Oralno

Ilitiga usmeno izlaganje. Danas sam imala tu (ne)sreću da prisustvujem usmenom izlaganju nekih seminara od strane mojih kolega (od 8 kolega samo je jedna osoba održala koliko-toliko normalno izlaganje). Medin i moj red je tek negdje za 2 tjedna ili tako nešto. Izlagala sam seminara i seminara otkad sam na faxu, a bome sam ih i u srednjoj držala svako malo. Napravila sam hrpu ppt prezentacija i sigurno ću još koju napraviti do kraja školovanja. I postoje neka pravila kojih se mora čovjek pridržavati inače ode sve k' vragu u najmanju ruku.

Danas sam bila na rubu suza, em zbog katastrofalno napravljenih prezentacija, em zbog nikakvog izražavanja kolega, em zbog gledanja u leđa dotičnih koji su držali prezentacije...

Ajmo dakle redom.

Prezentacija. Power point prezentacija je jako lijepo pomagalo, ali osobno mislim da ljudima više odmaže nego što pomaže. Zašto? Velika većina uopće ne zna složiti prezentaciju. Nema se šta gore pisati traktate. Par riječi po slajdu, eventualno rečenica su maksimum maksimuma. Nema se što čitati sa slajda. Riječi su podsjetnik izlagaču na bitne stvari i ništa više od toga. Roman napisan na prezentaciji odvlači pažnju gledateljima/slušateljima od predavača. Još gore je kada predavač čita sa slajdova i okreće leđa auditoriju. Pa daj se pobogu pripremi za izlaganje, mislim da je svatko, ali stvarno svatko, sposoban u 2 sata naučiti ispričati nešto o bilo kojoj temi. Moja vizija idealnog slajda je neka lijepa slika ili graf koja opisuje zadanu problematiku, a onaj koji drži predavanje lijepo i suvislo objašnjava sliku ili graf te na taj način ne opterećuje publiku sa previše teksta, ali ne stavlja niti sebe u prvi plan, već temu koja je zapravo i najbitnija.


Izražavanje i stav. Jasno je meni da je ljudima generalno problem pričati pred publikom, srame se, neugodno im je, počnu mucati i šta ja znam šta sve ne, ali reći ću vam samo jedno: vježbom do savršenstva! I meni je bilo bed u početku, nije mi bilo ugodno pred velikom publikom, gdje svi slušaju što imate za reći, ali prešla sam preko toga. Malo se zbuniš, našališ se na svoj račun i život ide dalje. Nakon 5 minuta se nitko neće sjećati što si izvalio, ali svima će ostati u pamćenju izlaganje kao jako naporno ako svakih 5,5 sekundi koristiš neku poštapalicu tipa: znači (najučestalija), ovaj, hmmm, itd. Treba se pripremiti prije, to je ključno i treba jako dobro poznavati temu. Onda neće biti niti treme niti straha, ako ste sigurni u svoje znanje. Ako vam je i dalje uberneugodno, sigurno imate nekog prijatelja, frendicu ili nešto treće u publici, pa gledajte u njega/nju i zamislite da samo toj osobi pričate o toj temi.

Nikako, ali nikako se ne smije čitati sa slajdova. Pa znaju svi čitati, ne morate nam dokazivati svoje čitalačke vještine, to se trebalo svladati još u osnovnoj školi. Ako čitate sa slajdova, okrećete leđa publici i zapravo pokazujete kako ste nesigurni i ne znate o čemu pričate, jer niste u stanju sklepati samostalno jednu suvislu zavisno složenu rečenicu.


