"I would rather be the offspring of two apes than be a man and afraid to face the truth." Thomas Henry Huxley
A da malo objasnim...
Dnevnik. Komentari situacija koje se događaju meni i u mojoj blizini. Zavijanje za vrijeme punog Mjeseca. Lajanje na Mjesec ostalim danima. Komentari nekih pojava, onako kako mi dođe. Filozofiranje sa razlogom, a ponekad i bez njega. Mjesto za ispucavanje viška energije. Mjesto otvoreno za konstruktivne rasprave. S vremena na vrijeme stavim i koju sliku. I tak... ma zapravo niš spektakularno. Čitajte ako vam se da pa ćete vidjeti. Mislim ne morate. Ali mogli biste. Da.
Mail za sva pitanja, pa i ona koja se javno bojite pitati (na koja ćete valjda dobiti odgovor :), filozofske razgovore i rasprave, a i sve ostalo je sljedeći:
semiramidin.vrt@gmail.com
Također, sve slike koje su potpisane (a i neke koje nisu) su moje autorsko djelo, zajedno sa svim tekstovima (osim ako nije naglašeno drugačije), pa ako imate želje, volje ili potrebe za nečime na ovom blogu, pitajte - dogovorit ćemo se :)
"Near this spot are deposited the remains of one who possessed Beauty without Vanity, Strength without Insolence, Courage without Ferocity, and all the Virtues of Man, without his Vices. This Praise, which would be unmeaning Flattery if inscribed over human ashes, is but a just tribute to the Memory of Boatswain, a Dog." George Gordon, Lord Byron,
Epitaph to a Dog
utorak, 27.04.2010.
Jebeš sav taj luk
Trenutno sam na trećoj roli wc papira od jučer popodne koju koristim za brisanje nosa, tj. ispuhavanje sekreta koji svako malo mijenja gustoću pa mi je teško odlučit jel serozan ili mukozan. Whatever. Iznad kreveta imam ajmo reći policu na kojoj držim sitne potrepštine, neke knjige i lampu za čitanje prije spavanja. E pa puna je wc papira i kojekakvih medikamenata.
Paracetamol mi je konačno snizio temperaturu koja me od jučer zajebava, cijelo vrijeme je bila oko 38,5 celzijevaca. Sad sam čitala upute za paracetamol, ne smije se piti sa alkoholom. A baš bi mi dobro došlo malo šljive da potamani ovo bakterija (ili virusa, hm?) u grlu. Nemereš ne imat i bakterije i temperaturu (ova rečenica zvuči čudno). Ne sjećam se kada sam zadnji puta imala temperaturu, niti kada sam bila bolesna. I naravno da me sve to skupa pokosilo ovaj tjedan, kada nema faxa jer su izvanredni rokovi, kada je prekrasno vrijeme, a ja čamim u sobi i preznojavam se. A jedem toliko luka i češnjaka, pa kako me sve to tako uhvatilo? Još sam u nedjelju išla do Bandeka sa biciklom (cca 20ak i više kilometara sam prošla, možda bliže 30 nemam pojma, moram provjerit) i onda kada sam došla doma me grlo počelo škakljat. Tada je sve krenulo nizbrdo. Neprospavana noć i temperatura.
Nadam se da će mi biti bolje do sutra, moram na fax, bezveze. U petak idem na teren. Tjedan dana, vjerojatno bez tuša. Imamo rijeku u blizini. Ne znam za struju. Kampiranje. Kruh i pašteta uglavnom. Ja nosim tablu špeka i pola kile luka. Za sebe i odabranu ekipu. Nek se nađe. Očekujte slike kad se vratim, ako budem u mil,osti fotića i ako ga ne zaboravim.
Sva sreća da ću izbjeći ove gluposti oko izbora za SZ. Nemam više živaca za gluposti. Stvarno nemam. To više nisu moje bitke, ne želim da budu. Ne vidim se u politici, definitvno. I nije mi jasno zašto bi netko to išao raditi, ali dobro. Kako bi Medo rekao, eto ih tamo.
Idem se probat odvući do kuhinje i pojest nešto. Iscrpilo me sve ovo.
