Marketing
Drskost
Obožavam knjige, imam ih puno. Uvijek ću novac radije dati za knjigu nego za odjeću (što naravno ne znači da hodam poderana :). Profil i Algoritam bi za mene trebali biti off limits, zato što kada tamo dođem ja se totalno izgubim. Mogla bi biti tamo satima, doslovce. Nije mi žao niti lipe za knjigu, jer svaka knjiga je dobra, iako naravno postoje želje i kriteriji po kojima biram knjige.
Još malo pa u sobi skoro neću imati mjesta stavljati ih, a sanjam o tome da ću jednoga dana imati svoju vlastitu knjižnicu. Sobu samo sa knjigama – mojim prekrasnim knjigama. Volim ih sve do jedne i svaka ima svoju posebnu priču. Za svaku znam gdje i kada sam ju kupila, od koga sam ju dobila, itd. A posebno su mi drage one sa posvetama.
I da, nemam kategorije niti sustav kako su mi knjige poslagane, slažem ih tako da se meni sviđa, a u principu uvijek pamtim gdje je koja. I obožavam taj svoj kreativni sustav. Stvarno volim svoje knjige.
Naravno, blesava i dobronamjerna kakva jesam, posuđujem svoje stvari. I uvijek si nekako računam da je to prirodno i normalno, i da će možda meni nekada trebati pomoć ili nešto od nekoga drugoga. U svakom slučaju, ne treba biti bezobrazan niti ljubomorno sjediti na svojim stvarima, a da ih drugi ne mogu ni pogledati. Uostalom nisam takva osoba.
Kada ja posudim knjigu ili bilo što od nekoga, uvijek na to pazim kao da je moje, a možda čak i više. I to je normalno tako – jer nije moje, i moram vratiti. Eh, ali očito nisu svi takvi.
Prije sad već skoro tri godine posudila sam neke knjige kolegici s faxa, s kojom se osobno ne družim, nego je ona frendica od moje sestre. Rekoh zašto ne, nemaju baš bajnu imovinsku situaciju doma, sestrina frendica, studira na mom faxu, nije kao da će knjige odnijet nekud ili ne znam što im napravit. Uglavnom, vratila mi je sve knjige osim jedne. I jutros vidim ja tu knjigu na stolu, sestra ju je donijela. Otvorih malo knjigu da se prisjetim tog predmeta koji sam pradavno položila (prvi semestar prve godine, knjiga je za vježbe), kad ono na prvoj stranici nečiji tuđi potpis. Ime koje prvi put u životu vidim (ja se na sve svoje knjige potpisujem kemijskom na prvoj ili drugoj strani, da ne bi bilo zabune). Mog imena nigdje. Listam dalje, a u knjizi pečat iz neke knjižnice (!!!!). Skoro sam sa stolice pala od šoka. Dakle knjiga je trebala biti vraćena u tu i tu knjižnicu! Hellou! Kako nekome tako nešto uopće može pasti na pamet? Gledam dalje, nigdje mojih bilježaka, ništa...
Koja drskost. Možda, kažem možda se zabunila pa mi dala krivu knjigu, ali kad već vraćaš, valjda ćeš pregledat knjigu koju vraćaš, ali ako nije, onda mislim stvarno. Rekla sam sestri da mi izvoli vratiti MOJU knjigu i da me uopće ne zanimaju razlozi. Ako zanemarimo činjenicu da je ona taj predmet polagala 3 godine (ok ne osuđujem nikoga, ali ta knjiga je kod nje bila 3 godine) i da ju ja nisam tražila da mi ju u međuvremenu vrati, mogla ju je barem sada vratiti onakvu kakvu sam joj posudila.
Također nisam neka zvijer, i nikome neću zamjeriti ako nešto podcrta u knjizi ili označi, jer ja i sama to radim po svojim knjigama (iako naravno po tuđima ne bih nikada tako nešto napravila), ali ne može mi vratiti išaranu knjigu do neprepoznatljivosti.
Jako sam vezana za sve svoje knjige. Sve ih volim. A ovo me baš zaprepastilo.
Put do pakla popločen je dobrim namjerama...
p.s. želim čestitati svojoj sestri na osvojenom prvom mjestu na državnom natjecanju u streličarstvu, Micek you rock!!! 
Post je objavljen 06.03.2010. u 14:36 sati.