Iduće je izražavanje. Ja sam lajava, i to poprilično, mogu o tome svjedočiti svi koji su me imali priliku upoznati in vivo. Pa mi nije problem mljeti suvislo (ili da barem zvučim suvislo :) satima. Vjerojatno je tome pripomogla i činjenica da imam veliku obitelj, pa treba doći do izražaja, a i išla sam na retoriku u srednjoj školi. Dakle treba biti glasan, da nas i u zadnjem redu čuju, ali opet ne treba se derati, nismo na placu. Treba imati smislene rečenice i znati gdje nam je početak, a gdje kraj, jer ako ni sami ne znamo o čemu pričamo, kako će nas tek ostali pratiti. Treba se izražavati razumljivo i razgovjetno da nas svi razumiju. Jasno mi je da ovo sve ponekad zna biti teško, ali ako ste svjesni da vam neke stvari ne idu, stanite ispred ogledala i vježbajte. Također je važna brzina, ne treba pričati ko navijen, ali bome ne treba niti rastezati do beskraja. Neki umjereni tempo bi bio idealan, ali naravno osjećaj za njega dobivamo isključivo vježbanjem.


I da, skoro sam zaboravila, vremensko ograničenje. Gotovo uvijek imamo neko zadano ograničenje unutar kojeg moramo ispričati sve o temi koja nam je zadana. Neukusno je, a i da ne kažem bezobrazno raspredati na dugo i široko o nečemu, a npr. ima još kolega nakon nas koji moraju održati svoje prezentacije. Ugurajte svoj ego u 15 ili 20 zadanih minuta i budite kolegijalni.


Poanta cijelog ovog posta je to da se kroz ovakve stvari učimo izražavati, ali zapravo je najvažnije što se moramo naučiti dobro prodati. Morate znati što želite i kako stići do tamo. Ljudi više nemaju strpljenja za mnoge stvari, pa tako ni za one koji ne znaju kako se izraziti i kako svoje kvalitete staviti u prvi plan. Znam da nije lako, ali tako je danas, potrebna je prilagodba. Mogla bih reći da morate evoluirati, ako još niste. I eto, opet smo na evoluciji. Well, isn't she a bitch or what?

Slobodno vrijeme?

Dosta mi je više tmurnih tema, školstva i obrazovanja, recesije i sivih oblaka.

Svatko od nas ima različita područja intresa u životu. Nekome je vrhunac tjedna (ili dana) sjesti na kavu te vidjeti i biti viđen (prigodno je spomenuti genijalno sklepanu poslovicu moje frendice N. i mene: Video et videor ili meni još draža modifikacija: Video videorque – eto što vam klasičari rade u slobodno vrijeme, ako ste se slučajno pitali :), drugome je nezamislivo a da barem jedan dan u tjednu ne provede u prirodi, trećima su obje stvari jednako bitne, itd. Svi smo mi različite biljke i imamo različite afinitete. Imam mnogo poznanika i puno njih ima različite ambicije, želje i hobije. A opet ima i onih koji nemaju baš nekih velikih želja i prohtjeva, generalno su poprilično inertni, a domet im je napit se u subotu navečer sa ekipicom na klupici.

Ponekad se čudim ljudima kada mi kažu da im je dosadno. Meni zaista stvarno nikada nije dosadno. Uvijek nešto radim, svaki dan mi je ispunjen hrpom različitih aktivnosti i naprosto nemam vremena za odsadu. Ako se dogodi ponekad, jako rijetko da imam neku rupu između dva planirana posla ili dogovora ili nešto slično, nema puno razmišljanja o tome što ću raditi, uvijek se nešto nađe. Čak bih mogla reći da ne pronalazim ja posao, on pronalazi mene :))

Budući da je ovo moj blog, sada ćemo još malo pričati o meni, a kasnije možemo i o mom autu hihihi. Imam zaista različite intrese u životu, fax mi hvala nebesima nije centar svijeta, niti mislim da bi to trebao biti. Definitivno mislim to privesti kraju u neko dogledno vrijeme, ali ima života i osim učenja. Sreća je vjerojatno što sam karakterno takva da volim učiti pa su onda i moji hobiji vezani uz tako neke poluštreberske aktivnosti.