Ajme kako me danas prebacilo. Već dugo ne spavam poslijepodne, osim što mi je to gubljenje vremena, onda ne mogu spavati navečer. Ali danas sam se samo onesvijestila. Zaspala sam u odjeći i totalno otišla u neki drugi svijet. Oborilo me. Bit će da je to od Medvedničkog friškog zraka, nema šta drugo biti.
Nego, nisam htjela o tome pisati, već o samopouzdanju. Primjetila sam i primjećujem svakodnevno oko sebe ljude koji imaju toliko kompeksa i strahova koje nose sa sobom da je to strašno. Epidemija rekla bih. Toliko je nesigurnih ljudi, ne vjeruju u sebe i svoje mogućnosti. Teško mi je to gledati, jer mi je žao da se toliko bore sa svojim demonima.
Imam i ja svoje demone, oh koliko ih samo imam, ali trudim se držati ih pod kontrolom. Rješavam to s njima u svojoj vlastitoj sobi, pred ogledalom se derem na njih, na biciklu ih izbacujem iz sebe, dok se vozim u autu raspravljam se s njima... Sve radim da im pokažem koje je njihovo mjesto, a s vremena na vrijeme nekih se riješim, neki se opet vrate i tako u krug. Ali ne dozvoljavam im da me preuzmu. To bi bila moja smrt, to bi značilo da sam odustala i posustala. A ja ne odustajem. Nikada. Pa i kada je najgore.
Vrlo često sama sebe hvalim. Jer mi to treba. Jer sam sama sebi najoštriji kritičar. I najveći kompliment mi je onaj koji sama sebi dam. Kada znam da sam nešto dobro napravila, bez imalo lažne skromnosti (koja mi btw ide na živce big time), sama sebi kažem: bravo! Ili svaka ti čast, super si to napravila! Sitnice su ponekad u pitanju, ali i sitnice su bitne, pa tako jako često možete čuti, ako se vozite samnom i uparkiram se negdje, kako govorim: „Ajme kako sam se genijalno uparkirala, naprosto savršeno“. Ili kada promijenim žarulju negdje u kući, naravno na sav glas se hvalim kako sam savršeno promijenila žarulju (neš' ti posla :) i kako moja genijalnost nema granica.
I da, znam, zvuči bahato, jel' da? E pa neka zvuči, ali probajte, dovoljno puta to ponovite sebi dok ne počnete vjerovati u svoju pravu vrijednost. Divite se svakom svom uspjehu, jer je vaš. Svi uvijek govore kako je potrebno prigrliti svoje neuspjehe i treba naučiti živjeti sa njima. E pa, ja isto tako grlim sve svoj uspjehe, ma kako oni mali ili veliki bili. Jednako se veselim dobro uparkiranom autu kao i položenom ispitu na faxu. Ok, možda se ipak mrvicu više veselim ispitu :).
Budite dobri prema sebi, pohvalite se za sve dobro što ste napravili, uživajte u lovorikama. Jer vi to i zaslužujete. Naravno, nemojte izgubiti svoju kritičnost, koja je uvijek tu potrebna da bismo sve što bolje napravili.
Pripremam se za teren. Tjedan dana napornog rada i uživancije. Jedva čekam. A pogledajte novog člana moje opreme:
Tikka Petzl 2 Storm Grey
Zove se Eva, jer je moja prva Tikka. Već vidim da ćemo si bit super frendice :).
Malo sam zapostavila blog u zadnje vrijeme, ali tako je to trenutno. Koliko god mi je bloganje užitak, s druge strane sam u priličnoj gužvi u zadnje vrijeme, a izgleda da će se intenzivni period nastaviti još neko vrijeme. Preko tjedna imam hrpetinu posla vezanu za fax, vikendom hodam okolo, nikada nisam na jednom mjestu duže od par sati.
Sutra idem do Veternice, prekosutra ću se zabavljat u Turopolju.
Idući petak idem na teren i neće me biti tjedan dana. Nakon toga ću nadam se do Plitvica za vikend, a vikend poslije po svemu sudeći će biti rezerviran za trodnevno zabavljanje na Kleku. I nisi se okrenuo, a eto već 6. mjeseca.
I tako, ne mogu reći da mi je dosadno. Svakako nije. I uživam u svemu.
