 njegovih prilično dugih pisama - ipak je imao svoj vrlo originalan način duhovnog života. Njegove su značajke: strogost i radost u isto vrijeme, kontemplacija i akcija u djelima milosrđa, ljubav i uronjenost u Boga, koja se okreće prema čovjeku patniku. Te značajke je svetac prenio na svoje učenike i ustanove. Papa Pio XI. prigodom 400. obljetnice utemeljenja reda Milosrdne braće ovako je okarakterizirao sv. Ivana od Boga: "Oštrim okom svoje vjere prodro je do dna tajne koja se krije u bolesnima, slabima, ucviljenima. Tješeći ih danju i noću prisutnošću, riječima, lijekovima, bio je uvjeren da djela milosrdne ljubavi čini prema Spasiteljevim patničkim udovima." A papa Pio XII., prigodom 400. godine svečeve smrti, ovako je pisao o njemu: "Bio je najsjajniji primjer izvanredne pokore i prezira samoga sebe, promatranja božanskih stvari, krajnjeg siromaštva i savršene poslušnosti, bio je najčistije zrcalo ljubavi za dobro duša i bolesnih tjelesa." Veliko socijalno svečevo djelovanje za najpotrebnije i najzapuštenije slojeve ljudi izviralo je iz njegova životnog načela: "Više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta!" Spomenimo još i ovo! Nad svečevom rodnom kućom podignuta je crkva i bolnica. Soba u kojoj je umro u Granadi pretvorena je u kapelicu. Crkvu u Granadi, posvećenu njemu u čast, u kojoj se čuvaju njegove relikvije, proglasio je godine 1916. Benedikt XV. manjom bazilikom. |
08.03.2007.
|
Datum: 8. ožujak 2007. Svetac: Ivan od Boga, Ivša, Boško Događaj: Medunarodni dan žena |
07.03.2007., srijeda
Sveta Perpetua i Felicita, mučenice, († 202/203)
|
U velikom amfiteatru grada Kartage dogodilo se mučeništvo ovih dviju žena i trojice muškaraca: Revokata, Saturnina i Satira. O njima imamo sačuvan vjerodostojan izvještaj koji je pravi biser u knjizi Acta martyrum. Sastavio ga je po svoj prilici Tertulijan, slavni kršćanski pisac prvih vremena. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja, koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. U tamnici Perpetua je rodila kćerku. U porođajnim je mukama uzdisala. Stražar joj je na to rekao: "Ako već sada toliko kukaš, što ćeš tek raditi kad budeš bačena pred divlje zvijeri?" Sveta mučenica odgovorila mu je: "Sada trpim sama, tada će u meni biti netko drugi koji će za me trpjeti, jer će se to dogoditi na Njegovu slavu." Perpetua je ostavila dijete, starca oca, braću i pošla u smrt. Vjernost Kristu pretpostavila je svemu. Isto tako i njezina služavka Felicita. Obje su bile bačene pred divlju kravu da ih razdere. Izdržale su hrabro to okrutno mučeništvo. Izvještaj o njihovu mučeništvu čitao se svake godine na njihov smrtni dan po svim kršćanskim zajednicama sjeverne Afrike sve do provale Vandala i kasnije Arapa, koji su bogate primorske gradove sjeverne Afrike pretvorili u ruševine. Imena tih dviju svetih mučenica ušla su i u rimski kanon, tzv. prvu euharistijsku molitvu, i spominjala se stoljećima kod najsvetijeg