Srednja škola, Klasična najdraža, je definitivno zaslužna za moju ljubav prema jezicima. Osim obaveznih klasičnih jezika (latinski i grčki), učila sam još i engleski, njemački, talijanski i novogrčki. Naravno, učila bih ja još koji, ali išla sam tada i na antičku dramsku, retoriku, a bome i na dodatnu informatiku. Naravno da ne bi sve ostalo na srednjoškolskom znanju, učim dalje talijanski i novogrčki, a velika mi je želja nastaviti učiti njemački, možda od jeseni, tko zna. Iako sam imala pauzu, zbog nekih drugih aktivnosti, veoma brzo sam ponovo ušla u štos sa svime time. Možda je pomalo nevjerojatno ta dva jezika mi se ponekad malo miješaju, ali ništa strašno. I da, grčki sam mislila da nikada više neću učiti s obzirom na nepostojanje dotičnoga u školama stranih jezika, ali eto, poklopila se hrpa sretnih okolnosti, pa ga ipak učim. Tko želi, nađe načina, zar ne?

Druga stvar koja me definitvno opušta više od ičega je sadnja cvijeća, briga za biljčice, okopavanje oko ruža, proljetno orezivanje, košnja trave (a tek miris svježe pokošene trave...) i sve moguće i nemoguće vezano uz vrt ili sobno bilje (a sve mi se čini da ću od ove godine okušati sreću i u uzgajanju povrća). Ok, fizički se tu poprilično iscrpim u proljeće i jesen, ali nema li lijepše nagrade od uživancije u cvijeću od proljeća pa do kasne jeseni. Također obožavam čitati vrtlarske priručnike i kupovati knjige vezane za hortikulturu. Rekla sam prijateljici da me obavezno lupi po glavi ako u skorijoj budućnosti iskažem namjeru da kupim još koju knjigu vezanu uz ovu tematiku. Osim što ih zaista imam mnogo, nemam ih više niti gdje stavljati. Imam dvije police pune knjiga, a treća je na 90% kapaciteta i kada tu zadnju ispunim, nemam pojma kuda ću ih onda stavljat. Slatke muke.

Onda je tu kuhanje. U kuhinji se osjećam kao riba u vodi. Obožavam kuhati i eksperimentirati, a u zadnje vrijeme su na tapeti kolači. Skoro svaki tjedan napravim jedan. Zaista me opušta petljanje po kuhinji. Nisam nikada mislila da će biti tako, ali eto :D.

Putovanja. Skup je to hobi, ali unatoč svemu uspjevam nekako barem jednom godišnje otići negdje malo dalje, a ako ne to, onda barem do Bosne ili šalabajzam po Hrvatskoj. Naravno prekrasno je spajati ugodno i korisno, a u tom kontekstu trenutno sa N. imam velike planove. Želimo istražiti kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu Lijepe nam naše. Za početak imamo u planu obići neke bliže nacionalne parkove i malo se gubiti po Zagorju i tražiti dvorce, a kasnije, samo nebo je granica.

I naravno, ono što vjerojatno najčešće radim je šetnja po šumi. Uglavnom tu kod sebe ili po Medvednici, kao danas ujutro. Čak me dva puta ulovila tuča (ili tuća? Nemam pojma kako se to ispravno piše) veličine nešto između graha i graška. Opaka zvijer često ide samnom, iako smo ovu zimu malo rjeđe išli zbog mojih drugih brojnih obaveza, ali sada ćemo češće, već danas sam mu obećala da ga vodim na potok. Tako je smiješan, jučer sam ga češljala i šišala, izgleda kao ovca. Također, u kombinaciji sa ovim hobijem spojile su se još neke korisne stvari, sudjelovanje na nekim projektima, vezanima uz terenski rad. Nema li lijepšeg nego spojiti posao i hobi.

Čitanje knjiga, vožnju biciklom, pjevanje pod tušem, odlasci u kina ili na predstave, odlasci na izložbe i slične hobije niti ne spominjem, jer mi se nekako podrazumijevaju, iako mi se sve čini da će knjige dobiti poseban post.

