Ljuta sam i žalosna!

Nastavljam u revijalnom tonu. Fascinira me ljudska glupost. Fascinira.

Malo surfam po netu i naletim na naslov: „Minute ga dijelile od smrti: Pastira na Dinari dvaput ugrizao poskok“. I kliknem ja, nadajući se u malo zdravog razuma, da je sve bilo slučajno. Ali naravno da nije slučajno, biser iz priče koji je jedva ostao živ, je naravno dirao i uznemiravao poskoka. Naravno.

Boli me ljudsko neznanje. Boli. Ne mogu naprosto vjerovati da netko tko cijeli život vjerojatno šeta po Dinari ne zna da se poskoka NE DIRA. Ako ti smeta, bez brige – otići će, jer i ti njemu smetaš. I sada bismo svi mi trebali sažaljevati jadnog pastira. Naravno, žao mi je što ga je ugrizao, ali mislim da je i budala, jer ga je išao dirati.

Zmije zapravo rijetko napadaju nešto što je veće od njih, jer nisu glupe. Znaju da su to unaprijed izgubljene bitke. Ali moraš joj dati prostora da ode u miru, jer naravno da će napasti ako je ugrožena. Što joj drugo preostaje?

A još su mi genijalniji oni koji prvo ubiju zmiju, a onda pitaju dal' je bila otrovna ili ne. Pa sve da i jest bila otrovna to nije opravdanje. Pusti ju da živi. Ionako smo jadnim životinjama uništili većinu staništa. I to nam nije dosta, uništavamo još. A niti to nije dosta, nego ih onda još i ubijamo.

Kako se samo usuđujemo? Tko smo mi da ubijamo životinje, pa makar to bile i zmije? Što si umišljamo? Više vrijedi naš život nego život jedne zmije? Zato što mi imamo razum, jel zato? Zato jer smo mi tako rekli? Hehe sami smo sebe proglasili najvažnijima. Hmm na što me to podsjeća?

Gadi mi se ovakav odnos. Gadi mi se nedostatak poštovanja prema prirodi, prema drugom biću. Možda nema mozak jednako razvijen kao naš, ali zar zbog toga manje vrijedi? Pa ako smo već toliko prokleto pametni, zašto nismo u stanju osvijestiti činjenicu da svi imamo jednako pravo disati ovaj zrak?