kršćanskog bogoslužnog čina da primjer njihove hrabrosti i vjernosti bude poticaj za mnoge. Mučeništvo sv. Perpetue i Felicite zbilo se 7. ožujka 202. ili 203. godine za vladavine rimskoga cara Septimija Severa, koji je vladao od godine 193. do 211. Podrijetlom je bio Afrikanac. Na početku vladavine pokazao se prema kršćanima osobno sklon. Nakon nekog vremena promijenio je držanje. Povod su bile česte bune Židova, a i to što je na kršćanstvo prelazio sve veći broj onih iz viših slojeva. Zato je godine 201. izdao zakon o zabrani prelaženja na židovstvo po obrezanju, a malo poslije toga zabranio je i pristup kršćanskoj vjeri. Progonstvom se oborio osobito na katekumene, tj. pripravnike na krštenje i novokrštenike. Povjesničar Euzebije zabilježio je o tome dragocjene izvještaje s mnogo pojedinosti, osobito za područje Egipta, gdje je u Aleksandriji poginuo sv. Leonida s mnoštvom katekumena svoga slavnoga sina Origena, koji ih je poučavao u vjeri u glasovitoj katehetskoj školi. Krist je prorekao da će njegovi sljedbenici trpjeti progonstvo, ali im je obećao i pobjedu. Svaka mučenička smrt, doista, jest i pobjeda, jer je rođendan za nebo, za vječno blaženstvo. Kršćanski mučenici vjerovali su Kristovim riječima i nadali se Njegovim obećanjima. Ta vjera i nada davale su im onu snagu kojoj su se divili i sami njihovi mučitelji. Njihov primjer udivljenja je vrijedan i za nas i zato nam ih Crkva i danas stavlja pred oči. Svete mučenice Perpetua i Felicita s ostalim mučenicima daju nam divan primjer bratske i sestrinske ljubavi u Kristu, kojoj su ostale vjerne sve do smrti. Takvo je držanje u mladoj Crkvi prvih stoljeća bila općenita pojava. Prvi kršćani su ostvarivali onu Isusovu: "Svi ste braća" (Mt 23,8). Sam Isus nakon uskrsnuća s posebnim je naglaskom Svoje učenike nazvao braćom jer je Magdaleni rekao: "Idi k braći mojoj!" (Iv 20,17). Kršćani su stoga već od početka svoje zajednice počeli shvaćati kao bratstva u jednom posve novom smislu, u kojima su jednakopravne bile i sestre. Oni su jedni druge priznavali za braću i sestre i kao takvi se među sobom i ljubili. To je za mentalitet tadašnjega vremena bilo nešto nečuveno i neviđeno pa su kršćani i po tom za društvo bili silna novost. A time su malo-pomalo pridonosili obnovi ljudskoga društva te stvaranju novih ljudskijih odnosa među ljudima. O svetoj Perpetui i Feliciti postoji vrlo bogata ikonografija. Mozaici nadbiskupske kapele Sv. Andrije u San Apolinareu Nouvo u Ravenni te kod nas u Poreču prikazuju nam najstarije slike tih dviju slavnih afričkih mučenica. Potresna i uzbudljiva povijest njihova mučeništva, bogata pobožnošću i ljubavlju nadahnjivala je mnoge umjetnike, od majstora mozaika u Ravenni i Poreču pa sve do našega stoljeća. Lik je svete Perpetue u ikonografiji jače istaknut što je, s obzirom na okolnost da je rodila u zatvoru, posve razumljivo. Obično je prikazuju s palmom i divljom kravom, kojoj je bila izložena u areni. |
07.03.2007.