A vi dragi moji, kakvi su vaši intresi? Što radite u slobodno vrijeme? Kako se aktivno odmarate (ili možda pasivno :)?

Blee

Mmm nja... popravljaju se stvari. Malo, pomalo, ali ide na bolje. Valjda. Mislim da ću uskoro biti spremna napisati memoare. Imam materijala, nije da nemam.

Stalno mi se neke ideje motaju po glavi, i kada konačno uhvatim tračak vremena, zaboravim o čemu sam htjela pisati. Da znam, pametan zapisuje, budala pamti...

Čekam da se sestra vrati doma i da mi dofura salatu i paradajz (yes, I know, totalno nezdravo u ovo doba godine, ali jbga kronično mi fali zelenjave, peristaltika se nešto usporila :).

Skužila sam da me ful opušta kuhanje kada sam pod stresom. U zadnje vrijeme stalno radim neke kolače. Danas sam opet napravila tiramisu, koji se pokazao kao izuzetno jednostavan i fin kolač, a samo pater familias i ja smo pokazali oduševljenje prema dotičnome, ostatak nuklearne obitelji frče nosom na kolač, ali više za nas hihi. Ako nastavim ovim tempom još malo pa neću moći kroz vrata proći XD.

Nikako da se uskladim sa majkom najdražom, pa da odem konačno kupit bicikl... Budući da nisam u stanju skupiti dovoljno novaca, onda će mi ona kupiti bicikl (ali moramo ići zajedno da ja izaberem što želim), a onda ću ja svaki mjesec uzimat džeparac umanjen za neku određenu svotu, vjerojatno 200kn, pa dok ne otplatim. Kontempliram kakav bic kupiti. Planiram dati max 2000kn (a i sad je dobro vrijeme za kupnju, budući da svi živi sve stavljaju na sniženje, recesija jelte), jer mislim da mi za moje potrebe ne treba više. Za po gradu, eventualno nešto malo makadama. Ništa spektakularno. Želim ga postupno u potpunosti zamjeniti sa autom, fali mi fizičke aktivnosti. Anyway, ja sam non stop na faxu, ona non stop radi. Nadam se da će idući tjedan biti malo lakše, zbog blagdana i tako to, iako moj raspored nema tendenciju da se smanji, jedino je Grik otišao za Grčku, tako da nema ellinika glossa idućih mjesec dana.

I eto, još jednog besmislenog posta, tek toliko da maknem onu polukuknjavu iz prethodnog...

Budite mi pozdravljeni.

Vrtlog

Jedva skupljam snage još i za blog, nije da nemam volje pisati niti da ne želim, nego sam jednostavno skršena na kraju dana emocionalno i fizički, a zato se i ispričavam što ne odgovaram na komentare ili ne čitam vaše postove, budem sve nadoknadila, obećajem. Zapravo ne znam koji dio mene je u gorem stanju, bit će ipak onaj emocionalni.

Ovo je bio (i još uvijek jest) tjedan za koji bih voljela da nestane u nekoj crnoj rupi. Tako bi bilo najbolje, ali znam da se to neće dogoditi. Svi mi govore da trebam biti jaka, i jesam jaka, ali malo me sve skupa iznenadilo i jednostavno kada čovjek ne očekuje, a dobije udarac ispod rebara, treba mu vremena da se ustane s poda. Ustat ću i ja, zapravo, već lagano i jesam, ali činjenica da su me razbili u komadiće zahtijeva mrvicu vremena da se posložim.

Svatko stvari doživljava drugačije, nisam jedina u ovome, ali ipak sam sve doživjela osobno, jebi ga, kada se čovjek da u nešto 100%, onda normalno da i udarce doživljava osobno. Što god radim, radim do kraja i što god radim dajem se maksimalno u to, ne samo zato što mislim da je to jedino u redu, već i zato jer mislim da ne znam drugačije. Bez brige, ne trošim se pritom, ima mene dovoljno, ali upravo zbog toga udarci teško padnu.

