"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth."
Thomas Henry Huxley


A da malo objasnim...

Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.


Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:

semiramidin.vrt@gmail.com


Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)

© Semiramidini vrtovi
2008. - 2013.


Linkovlje:

Annabelle
Annabelle's kitchen
Barba
Bookeraj
Defton
Leeloo
Luki
Elle Woods
Kinky
Medo
Modesti
Neverin
Otok
Photofairy
Sadako's apprentice
Windfuckersister
ZlicaOdOpaka


biologija.com.hr
blog.hr


moja sestra
Annabelle
Annabelle's kitchen
Arhitektica u usponu
Danas kuhamo
Ekstrasolarni planet
Mersault gone worse
MiG
Neko-chan
Photofairy
Rozza
Tihavoda
Twolostsouls
Wallawall



"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog."
George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog

utorak, 29.06.2010.

Kada učenje postane mučenje Volim učiti, volim saznati nove stvari. Obožavam čitati knjige i uživam u čitanju kojekakvih članaka i novosti. Mrzim kada mi unište svo veselje učenja. Znam, nisam ni prva ni zadnja koja se maltretira sa ispitima. I generalno nije mi problem učiti za njih, ali gadi mi se kada u jednom trenu znanje prestane biti bitno, nego te krenu jebati u zdrav mozak sa nekim glupim detaljima. I evo, već danima pokušavam odgonetnut šta točno punoglavac ima u ustima i uz pomoć čega drobi hranu. Isto tako, nikako da pronađem kako se točno zove tip zuba koje imaju vodozemci. Znam kakvi nisu, i znam ih opisati, ali kako se točno zovu – nemam pojma (naime ako niste znali, svaki tip zuba ima neko posebno ime, pa tako su zubi konja selenolofodontni, primati skupa sa čovjekom imaju bunodontne zube, itd.). Ako ima koja dobra duša koja zna odgovore na ova pitanja, bit ću zahvalna zauvijek ;) Strahovita mi je tlaka to što moram znati hrpetinu informacija koje su samo to – informacije. Nema povezivanja, nije bitno razumiješ li ti nešto, bitno je da znaš činjenicu. I nema tu veselja, nema tu užitka kod učenja, nego samo prisiljavanje i tlaka. I nije mi bitna ocjena na kraju, boli me briga, veselim se samo osjećaju olakšanja da sam to odvalila. A ne želim odvaliti, želim naučiti... I dosta mi je životinja, dosta mi je glupavih informacija. Hoću svoje biljke, hoću veselje zbog novih spoznaja. Hoću, hoću, hoću...

ponedjeljak, 28.06.2010.

Ljuta sam i žalosna! Nastavljam u revijalnom tonu. Fascinira me ljudska glupost. Fascinira. Malo surfam po netu i naletim na naslov: „Minute ga dijelile od smrti: Pastira na Dinari dvaput ugrizao poskok“. I kliknem ja, nadajući se u malo zdravog razuma, da je sve bilo slučajno. Ali naravno da nije slučajno, biser iz priče koji je jedva ostao živ, je naravno dirao i uznemiravao poskoka. Naravno. Boli me ljudsko neznanje. Boli. Ne mogu naprosto vjerovati da netko tko cijeli život vjerojatno šeta po Dinari ne zna da se poskoka NE DIRA. Ako ti smeta, bez brige – otići će, jer i ti njemu smetaš. I sada bismo svi mi trebali sažaljevati jadnog pastira. Naravno, žao mi je što ga je ugrizao, ali mislim da je i budala, jer ga je išao dirati. Zmije zapravo rijetko napadaju nešto što je veće od njih, jer nisu glupe. Znaju da su to unaprijed izgubljene bitke. Ali moraš joj dati prostora da ode u miru, jer naravno da će napasti ako je ugrožena. Što joj drugo preostaje? A još su mi genijalniji oni koji prvo ubiju zmiju, a onda pitaju dal' je bila otrovna ili ne. Pa sve da i jest bila otrovna to nije opravdanje. Pusti ju da živi. Ionako smo jadnim životinjama uništili većinu staništa. I to nam nije dosta, uništavamo još. A niti to nije dosta, nego ih onda još i ubijamo. Kako se samo usuđujemo? Tko smo mi da ubijamo životinje, pa makar to bile i zmije? Što si umišljamo? Više vrijedi naš život nego život jedne zmije? Zato što mi imamo razum, jel zato? Zato jer smo mi tako rekli? Hehe sami smo sebe proglasili najvažnijima. Hmm na što me to podsjeća? Gadi mi se ovakav odnos. Gadi mi se nedostatak poštovanja prema prirodi, prema drugom biću. Možda nema mozak jednako razvijen kao naš, ali zar zbog toga manje vrijedi? Pa ako smo već toliko prokleto pametni, zašto nismo u stanju osvijestiti činjenicu da svi imamo jednako pravo disati ovaj zrak?

