God's light reborn me !
08.03.2007., četvrtak
Sveti Ivan od Boga, redovnik, (1495-1550)
|
Život ovoga sveca bijaše prava pustolovina. Rodio se 8. ožujka 1495. u Monté-mor o Novo, kod Evore u Portugalu. Već kao dječak od 8 godina pobjegao je od kuće u susjednu Španjolsku, gdje se zaposlio kao pastir goveda kod nekoga posjednika imanja u Oropesi. Njegov lutalački duh nije se mogao dugo zadržati na tom poslu, gdje mu uostalom i nije bilo loše. Pošao je u vojnike i jašući na konju proputovao je Francusku i dopro čak do Ugarske. Zbog jedne svađe umalo da nije završio na vješalima. I tada ga je prošla volja za vojništvom. Neki nutarnji glas govorio mu je: "Idi kući!" Vratio se u svoje rodno selo, ali majke više nije našao. Ona je umrla od žalosti za njim, a otac je otišao k franjevcima u Lisabon, gdje je i on umro. Ivan nije htio ostati u rodnom selu, gdje ga je sve podsjećalo na roditelje, od kojih je još kao dijete naprosto pobjegao i tako ih prije vremena otpravio u grob. Zato je htio ispaštati i iskupiti se djelima milosrđa prema bližnjemu. Na blagdan Sv. Sebastijana godine 1539. slušao je u Granadi potresnu propovijed sv. Ivana iz Avile, njemu se povjerio, a Providnost će ga voditi do osnutka reda Milosrdne braće za dvorbu bolesnika. Povod je za to dao požar u jednoj bolnici u Granadi. Dok je mnoštvo bespomoćno gledalo kako je na kocki život preko stotine bolesnika, Ivan je hrabro jurnuo u plamen i dim te na vlastitim leđima iznosio one nepomične i tako ih spasio od sigurne smrti u ognju. Tim, uistinu, herojskim činom postao je heroj dana te zadobio opće divljenje svih građana. Sada je uvidio da je došao njegov čas. Za bolesnike koji su ostali bez krova nad glavom, bez opskrbe, bez njege, valjalo se pobrinuti što prije. I tako je Ivan osnovao svoju prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će slijediti druge. Oko njega su se počeli skupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike. Ivan se gotovo 12 godina neumorno žrtvovao za drage bolesnike, u kojima je gledao Krista koji pati, baš kao što to u naše vrijeme gleda glasovita Majka Terezija u Indiji. Svoj život žrtve za dobro bolesnika završio je opet jednim herojskim činom. Godine 1550. u veljači je hvatao drva koja su nosile bujice vode sa sniježnih visina Sierra Nevade. Na taj način htio je priskrbiti nešto drva za svoje bolesnike. U te ledene bujice nesretnim slučajem upao je jedan dječak. Ivan je skočio u valove da ga spasi. Nije ga uspio spasiti i sam se smrtno prehladio, obolio od groznice koja ga je dovela do smrti. Bilo je to 8. ožujka, baš na njegov rođendan, godine 1550. kad se rodio za nebo. Svetac je umro klečeći pred raspelom. Njegovom smrću njegovo djelo nije propalo. Ono se razvilo uz izdašnu pomoć i potporu Pedra Guerrera, nadbiskupa iz Granade. Braća od bolesnika ili Milosrdna braća osnovala su i nekoliko drugih bolnica. Papa Pio V. dao im je godine 1572. poseban habit, redovničko odijelo, te odredio da žive prema pravilu sv. Augustina. Konačne konstitucije potvrđene su im godine 1686. Već 1648. red je brojio samo u Španjolskoj oko 80 bolnica. Kasnije su došli i u Zagreb, gdje su dugo godina vodili bolnicu. Red djeluje i danas, ali zbog nestašice zvanja, dakako, uz velike poteškoće. I sv. Ivan od Boga ubraja se među one kršćanske velikane koji su se odlikovali naročitom ljubavlju prema bratu čovjeku, patniku. Krist nam je rekao da ćemo uvijek imati siromaha. Mi možemo dodati: i bolesnika. I jednima i drugima možemo činiti dobro. Pa ako smo u životu bili i grješni, djelima ljubavi prema bližnjemu možemo se na osobit način ipak posvetiti. Iako Ivan od Boga nije stvorio neku zasebnu duhovnost, a niti je mnogo pisao - sačuvano je samo 6 njegovih prilično dugih pisama - ipak je imao svoj vrlo originalan način duhovnog života. Njegove su značajke: strogost i radost u isto vrijeme, kontemplacija i akcija u djelima milosrđa, ljubav i uronjenost u Boga, koja se okreće prema čovjeku patniku. Te značajke je svetac prenio na svoje učenike i ustanove. Papa Pio XI. prigodom 400. obljetnice utemeljenja reda Milosrdne braće ovako je okarakterizirao sv. Ivana od Boga: "Oštrim okom svoje vjere prodro je do dna tajne koja se krije u bolesnima, slabima, ucviljenima. Tješeći ih danju i noću prisutnošću, riječima, lijekovima, bio je uvjeren da djela milosrdne ljubavi čini prema Spasiteljevim patničkim udovima." A papa Pio XII., prigodom 400. godine svečeve smrti, ovako je pisao o njemu: "Bio je najsjajniji primjer izvanredne pokore i prezira samoga sebe, promatranja božanskih stvari, krajnjeg siromaštva i savršene poslušnosti, bio je najčistije zrcalo ljubavi za dobro duša i bolesnih tjelesa." Veliko socijalno svečevo djelovanje za najpotrebnije i najzapuštenije slojeve ljudi izviralo je iz njegova životnog načela: "Više vrijedi jedna duša nego sve blago ovoga svijeta!" Spomenimo još i ovo! Nad svečevom rodnom kućom podignuta je crkva i bolnica. Soba u kojoj je umro u Granadi pretvorena je u kapelicu. Crkvu u Granadi, posvećenu njemu u čast, u kojoj se čuvaju njegove relikvije, proglasio je godine 1916. Benedikt XV. manjom bazilikom. |
