Što ne znaš, ne može te povrijediti

Kažu da je znanje moć. A valjda jest (ali opet, šta ti znači da razumiješ kvantnu fiziku ako si npr. žena i živiš u nekoj zemlji gdje ženama baš nije toliko bajno, ma glupa digresija, nevermind), vjerojatno ovisi o tome što znaš. Vrsta informacije je ključna, to definitivno. Ponekad je bolje ne znati, odgovorno to tvrdim, sretniji si onda, a nisi ni svjestan toga. Ali onda opet dolazi drugo pitanje u prvi plan, a to je mogućnost ignoriranja i življenja u ljubičastom sapuničastom mjehuriću. Ne može to svatko, divim se onima koji mogu.

Evo, ja prva ne mogu. Mazga kakva jesam, nisam u stanju šutjeti i trpiti, jebiga, takvom me roditelji napraviše tamo negdje u zimu '87 godine, a otkad sam zakmečala prvi put u ljeto '88, više ništa nije isto. I jače je od tebe, ne možeš, uvijek nekako naletiš na sranja, ili ona nađu tebe. I onda imaš puno informacija u glavi. Jasne su ti neke relacije. Shvatiš kako svijet funkcionira. Ali ono zapravo kako funkcionira. Vidiš da vrtnja oko Sunca i vlastite osi zapravo nisu bitne.

Onda ti postane slabo. Hvata te tuga, zato što vidiš što se može, ali se ne radi i vidiš što se ne može, ali se radi. I gade ti se sve te relacije, ali ono istinski ti se gade i muka ti je. Pokušavaš, pokušavaš nešto promijeniti, i trudiš se. Onda se u jednom trenutku sjetiš don Quijotea. I baš ti postane smješno.

A onda krene indiferentnost. Bude ti svejedno. A najgore je kada ti postane svejedno. Svjestan si da je to obrambeni mehanizam. I znaš da nije dobro, ali postoji taj neki nagon u tebi za preživljavanjem. Jer drugačije nećeš moći preživjeti. Shvatiš da si kao pregorena žarulja. Evo je, tu je, na prvi pogled izgleda dobro, ali na kraju ipak ne svijetli.

Kada konačno otvoriš oči, shvatiš da se isto dogodilo i onoj maloj hrpici entuzijasta oko tebe. Jer su pukli, nisu mogli više. Okrenuli su se drugim stvarima, jer to je jedini izlaz. Okrećeš se i ti. Pronalaziš smisao ponovo i opet si sretan.

Ali ostaje ta neka gorčina nakon svega. Znaš da si pokušao, nisi dužan sam prema sebi i možeš se pogledati u ogledalo, ali svejedno, ta neka tuga... Teško ju je definirati u potpunosti.

I nakon svega, i dalje znaš...