Ajme, sad mi doprlo do mozga da u sav taj raspored moram ugurati i neke planirane posjete Botaničkim vrtovima susjednih zemalja... Izgleda da će prekogranične aktivnosti biti rezervirane za 6. mjesec.
I da, budite bez brige, potrudit ću se sve stavit na blogu u putopisnom obliku, pa da i vi uživate u prirodnim ljepotama najdraže nam zemlje.
Idem sad vidjet jel' gotova pita od sira za ručak koju je mama maloprije dolje razvlačila po stolu. Nadam se da je, već sam malo gladna.
Lacerta viridis – obićni zelembać (juvenilni oblik, pozelenit će kad naraste:)
Lamium orvala – velika mrtva kopriva
Ophrys sp. – kokica
Mahovina nekakva
Livada prekrasna
Ichtyosaura alpestris – planinski vodenjak
Iphiclides podalirius – prugasto jedarce
Bubica iz nadporodice Curculionoidea. Na engleskom se zovu weevils, a mi ih zovemo pipe (Sg. Pipa – naglasak je na i, koje je kratko; ne kao pipa za vodu :D)
Spoznaja nije dobra. Nije dobra ona spoznaja o samome sebi. Meni se ne sviđa spoznaja o meni, ona spoznaja koja se tiče samo mene i isključivo mene. I nikoga više. Nije bolno, nego je samo čudno. Zahtjeva određene promjene. Zahtjeva određen preustroj. A teško je sebe mijenjati, to svi znaju.
Ta spoznaja je dobra jer daje odgovore na mnoga pitanja, zato jer postaju meni samoj jasni neki postupci koji su prije bili gotovo instinktivni, a ni sama nisam znala zašto sam ih napravila. Napravila sam samoj sebi štetu, mnogo puta. I dugoročno i kratkoročno. I zato je spoznaja dobra, jer će me spriječiti da sama sebi štetim. Da sama sebi kažem što mogu i hoću, a što neću i ne želim. Bez laži, bez lažnih samozavaravanja.
Spoznaja je dobra jer me tjera da budem iskrena sama prema sebi. Do kraja, do krvi. Da preispitam i najmanje kutke svoje nutrine i da budem sigurna u ono što želim. Toliko sigurna da me nitko i ništa ne može pokolebati.
Spoznaja je dobra jer ne želim i neću više raditi iste greške, iste gluposti, ista sranja, koja me samo maltretiraju na kraju i vuku se za mnom.
Ne žalim za propuštenim prilikama, očito sam ih morala propustit dovoljno da bih shvatila. I to je škola. Očito se moraš nekoliko puta dobro okupati u septičkoj jami da bi shvatio da smrdiš i to ne samo sebi, nego i okolini.
I zato ja volim svoju spoznaju. Spoznaju da budem bolja prema sebi. Zato glasno i jasno izjavljujem da sam sama sebi najvažnija i da bez imalo lažne skromnosti sebe ipak volim najviše. A vi ostali možete lagati mene i druge ili možete priznati to isto.
I zato volite sebe, spoznajte da druge ne možete uistinu voljeti dok ne volite sebe.
Mislim da sam emocionalno evoluirala.
A sada idem mijenjati sebe, zato da bih kasnije mogla i svijet promijeniti ;)
Osobna povijest i sjećanja su jedino što uistinu posjedujemo. Sve drugo danas možemo imati, a sutra već ne. Sjećanja održavaju na životu neke drage nam trenutke, neke osobe kojih davno nema, mjesta koja su se promijenila do neprepoznatljivosti. Volim to svoje nematerijalno blago i s vremena na vrijeme zavirim u tu brižno čuvanu škrinjicu, ne zato jer žalim za nekim davnim trenutcima, nego zato da se prisjetim onih lijepih i nacrtam sebi osmjeh na lice u ovim, ponekad sivim, vremenima.
