...so far.
Ok, neću biti zločesta pa vas držati u neizvjesnosti beskonačno, kada sam već spomenula, bio bi red da malo objasnim. Eh da, možda neće svima ovo biti ludo, možda će neki pročitati tekst i reći: kaj ta mala brije? A možda će se nekima i svidjeti moja nenadana odvažnost.
Bilo je glupo, detalji kako sam upala u tu situaciju zaista nisu bitni, ali na sreću sve je dobro prošlo. Svi znate kako izgleda kanjon neke krške rijeke. Ovdje se radilo konkretno o kanjonu rijeke Zrmanje.
E sad, tri puta pogađajte što je bilo. Spustila sam se dolje i popela gore, bez ikakve psihičke pripreme za to, bez ikakve opreme za to (gojzerice i ruksak sa nešto sitno hrane i vode i još nekim glupostima bitnim za moj rad nisu oprema za ovakve sportove) i bez znanja što me na putu sve čeka.
Spuštanje. Kako nam je bilo rečeno, krenuli smo po nekakvoj kozjoj stazici i samo smo po njoj trebali lijepo i veselo prema dolje. I bila je tamo ta kozja stazica, no u jednom trenu, veoma brzo je i nestala. No, mi nastavismo dolje veselo i prpošno, u nadi da će se pojaviti, ali guess what? Nije. Veoma je zanimljivo kada se spuštate, a kamenje se osipa pod vama i stvarate mini odrone. Još je zanimljivije kada naiđete na sipar. Sipar je, ako slučajno niste znali, dio stijene koji se mrvi, odvaljuje, ja to zovem mobilna faza stijene. Budući da je ovo sve krški kraj, vapnenac je taj koji se veoma lako osipa.
Možda ne izgleda tako strašno, ali vjerujte mi, nije nimalo jednostavno spuštati se niz to, kada nemate čvrst oslonac . Nakon jednog pada i razbijene glave (ne moje), živi smo stigli do dolje. Trebalo nam je 2 sata.
Kasnije smo saznali da se taj spust zove Vratolom. No comment.
No, priča ne staje ovdje, morali smo se vratiti gore. Nismo išli istim putem, nego je navodno postojala kozja staza s druge strane, uzvodno. I nađosmo mi tu kozju stazu, no ona je također, kao i u prethodnom slučaju nestala veoma brzo. Uz sumnje na pokušaj sabotiranja naše male skupine, odvažno smo se penjali gore. I vjerujte mi, zaista vam nije svejedno kada se penjete uz 200 metarski kanjon, na sve četiri, komadi stijena vam ostaju u rukama, bez ikakvog osiguranja u vidu užadi i sličnog. Pogledate iza sebe i vidite samo metar stijena po kojima ste se upravo popeli i provaliju duboku pedesetak i više metara, ovisi koliko ste se daleko popeli. A ispred sebe vidite samo metar – dva i nepristupačan teren, te ne znate gdje ćete završiti.
I da, ovo je definitivno do sada bila najluđa stvar koju sam napravila, opasna po život i zaista sam bila sretna što sam živa, budući da je u svakom trenu moglo završiti fatalno po nekoga od nas koji smo se penjali.
Osim svih tih prekrasnih spoznaja što sam sve u stanju napraviti, zaista sam ponosna na sebe i ego mi je u trenutku kada sam shvatila da sam se uspješno popela bio veličine nebodera. S razlogom definitivno.
Slike vam na žalost neću staviti, jer nisam sigurna smijem li ih ovako objavljivati, budući da sve slike snimljene na terenu nisu moje vlasništvo, već studentske udruge koja je ovo organizirala. Kada vidim kakva je situacija sa svime time, možda nekad u budućnosti objavim nešto od slika.
Morat ćete mi vjerovat na riječ da je priroda zaista prekrasna, da se svakako isplati to sve vidjeti, da su ljudi nevjerojatno pristupačni i dragi. Da je rat ostavio nevjerojatno traga na cijelo to područje i da se osjeti kako je teško tamo živjeti.
Zaista u zadnje vrijeme hodam po različitim krajevim Prekrasne nam naše, jer je zaista prekrasna i znate što? Plače mi se od muke što ne iskorištavamo to što imamo. Plače mi se što smo takvi kreteni, a sve nam je na pladnju dano.
Uživala sam, zaista jesam. I jedva čekam ponovni odlazak na teren u 9. mjesecu.
Post je objavljen 09.05.2010. u 15:48 sati.