subota, 26.06.2010.

Stoka sitnog zuba Ma šta sitnog, bez zuba. Ovaj post bi trebao u kategoriju „vjerovali ili ne“, vidjet ćete i zašto. Ali krenimo redom. Naime, imamo vikendicu u Turopolju. Ništa posebno, do prije par godina je tamo bio vinograd koji smo počupali, jer je doslovce tudum rastao, nismo imali neke koristi od njega. Prve godine smo radili vino u kombinaciji sa još nekim grožđem koje je bilo bolje, pa je vino čak ispalo i ok. Ali ne bih znala, tada se još nisam prepuštala dionizovskim užitcima. Nakon toga je služio isključivo za rakiju, i to više iz zafrkancije, gušta i za podijeliti okolo, nego što je imalo nekog konkretnog efekta nama doma. Mi svi vino volimo . E sad, prvi put se neugodno iskustvo dogodilo pretprošle godine kada smo planirali obaviti zadnju berbu i onda počupati lozu. I cijele godine se tamo kosila trava i sve to skupa održavalo, da bismo u vrijeme berbe nadobudno došli s vrećama pobrati grožđe, a netko ga je već pobrao! Da, dobro ste pročitali, neka stoka usrana je došla s namjerom da pobere cijeli vinograd. Oni su pokrali SVO grožđe, sve do zadnjeg grozda! Ne da nismo mogli vjerovat, nego smo u šoku i dan danas kada se toga sjetimo. Ogradu tada nismo stavljali jer gotovo nitko tamo nema ogradu i nije nam bilo niti u peti da bi netko došao i pobrao cijeli vinograd. I povadismo mi te trsove, jer planiramo tamo neku mini vikendicu napravit i držati vrt. Budući da je izgradnja u predpripremnoj fazi, ganjanja građevinske dozvole, birokracije i svega skupa, da ne čekamo bezveze posadili smo povrtnjak. Onako iz gušta. Više nas košta nego što imamo koristi od njega, ali jebemu, veseli nas. Veseli nas otići tamo u prirodu i među zelenilo malo okopavati. Veseli nas jesti ono što smo sami posadili i brinuli se o tome. Mama najviše uživa otići tamo jer se ubija od posla svaki dan, radi jako puno i veliki joj je gušt otići nekoliko puta tjedno do vikendice da si malo glavu odmori od svakodnevnih sranja. I naravno da čovjek poludi kada mu netko doslovce pobere plodove vlastitog truda. Prije dva tjedna kada sam bila tamo neka Seljačina je malo šetala po vrtu i čupala gladiole koje smo posadili uz rub, a one koje nije mogao isčupati sa korijenom da sebi presadi je samo uništio i bacio sa strane . Bila sam bijesna, ali vrhunac je bio danas. Mama i tata su otišli tamo i netko je povadio svu salatu koju su oni danas planirali pobrati. Dakle ne jednu ili dvije glavice, nego sve. Cijeli red salate (oko dvanaestak glavica). Došao je Kreten sa nožem i sve povadio. Dakle sa namjerom, sa jebenom namjerom da ukrade. Bijesni smo, svi od reda . Ne znamo tko je od kretenoidnih susjeda to napravio, zato što ne možeš nikoga direktno optužiti, ali netko od tamo jest, jer sigurno se nije nitko iz Zagreba odvezao tamo da pokrade naš vrt. U procesu smo postavljanja ograde, budući da starci imaju jako puno posla trenutno, ovo je usput, nije bilo žurbe. Ali sada će ogradu napraviti do kraja već idući tjedan. Ne kradi. To je jedna od Božjih zapovjedi. A mi smo katolički narod, prodajemo se kao takav. I ne razumijem, da živim još 500 godina, ne razumijem kako u nečijem mentalnom sklopu može biti takvih ideja – da ode i da drugome krade iz vrta. Bijesna sam, jer možda je sitnica, ali nama te sitnice puno znače. Jer nas naprosto vesele. I onda dođe neka Kretenčina koja ti zgazi veselje. E pa Kretenčino, ja tebi lijepo, i katolički iz svega srca želim da se udaviš u toj prokletoj salati. Amen!

