SAGRANIJSKI LJETOPIS
31.05.2006., srijeda
Priča sedma....
|
nedavno sam dobio kritiku kako pišem arhaično. Kažu kao sve zvuči kao Ivana Brlić Mažuranić! Nisam znao da tako zvuči. sad sam napisao jednu digresiju od mog načina pisanja , što'no kažu "suvremenog" stila pa me zanima vaše mišljenje. Ovako nisam do sad pisao pa mi oprostite ako vam se ne svidi.... Dakle ovako... Priča sedma….. Jednom se živi… Novi trgovački centar izgledao je kao set za neki znanstveno-fantastični film. Svjetlo sa svih stana ga je ubijalo a gužva baba s kolicima život mu učini neizdrživim da ga trenutno zabolje iza očiju. Bilo ga je stid jer se nije snalazio u svijetu u kojem vaga automatski izbaci cijenu na naljepnici koju onda moraš sam naljepiti na vrećicu luka. Izgubio se među gondolama. Sad mu se učini da je vidio čokolade i kekse ali se više nije mogao sjetiti gdje. Oko njega je bilo samo vino. Vino dokle ti oko seže. Samo vino, nigdje crnih očiju iz pjesme. Ruke mu se počeše znojiti u panici i stiskati sivu dršku kolica. Što je više jurio oko gondola, to se manje snalazio i svijest mu se sužavala do točke u kojoj je mogao brojati svoje otkucaje srca. Neka žena je umirivala klinca koji je dobio histerični napad jer mu nije htjela kupiti neki njegov slatkiš. Mališan je s grimasom na licu gledao u njega moleći za pomoć. On mu samo pomirljivo slegne ramenima ne mogavši ni sebe smiriti -Tako ti je sa ženama prijatelju, cijeli život! Nedaju pa nedaju!- pomisli u jednom trenutku lucidnosti pa izbije svojim škripavim vozilom na sredinu glavne ceste kroz centar bombardiran cijenama, natpisima i neljubaznim trgovkinjama obučenima ko kretenkuše u narančasto i sivo s borosanama na nogama. Samo im je debeli palac virio iz borosana i on se nasmije jer ga je to podsjetilo na glavić. Konačno dođe do babilonske kule kozmetičkih preparata i pogledom pomno i temeljito pregleda svaki detalj. Tu izgubi gotovo deset minuta u ugodnom razgledanju tražeći jebene britvice. Nađe trideset i šest vrsta, ali kako to inače hoće; nema onih koje pašu u njegov aparat. Htio je srušiti cijelu kulu nemorala babilonskog u pravednom božjem gnjevu.- Pizda vam materina!- tiho opsuje sve dobavljače jebenih britvica na svijetu znajući da njihovu smrdljivu jednu plaću neće zaraditi još za godinu dana. Uzme paketić jednokratnih. onih što čupaju za jednu kunu komad. Iznerviran i nesiguran krene prema blagajni. Tada utvrdi da blagajnu nigdje ne vidi. - Oprostite gospođo, a gdje su blagajne?- naivno upita veteranku šopingoholčarstva koja se samo sažaljivo nasmješi kao retardiranom djetetu. -Mladiću pa to je bar lako!(Očito je sve muške ispod četrdeset zvala -mladiću-) Slijedite samo narančaste linije na podu!- pokaže mu ona debele narančaste lajsne pod nogama već izlizane od đonova. -Hvala .- reče -Vrlo ste ljubazni-... doda uz nešto što je trebalo biti smješak i pođe pratiti onu narančastu crtu. -Gledajući u crtu ugleda neku zelenu digresiju koja ga ubode u oko svojom privlačnom formom. Podigne pogled i ugleda ljepoticu u visokim zelenim čizmama ukusno sparenim sa toplim smeđim i svježe zelenim detaljima jesenje kolekcije. -Oh! - uzdahnu ona vidno uznemirena pa mu plačljivim glasom protunjka- Možete li mi pomoći a da se jako ne osramotim? Izgubila sam se i prvi put sam ovdje, pa se još ne snalazim. -On nije mogao vjerovati svojim ušima. Ni očima. -Naravno gospođice! Evo pratite me i ja ću vas izvući odavde. Naravno, nije joj rekao da gleda u šalabahter na podu. Ona se i dalje opravdavala. -Ma ja inače obožavam kupovinu , znate ali mi je danas jako loš dan….- shvati da je nepristojno neznancu objašnjavati da je samo tuka i da se inače loše snalazi u životu kao i u prostoru. - Ne biste vjerovali, ali ja sam arhitekt i trebao bih se savršeno snalaziti u prostoru!