Zašto se ne izvučem iz svega? Pa budem, ali polako. Stvar je u tome da u životu postoje mnogi događaji koji su poput vrtloga. Ako slučajno dođete preblizu rubu, povuće vas u sebe. I može biti zabavno, možete se vrtiti unutra kao u lunaparku, ali ponekad vas može toliko izmučiti da povraćate tijekom i nakon vožnje. A ne možete van dok ne odvrti svoje. Ja sam u jednom vrtlogu, previše sam se vrtila oko ruba i upala sam u njega. Sada čekam da me ispljune van. Puno sam naučila i definitivno znam što trebam izbjegavat, i neće mi se ista greška dvaput dogodit. Nema šanse.

Bottom line jest da su me ljudi toliko razočarali. Trenutno mi je vjera u ljude u negativnom dijelu koordinativnog sustava i ne pokazuje znakove uzdizanja u pozitivu. I džaba meni što ja znam da sam bolja u smislu da imam čistu savijest i prije svega iskrene namjere i postupke iza sebe, iza kojih naravno i odgovorno stojim, kada znam da je sve oko mene trulo. I pitam se koliko ima smisla ostati u truleži? Metafizička su to pitanja trenutno, ne očekujem odgovore na njih, ali barem da se još negdje malo izjadam, jer trenutno teško vidim smisao u svemu, a ja volim smisao i razum.

Pazite da ne upadnete u neki vrtlog, da ne bi, kao što Neverin to voli reći „najebali ko francuske sobarice“. Eto meni se to dogodilo.

Da mi je samo otići negdje na par dana, daleko od svih sranja i da me nitko ništa ne pita... Ah...





My mind is under an attack,
although no one sees
My past is pounding in the back of my memories
It's always there to poison my mind with all I do
Feelings I know so well seem to come back
as if nothing's ever changed

Fear was one of the reasons to crawl away into a world I lost
I know the rules,I play the game
but somehow it always stays the same
In spite of my will,in spite of my hope,in spite of it all

So for those who believe in this life,
spin right on this circle-must be round
Every turn has its vortex,you'll drown if nobody warns you
and shows you another circle of life

Nothing will change,
nothing is done for the victim I am forced to remain
Cause these days make you feel,and you are,on your own

Study,work hard,marry,reproduce and become the perfect model
Can you stand the test of time if life is a vicious circle
without the mirror of another path

So for those who believe in this life
spin right on the circle-must be round
Every turn has its vortex,you'll drown if nobody warns you
and shows you another circle of life

Virtualna slika

I gledam se tako, onaj pogled duboki, kroz oči, tamo dalje. I vidim svašta, sve snove i sav optimizam i volju i snagu dovoljnu za planine pomicati i više od toga. Ništa se nije promijenilo. Tamo iza je sve ostalo jednako šareno. Ma lažem, postalo je i šarenije.

Ali gledam onda to ogledalo, i odraz sebe, nerealan. Gdje je nestala ona djevojčica koja je još do jučer eksperimentirala sa bojom kose i šminkom, jer je htjela biti drugačija. Jer svi su bili drugačiji. I sada je drugačija, ta što me gleda, nije kao ostale, ne zato što se želi izdvajati, nego zato što voli neke druge stvari i ne obraća pažnju na gluposti. Ali ta djevojčica, bila je tu, a sada je nema. I nedostaje mi, oh kako mi nedostaje. Stranac se pojavio tamo, netko drugi me gleda, meni nepoznat.

Kako nisam primjetila taj trenutak, kada se sve promijenilo? Ok, ljuštura je drugačija, nije to bitno, znam to, ali drugačije me se doživljava. Ozbiljnije. Odraslo.

Primjetila sam puno odraslih ljudi oko sebe. A bili smo djeca. Do jučer smo bili djeca.