|
Datum: 7. ožujak 2007. Svetac: Perpetua, Felicita, Teofil, Bogoljub |
06.03.2007., utorak
Sveta Koleta (1381-1447)
|
Koleta Boylet rodila se 13. siječnja 1381. u Corbiju od roditelja koji su bili već poodmakli u dobi te vjerovali da su je dobili po zagovoru dobroga sveca sv. Nikole. Po njemu su je i nazvali Nikoleta, a skraćeno i od milja počeše je zvati Koleta pa je pod tim imenom ušla i u povijest svetaca. Njezin otac Robert bio je čovjek i duboko pobožan i milostiva srca prema svakomu. U opatiji Corbie vršio je službu majstora tesara. Njezina majka Katarina bila je također odlična kršćanka koja se svaki tjedan ispovijedala i pričešćivala te bila vrlo pobožna prema Kristovoj muci. Nikakvo onda čudo da je i djevojčica, čim je došla do uporabe razuma, već tamo od četvrte godine počela proživljavati kršćansku vjeru, u prvom redu toplom i srdačnom molitvom. U sedmoj godini postala je već sposobna da razmatra cijeli sat, da prisustvuje moljenju časoslova u samostanu Corbiju, pa i po noći. U devetoj godini upoznala je u čemu se sastoji pravi franjevački duh i potrebu za obnovom toga reda. Sve to bez posebnoga Božjega zahvata i prosvjetljenja ne možemo protumačiti. Tu je nadnarav očito bila na djelu. Godine 1399. u roku od nekoliko mjeseci Koleta ostade siročetom bez roditelja. Brigu za nju roditelji su pred smrt povjerili benediktinskom opatu Raulu di Roye. Kako još nije bilo jasno kojem će se pozivu Koleta posvetiti, opat ju je povjerio najprije benediktinkama, a zatim klarisama. Koleta kasnije obuče habit te postade franjevačka trećoredica. Kroz 4 godine uz pristanak opata Roye živjela je kao "rekluza", tj. zatvorena u maloj ćeliji pokraj župne crkve Naše Gospe u Corbiju. Zbog nekih ukazanja sv. Franje, koji ju je pozivao da obnovi njegov red, Koleta je izišla iz svoje stroge klauzure. Njezin duhovni savjetnik franjevac Henrik di Baume isposlovao joj je zakonito dopuštenje, sadržano u buli od 1. kolovoza 1406., da može napustiti svoju ćeliju. Bilo je to u doba zapadnog raskola kad je Crkva imala dvojica papa: jednog u Rimu, drugog u Avignonu. Koleta se odmah dala na put u Nizzu k avignonskom papi Benediktu XIII., nekadašnjem glasovitom učenjaku Petru de Luna, a tada nasljedniku Klementa VII., koga je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, kako je to nekoć sv. Franjo naučio sv. Klaru, te da obnovi franjevački red. Sam Benedikt XIII. primio je njezine svečane zavjete u redu sv. Klare te ju je imenovao generalnom poglavaricom svih onih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Bulom od 16. listopada 1406. dopustio joj je da u svoje samostane prima i redovnice iz drugih redovničkih kuća kao i pobožne žene iz redova franjevačkih trećoredica. Reforma nije išla naprijed baš tako lako. Tek joj je 14. ožujka 1410., nakon više uzaludnih pokušaja, uspjelo osnovati svoj prvi samostan u Besançonu. No, sad su stvari naglo krenule na bolje pa se broj reformiranih samostana još za Koletina života popeo na 17. Najveći dio tih samostana bio je u Francuskoj, a tek po koji u Belgiji i Njemačkoj. Manje je poznata i skromnija obnova koju je Koleta izvršila u prvom franjevačkom redu. Sigurno je da je barem sedam samostana u Francuskoj prihvatilo njezinu reformu. Koletina reforma klarisâ značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. U ovom posljednjem Koleta je sigurno bila pod utjecajem benediktinaca, kod kojih je provela djetinjstvo i mladost. Danas Koletina obnovljena grana franjevačkog reda broji oko 140 samostana, koji su razdijeljeni ovako: u Europi 110, u Aziji 5, u Africi 5, u Americi 18 i u Oceaniji 1. Prema tome, njezino djelo živi još i danas. Čitav je Koletin život protkan snažnim božanskim zahvatima. Kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu, pa čak i na putovanjima. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa. Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Ne smije nas to čuditi jer baš je XV. stoljeće bilo silno prožeto mislima na vječnost i vječno spasenje. O tome se može svatko uvjeriti tko pročita odličnu knjigu filozofa povijesti Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka. Svi ti neobični Božji zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. A oni neće nikoga začuditi tko spozna da su oni zapravo bili Božji odgovor prema svetičinoj izvanrednoj vjernosti. Ona je bila herojski vjerna Božjim nadahnućima, svemu onome što je Bog od nje tražio i On ju je za uzvrat upravo obasuo Svojim milostima i darovima, jer Bog se u velikodušnosti ne da nadmašiti. Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti. No kod nje je bila razvijena i dimenzija crkvenosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, sv. Vinkom Fererskim i sv. Ivanom Kapistranom radila na njegovu dokončanju. Umrla je u divnom flamanskom gradu Gentu 6. ožujka 1447. u prisutnosti franjevaca Franje Clareta i Petra di Vauxa, koji opisaše njezin neobičan život. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII. |
06.03.2007.