Započinjem ovu priču, koja mora biti ispričana, jer mislim da nije fer da neka lijepa sjećanja držim samo za sebe. Nije fer da djelić povijesti jednog kvarta, tj. malog djelića jednog kvarta ostavim u nekom kutku moga mozga. Jer mislim da moja Mala Šumica to zaslužuje. Mala Šumica je ni više ni manje nego malena šuma u mojoj ulici, a oduvijek smo ju tako zvali i zaista bih voljela znati tko joj je nadjenuo to tako obično, ali opet i s druge strane smisleno ime. Naime, postoji i Velika Šuma, koja se nalazi na vrhu ulice, i Mala Šumica je bila njezin dio, davno prije mene, ali u jednom trenu su se te dvije šume odvojile zbog izgradnje, te je Mala Šumica postala samostalan otok među novoizgrađenim kućama i praznim parcelama koje su tek čekale izgradnju nekih novih kuća.
Mala Šumica je počinjala (ili završavala, ovisno kako gledate) u mojoj ulici, i prostirala se preko 4 ulice, tj. odvojka. Presjecale su ju ulice, ali moglo se doći od jednog kraja do drugoga. Ovaj dio između moje i druge ulice od mene je bio područje gdje smo se najviše zadržavali, gdje smo znali svako stablo i svaki busen trave. Hodale smo i trčale onuda nas tri – prijateljica, moja sestra i ja, trio fantasticus koji se nikada nije razdvajao. Penjale smo se po drveću, derale hlaće, skupljale masnice i ogrebotine po tijelu... Sve u Maloj Šumici. Ona nam je bila izvor sirovina za naše preukusne kolače od blata i ostalih šumskih divota, tamo smo pronalazile puževe golače koje smo uzgajale kao kućne ljubimce i krale smo majkama salatu iz vrta da bi naše slatkice imale što za jesti. Tamo smo gradile kućice u šumi i sakrivena skrovišta, tamo smo maštale o vlastitim sobama koje smo dobile tek puno kasnije. Tamo sam prvi puta pronašla ptičje jaje i držala ga u rukama, tamo smo masu puta „gnojile“ šumsko tlo kada nam se nije dalo ići do doma (iako smo bile udaljene od kuće ravno 100 metara zraćne udaljenosti) jer smo bile prezaposlene, a osušeno hrastovo lišće smo koristile kao wc papir. Tamo smo išle na izlete nakon što bismo sve tri zajedno skupile 20 kuna i bile bogate, te ih potrošile na smokije u obližnjem dućanu sa kojima smo išle na piknik.
Bilo je tu i Spiskano drvo. Ne znam ni tko je njemu dao ime, ali to je bilo jedno drvo koje se srušilo, ali je zapelo o drugo drvo, tako da je u bazi bilo horizontalno položeno, a onda se polako koso penjalo do neke visine od metra i pol. Tamo smo skakale, verale se, padale s njega.
U toj šumici smo se igrale skrivača, lovice, crne kraljice i svih ostalih zamislivih igara.
Bila je tamo, zapravo još uvijek jest i jedna vikendica – kućica, koja je imala izbetoniranu terasu. Nikada nisam znala čija je to kućica, ali uvijek smo se igrale oko nje, jer nam je ta izbetonirana terasa, bez ograde bila savršena za skakanje ili igranje sa barbikama koje bi odvlačile tamo. Okolo je bila iskrčena mala livada, ali sve skupa se zapravo nalazilo u Šumici.
Živjela je tamo i jedna stara bakica – Rezica. Bila je stara, imala je kuću od blata – to sam vidjela kada su kuću rušili nekoliko godina nakon što je umrla. Bila je sama i sjećam je se slabo. Sjećam se da smo je se bojale, ali onda kada smo malo narasle, shvatile smo da je jadna i sama i jednom smo joj kupile kruh od sitnih novaca koji su nam ostali nakon našeg pohoda na dućan. Malo ljudi ovdje se još sjeća bake Rezice.
Bila je to naša Šumica, naša dadilja, naša odgajateljica. Sada su došli neki novi klinci, klinci koje roditelji više ne puštaju da odu van i da se isprljaju, klinci kojima gotovo pa da i nije dozvoljeno da budu djeca. Klinci koji nikada neće imati velike avanture kao što smo ih mi imale. Klinci koji neće ni znati da je Šumica postojala.
Jer ne može se više proći od moje ulice pa sve do kraja nekadašnje Šumice. Još malo pa se neće moći doći iz moje ulice do susjedne tim skraćenim putem – putem kroz Malu Šumicu. Nema više onih busena trave (za koju danas znam da je Deschampsia :-), nema stabla u obliku praćke, nema Spiskanog drveta, nema bake Rezice ni njezine kuće. Ostala je samo kućica (vikendica), ali neće ni ona još dugo.