Spoznaje ponekad (ali samo ponekad) znaju biti bolne i šokantne.



p.s. Moja profa u srednjoj iz fizike kad smo radili zrcala i optiku nije govorila virtualna nego virtuelna slika. Nebitan podatak, znam.

p.p.s. Blogeditor je izvor mnogih frustracija.

Naglasak na H

Unicorns do appear in my sight

On golden wings
She flies at night
With her dress
It's blinding white
Countless diamonds
And her long blonde hair
The queen is coming
So you better be aware
Her plums and flowers
They are never the same
Blue and silver
It's all her game
Flying dragons
And enchanted woods
She decides, she creates
It's her reality

In her world of dreams and make believe
She reigns forever
With all her glory

Unicorns appear in her sight
The fireflies lead her trough these woods at night
In search of the legendary amulet
And it's secret
In the big oak there is a door
Which will lead her
To the wizard shore
And she'll ask him
For the wind to sail her home
To the world where she belongs

In her world of dreams and make believe
She reigns forever
With all her glory
In this world of endless fantasy
She makes it happen
It's her reality

In her world of dreams and make believe
She reigns forever
With all her glory
In this world of endless fantasy
She makes it happen
It's her reality




Only because I want to see them...

Drskost

Obožavam knjige, imam ih puno. Uvijek ću novac radije dati za knjigu nego za odjeću (što naravno ne znači da hodam poderana :). Profil i Algoritam bi za mene trebali biti off limits, zato što kada tamo dođem ja se totalno izgubim. Mogla bi biti tamo satima, doslovce. Nije mi žao niti lipe za knjigu, jer svaka knjiga je dobra, iako naravno postoje želje i kriteriji po kojima biram knjige.

Još malo pa u sobi skoro neću imati mjesta stavljati ih, a sanjam o tome da ću jednoga dana imati svoju vlastitu knjižnicu. Sobu samo sa knjigama – mojim prekrasnim knjigama. Volim ih sve do jedne i svaka ima svoju posebnu priču. Za svaku znam gdje i kada sam ju kupila, od koga sam ju dobila, itd. A posebno su mi drage one sa posvetama.

I da, nemam kategorije niti sustav kako su mi knjige poslagane, slažem ih tako da se meni sviđa, a u principu uvijek pamtim gdje je koja. I obožavam taj svoj kreativni sustav. Stvarno volim svoje knjige.





Naravno, blesava i dobronamjerna kakva jesam, posuđujem svoje stvari. I uvijek si nekako računam da je to prirodno i normalno, i da će možda meni nekada trebati pomoć ili nešto od nekoga drugoga. U svakom slučaju, ne treba biti bezobrazan niti ljubomorno sjediti na svojim stvarima, a da ih drugi ne mogu ni pogledati. Uostalom nisam takva osoba.

Kada ja posudim knjigu ili bilo što od nekoga, uvijek na to pazim kao da je moje, a možda čak i više. I to je normalno tako – jer nije moje, i moram vratiti. Eh, ali očito nisu svi takvi.

Prije sad već skoro tri godine posudila sam neke knjige kolegici s faxa, s kojom se osobno ne družim, nego je ona frendica od moje sestre. Rekoh zašto ne, nemaju baš bajnu imovinsku situaciju doma, sestrina frendica, studira na mom faxu, nije kao da će knjige odnijet nekud ili ne znam što im napravit. Uglavnom, vratila mi je sve knjige osim jedne. I jutros vidim ja tu knjigu na stolu, sestra ju je donijela. Otvorih malo knjigu da se prisjetim tog predmeta koji sam pradavno položila (prvi semestar prve godine, knjiga je za vježbe), kad ono na prvoj stranici nečiji tuđi potpis. Ime koje prvi put u životu vidim (ja se na sve svoje knjige potpisujem kemijskom na prvoj ili drugoj strani, da ne bi bilo zabune). Mog imena nigdje. Listam dalje, a u knjizi pečat iz neke knjižnice (!!!!). Skoro sam sa stolice pala od šoka. Dakle knjiga je trebala biti vraćena u tu i tu knjižnicu! Hellou! Kako nekome tako nešto uopće može pasti na pamet? Gledam dalje, nigdje mojih bilježaka, ništa...

