Virtualna slika
I gledam se tako, onaj pogled duboki, kroz oči, tamo dalje. I vidim svašta, sve snove i sav optimizam i volju i snagu dovoljnu za planine pomicati i više od toga. Ništa se nije promijenilo. Tamo iza je sve ostalo jednako šareno. Ma lažem, postalo je i šarenije.
Ali gledam onda to ogledalo, i odraz sebe, nerealan. Gdje je nestala ona djevojčica koja je još do jučer eksperimentirala sa bojom kose i šminkom, jer je htjela biti drugačija. Jer svi su bili drugačiji. I sada je drugačija, ta što me gleda, nije kao ostale, ne zato što se želi izdvajati, nego zato što voli neke druge stvari i ne obraća pažnju na gluposti. Ali ta djevojčica, bila je tu, a sada je nema. I nedostaje mi, oh kako mi nedostaje. Stranac se pojavio tamo, netko drugi me gleda, meni nepoznat.
Kako nisam primjetila taj trenutak, kada se sve promijenilo? Ok, ljuštura je drugačija, nije to bitno, znam to, ali drugačije me se doživljava. Ozbiljnije. Odraslo.
Primjetila sam puno odraslih ljudi oko sebe. A bili smo djeca. Do jučer smo bili djeca.
Spoznaje ponekad (ali samo ponekad) znaju biti bolne i šokantne.
p.s. Moja profa u srednjoj iz fizike kad smo radili zrcala i optiku nije govorila virtualna nego virtuelna slika. Nebitan podatak, znam.
p.p.s. Blogeditor je izvor mnogih frustracija.
|