Oda Šumici

Osobna povijest i sjećanja su jedino što uistinu posjedujemo. Sve drugo danas možemo imati, a sutra već ne. Sjećanja održavaju na životu neke drage nam trenutke, neke osobe kojih davno nema, mjesta koja su se promijenila do neprepoznatljivosti. Volim to svoje nematerijalno blago i s vremena na vrijeme zavirim u tu brižno čuvanu škrinjicu, ne zato jer žalim za nekim davnim trenutcima, nego zato da se prisjetim onih lijepih i nacrtam sebi osmjeh na lice u ovim, ponekad sivim, vremenima.

Započinjem ovu priču, koja mora biti ispričana, jer mislim da nije fer da neka lijepa sjećanja držim samo za sebe. Nije fer da djelić povijesti jednog kvarta, tj. malog djelića jednog kvarta ostavim u nekom kutku moga mozga. Jer mislim da moja Mala Šumica to zaslužuje. Mala Šumica je ni više ni manje nego malena šuma u mojoj ulici, a oduvijek smo ju tako zvali i zaista bih voljela znati tko joj je nadjenuo to tako obično, ali opet i s druge strane smisleno ime. Naime, postoji i Velika Šuma, koja se nalazi na vrhu ulice, i Mala Šumica je bila njezin dio, davno prije mene, ali u jednom trenu su se te dvije šume odvojile zbog izgradnje, te je Mala Šumica postala samostalan otok među novoizgrađenim kućama i praznim parcelama koje su tek čekale izgradnju nekih novih kuća.

Mala Šumica je počinjala (ili završavala, ovisno kako gledate) u mojoj ulici, i prostirala se preko 4 ulice, tj. odvojka. Presjecale su ju ulice, ali moglo se doći od jednog kraja do drugoga. Ovaj dio između moje i druge ulice od mene je bio područje gdje smo se najviše zadržavali, gdje smo znali svako stablo i svaki busen trave. Hodale smo i trčale onuda nas tri – prijateljica, moja sestra i ja, trio fantasticus koji se nikada nije razdvajao. Penjale smo se po drveću, derale hlaće, skupljale masnice i ogrebotine po tijelu... Sve u Maloj Šumici. Ona nam je bila izvor sirovina za naše preukusne kolače od blata i ostalih šumskih divota, tamo smo pronalazile puževe golače koje smo uzgajale kao kućne ljubimce i krale smo majkama salatu iz vrta da bi naše slatkice imale što za jesti. Tamo smo gradile kućice u šumi i sakrivena skrovišta, tamo smo maštale o vlastitim sobama koje smo dobile tek puno kasnije. Tamo sam prvi puta pronašla ptičje jaje i držala ga u rukama, tamo smo masu puta „gnojile“ šumsko tlo kada nam se nije dalo ići do doma (iako smo bile udaljene od kuće ravno 100 metara zraćne udaljenosti) jer smo bile prezaposlene, a osušeno hrastovo lišće smo koristile kao wc papir. Tamo smo išle na izlete nakon što bismo sve tri zajedno skupile 20 kuna i bile bogate, te ih potrošile na smokije u obližnjem dućanu sa kojima smo išle na piknik.

Bilo je tu i Spiskano drvo. Ne znam ni tko je njemu dao ime, ali to je bilo jedno drvo koje se srušilo, ali je zapelo o drugo drvo, tako da je u bazi bilo horizontalno položeno, a onda se polako koso penjalo do neke visine od metra i pol. Tamo smo skakale, verale se, padale s njega.

U toj šumici smo se igrale skrivača, lovice, crne kraljice i svih ostalih zamislivih igara.

Bila je tamo, zapravo još uvijek jest i jedna vikendica – kućica, koja je imala izbetoniranu terasu. Nikada nisam znala čija je to kućica, ali uvijek smo se igrale oko nje, jer nam je ta izbetonirana terasa, bez ograde bila savršena za skakanje ili igranje sa barbikama koje bi odvlačile tamo. Okolo je bila iskrčena mala livada, ali sve skupa se zapravo nalazilo u Šumici.

Živjela je tamo i jedna stara bakica – Rezica. Bila je stara, imala je kuću od blata – to sam vidjela kada su kuću rušili nekoliko godina nakon što je umrla. Bila je sama i sjećam je se slabo. Sjećam se da smo je se bojale, ali onda kada smo malo narasle, shvatile smo da je jadna i sama i jednom smo joj kupile kruh od sitnih novaca koji su nam ostali nakon našeg pohoda na dućan. Malo ljudi ovdje se još sjeća bake Rezice.

Bila je to naša Šumica, naša dadilja, naša odgajateljica. Sada su došli neki novi klinci, klinci koje roditelji više ne puštaju da odu van i da se isprljaju, klinci kojima gotovo pa da i nije dozvoljeno da budu djeca. Klinci koji nikada neće imati velike avanture kao što smo ih mi imale. Klinci koji neće ni znati da je Šumica postojala.

Jer ne može se više proći od moje ulice pa sve do kraja nekadašnje Šumice. Još malo pa se neće moći doći iz moje ulice do susjedne tim skraćenim putem – putem kroz Malu Šumicu. Nema više onih busena trave (za koju danas znam da je Deschampsia :-), nema stabla u obliku praćke, nema Spiskanog drveta, nema bake Rezice ni njezine kuće. Ostala je samo kućica (vikendica), ali neće ni ona još dugo.

Ostali su reliquae reliquiarum od Male Šumice, i neću stavljati njihove slike, jer to nije moja Mala Šumica. Uskoro više se nitko neće niti sjećati da je postojala, djeca neće niti znati što su izgubila, sada imaju samo asfalt.

Ovo je oda jednom djetinjstvu, ovo je oda jednom drugom vremenu – prošlom, ali ne i zaboravljenom. Ovo je oda svim krastama i poderanim hlaćama. Ovo je oda svim grabovima i hrastovima. Ovo je oda Spiskanom drvetu i baki Rezici. Ovo je oda cicamacama. Ovo je oda Maloj Šumici – mojoj prijateljici iz djetinjstva.