|
Datum: 6. ožujak 2007. Svetac: Marcijan, Viktor, Ruža iz Viterba, Zvjezdana |
05.03.2007., ponedjeljak
Sveti Ivan Josip od Križa, (1654-1734)
|
Stari su životopisci svetaca, u doba kad se nešto držalo do plemićkog podrijetla, rado isticali nečije odlično podrijetlo. Danas to mnogo ne znači, pa ako ipak tu okolnost spominjemo, činimo to posve iz povijesnih motiva. Neka se i to samo zna. Daleko je vrjednije od krvnoga duhovno plemstvo, odličnost jednoga značaja i plemenitost i ljudskost jednoga srca. Ivan Josip od Križa, u svijetu zvan Karlo Gaetano, bio je sin stare ugledne obitelji Calosinto, a rodio se baš na Veliku Gospu 1654. na otoku Ischiji u Italiji od oca don Josipa i majke donne Laure Gargiulo. Don i donna bili su naslovi koji se davahu plemićima, odličnim ljudima i svećenicima. Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi. I to je današnjem čovjeku ne samo čudno već i neshvatljivo. No ako je neshvatljivo samo djelo, onda nije nipošto neshvatljiv motiv zbog kojeg se činilo. On je lijep i kršćanina dostojan, jer kršćanin bi morao biti čovjek koji se nastoji sve više suobličiti i solidarizirati s Kristom. Karlo se već kao petnaestogodišnjak odlučio za redovnički život i to upravo za onaj red koji je već po tradiciji duboko pobožan prema Kristovoj muci i koji je u Crkvu uveo razne pobožnosti muci Isusovoj u čast. To je franjevački red. Karlo je izabrao strogu granu bosonogih franjevaca, koji potječu od reforme sv. Petra Alkantarskoga. Oni imaju u Napulju samostan Santa Lucia al Monte. U nj je godine 1670. stupio i Karlo, odjenuvši franjevački habit i promijenivši ime u Ivan Josip od Križa. Kao učitelja duhovnog života u novicijatu imao je velikog asketu o. Josipa Roblesa. Pod njegovim prosvijetljenim vodstvom, a još više pod snažnim zahvatom Božje milosti, mladi je novak upravo herojski nastojao oko vršenja raznih vrlina. Položivši dobre temelje redovničkoga života mladi je novak položio zavjete, dao se na studije te je 18. rujna 1677. bio zaređen za svećenika. Kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana slijedeći stope sv. Franje i sv. Petra Alkantarskoga. Na kapitulu godine 1703. u Grumu izabran je za provincijala. Kao provincijal otvorio je nekoliko kuća u Napulju te mnogo nastojao oko što savršenije redovničke stege. Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatičkim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. K njemu su se obraćali i neki sveci, kao na primjer isusovac sv. Franjo de Geronimo, pa čak i sam učeni sv. Alfonz Liguori. Svojim apostolskim radom postao je vrlo popularan pa je pridonio i obraćenju nekih velikih grješnika. Životopisci nabrajaju kod njega ove karizmatičke darove: proricanje budućnosti, ispitivanje srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje maloga markiza Januarija Spada. Umro je 5. ožujka 1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu brzo postade mjestom velike pobožnosti. Godine 1789. proglašen je blaženim, a Napolitanci već sljedeće godine ubrojiše ga među svoje nebeske zaštitnike kao i stanovnici njegova rodnog otoka Ischije. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svecem 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem. Ovdje će biti na mjestu spomenuti što Crkva danas misli o karizmatičkim darovima. Ona o njima govori u raznim dokumentima II. vatikanskog sabora. Spomenut ćemo samo mjesto iz Uredbe o Crkvi Svjetlo naroda. "... Duh Sveti ne samo da po sakramentima i službama Božji Narod posvećuje i vodi i krepostima ga uresuje, nego svoje darove 'dijeleći kako hoće' (1 Kor 12,11), dijeli među vjernike svakoga staleža također posebne milosti, kojima ih čini sposobnim i spremnima da prime razna djela ili dužnosti korisne za obnovu i veću izgradnju Crkve, prema onomu: 'Svakomu se daje očitovanje Duha na korist' (1 Kor 12,7). Te karizme, bilo najsjajnije, bilo jednostavnije, i više raširene, budući da su osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, treba primiti sa zahvalom i utjehom. Izvanredne pak darove ne treba lakoumno tražiti, niti se preuzetno smiju od njih očekivati plodovi apostolskih djela; ali sud o njihovoj ispravnosti i urednoj upotrebi spada na one koji upravljaju Crkvom, i na koje osobito spada ne ugasiti Duha, nego sve ispitati i zadržati ono što je dobro" (br. 12). |
05.03.2007.
|
Datum: 5. ožujak 2007 Svetac: Teofil, Lucije, Hadrijan |
04.03.2007., nedjelja
Kad prijatelji nestanu!
|
U petak navečer iznenada je umro prijatelj iz razreda.Nitko nije očekivao ni u najgorem slučaju da će se nešto tekvo dogoditi.Prijateljica me nazvala u jedan iza ponoći,naravno da nisam vjerovao jer tko bi na to i pomislio.Smrt je nastupila zbog izljeva krvi u mozak... Kako ne bih previše dužio zamolio bih vas da ga uključite u svoje molitve zajedno sa njegovom obitelji kojoj je sada najteže. Prijatelju POČIVAO U MIRU BOŽJEM,nikad te nećemo zaboraviti!!!  (Josip Tomašević) |
Rebellion
|
Be wary of others The ones closest to you, oh The poison that they feed you And the voodoo that they do, But in rebellion there’s a sparkle of truth Don’t just stand there Do what you got to do. You’ll find it in rebellion Your body starts breathing They’re not believing but they’re seeing ‘Coz your rebellion. You’ll find it so compelling Is everyone yelling ‘Coz your soul, you’re not selling ‘Coz your rebellion... |
Sveti Kazimir (1458-1484)
|
Sveti Kazimir je zaštitnik Poljske i Litve. Rodio se 5. listopada 1458. na kraljevskom dvoru u Krakowu, a umro 1484. u Grodnu. Bijaše treće dijete Kazimira IV. Jagelovića, poljskoga kralja i velikoga litavskog kneza. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta, koja bijaše iz kuće Habsburgovaca, te kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar Poljske. Godine 1471. izabraše ga, kao trinaestogodišnjaka, na ugarsko prijestolje, no na nj nije nikad stupio jer je u međuvremenu to prijestolje zaposjeo Matija Korvin. Kazimir je jedno vrijeme ipak kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Kazimir imaše drugu zaručnicu: Blaženu Djevicu Mariju. A i stajaše u jednoj drugoj kraljevskoj službi, službi visokih i plemenitih ideala morala i čistoće. Možda mu je i njegova smrtonosna bolest sušice izoštrila još više pogled za nadzemaljske neprolazne vrednote. Zbog Kazimirove velike pobožnosti i odanosti Blaženoj Gospi pripisivahu mu lijepu marijansku pjesmu "Omni die dic Mariae" - od hrvatskog pobožnog puka rado prihvaćenu pjesmu: "Danak svaki Božjoj Majci dajmo hvalu, dajmo čast"! Papa Pio XII. proglasio je Kazimira posebnim zaštitnikom litvanske mladeži. Njegovo tijelo počiva u litvanskoj prijestolnici Vilni. Svetog su Kazimira uz druge naročito resile ove vrline: ljubav prema Kristu u Euharistiji, pobožnost prema Gospi, ljubav prema siromasima te revnost i zauzetost za Crkvu. Papa Leon X. proglasio je tog simpatičnog kraljevića g. 1521. svecem. Bila je to godina potpunog raskida Martina Luthera s Katoličkom crkvom te godina obraćenja sv. Ignacija Loyole. |
04.03.2007.