četvrtak, 24.06.2010.

Ovako se glupiraju... ...neki koji bi trebali učiti. Ne, neću vam se žaliti kako mi se ne da i kako mi je sve fuj i bljak i kako baš ne volim životinje više. Evo, samo da vidite da sam živa ;) I da, postala sam totalno ovisna o nekim pjesmama, ne znam zašto :D. Ajmo plesat... Ajmo se zarakijat... I ajmo na more... Oni me na more podsjećaju... Hoću more! HOČU!!!

petak, 18.06.2010.

Što ne znaš, ne može te povrijediti Kažu da je znanje moć. A valjda jest (ali opet, šta ti znači da razumiješ kvantnu fiziku ako si npr. žena i živiš u nekoj zemlji gdje ženama baš nije toliko bajno, ma glupa digresija, nevermind), vjerojatno ovisi o tome što znaš. Vrsta informacije je ključna, to definitivno. Ponekad je bolje ne znati, odgovorno to tvrdim, sretniji si onda, a nisi ni svjestan toga. Ali onda opet dolazi drugo pitanje u prvi plan, a to je mogućnost ignoriranja i življenja u ljubičastom sapuničastom mjehuriću. Ne može to svatko, divim se onima koji mogu. Evo, ja prva ne mogu. Mazga kakva jesam, nisam u stanju šutjeti i trpiti, jebiga, takvom me roditelji napraviše tamo negdje u zimu '87 godine, a otkad sam zakmečala prvi put u ljeto '88, više ništa nije isto. I jače je od tebe, ne možeš, uvijek nekako naletiš na sranja, ili ona nađu tebe. I onda imaš puno informacija u glavi. Jasne su ti neke relacije. Shvatiš kako svijet funkcionira. Ali ono zapravo kako funkcionira. Vidiš da vrtnja oko Sunca i vlastite osi zapravo nisu bitne. Onda ti postane slabo. Hvata te tuga, zato što vidiš što se može, ali se ne radi i vidiš što se ne može, ali se radi. I gade ti se sve te relacije, ali ono istinski ti se gade i muka ti je. Pokušavaš, pokušavaš nešto promijeniti, i trudiš se. Onda se u jednom trenutku sjetiš don Quijotea. I baš ti postane smješno. A onda krene indiferentnost. Bude ti svejedno. A najgore je kada ti postane svejedno. Svjestan si da je to obrambeni mehanizam. I znaš da nije dobro, ali postoji taj neki nagon u tebi za preživljavanjem. Jer drugačije nećeš moći preživjeti. Shvatiš da si kao pregorena žarulja. Evo je, tu je, na prvi pogled izgleda dobro, ali na kraju ipak ne svijetli. Kada konačno otvoriš oči, shvatiš da se isto dogodilo i onoj maloj hrpici entuzijasta oko tebe. Jer su pukli, nisu mogli više. Okrenuli su se drugim stvarima, jer to je jedini izlaz. Okrećeš se i ti. Pronalaziš smisao ponovo i opet si sretan. Ali ostaje ta neka gorčina nakon svega. Znaš da si pokušao, nisi dužan sam prema sebi i možeš se pogledati u ogledalo, ali svejedno, ta neka tuga... Teško ju je definirati u potpunosti. I nakon svega, i dalje znaš...

srijeda, 16.06.2010.

