"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
ponedjeljak, 31.05.2010.
Šetnja kroz kuću i vrt
Ma nema veze što pada kiša, idemo mi u šetnju kroz kuću i vrt. Ajmo prvo škicnut što ima na gornjem balkončiću.
Kaktusići dominiraju.
I aloja se lijepo smjestila u kokosov orah.
A kako tek pelargonije miriše. Mmm...
Brzinski pogled dolje u vrt.
Hop hop kroz džunglu i niz stepenice.
Prvo do najdražeg mjesta u kući.
Neki samo što nisu procvali.
A drugi se već na veliko šepure svojim cvijećem.
Idemo vidjeti šta ima vani... Daj mi keksić, zaslužio sam :D
Ma nije da me nema, tu sam... Iako imam malo ograničeniji pristup internetu, još uvijek. Nekako uvijek krepa kada ja dođem doma navečer. Kažu mi moji da copram, radi dok me nema, čim uđem u kuću krepa. U prosjeku nam jednom dnevno dolazi serviser. Vidjet ćemo tko je uporniji, mi ili banda lopovska :).
Nema ništa spektakularno kod mene, uglavnom sam na faxu cijele dane, pa talijanski, pa grčki, pa neki projektići... Svuda me ima. Fascinantno mi je kako puno bolje funkcioniram kada imam puno posla. Organiziranija sam tada i bolje i racionalnije mi je iskorišteno vrijeme. Događa mi se s vremena na vrijeme da me puknu ti neki opaki periodi kreativnosti. Dođe mi da kuću okrenem naglavačke, imam petsto ideja u sekundi, radila bi ovo, radila bi ono. Smišljavam nove sustave spremanja, uvodim neke nove rituale. Ma svuda me bude.
Moram se pohvaliti da mi je vrt ispred kuće prekrasan ove godine. Vidi se da sam radila u njemu i to poprilično. Cvate svašta, sve je tako slatko i simpatično. Jedino što vodim rat sa puževima i to onim odvratnim primjercima vrste Arion rufus. Obećajem obećajem da ću sve slikati ovih dana i staviti fotke na blog, a i pokazati ću vam još neke sitnice iz svoje okoline koje me vesele. Naravno pod uvijetom da me internet bude služio (evo ga tri puta mi je pukla veza za vrijeme ovog tipkanja).
Hmm i šta još? E da, moram vam se pohvaliti da sam radila sok od bazge (btw bazga spada u porodicu koja se na hrv. zove kozlokrvine, to mi je uvijek bilo smiješno). Ispao je fenomenalno. Bazga je inače jako ljekovita biljka i upravo sada cvate, a to je naravno prilika koja se ne propušta.
Recept koji sam koristila je slijedeći:
40 cvatova bazge
4 kile šećera
4 vrećice limunske kiseline
4 litre vode
mora stajati 40 sati
Nakon što se sve otopi i dobro odstoji, procijedite ga kroz gazu i sok je gotov. Inače od sokova na razrjeđivanje, sok od bazge je jedini koji se ne mora kuhati. Preporučam da ga držite u frižideru, budući da se ponekad zna ukiseliti. Koristeći ove omjere, meni je ispalo nekih 6,5 litara soka.
Sutra idem na Klek, trodnevni planinarsko-rekreativno-terenski izletić. Baš se veselim provesti vrijeme sa jako dragim ljudima. Kažu padat će kiša, nema veze, taman da vještice vidim, hihihi :).
Stara je vijest o katastrofalnim rezultatima državne mature. Neću ni pisati o katastrofalnoj provedbi , nepripremljenosti i utopističkim idejama jednog ex ministra koji je napravio kašu koju danas imamo. Htio je da ga se pamti, pa makar i po lošemu. I zapamćen će biti, kao jedan od onih koji je upropastio školstvo mile nam zemljice naše. Iako s druge strane, nije ni to baš neko postignuće u usporedbi sa ostalima koji nas zadužuju za silne milijarde ili pak onima koji rasprodaju sve što se ima za prodat. Primjera je hrpa, ne moram vas podsjećati na bolne rane.
