Kao što ste možda zamijetili vi koji redovito uplovite u moje teritorijale vode pa tako i u moj život nije me bilo ovih dana na blogu, a razlog je vrlo prost i meni posebno sladak i drag.
Oni koji me duže čitaju već znaju da moja najbolja prijateljica živi trenutno u Rimu. A ja se sa vedrinom u srcu mogu pohvaliti da joj je ovih dana moje mjesto ponovno bilo dom.
To što osim nje i mame druge obitelji nemam zapravo nije jedini razlog zašto je toliko volim.
Ona jednostavno svijetli!
I sad svi vi koji ovo čitate probajte spojiti sve ono lijepo što vam padne na pamet u glavi kad pročitate tu riječ, e to je sve ona i još više.

Razlog njenog dolaska ne bitan je za ovu priču, ali na žalost bitan nama jer uvelike određuje vrijeme koje imamo jedna za drugu. Samo za nas.
Nama je uvijek malo i kako se primiče sat njenog odlaska ja osjećam kako si govorimo sve više. Kako spoznajemo svaki put iznova koliko si značimo.
Poznata cesta, ona koja vodi prema zračnoj luci…
Iako je komplicirano, nekako mi je drago što je vozim na aerodrom koji je jako udaljen od mog grada, moramo proći čak tri granice, tri države.
Neka, kupujemo vrijeme.
Da, i slušamo novi Gibin album(znam, opet vam vadim mast ali što ću kad je tako bilo.)
Pisma se zove «Evo me doma».
I mi u sav glas pjevamo;
»Ljudi evo me doma i ko da vuče me i noge me same nose, ko če živog čovika prisadit.
A sjećanje ka i šibice kad se smoče, jedna mora na kraju upaliti, hej
Evo me doma, ne dam se ovi put, nigdi od ovoga stola.
Sve moje želje i grijesi, najbolje godine još su na istoj adresi tu kraj nje»

Jutros bacih pogled kroz prozor da provjerim i osobno se uvjerim dali se netko sjetio isključiti mjesec i uključiti sunce.
I onako sanjivoj, nešto mi fali .Osjećam nema nje kraj mene u sobi.
Znate kako to krene, kao u onoj Bajaginoj pjesmi «kad god se sretnemo uvijek se popije, uvijek se završi sa nekom od naših pjesama».
U jednom trenu ja rekoh «meni je dosta, odoh kući».
Ona mi šapne "sad ću ja za tobom"
Pa gdje je onda sad, zora je.
Odšuljah se do dnevnog boravka, milo je gledam kako spava i smiješim se u sebi. Tako sam se ja jučer odlučila za trosjed samo da je ne probudim.
Godi mi ta uzajamna pažnja, ničim izazvana grije mi srce i dušu.

31. prosinac 1990g.Stara godina. Kraj godine, početak desetljeća, našeg maldalaštva. Pun mjesec, vani –18 stupnjeva opaka zima.Mi sretne na toplom slavimo život i u njega hrabro koračamo pune želja. Da ste nas onda onako male poznavale, zatekle biste nas kako smo rano zaspale iscrpljene i zadovoljne od proslave, baš kao i ove noći.
Ponosna sam na to što smo ostale iste, samo su bore oko usnica malo jače.

Negdje sam pročitala da Indijanci iz plemena Navajo blagoslivljaju svoj vigvam tako da oko njega opletu bijelu vrpcu, kako bi njome otjerali zle duhove i zaštitili stanovnike od zla.
Ne znam da li pali, ali znam iz iskustva da zlo dođe samo od sebe i obično je jače od bijelih uzica koje se mogu naći u trgovinama.
Pa ipak, ono što se krije iz te obredne geste vezano je za neke želje na koje ne možemo utjecati.
I zato je ja duže nego obično grlim na rastanku i rukama u mislima vezujem bijelu vrpcu oko nje, blagoslovim je i čuvam i kad nisam fizički uz nju.
Jer ona već preksutra leti za Toronto, a sljedeći tjedan je u Firenci…
Ipak za točno mjesec dana ja ću biti tko zna u kojem djelu svijeta,ali sa njom i slaviti ćemo skupa njezin trideseti rođendan feštom do jutra i pjevati iz sveg glasa «Evo me doma» jer dom je smo kad smo zajedno.

p.s. Dok ovo pišem stiže mi njezin sms i ja ću ga sada doslovno prepisati. Nadam se da mi neće zamjeriti iako je ovo tajni blog.
«Samo da znaš da sam zatvorila svjetla i prozore. I dok ležim zatvorenih očiju Gibo ulazi u moj dom i moju dušu. Večeras smo tu samo on i ja…I pomalo ti :)Hvala ti za ovaj dar».
Ja mogu samo dodati da sam ja svoj dio učinila, a sada neka dragi Bog blagoslovi gospodaricu kuće i čuva je.

p.s.Pošto sam ovaj tren shvatila da sam na Cool listi(zašto me dovraga netko o tome nije obavjestio,ovo je tajni blog ali je u njemu sve istina!!!!Što samo znači da sada neće još dugo biti tajni!!!) svi vi koji me do sada niste čitali,a sada to činite potražite moj post "O daru koji nema cijene,Škatula za sne" da bi vam bilo jasnije o kome je ovaj post.
A sad se idem napiti od muke!