Ja sam genijalna!

Ajme kako me danas prebacilo. Već dugo ne spavam poslijepodne, osim što mi je to gubljenje vremena, onda ne mogu spavati navečer. Ali danas sam se samo onesvijestila. Zaspala sam u odjeći i totalno otišla u neki drugi svijet. Oborilo me. Bit će da je to od Medvedničkog friškog zraka, nema šta drugo biti.

Nego, nisam htjela o tome pisati, već o samopouzdanju. Primjetila sam i primjećujem svakodnevno oko sebe ljude koji imaju toliko kompeksa i strahova koje nose sa sobom da je to strašno. Epidemija rekla bih. Toliko je nesigurnih ljudi, ne vjeruju u sebe i svoje mogućnosti. Teško mi je to gledati, jer mi je žao da se toliko bore sa svojim demonima.

Imam i ja svoje demone, oh koliko ih samo imam, ali trudim se držati ih pod kontrolom. Rješavam to s njima u svojoj vlastitoj sobi, pred ogledalom se derem na njih, na biciklu ih izbacujem iz sebe, dok se vozim u autu raspravljam se s njima... Sve radim da im pokažem koje je njihovo mjesto, a s vremena na vrijeme nekih se riješim, neki se opet vrate i tako u krug. Ali ne dozvoljavam im da me preuzmu. To bi bila moja smrt, to bi značilo da sam odustala i posustala. A ja ne odustajem. Nikada. Pa i kada je najgore.

Vrlo često sama sebe hvalim. Jer mi to treba. Jer sam sama sebi najoštriji kritičar. I najveći kompliment mi je onaj koji sama sebi dam. Kada znam da sam nešto dobro napravila, bez imalo lažne skromnosti (koja mi btw ide na živce big time), sama sebi kažem: bravo! Ili svaka ti čast, super si to napravila! Sitnice su ponekad u pitanju, ali i sitnice su bitne, pa tako jako često možete čuti, ako se vozite samnom i uparkiram se negdje, kako govorim: „Ajme kako sam se genijalno uparkirala, naprosto savršeno“. Ili kada promijenim žarulju negdje u kući, naravno na sav glas se hvalim kako sam savršeno promijenila žarulju (neš' ti posla :) i kako moja genijalnost nema granica.

I da, znam, zvuči bahato, jel' da? E pa neka zvuči, ali probajte, dovoljno puta to ponovite sebi dok ne počnete vjerovati u svoju pravu vrijednost. Divite se svakom svom uspjehu, jer je vaš. Svi uvijek govore kako je potrebno prigrliti svoje neuspjehe i treba naučiti živjeti sa njima. E pa, ja isto tako grlim sve svoj uspjehe, ma kako oni mali ili veliki bili. Jednako se veselim dobro uparkiranom autu kao i položenom ispitu na faxu. Ok, možda se ipak mrvicu više veselim ispitu :).

Budite dobri prema sebi, pohvalite se za sve dobro što ste napravili, uživajte u lovorikama. Jer vi to i zaslužujete. Naravno, nemojte izgubiti svoju kritičnost, koja je uvijek tu potrebna da bismo sve što bolje napravili.

I da, vi ste genijalni :).