Slažem se da se u školama predaju kojekakvi debilizmi. Slažem se da su i klinci jako preopterećeni količinama gradiva. O tome sam već pisala. No, zar je potrebno raditi još veće debile od djece? Prag iz pojedinih predmeta je 20%. Halooo. 20 pišljivih posto!! Meni je to vrijeđanje inteligencije. Da ja pišem državnu maturu mislila bih da me podcjenjuju. Ali dobro, to sam samo ja i to je moje mišljenje.
No, pogledajmo i sagledajmo stvari i iz drugog kuta. Ta jadna dječica. Kao što sam već rekla slažem se da im nije lako, no mislim da oni jako iskorištavaju situaciju u kojoj se nalaze. Lako je biti žrtva i uživiti se u tu ulogu.
Od najbolje frendice mama je profesorica u jednoj zagrebačkoj gimnaziji. Nije ta gimnazija ništa bolja, a niti nešto lošija od ostalih – prosječna gimnazija. Gotovo redovito mora ponavljati testove budući da u prosjeku oko 60 – 70 posto razreda padne. Nisu u stanju odgovoriti na najosnovnija pitanja. Za prolaz traži manje od 40%. Strašno. Čitala sam neke školske zadaće, osim nepismenosti nisu u stanju sklepati zavisno složenu rečenicu. Ne znaju što žele reći. Tekst nema poantu. Katastrofa.
Ne postoji želja za učenjem. Nema ljubavi prema knjigama. Uostalom, zašto bi se netko mučio sa Tolstojem kada na internetu mogu pronaći sve što ih zanima u 0.3 sekunde.
Drugi problem su roditelji koji su ili prezaposleni pa nemaju vremena baviti se svojom djecom i razgovarati s njima ili jednostavno puštaju djecu da rade što žele zato jer pod krinkom liberalno-prijateljskog odgojiteljstva opet ne moraju ništa raditi i ne baviti se potomcima.
Naravno, na posljetku tu je i ovo društvo koje djecu uči da je lakše obogatiti se mutnim poslovima i da si proporcionalno veća faca što si bolje zajebao sustav. Tu gdje više nema mjerila, gdje sredstva itekako opravdavaju cilj, tu gdje su moralne komponente gotovo uvijek na margijnama, tu rastu naša djeca.
Naravno, nisu samo djeca kriva. Ima i profesora koji preko one stvari rade svoj posao. Ne vole to što rade. Putem su izgubili entuzijazam, ili rade u okolini o kakvoj je Annabelle pisala u prethodnom postu (a mislim da su sve profesorske okoline kod nas takve, ispravite me ako se varam).
Iako me u prvi mah začudilo da djeca za amonijak napišu simbol Am (umjesto NH3), kada bolje razmislim ima tu i profesorske krivice.
Moja najmlađa sestra ide u 2. srednje, u gimnaziju i neki dan sam joj objašnjavala kemiju. Na tapeti su bile kiseline, baze, soli, ravnoteže, hidroliza i puferi. To područje je prilično jednostavno i logično, pogotovo srednjoškolska razina. No poprilično sam se namučila dok sam joj to sve objasnila budući da nema nikakav interes za kemiju, uglavnom zahvaljujući profesorici. Najveći problem mi je bio zadržati njezinu koncentraciju, no uspjela sam joj nekako sve objasniti, te je na kraju uspješno rješavala zadatke. Sutra piše test pa ćemo vidjeti šta će biti. E sad, ispričala mi je da osim što se profesorica non stop dere na njih i doslovce ih ne potiče na razmišljanje i svojim posprdnim komentarima onemogućava postavljanje pitanja kada im nešto nije jasno, još i objašnjava na samo jedan način tako da maleni dio učenika razumije, a ostali bleje kao tele u šarena vrata. Uvijek sam mislila da je glavna odlika dobrog predavača mogućnost da jedan problem objasni na što je moguće više načina, tako da svi uspiju razumjeti. Naravno, ima toga još u cijeloj priči, dio razreda (nekih 75%) je pisalo ispravak testa jer su dobili jedan, a ona je onom malom postotku objašnjavala novu lekciju. I ona je to tada objasnila i ona je sa objašnjavanjem završila. Prestrašno!