Jedan brzinski + molba Da obrišem prašinu s bloga jelte. Gužva je u zadnje vrijeme, ali dobro, stvari su se konačno pokrenule. Položih još jedan ispit, još samo 3 (dva sad i jedan u devetom mjesecu). Jedva čekam da to sve odvalim i da se konačno aktivno odmorim. A odmorit ću se itekako, hrpa je planova za ovo ljeto, ali neću vam sada o tome :) Toliko je tema za pisanje, a vremena je tako malo. Zašto dan traje samo 24 sata? To nije dovoljno po mom mišljenju. I tako, slijedi mjesec dana intenzivnog učenja, pa samo da znate di sam. Glavom uronjena u knjige :P. I za kraj, imam jednu molbu za vas, kliknite ovdje na javnu facebook grupu i pogledajte preslatkog psića imena Mamba koja traži dom. Sve vam tamo piše, bilo bi lijepo da se nađe neka dobra duša...

subota, 12.06.2010.

Ajme, pa šta govno smrdi?? ante scriptum: Hvala svima na konstruktivnim komentarima u prošlom postu. Ne odgovaram na komentare trenutno jer ne stignem, ali u principu sam sve i rekla u postu. No bez obzira na to, sve sam jednako pažljivo pročitala :) Smrdi, smrdi, užasno smrdi. Kao u onoj glupoj reklami sa patuljcima. Neopisivo mi idu na živce neodgovorni vlasnici pasa. U nekakvoj pauzi neki dan, odlučila sam sa N. sjediti na Zrinjevcu. Kada smo došli tamo, vidjeli smo da ima dosta ljudi koji leže na onim mini livadicama. Prezakon mi je to običaj i drago mi je da se počinje i kod nas malo dublje ukorijenjivati. Nije li super kada u pauzi na faxu/poslu možete uzeti nešto za jesti piti i sjesti se u prekrasnu, mirišljavu, zelenu travu? Hm, stani malo, mirišljavu? Guess again. Izležavamo se mi tako neki dan, ponavljamo talijanski za ispit, i svako malo me zapuhne smrad. Smrad izmeta, govneta, fecesa, otpadnih produkata probavnog sustava neke životinje iz Canis roda. Znam da je pseće jer znam kako pseće govno smrdi. Ali bilo je i puno primjeraka te vrste koji su veselo trčkarali okolo, dok su im nadrkani vlasnici nervozno šetali gore dolje ili pričali na mobitel, jer životinja baš sad mora na wc, a vani je milijun stupnjeva celizijevih. Vratit ću se na ovaj problem malo kasnije. Postoje dvije vrste vlasnika pasa – odgovorni i neodgovorni. O odgovornima nema potrebe niti pričati, imaju pse jer to žele, jer ih veseli, uživaju u tome, brinu se za njih svim srcem, i čiste njihova govna za njima. Neodgovorni su oni kojima pas šeće bez nadzora. Kada pas dotrči do vas, oni se iz daljine deru: „Ma neće vam ništaaa...“ Ma nabijem ja tebe. Osobno mi ne smeta ako nepoznati pas dođe do mene, ne bojim ih se (bez obzira na neugudnu prošlost i ugriz psa), ali ima toliko ljudi koji se istinski boje. I razumijem da im nije svejedno kad pas (nije bitno jel' to mrcina od 50kg ili pinč od pola kile) trči prema njima, a vlasnik se udaljen 100 metara dere da neće ništa. A što ako psu baš pukne u glavi, što ako mu se ne svidi miris te osobe? Sve je moguće. A može li taj kreten od vlasnika udaljen 20, 50, 100 metara nešto učiniti? Dok on dotrči, pas već može pošteno ugristi drugu osobu. Kao što i sami znate imam veliku mrcinu od psa, i ja znam da on neće ništa i da je opasan kao ovca, ali drugi to ne znaju. I ne pada mi na pamet priuštiti drugima strahove. A što ako mu i nešto pukne u glavi, on ima zube koji su u stanju zdrobiti kost bez problema, a ja sam odgovorna za njega i tu odgovornost ozbiljno shvaćam. Možete