Čitala sam neki dan članak o mogućem životu na Titanu (Saturnov mjesec). Naravno, zbog činjenice da sam to pročitala na nekom portalu i nisam u ruci držala izvorni članak, sve uzimam cum grano salis. No, zanemarimo sada to, osim što sam trenutno malo lijena surfati i nalaziti originalne članke, koji zasigurno postoje, zanimljivi su mi neki drugi detalji. A to su ljudi koji komentiraju takve članke i na njih mi je Medo skrenuo pozornost, budući da ignoriram takve, redovno debilne, rasprave (neki dan je neki debil ispod članka o poskocima uporno tvrdio da poskoci nisu otrovni, ne razumijem koji je gušt ljudima toliko uporno provocirat, a još su mi zanimljiviji oni koji se upecaju na takve udice). Šta da vam kažem, vrijeđa mi inteligenciju.
Jasno mi je da se ljudima čitav sustav urušava samom činjenicom da smo dio veličanstvenog procesa evolucije. Ne pada mi na pamet trenutno braniti Darwina, ima on dovoljno svojih buldoga, ali svatko tko vjeruje da je Zemlja stara 10 000 godina i niti dana više jest plain and simple – budala (pogotovo nakon toliko dokaza). Nazovite me zatucanom i punom predrasuda, ali jbga, ovo je moj blog i moje mišljenje. Zašto bih se pravila fina?
Fascinira me koliko ljudi u svojoj gluposti mogu biti nazadni s jedne strane, a s druge strane postoje toliko napredne jedinke da se ponekad pitam pripadamo li mi istoj vrsti. Ovi zatucani su predvidljivi, imaju taj jedan algoritam u svojoj glavi i nema mrdanja, a simptomatično mi je to da je njihova intelektualna uskogrudnost redovito povezana sa nekom religijom. Naravno, postoje iznimke, ali generalno gledajući postoji korelacija. Orwell je zaista bio vizionar.
No, da ne odlutam predaleko u neke lamentacije koje zapravo nisu tema ove priče, vratimo se natrag. Jasno mi je zašto se ljudi boje života na drugim planetima. Jer to znači da nismo jedinstveni. Nemamo ekskluzivno pravo na svog Boga. A to nam je važno, jer si volimo tepati da smo neke veličine i da više vrijedimo. Naravno da si tepamo, jer u svojoj nevjerojatnoj sebičnosti ne vidimo dalje od svog nosa. Ako nam se poljuljaju te neke osnovne postavke, ode sve k' Vragu. Doslovno i metaforički. Jer smo nesigurni i dozlaboga glupi.
Osobno, ne sumnjam da postoji život i na drugim planetima. Logično mi je da postoji. Ono što mene zanima je sljedeće:
-Imaju li staničnu građu kao i mi?
-Ako imaju, funkcionira li na isti način kao i na Zemlji ili imaju neko četvrto ustrojstvo?
-Postoji li jedno ishodište za sve organizme u svemiru, ili je to događaj koji se dogodio nekoliko puta?
-Koriste li kisik kao krajnji akceptor elektrona u staničnom disanju ili neki drugi element (a da nije sumpor)?
-Itd.
Pitanja je toliko, ovo su samo neka koja su mi trenutno pala na pamet. Egzobiologija mi je oduvijek bila zanimljiva (vjerojatno kao i svakom trekkiju :).
Voljela bih doživjeti dokazani pronalazak života na drugim planetima. Uz nadu da neće sve poći krivo. A mi baš imamo taj neki dar da sve što dotaknemo i upropastimo. Tko zna, možda u nekom idućem životu budem gmizala po nekom drugom planetu. U svakom slučaju, vidjet ćemo :).
Post je objavljen 08.06.2010. u 10:18 sati.