Ostali su reliquae reliquiarum od Male Šumice, i neću stavljati njihove slike, jer to nije moja Mala Šumica. Uskoro više se nitko neće niti sjećati da je postojala, djeca neće niti znati što su izgubila, sada imaju samo asfalt.
Ovo je oda jednom djetinjstvu, ovo je oda jednom drugom vremenu – prošlom, ali ne i zaboravljenom. Ovo je oda svim krastama i poderanim hlaćama. Ovo je oda svim grabovima i hrastovima. Ovo je oda Spiskanom drvetu i baki Rezici. Ovo je oda cicamacama. Ovo je oda Maloj Šumici – mojoj prijateljici iz djetinjstva.
To je definitivno jedan od boljih muzeja koje sam posjetila tjekom života (a posjetila sam ih dosta) i vjerojatno najbolji muzej u Hrvatskoj trenutno. Obavezno, najobaveznije otiđite tamo. Ne mora vas zanimati geologija i paleontologija sa antropologijom, ali sigurno ćete sve to gledati drugim očima kada otiđete tamo. Pohvale arhitektima koji su to lijepo ukomponirali u prirodni okoliš te su arhitekturu prilagodili muzeju, a ne kako se to često događa da se muzej prilagođava arhitekturi. Ovdje se vidi da su arhitekti itekako surađivali sa onima koji su osmišljavali stalni postav.
Prikazano je najbitnije, nismo udavljeni činjenicama, pogođena je esencija povijesnog prikaza. Sve je prozračno i maksimalno funkcionalno. Interaktivno i zanimljivo, ali se opet s druge strane nije pretjerivalo. Nije preveliko da vam je dosta nakon nekog vremena, nije niti premalo da imate osjećaj kao da niste niti bili u muzeju. Dio ste priče, doslovce kroz povijest hodate, a neću vam otkriti kako da vam ne pokvarim iznenađenje.
Otišla sam tamo bez ikakvih očekivanja, sa mutnim sjećanjem na stari muzej i one tri i pol sobe u kojima su se nalazili eksponati. Danas sam ušla u jednu prekrasno osmišljenu priču koja će biti zanimljiva svakome.
Dolazak tamo je iznimno jedsnostavan, od Zagreba ima nekih pedesetak kilometara (kilometar manje – više), ja sam išla svojim autom, autocestom A2 (to je ona za Maribor) izađete kod Krapine, cestarina je 21kn. Ali ako ste posebno avanturistički raspoloženi uvijek možete malim cesticama preko Zagorskih brega. Do muzeja dolazite prolaskom kroz sami grad, ali to je iznimno jednostavno, naime putokazi su doslovce na svakom raskrižju. Nema šanse da fulate.
Znam da je muzej tek nedavno otvoren, ali žao mi je što se više ne reklamira i ne potiče ljude da ga posjete. Svakako se ima što za vidjeti. Inače ulaznica za studente je 25 kuna.
Za više informacije evo link ovdje pa čitajte detaljnije. Slika nemam iz unutrašnjosti muzeja budući da se ne smije slikati, a izvana imam nešto sitno, no iskreno ne da mi se sad to uploadat.
Na povratku smo sišle s autoceste i skrenule za Oroslavlje u čuvenu pizzeriju Oro-Goro. Dobar glas se čuje i s ove strane brda. Već dugo nisam jela tako dobru pizzu, a budući da je dolazak do tamo jednostavan, još će me vidjeti tamo. Pala je odluka da se vratimo u Zagreb preko Medvednice i tu sam se ugodno iznenadila kada sam vidjela da je zagorska strana brda, što se ceste tiče, u boljem stanju nego ova naša. Iako je cesta dvosmjerna (s ove strane je jednosmjerna) bilo mi je ugodnije voziti se njome nego s naše strane. Dugo nisam prolazila onuda, a samostalno se nikada nisam tamo vozala, i zapamtila sam ju u jako lošem stanju. Psihički spremna na rupe došla sam na cestu u odličnom stanju.