mi sada doći sa argumentima kako se pas treba negdje istrčati, ne može biti stalno na uzici, po cijele dane je u stanu, bla bla... E pa dragi moji, postoje mjesta u bližoj okolici Zagreba gdje nema ljudi, gdje se pas može istrčati, samo treba uložiti dragocijeno vrijeme u to. Jer ako kupujete psa i živite u stanu, jasno vam je koje to probleme za sobom povlači. Ne može se pas istrčavati na Zrinjevcu ili Tomislavcu. A i o tome ste trebali razmišljati kada ste nabavljali životinju. Zna se koje su potrebe psa. E sad, ovi što puštaju pse i boli ih briga koliko se ljudi boje, ti isti pse ne hvataju kada idu u susret sa nekim drugim psovlasnikom. Svaki susret dva psa, pogotovo dva mužjaka ima izvjestan rizik. Ok, psi mogu biti miroljubivi i mahati repom, ali i nemoraju, mogu se poklati do krvi. Trebam li ići u šetnju sa strahom da postoji mogućnost od odlaska veterinaru nakon? Kome to treba? Naravno, uvijek se može dogoditi nešto nepredviđeno, ali zašto ne spriječiti one stvari koje se očito mogu spriječiti. E sada se vraćam na svoje izležavanje na Zrinjevcu. Dakle, neki pas se posrao, a neodgovorni vlasnik nije pokupio izmet za svojim četveronožnim ljubimcem. Ne razumijem to. N e r a z u m i j e m. Gadljivi ste? E pa newsflash for you – psi seru i to govno smrdi, a ako niste spremni na to, onda niste spremni niti imati psa! Psi također znaju imati i proljev, pa i to treba pokupiti za njima, jer to je izašlo iz probavnog trakta vašeg psa i ja to ne moram gledat. Nije mi jasno kako netko može nonšalantno nastaviti dalje nakon što mu pas ostavi hrpicu toplih govana na livadi? Kako, kako? Nemate maramice ili vrećicu da to pokupite? Pa jeste li mutavi? Poanta izlaska u šetnju je da se pas posere i/ili popiša. Dakle, uvijek treba biti spreman. I tako je moje, a vjerujem i ostalima blizu mene, uživanje bilo oskvrnuto zbog smrada izmeta nekog psa i neodgovornog vlasnika. A moja iskustva sa mojim psom? Ovisno o tome gdje idem u šetnju, različito se ponašam. Prije, kada je Oscar bio mlađi znali smo nekada potegnuti do Maksimira, osim što je UVIJEK bez iznimke bio zavezan (da mu ne bi palo na pamet kupat se u jezerima i lovit labudove), redovito sam skupljala sve što je izašlo iz njega. Maksimir je prepun kantica za smeće, a ja uvijek na duže staze, osim boce vode za njega, nosim i nekoliko vrećica. Kada šećem po kvartu s njime, obično idem na mjesta gdje se ne zadržava puno ljudi. Najčešće hodamo po šumi i to izvan staza, tako da tamo nema smisla skupljati izmet. Šuma je jako velika, a ljudi po njoj jedva da i hodaju. Tada on hoda pušten i non stop mi je na oku, a u njegovih 9 godina nisam imala neugodnih iskustava pri susretima s drugim ljudima. Kada hodamo po cesti da bismo došli do šume obavezno je zavezan, a po cesti ne sere, jer i tako zna da će uskoro doći u šumu :D. Imam veliko dvorište, i pola dvorišta je Oscarovo carstvo. Ne bismo nikada uzeli tako velikog psa da nemamo uvijeta za njegovo držanje. Nije nikada zavezan, stalno slobodno šeta i uživa. Naravno da i u dvorištu obavlja veliku nuždu, ali pametno je to pseto, pa ju obavlja samo u jednom dijelu, i to u najudaljenijem kutu. Ne ide više svaki dan u šetnju, već je star i teško mu je, pogotovo po ovim vrućinama. Ali i dalje se jednako veseli kupanju u potoku i velikim količinama vode.

utorak, 08.06.2010.

