God's light reborn me !
06.03.2007., utorak
Sveta Koleta (1381-1447)
|
Koleta Boylet rodila se 13. siječnja 1381. u Corbiju od roditelja koji su bili već poodmakli u dobi te vjerovali da su je dobili po zagovoru dobroga sveca sv. Nikole. Po njemu su je i nazvali Nikoleta, a skraćeno i od milja počeše je zvati Koleta pa je pod tim imenom ušla i u povijest svetaca. Njezin otac Robert bio je čovjek i duboko pobožan i milostiva srca prema svakomu. U opatiji Corbie vršio je službu majstora tesara. Njezina majka Katarina bila je također odlična kršćanka koja se svaki tjedan ispovijedala i pričešćivala te bila vrlo pobožna prema Kristovoj muci. Nikakvo onda čudo da je i djevojčica, čim je došla do uporabe razuma, već tamo od četvrte godine počela proživljavati kršćansku vjeru, u prvom redu toplom i srdačnom molitvom. U sedmoj godini postala je već sposobna da razmatra cijeli sat, da prisustvuje moljenju časoslova u samostanu Corbiju, pa i po noći. U devetoj godini upoznala je u čemu se sastoji pravi franjevački duh i potrebu za obnovom toga reda. Sve to bez posebnoga Božjega zahvata i prosvjetljenja ne možemo protumačiti. Tu je nadnarav očito bila na djelu. Godine 1399. u roku od nekoliko mjeseci Koleta ostade siročetom bez roditelja. Brigu za nju roditelji su pred smrt povjerili benediktinskom opatu Raulu di Roye. Kako još nije bilo jasno kojem će se pozivu Koleta posvetiti, opat ju je povjerio najprije benediktinkama, a zatim klarisama. Koleta kasnije obuče habit te postade franjevačka trećoredica. Kroz 4 godine uz pristanak opata Roye živjela je kao "rekluza", tj. zatvorena u maloj ćeliji pokraj župne crkve Naše Gospe u Corbiju. Zbog nekih ukazanja sv. Franje, koji ju je pozivao da obnovi njegov red, Koleta je izišla iz svoje stroge klauzure. Njezin duhovni savjetnik franjevac Henrik di Baume isposlovao joj je zakonito dopuštenje, sadržano u buli od 1. kolovoza 1406., da može napustiti svoju ćeliju. Bilo je to u doba zapadnog raskola kad je Crkva imala dvojica papa: jednog u Rimu, drugog u Avignonu. Koleta se odmah dala na put u Nizzu k avignonskom papi Benediktu XIII., nekadašnjem glasovitom učenjaku Petru de Luna, a tada nasljedniku Klementa VII., koga je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, kako je to nekoć sv. Franjo naučio sv. Klaru, te da obnovi franjevački red. Sam Benedikt XIII. primio je njezine svečane zavjete u redu sv. Klare te ju je imenovao generalnom poglavaricom svih onih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Bulom od 16. listopada 1406. dopustio joj je da u svoje samostane prima i redovnice iz drugih redovničkih kuća kao i pobožne žene iz redova franjevačkih trećoredica. Reforma nije išla naprijed baš tako lako. Tek joj je 14. ožujka 1410., nakon više uzaludnih pokušaja, uspjelo osnovati svoj prvi samostan u Besançonu. No, sad su stvari naglo krenule na bolje pa se broj reformiranih samostana još za Koletina života popeo na 17. Najveći dio tih samostana bio je u Francuskoj, a tek po koji u Belgiji i Njemačkoj. Manje je poznata i skromnija obnova koju je Koleta izvršila u prvom franjevačkom redu. Sigurno je da je barem sedam samostana u Francuskoj prihvatilo njezinu reformu. Koletina reforma klarisâ značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. U ovom posljednjem Koleta je sigurno bila pod utjecajem benediktinaca, kod kojih je provela djetinjstvo i mladost. Danas Koletina obnovljena grana franjevačkog reda broji oko 140 samostana, koji su razdijeljeni ovako: u Europi 110, u Aziji 5, u Africi 5, u Americi 18 i u Oceaniji 1. Prema tome, njezino djelo živi još i danas. Čitav je Koletin život protkan snažnim božanskim zahvatima. Kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu, pa čak i na putovanjima. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa. Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Ne smije nas to čuditi jer baš je XV. stoljeće bilo silno prožeto mislima na vječnost i vječno spasenje. O tome se može svatko uvjeriti tko pročita odličnu knjigu filozofa povijesti Johana Huizinge Jesen srednjega vijeka. Svi ti neobični Božji zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. A oni neće nikoga začuditi tko spozna da su oni zapravo bili Božji odgovor prema svetičinoj izvanrednoj vjernosti. Ona je bila herojski vjerna Božjim nadahnućima, svemu onome što je Bog od nje tražio i On ju je za uzvrat upravo obasuo Svojim milostima i darovima, jer Bog se u velikodušnosti ne da nadmašiti. Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti. No kod nje je bila razvijena i dimenzija crkvenosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, sv. Vinkom Fererskim i sv. Ivanom Kapistranom radila na njegovu dokončanju. Umrla je u divnom flamanskom gradu Gentu 6. ožujka 1447. u prisutnosti franjevaca Franje Clareta i Petra di Vauxa, koji opisaše njezin neobičan život. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII. |