Dakle ako nemate pametnijeg posla vikendom, obavezno se odvezite do Krapine i pogledajte muzej, na povratku ne morate u Oro-Goro (iako najtoplije preporučam), ali obavezno se zaustavite u nekom zagorskom restoranu, i sami znate da nećete požaliti.
Definitivno ću ponovo u muzej, prvom prilikom ću male bratiće odvući tamo da se educiraju. A trebala sam ići na Plitvice danas, odgodismo zbog lošeg vremena za neki idući vikend. Dobra nam je bila zamjena...
p.s. što se tiče imena bicikla, hvala na prijedlozima, još sam u fazi kontempliranja, kada donesem konačnu odluku, bit ćete informirani :)
Kupih si ju danas, tj. majka najdraža ju je platila, a moja malenkost će idućih 10 mjeseci imati džeparac umanjen za 200kn, a ostatak cifre (od nekih 800kn) mi majka poklanja.
Sretna sam ko malo dijete. Kupila sam ju u Ciklo centru, tu blizu mene u kvartu, preprezadovoljna sam uslugom, ekipa je super, kuže se u to što rade, maksimalno se trude i žele da bicikl bude savršen za vaše potrebe. Svima toplo preporučam da tu kupe bicikl ako imaju namjeru kupovati nešto slično. Evo link na njihovu stranicu. Bila je gužva u dućanu, što je dokaz da su zaista izvrsni, a i da je proljeće.
Za mjesec i pol ću my precious odvesti na prvi servis da ga poštimaju nakon što sve sjedne na svoje mjesto, a onda ću ju jednom godišnje servisirati također kod njih.
Vozila sam se do doma, oduševljena sam, kočnice rade savršeno, osjećam se ugodno na njoj, ne boli guza jer sic nije pretvrd. Jedva čekam sutra kada dođem doma sa faxa da se pošteno provozam.
Još joj samo moram smislit neko ime. To ću ovih dana, ili možda vi imate neki dobar prijedlog? I'm listening.
Fascinira me kada par uvijek istih riječi naprave neki tekst uzvišenijim, akademskijim, boljim, superiornim.
Divim se ljudima koji puno pričaju, a ne kažu ništa. I kod sebe sam otkrila taj talent, koristila sam ga u srednjoj školi na nekim usmenim odgovaranjima, ponajviše iz biologije. Da.
Nevjerojatno je da opet više nisam anonimna. Jedina stvar koju u životu želim jest ta da budem u nekoj štakorskoj rupi, gledam svoja posla i to je to. Ali ne. To želi moj razum, ali me karakter redovno sjebe u svim mojim nastojanjima. I onda mi se događa da me ljudi zaustavljaju na cesti, faxu, bilo gdje... ej Semiramido (naravno uz redovno krivi naglasak pri izgovoru mog imena, imam neuobičajeno ime za ove krajeve, ali 700 puta sam ponovila kako se izgovara, is it so hard to remember?), htjela/htio sam te pitati u vezi... a meni 76 upitnika iznad glave i pogled u stilu wtf koji si sad ti? No da, pristojnost i sve ostalo što ide uz dobro odgojenu djevojčicu izlazi u prvi plan. Nije mi jasno kako mi se redovito događa da preuzmem ulogu vođe neke grupe. A baš to ne volim, dobro mi ide, ali tako mi se prokleto ne da. Znam koliki potencijal imam u sebi, ali bez obzira što sve to skupa itekako godi mom egu, s druge strane mi i ide na živce. Mama mi je rekla da mi u natalnom horoskopu vidi neki javni posao. I sami znate da sam skeptik po pitanju horoskopa, ali ako se ostvari nešto u tom smisl, moj razum će istući moj ego skupa sa karakterom. Ajme al sam zabrazdila.
Bila sam u subotu navečer na misi u crkvi, nije bitno kojim povodom, sama sigurno ne bih otišla. Ali ono što znam sigurno već neko vrijeme jest to da ne vjerujem. Priznala sam to sebi i dalje više neću pričati jer će ispasti da pametujem. Što nikako ne želim. Svakome njegovo.
Mirna sam i sretna. Ma što drugi mislili o tome.
Jedva čekam kraj mjeseca, po svemu sudeći idem u jedan lijepi kraj zemlje naše.