Koja drskost. Možda, kažem možda se zabunila pa mi dala krivu knjigu, ali kad već vraćaš, valjda ćeš pregledat knjigu koju vraćaš, ali ako nije, onda mislim stvarno. Rekla sam sestri da mi izvoli vratiti MOJU knjigu i da me uopće ne zanimaju razlozi. Ako zanemarimo činjenicu da je ona taj predmet polagala 3 godine (ok ne osuđujem nikoga, ali ta knjiga je kod nje bila 3 godine) i da ju ja nisam tražila da mi ju u međuvremenu vrati, mogla ju je barem sada vratiti onakvu kakvu sam joj posudila.

Također nisam neka zvijer, i nikome neću zamjeriti ako nešto podcrta u knjizi ili označi, jer ja i sama to radim po svojim knjigama (iako naravno po tuđima ne bih nikada tako nešto napravila), ali ne može mi vratiti išaranu knjigu do neprepoznatljivosti.

Jako sam vezana za sve svoje knjige. Sve ih volim. A ovo me baš zaprepastilo.

Put do pakla popločen je dobrim namjerama...



p.s. želim čestitati svojoj sestri na osvojenom prvom mjestu na državnom natjecanju u streličarstvu, Micek you rock!!!

NOĆ BIOLOGIJE

Ajmo svi prvo klik ovdje na post od moje sestre :). Jel' da mala dobro kuha? Ja osobno više volim kada doda i višnje u smjesu, ali prefino je i ovako :D.

Vratimo se naslovu sad. Dakle, već drugu godinu zaredom na Biološkom odsjeku PMF-a održava se Noć Biologije. Cilj je popularizacija i približavanje znanosti djeci i odraslima. Dođite i doživite biologiju na drugačiji način, upoznajte vrste kukaca kojih se možda bojite, saznajte zanimljivosti o hrani koju jedemo, upoznajte biljke i pitajte o njima sve što vas je zanimalo, a nikada se niste usudili pitati, doznajte nešto o genetici i nevjerojatnom nevidljivom svijetu... Bit će zanimljivo i djeci i odraslima.





Događanje se održava u ponedjeljak, 08.03.2010. od 16 - 23h u svim prostorijama Biološkog odsjeka PMF-a. Svi detalji, popisi radionica, kako doći do nas i sve ostalo nalaze se na ovoj stranici.

Moja malenkost će (naravno) boraviti u Botaničkom vrtu, te ako budete tražili blago, imat ćete priliku naletiti na mene. Također, ako bude bilo snijega, kiše i ostalih vremenskih (ne)prilika pripremili smo malo drugačiju izvedbu radionice u zatvorenom, no ništa se neće odgađati. I da, u Botanički vrt se ulazi na sporedni ulaz u Runjaninovoj ulici, a ne na glavni, budući da još nije otvoren za javnost (tek 01.04. počinje njihova sezona).

A i Medo će se također motati onuda, pa možda i njega upoznate. Medo, hoćeš li odati gdje ćeš se nalaziti? :)

Ako imate pitanja slobodno pitajte. Skoro zaboravih, pogledajte kako je bilo prošle godine.


Vidimo se

Samo da vam se izjadam...

Hranu ne mogu vidit ni nacrtanu. Slabo mi je od same pomisli. Zašto, o zašto mi se isto sranje događa barem dva puta godišnje?

A tata kuha špagete bolonjeze, jer sam ga ja to tražila... I još je bio rekao da neće kuhat jer nitko neće jest. Kad ono ipak... A ja neću jest...

Opet jebeni dvopek...

A u međuvremenu se karboniziram...