Ma, NE postoji život u svemiru. Zemlja je stara 10 000 godina i niti dana više! Čitala sam neki dan članak o mogućem životu na Titanu (Saturnov mjesec). Naravno, zbog činjenice da sam to pročitala na nekom portalu i nisam u ruci držala izvorni članak, sve uzimam cum grano salis. No, zanemarimo sada to, osim što sam trenutno malo lijena surfati i nalaziti originalne članke, koji zasigurno postoje, zanimljivi su mi neki drugi detalji. A to su ljudi koji komentiraju takve članke i na njih mi je Medo skrenuo pozornost, budući da ignoriram takve, redovno debilne, rasprave (neki dan je neki debil ispod članka o poskocima uporno tvrdio da poskoci nisu otrovni, ne razumijem koji je gušt ljudima toliko uporno provocirat, a još su mi zanimljiviji oni koji se upecaju na takve udice). Šta da vam kažem, vrijeđa mi inteligenciju. Jasno mi je da se ljudima čitav sustav urušava samom činjenicom da smo dio veličanstvenog procesa evolucije. Ne pada mi na pamet trenutno braniti Darwina, ima on dovoljno svojih buldoga, ali svatko tko vjeruje da je Zemlja stara 10 000 godina i niti dana više jest plain and simple – budala (pogotovo nakon toliko dokaza). Nazovite me zatucanom i punom predrasuda, ali jbga, ovo je moj blog i moje mišljenje. Zašto bih se pravila fina? Fascinira me koliko ljudi u svojoj gluposti mogu biti nazadni s jedne strane, a s druge strane postoje toliko napredne jedinke da se ponekad pitam pripadamo li mi istoj vrsti. Ovi zatucani su predvidljivi, imaju taj jedan algoritam u svojoj glavi i nema mrdanja, a simptomatično mi je to da je njihova intelektualna uskogrudnost redovito povezana sa nekom religijom. Naravno, postoje iznimke, ali generalno gledajući postoji korelacija. Orwell je zaista bio vizionar. No, da ne odlutam predaleko u neke lamentacije koje zapravo nisu tema ove priče, vratimo se natrag. Jasno mi je zašto se ljudi boje života na drugim planetima. Jer to znači da nismo jedinstveni. Nemamo ekskluzivno pravo na svog Boga. A to nam je važno, jer si volimo tepati da smo neke veličine i da više vrijedimo. Naravno da si tepamo, jer u svojoj nevjerojatnoj sebičnosti ne vidimo dalje od svog nosa. Ako nam se poljuljaju te neke osnovne postavke, ode sve k' Vragu. Doslovno i metaforički. Jer smo nesigurni i dozlaboga glupi. Osobno, ne sumnjam da postoji život i na drugim planetima. Logično mi je da postoji. Ono što mene zanima je sljedeće: -Imaju li staničnu građu kao i mi? -Ako imaju, funkcionira li na isti način kao i na Zemlji ili imaju neko četvrto ustrojstvo? -Postoji li jedno ishodište za sve organizme u svemiru, ili je to događaj koji se dogodio nekoliko puta? -Koriste li kisik kao krajnji akceptor elektrona u staničnom disanju ili neki drugi element (a da nije sumpor)? -Itd. Pitanja je toliko, ovo su samo neka koja su mi trenutno pala na pamet. Egzobiologija mi je oduvijek bila zanimljiva (vjerojatno kao i svakom trekkiju :). Voljela bih doživjeti dokazani pronalazak života na drugim planetima. Uz nadu da neće sve poći krivo. A mi baš imamo taj neki dar da sve što dotaknemo i upropastimo. Tko zna, možda u nekom idućem životu budem gmizala po nekom drugom planetu. U svakom slučaju, vidjet ćemo :).

nedjelja, 06.06.2010.

Amaterka je nešto napravila I ja napisah pričicu za natječaj. Moj prvi literarni uradak ikada. Rekoh ajde da probam, baš me zanima jel mogu. I eto, ispalo da mogu. Ajde svi brzo brzo klik OVDJE. Baš me zanima što mislite :)

petak, 04.06.2010.