Situacija u školstvu je katastrofalna, to već i patke kržulje u maksimirskim jezerima znaju. Pretužno je što nitko ništa ne poduzima, svi se zgražaju nad lošim stanjem, a oni koji nešto i poduzimaju uglavnom rade loše. Na loš način odgajamo buduće generacije, nadam se da ćemo ubrzo evoluirati ili ćemo izumrijeti. Trećeg nema.
Zaista, ali zaista nije sramota ne znati. Ali očito je teško biti dovoljno velika osoba i priznati svoje veoma očite nedostatke.
A ovo je zaista banalna stvar. No pitam ja vas što bi bilo kada neki hipotetski doktor ne bi znao izvesti neku operaciju, ali bi samouvjereno tvrdio da zna, zato što je nekada davno na faxu pročitao kako se ta operacija izvodi? Što bi bilo kada bi neki mesar išao liječiti kravu, samo zato što zna neke osnove kravlje anatomije, ali nema pojma kako se zaista krava treba liječiti? Što bi bilo kada bi vozač autobusa krenuo voziti tramvaj, a nikada nije položio tu kategoriju za upravljanje vozilima? Što bi bilo kada bi pravnik koji se bavi isključivo upravnim pravom krenuo braniti nekoga tko je počinio nekakav ratni zločin, a nikada prije se nije sa dotičnom problematikom susreo u životu?
Ne kažem da ovi navedeni primjeri nisu mogući, definitivno jesu, ali nastao bi kaos u najmanju ruku. Zašto graditi lažne slike o sebi? Koji je smisao toga? Kada je tako lako i očito u praksi vidjeti da su to laži?
Mogu ja sada ovdje napisati da govorim kineski, mandarinski i arapski. Mogu pričati ovdje na blogu da putujem jednom mjesečno na razne krajeve svijeta i da sam obišla sve kontinente, a za dva mjeseca ću i na let svemirom. Mogu pisati i da sam superextraultrauspješna i zarađujem masne pare samim time što dišem jer je moja pojava naprosto neophodna za funkcioniranje ovog svijeta. Ali to sve skupa nema nikakvog smisla jer NIJE istina. Ne pričam ono što ne mogu potkrijepiti dokazima, ne predstavljam se niti mrvicu više od onoga što zaista i jesam.
Ne razumijem tu potrebu. Ponavljam, nije sramota ne znati. Ne znam ni ja mnogo stvari, pa eto ipak nekako preživljavam. I nitko mi ne zamjera što ne znam nešto, naravno pod uvijetom da kažem da ne znam, pa će mi i pomoći. Kako netko može sam sebe uvjeravati da je nešto istina, kada očito nije? Nije mi jasan takav način razmišljanja. Ali još bolje, ako i ne znaš nešto i svjestan si da ne znaš, a bitno ti je u životu (očito) pa daj poradi na tome i popravi ono što ne štima. Ah...
I čudim se, ko pile glisti od prije dva posta čini mi se....
p.s. hvala svima na komentarima u prethodnom postu, nisam odgovarala, jer internet je proradio tek danas popodne, a imala sam nekih drugih poslova. Nadam se da će sada potrajati...
p.p.s. nisam zabranila komentiranje, nešto čudno se događa sa ovim blogeditorom, LoveToRead hvala ti što si me upozorila :)
Nadam se da sam sada uspjela rješiti probleme, sinoć mi je pogotite što? Krepao net usred rješavanja ovih gluposti. Annabelle hvala na savjetu :) isto to mi je palo na pamet dok sam ležala u krevetu. Veliki umovi jednako misle hihihihi :D
Ne, nisam ovisna. Bez brige, mogu jako lijepo i jako dobro bez svemrežja. Ne fali mi kada odem negdje na duže vrijeme, dapače itekako se odmorim od svih gluposti. No, na žalost zbog činjenice da studiram potreban mi je. Mail je nešto što svakodnevno učestalo koristim kao sredstvo komunikacije sa kolegama (i profesorima) na faxu. Koristim ga i kao sredstvo komunikacije sa prijateljima koji su udaljeni od mene, a želim ih čuti i znati što se događa kod njih. Osim toga koristi mi za razno razne stvari, prikupljanje informacija, obavijesti, a i ponekih sitnih zadovoljstava (poput bloga).