|
Datum: 4. ožujak 2007. Svetac: 2. KORIZMENA NEDJELJA Kazimir, Eugen, Natko, Miro |
03.03.2007., subota
Sveta Kunigunda
|
Bamberg je jedan od najljepših njemačkih gradova. U njemu kao da se vrijeme zaustavilo i sačuvalo nešto od onoga srednjovjekovnog čara. U X. stoljeću bio je samo neznatno naselje na istočnom rubu Franačkoga Carstva. Njegov geografski položaj na ušću rijeke Regnitza u Majnu učinio ga je već za rana važnom raskrsnicom trgovačkih putova. Kad se Njemačko Carstvo stalo širiti prema Istoku, uočio je važnost Bamberga bavarski vojvoda Henrik. On je kasnije postao njemački car, a Bamberg mu postade omiljelo obitavalište. Sa svojom ženom Kunigundom odlučio je povećati i poljepšati taj grad koji po njima postade naročito slavan. Njihov se lik još i danas nalazi na portalima, zidovima, mostovima Bamberga. Možda je najljepša od tih umjetnina baš ona najstarija na Adamovim vratima bamberške katedrale. Ona prikazuje cara Henrika s njegovim carskim dostojanstvom: s krunom, žezlom i jabukom. Njegov oštar i bistar pogled zrači nešto od mira i snage slavnoga bamberškoga jahača, koji se nalazi u katedrali. Kraj cara stoji njegova vjerna, nedjeljiva životna družica Kunigunda. Ona u svojoj odjeći djeluje upravo djevojački. U desnoj ruci drži model jedne crkve, simbola njezine velike djelatnosti, jer je mnogo pridonijela gradnji crkava. O mladosti svete carice Kunigunde imamo jako malo pouzdanih podataka. Potjecala je iz grofovske obitelji u Luxemburgu. Godine 1966. sudjelovao sam na 81. njemačkom Katholikentagu u Bambergu. Tada je na svečanostima u svečanoj procesiji vrlo naglašeno zastupao Luxemburg njegov biskup, mons. Léo Lommel. Time je Bamberg htio počastiti domovinu svoje zaštitnice carice svete Kunigunde. Ona se rodila u brojnoj i duboko vjernoj kršćanskoj obitelji. Njezina je želja bila stupiti u samostan i posvetiti se Bogu u djevičanstvu. Pristala je ipak na želju roditelja, koji su je htjeli udati za bavarskoga vojvodu Henrika. Godine 1014. skupa sa svojim mužem Henrikom primila je u Rimu carsku krunu. Kao carica neumorno je pratila svoga muža na svim njegovim putovanjima po prostranom carstvu. No, ona mu nije bila samo neka nijema pratnja, nego i mudra savjetnica u svim važnim pitanjima i političkim odlukama. Mogla je to biti jer je bila vrlo pametna i visoko izobražena žena kojoj je car mnogo, dapače sve mogao povjeriti, pa i upravu nad pojedinim dijelovima carevine. Kako je bio često prenatrpan poslovima, u njoj je nalazio najsigurniji oslonac. Kunigundina uloga nije se sastojala samo u pomaganju muža cara u njegovim carskim poslovima, već još kudikamo više u njegovu usponu prema kršćanskoj savršenosti i svetosti. Ona je čitavim bićem podupirala sve njegove pothvate, fundacije i djela u korist Crkve, a tih nije bilo malo. U jednoj povelji, u kojoj je Henrik potvrdio osnivanje opatije benediktinki u Kaufungenu, piše da su njih dvoje bili jedno u jednom tijelu. Kako je među njima bila tolika bračna ljubav, tim teže ih je pogodio udes što nisu imali vlastitog poroda. Godine 