Naglasak na H
Veliki umovi raspravljaju o idejama.
Srednji umovi raspravljaju o događajima.
Sitni umovi raspravljaju o ljudima.
Eleanor Roosevelt
Kada bismo željeli odrediti količinu ljudske gluposti, vjerojatno bismo utvrdili da je ona prisutna kod apsolutno svih jedinki naše vrste. Pričajte vi što hoćete, no mislim da nema tu nikakvih iznimaka. Glupost može biti opasna, ali vrlo često se tolerira jer je zapravo posljedica neznanja i jedinka će vrlo vjerojatno naučiti na svojoj greški, jer tome greške i služe – da bi se učilo. Da, svjesna sam da poistovjećujem grešku i glupost, ali u pravilu to dvoje se na kraju priče i može svesti pod zajednički nazivnik. Sa glupošću nemam problema, dio je nas, osobina je vrste u cijelosti. Može ponekad biti i simpatična, može se s njome živjeti.
Nešto je drugo što me muči jako često. Zloba, zajedljivost, ljudski jal općenito. Dogodilo se tako, neke okolnosti su pronašle mene, ili ja njih (kao da je bitno) i imala sam i imam priliku upoznati sve nijanse i divote ljudskog ponašanja. Od onih najdivnijih i najiskrenijih, do onih najcrnijih i najodvratnijih zbog kojih ti naprosto dođe da si skratiš muke uz nadu da te tamo poslije čeka nešto lijepše, jer ovdje ponekad jednostavno nema smisla.
Kako sam samo odrasla. Prislino mogla bih čak reći. Imam osjećaj da većinu takvih gluposti ljudi osjete prvi puta tek kada počnu raditi, ali eto, mene je daska realnosti ošamarila malo ranije. Iskreno mi fali ono djetinje i naivno razmišljanje da je svijet prekrasno mjesto i moja igraonica koja samo čeka da uletim u taj veliki pješčanik i počnem stvarati prekrasne kule od pijeska i da pokažem svu svoju kreativnost i zaigranost. Baš mi fali. Pobjeglo je od mene i sada traži neku drugu djecu, sve dok i ona ne odrastu. I tako u krug.
Nevjerojatna mi je ljudska sebičnost i nemogućnost da izađu iz prokletih okvira i da pogledaju svijet malo dalje od svog nosa. Sitne prepirke, glupa podbadanja, razlike u mišljenju oko kojih nitko nije u stanju argumentirano razgovarati nego sve to nekako funkcionira preko zakulisnih igri i kuloarskih priča. Nema iskrenosti, sve se shvaća tako prokleto osobno, a najbolje od svega da uopće nije osobno.
Općenito me žalosti takvo stanje oko mene. I viđam ga svuda oko sebe, u apsolutno svim sredinama. Hrpa ljudi kritiku doživljava kao napad na sebe, a koliko vas je kritiku doživjelo samo kao kritiku i ništa više? Zašto ljudi baš sebe uvijek moraju staviti u prvi plan, što nismo davnih dana zaključili da živimo u heliocentričnom sustavu (a neki su i umrli zbog toga)? Meni se sve čini da je ovo jedan antropocentrični sustav. Zapravo, imamo oko 6,8 milijardi takvih sustava na ovoj planeti, sa tendencijom porasta te brojke. Mislim da nas to polako, ali sigurno vodi u propast.
Tužna sam.
|