-( Valjda zbog tog ni ne radim u struci! pomisli…) nasmiju se oboje. - Gle, eno blagajna!- to je podviknuo nekako, puno veselije nego što je trebao tako da su ga svi u krugu od deset metara pogledali. Osjećao se kao da spašava jebenog vojnika Rajana, a i on s njim bio spašen. Stavi kilogram luka, šampinjone i britvice na tekuću traku Enterprisea koji je vučnom zrakom doveo povrće do bezlične Klingonke. Klingonka ga ne udostoji pogleda jer je napravio manje od 300 kuna ceha i neće dobiti sretne markice za neku nagradnu igru. Izrazom lica napuljskog mastifa s narančastim ovratnikom upita: -Imate našu karticu? - Ne odgovori on nimalo se ne kajući zbog toga -Plaćam gotovinom.- reče vadeći novčanik. Nekim čudom ljupka Izgubljena još je bila s njim. Ona je nosila neke trice s kozmetike. Kad su konačno izašli iza blagajne osjećao se kao maskirani Mosadov agent u Iranu kojeg su upravo propustili kroz roentgen na avion za Tel Aviv bez zaustavljanja. Ljupko lišce djevojke mu ponovo vrati izgubljeno samo pouzdanje. A onda iz nje provali bujica nekontroliranih riječi koja ga zbuni i posrami. Tu i tamo pokušao je pustiti kakav zvuk , no to su bili bijedni pokušaji tipa: -d-da, naravno, zaista… nisam… o pa to je krasno.. da….da … imam…Vectru ..da.. Na izlazu iz trgovačkog centra on ponovno udahne zrak punim plućima kao kosmonaut koji se nakon šest mjeseci u orbiti vratio na zemlju. Doista je mogao prepoznati taj osjećaj. -Ja sam Jasmina.- zaskoči ga ona pruživši malu njegovanu ruku. - ja sam Danijel.- -Evo ako ste raspoloženi , možemo ovdje na kavu - pokaže ona preuzevši inicijativu na mali bistro u sklopu trgovačkog centra koji je mamio svojom čistoćom i velikim svijetlim šajbama punim filadendrona. Moram priznati- reče -…da mi stvarno treba velika Nesica da dođem sebi- Njezin osmijeh je bio jedan od onih koji razoružavaju vojske. -Znate ja nisam odavde, pa se još teško snalazim.Ovaj mi lokal izgleda pristojno- reče Jasmina spremajući glomazna kolica vadeći svojih pet kuna iz malog aparatići na dršci. Uskoro su sjedili uz veliki svijetli prozor zaklonjeni filadendronom i venecijanerom koji je na njenim grudima ispisivao izobate svjetla i sjene tako ih ističući kao pojaseve dina u pustinji. Danijel se prene uhvativši sebe kako bulji blesavo pa skrene pogled na konobara naručivši spasonosnu tekućinu. Bila je prelijepa, sad kad ju je malo detaljnije pogledao. Nije imala više od dvadesetpet, možda koju više. Imala je kosu … smeđu, recimo, pa s nešto plave, lisičje narančaste …svakakvih boja, ustvari, je tu bilo. Kažu žene da su to pramenovi. Ipak je to sve skupa, nekako izgledalo odlično, mada je sumnjao da je baš tako htjela. Počeše neki razgovor tipa: ja radim ovdje, vi tamo, što ste po struci..apsolventica… nevažno. Nesica je bila važna u kombinaciji s ugodnim pogledom. Čak ga je i onaj grč panike na dnu žerluca od maloprije savim popustio zamjenjen ugodnom tvrdoćom i opet je bio veliki zavodnik. Govorio je dubljim glasom nego obično. Ona se smijala, izgleda, više nego obično. Uvježbanim pokretom izvadi malo ogledalo i popravi šminku malim prstom u kutu oka razjapivši lijepa puna usta. -Oprostite, moram telefonirati.