1007. Henrik je još kao bavarski vojvoda osnovao biskupiju u Bambergu. Bio je tada već oženjen, ali bez nade u potomstvo. Zato izjavljuje da će Krista učiniti svojim baštinikom. Prema tadašnjem vrlo raširenom, no nezakonitom, običaju mogao je zbog neplodnosti otpustiti ženu. On to nije učinio. Legenda, koja je nastala kasnije, pripovijeda da su oni željeli u braku živjeti u djevičanstvu, no to ne odgovara povijesnoj istini. Istina je ipak da taj bračni par jedno drugome na putu prema Bogu nisu bili zapreka već most, a to je još važnije nego da su živjeli u djevičanstvu. Nakon smrti svoga muža godine 1024. Kunigunda je stupila u samostan Kaufungen, koji je sama osnovala. Skinula je sa sebe sjajnu carsku odoru, odjenula redovničku, da se sva posveti službi Bogu. Kroz 15 godina siromašno i ponizno je živjela u skrovitosti samostana. Umrla je na današnji dan, a godine 1200. papa Inocent III. proglasio je carski par Henrika i Kunigundu svetima. Grad Bamberg još i danas ih vrlo svečano slavi. |
03.03.2007.
|
Datum: 3. ožujak 2007. Svetac: Liturgija kvatri Marin, Marinko, Maroje |
02.03.2007., petak
Sveti Simplicije, papa († 483)
|
Prema piscu glasovite povijesne knjige Liber pontificalis Simplicije je bio sin nekog Kastina iz Tivolija. Upravljao je Crkvom od god. 468. do 483. Bilo je to vrlo teško razdoblje. Za njegova pontifikata god. 476. propalo je Zapadno Rimsko Carstvo. U isto vrijeme Crkva je na Istoku bila uznemirivana posljedicama monofizitskog krivog nauka, osobito u sjedištima patrijarhata u Aleksandriji i Antiohiji. O djelatnosti pape Simplicija znamo, na žalost, vrlo malo. U Rimu je obnovio i posvetio neke crkve, a u glavnim grobljanskim bazilikama postavio je zbor svećenika, koji su naizmjence obavljali bogoslužje. Iz toga se vidi da je u onim vrlo teškim prilikama bio pastoralno vrlo zauzet te činio što se moglo činiti. Tako je i pravo. Bolje je činiti što se može, pa makar i malo, negoli kukati nad teškim prilikama. Kukanje koji put može biti dobra izlika za našu vlastitu nepokretnost. Recimo nešto i o Simplicijevoj aktivnosti na Istoku! Nakon smrti cara Leona I. godine 474. prigrabio je vlast nametnik Baziliskos. Da bi što više povećao broj svojih pristaša godine 475/76., izdao je naredbu po kojoj su i monofiziti, koji su sve više nadirali iz Egipta i Palestine, zadobili službeno priznanje ili bar snošljivost. Na to je odmah protestirao papa Simplicije tražeći od Baziliskosa da se ogradi od krivog nauka monofizitâ. No Papin je protest ostao bez učinka. Iz njega se ipak vidi koliko je Papi bilo stalo do pravovjernog nauka. Pastir duša mora bdjeti i nad čistoćom nauka da se u njeg ne bi uvukla zabluda. Dobri su pastiri uvijek s najvećom revnošću to i činili. Adon je prvi zapisao sv. Simplicija u svoj Martirologij, i to 2. ožujka. Pod istim je datumom ušao i u Rimski martirologij, premda bi prema kasnijim istraživanjima dan svečeve smrti bio zapravo 10. a ne 2. ožujka. Kako se ipak slavi danas, to smo ga u našu zbirku svetaca za ožujak danas i uvrstili. |
02.03.2007.
