Jedva skupljam snage još i za blog, nije da nemam volje pisati niti da ne želim, nego sam jednostavno skršena na kraju dana emocionalno i fizički, a zato se i ispričavam što ne odgovaram na komentare ili ne čitam vaše postove, budem sve nadoknadila, obećajem. Zapravo ne znam koji dio mene je u gorem stanju, bit će ipak onaj emocionalni.
Ovo je bio (i još uvijek jest) tjedan za koji bih voljela da nestane u nekoj crnoj rupi. Tako bi bilo najbolje, ali znam da se to neće dogoditi. Svi mi govore da trebam biti jaka, i jesam jaka, ali malo me sve skupa iznenadilo i jednostavno kada čovjek ne očekuje, a dobije udarac ispod rebara, treba mu vremena da se ustane s poda. Ustat ću i ja, zapravo, već lagano i jesam, ali činjenica da su me razbili u komadiće zahtijeva mrvicu vremena da se posložim.
Svatko stvari doživljava drugačije, nisam jedina u ovome, ali ipak sam sve doživjela osobno, jebi ga, kada se čovjek da u nešto 100%, onda normalno da i udarce doživljava osobno. Što god radim, radim do kraja i što god radim dajem se maksimalno u to, ne samo zato što mislim da je to jedino u redu, već i zato jer mislim da ne znam drugačije. Bez brige, ne trošim se pritom, ima mene dovoljno, ali upravo zbog toga udarci teško padnu.
Zašto se ne izvučem iz svega? Pa budem, ali polako. Stvar je u tome da u životu postoje mnogi događaji koji su poput vrtloga. Ako slučajno dođete preblizu rubu, povuće vas u sebe. I može biti zabavno, možete se vrtiti unutra kao u lunaparku, ali ponekad vas može toliko izmučiti da povraćate tijekom i nakon vožnje. A ne možete van dok ne odvrti svoje. Ja sam u jednom vrtlogu, previše sam se vrtila oko ruba i upala sam u njega. Sada čekam da me ispljune van. Puno sam naučila i definitivno znam što trebam izbjegavat, i neće mi se ista greška dvaput dogodit. Nema šanse.
Bottom line jest da su me ljudi toliko razočarali. Trenutno mi je vjera u ljude u negativnom dijelu koordinativnog sustava i ne pokazuje znakove uzdizanja u pozitivu. I džaba meni što ja znam da sam bolja u smislu da imam čistu savijest i prije svega iskrene namjere i postupke iza sebe, iza kojih naravno i odgovorno stojim, kada znam da je sve oko mene trulo. I pitam se koliko ima smisla ostati u truleži? Metafizička su to pitanja trenutno, ne očekujem odgovore na njih, ali barem da se još negdje malo izjadam, jer trenutno teško vidim smisao u svemu, a ja volim smisao i razum.
Pazite da ne upadnete u neki vrtlog, da ne bi, kao što Neverin to voli reći „najebali ko francuske sobarice“. Eto meni se to dogodilo.
Da mi je samo otići negdje na par dana, daleko od svih sranja i da me nitko ništa ne pita... Ah...
My mind is under an attack,
although no one sees
My past is pounding in the back of my memories
It's always there to poison my mind with all I do
Feelings I know so well seem to come back
as if nothing's ever changed
Fear was one of the reasons to crawl away into a world I lost
I know the rules,I play the game
but somehow it always stays the same
In spite of my will,in spite of my hope,in spite of it all
So for those who believe in this life,
spin right on this circle-must be round
Every turn has its vortex,you'll drown if nobody warns you
and shows you another circle of life
Nothing will change,
nothing is done for the victim I am forced to remain
Cause these days make you feel,and you are,on your own
Study,work hard,marry,reproduce and become the perfect model
Can you stand the test of time if life is a vicious circle
without the mirror of another path
So for those who believe in this life
spin right on the circle-must be round
Every turn has its vortex,you'll drown if nobody warns you
and shows you another circle of life
Post je objavljen 20.03.2010. u 15:52 sati.