Ima internet i svoje prednosti i mane, no on više nije luksuz, nego složit ćete se samnom, potreba.
No zapravo sve to toliko i nije bitno. Nema razloga da se opravdavam, jer ja internet uslugu PLAĆAM. I za svoje pare želim kvalitetnu uslugu. Dobivam li ju? Tri puta pogađajte. Naravno da ne.
Muke po T-jebenom-COM-u.
Osim interneta imamo i MAX-TV, no naravno da smeće ne radi čim i internet krepa.
Dakle, muke se javljaju periodično svako toliko. Radi, radi pa krepa. Zadnji problemi traju ravno tjedan dana. Službu za korisnike ću još malo imati na brzom biranju. Kvar smo u zadnjih tjedan dana prijavili n puta, serviseri su dolazili najmanje 3 puta. Sve su ispregledali, izmijenjali i ispopravljali i onda jučer kada smo konačno pomislili da je problematika završila – krepalo je. Opet zovem službu za korisnike... opet prijava kvara... opet se ova ispričava, iako ona osobno nije ništa kriva...
Što pobogu trebam napraviti da se konačno jebeni kvar i popravi??
Jasno mi je da je korisnika puno previše. Jasno mi je da je infrastruktura očito postala nedovoljna da progura i proguta sav taj promet, ali dajte više učinite nešto. Bilo što. Za pare koje plaćamo ima da unaprijede sustav. Neka im tamo glavna faca njihova nema bog-te-pitaj-koliku mjesečnu plaću nego neka to usmjere u razvoj sustava.
Plaćamo redovito račune svaki mjesec, odlični smo potrošači koji internet poprilično koriste, budući da imamo više od 3 kompjutera u kući. Koristimo MAX-TV uslugu, posuđujemo filmove i ne znam šta sve ne. Imamo dvije telefonske linije koje koristimo, jednu poprilično.
Kupac/potrošač usluge je onaj od kojeg ta firma živi. Tražim li puno? Samo želim dobiti ono što sam i kupila. Imam pravo na to.
A nedaj bože da jedan mjesec ne platiš račun. Iskopčaju te nadsvjetlosnom brzinom.
I tko će meni kompenzirati za duševne boli?
I da, ne mislimo prelaziti kod nekih drugih operatera, sve je to isto, budući da koriste istu infrastrukturu.
Ošišala sam svoju kosu danas. Ne sama, frizerka je to stručno napravila. Onako u par sekundi je pala odluka. A bila je već duga do pola leđa. Osjećam se bolje. Pitala me želim li zadržati odrezanu kosu. Rekla sam da ne želim. S njom su otišli i neki zadnji atavizmi iz prošlosti. Mislim da sam sada slobodna. Zašto je rezanje kose tako oslobađajući čin?
...
Grk mi je danas bio smiješan. Pitala sam ga šta se to događa u Grčkoj. A on meni: „Ovo je tek počelo. Političari su ukrali puno novac. Revolucija. To nam je u krv. Grčka najstarija demokracija na svijet. Nije gotovo.“ Bio mi je smiješan. Fascinantan mi je njihov mentalitet. Zaista jest. Ali to je sad neka druga priča.
...
Položih ispit u ponedjeljak. Još samo 4 pa ću biti bakalar. To sam oduvijek htjela postati kada odrastem. Bakalar.
...
Ljudi su zanimljivi. Zaista. Svaki put se iznenadim. Danas opet. I opet su nedužni slušali moje monologe. Jebi ga.
...
Idem sad. Biljke preslagivat. Da.
...
I da, doživjeh prosvijetljenje sinoć na talijanskom, odlučila sam kako će mi se bicikl zvati - Fata. Meni je to baš zakon ime trenutno. Ha!
Ok, neću biti zločesta pa vas držati u neizvjesnosti beskonačno, kada sam već spomenula, bio bi red da malo objasnim. Eh da, možda neće svima ovo biti ludo, možda će neki pročitati tekst i reći: kaj ta mala brije? A možda će se nekima i svidjeti moja nenadana odvažnost.