Ali sam i umorna, znam da dobro funkcioniram pod stresom, ali nakon što sve prođe osjećam se kao ispuhani balon.
Jučerašnji prekrasan dan me baš lijepo poslužio za prvi mini teren ove godine. Sezona je počela. Na tapeti je bio Vugrovec.
To je malo mjesto kraj Sesveta, kada idete prema Sesvetama od Dubrave, onda prije njih skrenete prema Markovom polju. Vozite se cestom ravno, prođete Markovo polje i na prvom raskrižju skrenete lijevo za Vugrovec.
Karakteristika ovog prigorskog kraja jest prekrasna priroda. Naravno kao i svugdje, harmonija se narušava zbog urbanizacije, međutim i dalje se može mnogo toga vidjeti. Nadam se samo da neće nestati u skorijoj budućnosti. Područje je zaista bogato biljnim i životinjskim vrstama, no kako sam ja botaničar prije svega, na biljke sam se koncentrirala. Vegetacijska sezona tek počinje, ali već je bilo dosta biljaka koje su mene zanimale, a jedva čekam skorašnje terene, kada se prekrasne orhideje krenu šepuriti svojim prekrasnim cvjetovima ili cvatovima. No, dosta priče, bacimo se na slike:
Sa ove livade smo krenuli, a krajnje odredište su bila brda u pozadini.
Imali smo u planu obići dva brda Bedenik i Krč. Misija je uspješno bila izvršena. Prvo je na tapeti bio Bedenik.
Pogled sa Bedenika na Zagreb.
Visina od 351m urezana u klupicu sa koje sam promatrala grad, a ukupna visina Bedenika iznosi 381m.
Na vrhu Bedenika je prije postojala kapelica, a srušena je u 18. stoljeću. Materijal se koristio za gradnju crkve u Vugrovcu. Ako sam dobro zapamtila, još je samo zvono preživjelo. Ovo je križ koji se nalazi na mjestu nekadašnje kapelice.
Spuštamo se sa Bedenika, te odlazimo prema drugom brdu Krču, koje je malo veće, 390ak metara čini mi se. Udaljavamo se od Vugrovca, a to možemo vidjeti i na tabli koja nam govori da se vratimo natrag.
Iako sve još izgleda pusto, našla sam dosta biljaka, a kada se vratim kroz tjedan – dva, očekujem da će biti mnogo zelenije. Staza prema Krču.
Pogled sa Krča na grad.
Pa na vrh Medvednice – Sljeme.
Flora i fauna:
Ovo bi bila krijesnica (Lampyris noctiluca)
Stonoga vulgaris. Šta nije slatka? :)
Gnijezdo čeka da ga zelenilo zaštiti i sakrije.
Plod obične pavitine (Clematis vitalba L.)
Mali zimzelen (Vinca minor L.)
Preslica ili kukavica (Muscari neglectum Guss. ex Ten.)
Proljetni jaglac (Primula vulgaris Huds.)
Jetrenka ili modra šumarica (Hepatica nobilis Schreber)
Šumska ljubičica (Viola reichenbachiana Jord. Ex Boreau)
Volujsko oko (Hacquetia epipactis (Scop.) DC.)
A vidite mene, al sam sladak.
Ovo je beba pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra – Urodela (repaši) – Amphibia (vodozemci)). Još ima škrge (iza glave, ove lepezaste strukture) koje će mu nestati kada potpuno odraste. To je prilagodba na „dvostruki“ način života – razvijaju se u vodi, a žive na kopnu, iako su cijeli život vezani uz vodu. Ovo je mala ženkica, a prepoznajete ju po tome što na stražnjim nogama ima žute mrlje. Često puta sam vidjela odrasle daždevnjake, ovo mi je prvi puta da sam vidjela bebu. Baš sam bila sretna. Premjestili smo ju iz jedne lokve koja će se ubrzo isušiti u malo veću par metara dalje. Kao i svi vodozemci, tako je i ova zaštićena vrsta.
I za kraj prljave gojzerice i hlače. Da se vidi da se nešto radilo. A bome će raditi i perilica za rublje :).
p.s. Sretan Uskrs svima koji ga slavite, želim vam lijepi odmor i da ga provedete u krugu obitelji
