Taj je ponizni i šutljivi redovnik po svojim brojnim i učenim spisima postao vrlo rječit. Rodio se godine 1402. ili 1403. u Rijkelu, kod mjesta Saint-Trond, u današnjoj Belgiji, u uglednoj obitelji Van Leeuwen. Humanističke je nauke svršio u obližnjim gradovima Saint-Trond i Zwolle. Već je od rane mladosti osjetio snažan zov za samoćom i tišinom pa je zamolio najprije da ga prime u kartuziju Zelem, a potom Roermond. Kako je još bio premlad, jer nije navršio propisanih 20 godina, redovnički su ga poglavari oba samostana odbili. Dionizije pođe tada u Köln da se ondje još više usavrši u svetim i svjetovnim znanostima. Osjećao je i silnu glad za znanjem. Želio je što više toga spoznati. Godine 1424. zadobio je na Sveučilištu u Kölnu naslov «magister artium», to je kao neki doktorat iz filozofije. Njegovo se upisano ime u spisima Kölnskog sveučilišta čuva u sveučilišnom arhivu još i danas. Vrativši se u Nizozemsku, u Roermond, bio je primljen u kartuziju. U tom je samostanu za mladog, nadarenog kartuzijanca bilo odlično ozračje za lijep kontemplativan život.
Glavni posao uz molitveni i ručni rad mladog, inteligentnog redovnika bilo je pisanje. A on je bio vješt peru. Napisao je mnogo vrijednih stranica. Od godine 1434. do 1457. pisao je komentar Biblije. To je djelo od 14 svezaka, dok sva njegova djela iznose 42 sveska. ^itava biblioteka! Njegov je rad cijenio učeni kardinal Nikola Cusanus, pa ga je uzeo i za svoga savjetnika. Kasnije Dionizije bude imenovan prokuratorom svoga reda. Vršeći tu službu punu odgovornosti dolazio je u dodir s mnogim crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima. Bio je zadužen da osnuje novu kartuziju u Hertogen-Boschu, što je izveo uz vrlo mnogo poteškoća. Kroz dvije godine morao je kao poglavar i voditi taj samostan. Više nije mogao izdržati pa je zamolio da ga vrate u njegov omiljeli Roermond. Lišen tako svih odgovornosti i dužnosti posljednje je dane života provodio u strogoj šutnji, molitvi i kontemplaciji. Umro je na današnji dan godine 1471. nakon teške i duge bolesti. Kartuzijanski red se njime ponosi kao jednim od svojih najboljih sinova. U svojim velikim i bogatim bibliotekama s ponosom pokazuju zbirku njegovih djela, a i brojne njegove slike rese dvorane za kapitul mnogih kartuzijanskih samostana.
Pisao je biblijska, filozofska, asketska i mistična djela. Sačuvana su i četiri sveska njegovih govora. Njegova djela svjedoče o njegovu velikom poznavanju grčkih, latinskih i arapskih filozofa. Vrlo je cijenio svete Oce te velike skolastičke učitelje, a nadasve asketsku i mističnu teologiju. On nije bio originalan mislilac, već je marno pabirčio po tuđim djelima, a skupljeno je znanje nastojao staviti u službu djelovanja. I na taj je način na svoje i kasnija vremena izvršio velik utjecaj.
U duhovnom je nauku bio vrlo oštrouman i osoban, dakle i originalan. Njegovo gotovo enciklopedijski svestrano poznavanje tolikih pisaca i njihovih djela, njegovo iskustvo u dodiru s dušama i njegovo vlastito iskustvo u želji za što višim stupnjem duhovnog života dali su mu zasluženi naslov «doctor exstaticus» - zanosni naučitelj. I doista, neka njegova djela odišu silnim zanosom koji je vlastit velikim misticima.
U knjizi Život Dionizija, kartuzijanca - rukopis se čuva u biblioteci u Trieru - životopisac ga naziva «sjajnim zbog njegove velike svetosti i uzvišenim zbog kontemplacije». Zato su ga odmah nakon smrti počeli štovati kao sveca. Godine 1554. Roermond je zadesio požar, a uslijedili su i neredi zbog nedaća reformacije. U tim se nepogodama zameo čak i trag Dionizijevu grobu. Godine 1609. biskup iz Roermonda našao je ipak njegove relikvije pa je tako pokrenut postupak za beatifikaciju. Taj je biskup rano umro pa nije vidio plodove svoga nastojanja. Velika enciklopedija svetaca Dionizija spominje samo kao časnog Božjeg slugu, dok ga neki martirologiji slave kao blaženika.
Post je objavljen 12.03.2007. u 18:38 sati.