Bilo je glupo, detalji kako sam upala u tu situaciju zaista nisu bitni, ali na sreću sve je dobro prošlo. Svi znate kako izgleda kanjon neke krške rijeke. Ovdje se radilo konkretno o kanjonu rijeke Zrmanje.
E sad, tri puta pogađajte što je bilo. Spustila sam se dolje i popela gore, bez ikakve psihičke pripreme za to, bez ikakve opreme za to (gojzerice i ruksak sa nešto sitno hrane i vode i još nekim glupostima bitnim za moj rad nisu oprema za ovakve sportove) i bez znanja što me na putu sve čeka.
Spuštanje. Kako nam je bilo rečeno, krenuli smo po nekakvoj kozjoj stazici i samo smo po njoj trebali lijepo i veselo prema dolje. I bila je tamo ta kozja stazica, no u jednom trenu, veoma brzo je i nestala. No, mi nastavismo dolje veselo i prpošno, u nadi da će se pojaviti, ali guess what? Nije. Veoma je zanimljivo kada se spuštate, a kamenje se osipa pod vama i stvarate mini odrone. Još je zanimljivije kada naiđete na sipar. Sipar je, ako slučajno niste znali, dio stijene koji se mrvi, odvaljuje, ja to zovem mobilna faza stijene. Budući da je ovo sve krški kraj, vapnenac je taj koji se veoma lako osipa.
Možda ne izgleda tako strašno, ali vjerujte mi, nije nimalo jednostavno spuštati se niz to, kada nemate čvrst oslonac . Nakon jednog pada i razbijene glave (ne moje), živi smo stigli do dolje. Trebalo nam je 2 sata.
Kasnije smo saznali da se taj spust zove Vratolom. No comment.
No, priča ne staje ovdje, morali smo se vratiti gore. Nismo išli istim putem, nego je navodno postojala kozja staza s druge strane, uzvodno. I nađosmo mi tu kozju stazu, no ona je također, kao i u prethodnom slučaju nestala veoma brzo. Uz sumnje na pokušaj sabotiranja naše male skupine, odvažno smo se penjali gore. I vjerujte mi, zaista vam nije svejedno kada se penjete uz 200 metarski kanjon, na sve četiri, komadi stijena vam ostaju u rukama, bez ikakvog osiguranja u vidu užadi i sličnog. Pogledate iza sebe i vidite samo metar stijena po kojima ste se upravo popeli i provaliju duboku pedesetak i više metara, ovisi koliko ste se daleko popeli. A ispred sebe vidite samo metar – dva i nepristupačan teren, te ne znate gdje ćete završiti.
I da, ovo je definitivno do sada bila najluđa stvar koju sam napravila, opasna po život i zaista sam bila sretna što sam živa, budući da je u svakom trenu moglo završiti fatalno po nekoga od nas koji smo se penjali.
Osim svih tih prekrasnih spoznaja što sam sve u stanju napraviti, zaista sam ponosna na sebe i ego mi je u trenutku kada sam shvatila da sam se uspješno popela bio veličine nebodera. S razlogom definitivno.
Slike vam na žalost neću staviti, jer nisam sigurna smijem li ih ovako objavljivati, budući da sve slike snimljene na terenu nisu moje vlasništvo, već studentske udruge koja je ovo organizirala. Kada vidim kakva je situacija sa svime time, možda nekad u budućnosti objavim nešto od slika.
Morat ćete mi vjerovat na riječ da je priroda zaista prekrasna, da se svakako isplati to sve vidjeti, da su ljudi nevjerojatno pristupačni i dragi. Da je rat ostavio nevjerojatno traga na cijelo to područje i da se osjeti kako je teško tamo živjeti.
Zaista u zadnje vrijeme hodam po različitim krajevim Prekrasne nam naše, jer je zaista prekrasna i znate što? Plače mi se od muke što ne iskorištavamo to što imamo. Plače mi se što smo takvi kreteni, a sve nam je na pladnju dano.
Uživala sam, zaista jesam. I jedva čekam ponovni odlazak na teren u 9. mjesecu.
Bilo je odlično, fenomenalno iskustvo. Napravih vjerojatno najluđu stvar u životu do sada. Zabavila sam se, naučila puno novih stvari, vidjela puno puno prekrasne prirode. I još punooo toga. Baš sam uživala.