- reče -Danijel kimne glavom s onim bedastim izrazom na licu koji ne bi želio vidjeti u ogledalu. Ona izvadi mali bordo-telefončić i praveći se da ne čuje dobro, izađe na vrata bistroa. -Ćao……ja sam …..Ej Darija! ….tu sam pred trgovačkim….ej moram ti pričati…. da vidiš frajera, jebote! tu sam s njim na kavi…. da ….pa unutra da…. jebote što je sladak , popizdiću! Moram ga ćopit pa makar crkla! Prosjed je a izgleda mlad. …ma šta znam! možda trideset tri…pet….da da…. ima dupe ko tamburu jebote!.... sav je ko bombonjera…. ne znam kad ću doći. …nije bitno… uzela sam ti kremu…. ma da… onu ….Qten pa donijet ću ti ima vremena….ajd bog…. čeka me…. pričat ću ti sve….. ćao mala!. Uđe nazad i sjedne prekriživši noge, a koljeno joj prijeđe iznad rub stola iako stolice nisu uopće bile niske. -Ma samo sam se javila cimerici da se ne brine gdje sam. - reče i zapali neku bijelu dugu cigaretu. Dugo su pričali. Činilo se da se poznaju oduvijek. Otkrili su da je on u njenom gradu služio vojsku pa su pronašli hrpu mjesta na kojima su bili oboje u različito vrijeme. On neprimjetno pod stolom skine prsten pa otipka neki broj na mobitelu. Samo trenutak- reče i ustane pošavši prema staklenim vratima. -Halo….bog…ja sam…. ej čuj….zvali su me iz firme. trebam otići srediti neke izvještaje štaja znam. Treba im za sutra ujutro hitno….. pa valjda su negdje zagubili crteže pa sad kukaju….pa znam …neću dugo….i onako mi pišu prekovremene , jebe mi se…. da ….ma neću dugo …ajd, bog….pusa, booog…. Spremajući telefon u džep pomisli- Jebiga, jednom se živi!- |
29.05.2006., ponedjeljak
Priča šesta…
|
Pošteno zarađen novčić... Golim brdom ponad more oduvijek je šibao hladan sjeverni vjetar. Činilo se da će tamo tako biti zauvijek, no ipak je na golom brdu bila jedna mala kamena kućica dopola ukopana u zemlju sa svojim tvrdoglavim i upornim stanarima. Živjaše u toj kući dječak sa svojom majkom. Težak im je život i siromašan bio. Jedva sastavljaše kraj s krajem i više bijahu gladni nego siti. Majku već je bila shrvana teretom života pa se više nije ni jadala kao nekada. Nije imala snage. Pošalje ona jednog dana dječaka na jezero u ribolov ne bi li štogod ulovio za večeru. pođe on ujutro rano i cijeli dan presjedi na kamenoj obali, ali bez ijedne jedine ulovljene ribe. Razočarano krene kući i promrzao ugleda malo kržljavo drvo lipe kako se savija na vjetru posve samo na goleti. Stade dječak pored drveta uživajući u njenoj krhkoj zelenoj ljepoti. Siroto malo biće.-sažali se on- Sigurno ti je hladno ovdje na ovoj studeni.- pa skine svoj vuneni ogrtač i ogrne malo drvo. Dođe kući bez ribe i samo u košulji. Majka se iznenadi. Ne toliko zbog ribe koliko zbog vunenog ogrtača. Dječak joj ispriča kako je bilo po istini, a majka se rasrdi i rasplaka: -Tko mi te dade takvu dobru budalu! Svatko je sebi naj važniji priglupo dijete.-koliko je bila ljuta još više bijaše nesretna ta sitna ženica slomljena teretom života. -Sutra ćeš ranom zorom po ogrtač, blesane! I ne vraćaj mi se bez njega ili ću ti kožu s leđa oderati!- Dječak ode na spavanje bez večere i ne mogne ni oka sklopiti cijelu noć. Ne bijaše mu žao što je ostavio ogrtač nego što je toliko rasrdio i rastužio majku. Ranom zorom prije pjetla uputi se dječak na ono jezero gdje je ostavio ogrtač. Kad je došao tamo ugleda drvo dva puta više nego jučer i s dva puta više lišća. To mu se učini jako čudno mada je njegov ogrtač i dalje bio tamo. On uze svoj ogrtač , a kad ga maknu od korijenja ima što i vidjeti! pod dvetom škrinjica puna zlatnika! -Ovako ostaviti novac u pustoši pod drvetom nije pošten posao- pomisli trljajući bradu. -Ovo su mogli ostaviti samo razbojnici! Ukradeno je i prokleto!- reče sam sebi i uze onu škrinjicu i odnese je do jezera i sve zlatnike prospe u vodu. Nekim čudom jedan zlatnik ispliva. Dječak nije mogao vjerovati svojim očima. -Ako je zlatnik isplivao , vjerojatno bogovi žele da ga uzmem!- pomisli- To je pravedno zarađen novčić!- i pođe kući veseo i sretan jedva čekajući da ispriča maci što mu se dogodilo. No, majka nije ni upola bila vesela kad joj je sve po istini ispričao, koliko je on očekivao. Sjedila je i plakala. -Što sam ja bogovima kriva da me ovako kažnjavaju? Tebe budalu lakše je neimati! Da si uzeo one novce otresli bi se svoje bijede i ti bi se jednog dana mogao oženiti i kupiti konja ili kravu, a sad ćemo gristi korijenje kao i do sad! Pa jesam li ti rekla da nije važno čiji je novac ako si ga našao pod drvetom u šumi! Svatko je sebi naj bliži i naj važniji!