Lagala sam vam... ...u prošlom postu. Moja draga prijateljica N. koja me poznaje u dušu (a dogodi se to kada s nekim 8 godina stalno provodiš mnogo vremena) i zna sve moje navike, mane i vrline, nakon što je pogledala post rekla je da širim laži i obmane. Naime, napisala sam tamo negdje kod slike moje terase da mi je to najdraže mjesto u kući. Kako se samo usudih? Neke stvari uzimamo zdravo za gotovo. Izostavila sam veoma važnu činjenicu, a to je da je moje najdraže mjesto u kući zapravo wc. Eto ga, rekla sam na glas. Svatko tko je malo pročaćkao po arhivi ovog bloga moga je vidjeti neke blistave postove vezane uz ovu tematiku. A ako niste, još stignete nadoknaditi, evo linkić ovdje i ovdje. Druga stvar koju sam zaboravila pripomenut i stavit sliku, a morat ću naknadno kada opet krenem u pohod vrtom, jest postojanje jedne biljke. Tu biljku mi je moja draga N. poklonila kada smo bile na Floraartu prošli tjedan. Naime, dobih od nje biljku latinskog imena Rudbeckia purpurea (syn Echinacea purpurea). Oduvijek ju je podsjećala na mene (zbog imena, postoje neke sličnosti, ali vam neću reći koje) i naravno da je biljka zaslužila svoje mjesto na ovom blogu. Draga N. čim biljčica procvjeta slike ću staviti na blog, sada mi nema smisla samo stavljati zeleno lišće. Eto ga, ispravih nepravdu. Nadam se da su bogovi sada sretni :D. Nevezano uz ovo gore ajmo dalje. Bijah na Kleku ovaj vikend, kao što znate. Bilo je prekrasno, nisam se htjela vratiti doma. Baš sam uživala. Kada sam se vraćala u Zg bila je neka prometna nesreća na A1, stajali smo u koloni oko 1/2 sata. Osim što sam ležerno šetala cestom, preskakala sam i ogradu jer sam morala na wc. Mislim da vam je jasno zašto mi je kupaonica najdraže mjesto u kući. Jbga crijeva i mokraćni sustav upravljaju mojim životom. Šta da vam kažem. Digresija: Hehe gledam zvjezdane staze i spominju planet Keto-Enol. Hahahahaha netko od scenarista je kemičar. Baš me zanima koliko ljudi je čulo za pojam keto-enolne tautomerije. Inače to se radi u srednjoj školi u 4. srednje, organska kemija. O happy day. Sutra idem gledati Tijela u Klovićeve dvore. Ne očekujem ništa spektakularno. Zanima me naravno kako to izgleda, ali čula sam različita mišljenja. Ljudima se ili jako sviđa ili im je ok, ništa spektakularno. I obično u ovu drugu skupinu spadaju kolege koji su čuli i učili anatomiju na faxu, pa im je to sve već viđeno. Ne znam, ja ću vidjet sutra. Ne smijem zaboravit index. Razmišljam zadnjih dana o zrelosti. Potaknuta jednom raspravicom na faxu. Što to čini osobu zrelom? Način razmišljanja? Godine koje ima u guzici? Završen fax i neke titulice napisane ispred ili iza imena? Dal' je za zrelost potrebna odvažnost? Ili možda oni koji mudro šute ispadaju zreli? Ili možda odjeća. Jel' zreliji onaj koji je pristojno obućen, popeglan i čist, ili netko tko ne mari za boje i izgled odjeće jer mu je sve dobro? Tko određuje kriterije zrelosti? Digresija: Netko je napisao na blogu danas, tj. jučer da je 18 godina punoljetnost. Zašto baš ta brojka, zašto ne okrugla 20? Tko je to odredio? Pitanja je mnogo, a odgovora nemam. Naslućujem obrise neke, kao i uvijek i jasno mi je kako je na kraju sve zapravo individualno i kako se svi razlikujemo i kako svi imamo različite kriterije. Ono što je meni zrelo, nekome drugome ne mora biti. Možda ja baš volim jesti zelene jabuke i meni su dovoljno zrele, a netko voli samo i isključivo one koje su same pale s drveta. Sad već baljezgam. A kasno je, moram se ustati ujutro. p.s. Nije li ovo prekrasno?