|
Datum: 2. ožujak 2007. Svetac: Lucije, Cedomil, Ines, Iskra Događaj: Dan rudara |
01.03.2007., četvrtak
...uskoro...
|
23.03. idem u Medjugorje ( po treći put ), pa odmah nakon povratka očekujte slike i temeljiti izvještaj |
Sveti Albin, biskup, (469-550)
|
Naučeni smo da nas u gotovo svim kalendarima na prvi dan ožujka pozdravi ime Albin, francuski Aubin, a po naški Zoran ili Zorislav. Sveti Albin je bio biskup Angersa u Francuskoj. To je vrlo stara biskupija, osnovana već u IV. stoljeću. Albin se rodio oko godine 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemićkoj obitelji. Postao je monah, a godine 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio daleko i široko. Taj glas je pridonio ne malo da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao. Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednoga prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, to jest rodbinske ženidbe među plemićima. Rodbinske po krvnom srodstvu, a ono je po prirodnom ćudorednom i pozitivnom crkvenom zakonu zapreka za ženidbu. Sveti Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru godine 538. i 541. u Orleansu, dok ga je godine 549. zastupao opat Sapando. Zbog svoga energičnog stava u mnogim pitanjima došao je u sukob s nekim biskupima, a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću. Moralna pomoć koju mu je pružio sv. Cezarije dala mu je nove snage za njegov daljnji težak i opasan rad na ćudorednom preporodu tadašnjega društva. Bio je to u onim teškim vremenima tvrd rad, ali zato tim potrebniji jer je nove narode, koji su tek primali kršćanstvo, a baštinili stare loše navike, valjalo naučiti na jedan savršeniji život. Iscrpljen godinama, a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te ondje i pokopan u crkvi Sv. Petra. No već godine 556. posvećena je njemu samome jedna crkva, a u njezinu kriptu preneseni su njegovi posmrtni ostaci. Kod te nove crkve brzo je podignuta i opatija, a prvi joj je opat bio Albinov prijatelj i pouzdanik Sapando. Već iz djela sv. Grgura Turonskoga, važnoga crkvenog povjesničara, saznajemo da je već u njegovo doba, a to je VI. stoljeće, kult sv. Albina, biskupa, bio vrlo raširen. On se iz Francuske proširio u Njemačku, Englesku, pa čak i Poljsku, pa je sveti Albin u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima. Potrebni su nam sveci i proroci koji će štititi i čuvati obitelji. II. vatikanski sabor, govoreći o današnjoj obitelji, kaže: "Dostojanstvo te ustanove ne sja svagdje istom jasnoćom jer je potamnjuje mnogoženstvo i pošast rastave, takozvana slobodna ljubav i druge deformacije. Pored toga bračna se ljubav vrlo često oskvrnjuje sebičnošću, hedonizmom i nedopuštenim postupcima kojima se sprječava rađanje. Današnje ekonomske, društveno-psihološke i političke prilike unose osim toga ozbiljan nered u obitelji... Zato koncil izlažući jasnije neka poglavlja crkvenog nauka, želi poučiti i ohrabriti kršćane i sve ljude koji nastoje štititi i promicati izvorno dostojanstvo braka i njegovu uzvišenu i svetu vrijednost" (Radost i nada - Pastoralna uredba o Crkvi u suvremenom svijetu, br. 47). |
01.03.2007.
|
Datum:1. ožujak 2007. Svetac:Feliks, Albin, David, Jadranko, Zoran |