- Sutradan ju ljutnja nije prošla, ma koliko je dječak pokušavao udobrovoljiti. Ni preksutra. Više bijaše očajna nego ljuta stalno misleći na one novce koji su im mogli kupiti sigurnosti i olakšati život. Odluči ga dati na zanat da se barem on pokuša spasiti. Već za par dana bio je na putu prema gradiću na obali iz kojeg su brodovi odvozili vunu i kože, sol i sušenu ribu a dovozili tkanine, posuđe začine i vino. U luci se zaposli kod jednog trgovca koji je bio vrlo imućan. Imao je svoje vlastite brodove i trgovinu na obali. Svoje mornare, stražare, šegrte, kalfe i sluge. Bijaše to veseo i pametan čovjek. Uvijek sit, lijepo odjeven i spreman cijenkati se. Puno je putovao i dovozio robu iz raznih zemalja iz cijelog svijeta. Dječak je radio u skladištu slažući bale svile i pamuka, utovarao bačve usoljenih haringi i marljivo učio čitati da može raditi s računima kao kalfa. Jednog proljeća kad se dječak već bio zamomčio i prve pahulje brade posuše mu lice, gazda krena na put i obeća da će svima nešto s puta donijeti. Svi mu rado izručiše svoje želje a on ih uredno zapiše. Dođe red na dječaka koji je sad bio već mladić. Upita ga gazda što bi želio da mu donese s puta. -Ništa moj gospodaru. Samo mi za ovaj novčić kupi što uzmogneš. Ovo je pošteno zarađen novčić!- -Samo to!- začudi se gazda. -Samo to, gospodaru. Što ovim novčićem možete dobiti bit ću zadovoljan.- Dobro- reče trgovac. -Ako je to tvoja želja onda mi ju je naj lakše ispuniti.- Odmahne začuđeno glavom i ukrca se na svoju lađu. Nakon mjesec dana plovidbe pristadoše u nekoj bogatoj luci na toplome moru prepunoj brodova i svakojake robe da ne možeš ni pregledati sve za deset dana. Dobro utržiše usoljenu ribu , vunu i sol pa natovariše drugu robu za nazad, dok je trgovac kupovao poklone svojoj obitelji i kalfama na šarenoj i bučnoj orijentalnoj tržnici. Kad se predveče vraćao na brod sjeti se onog novčića što je dobio od dječaka pa pomisli: - Rekao je : Što god mogu za njega dobiti! Pa vidjećemo što mogu !- tad putem do luke naleti na nekog crnog trgovca s kavezom punim mačića. -Kako ide posao?- upita više iz ljubaznosti crnog trgovca. -Eh, slabo moj dobri efendija!Loše sam danas prošao ko bos po trnju! Ni jedno mače nisam prodao. To se ovdje ne traži. Mačaka, čini se, ovdje ima u izobilju!- Trgovac se nasmije. -Eh, moj prijatelju imaš sreće! Ja bih kupio jednog malog mačka ako ne košta više od novčića!- - Jao jadan ti sam propadoh! zavapi crni trgovac .-Tako jeftino dajem naj finiju živad samo da djecu svoju gladnu nahranim. Sigurno su mi vrane mozak popile kad pristajem!- I proda mu jednog malog žutog mačka. Trgovac ga ubaci u vreću s ostalim poklonima i krene natrag na brod ukotvljen u toploj luci. Sutra , za plime otisnu se dalje i putovaše natrag kući. Trebali su svratiti još samo u jednu luku za koju kažu da u njuj trgovci nikada nisu bili. Trgovac je bio poslovan čovjek, i praktičan ali je volio i avanturu i bio je prekomjerno znatiželjan kao i svi bistri ljudi, pa je htio još vidjeti jedno mjesto svijeta na kojem nikad prije nije bio. Prvo što napraviše kad su se iskrcali bijaše im svima - Krčma! Naravno, osim nesretnog stražara koji je izvukao najkraću slamku i ostao na brodu. Kad uđoše pod slamnati krov prepune krčme ugledaju neobičan prizor. Svi ljudi na stolovima imali su kraj sebe debele i duge šibe! Trgovac se iznenadi isto kao i njegovi mornari, pa upita jednog vojnika za stolom što će im te šibe. Vojnik sav u strahu zvjerao je ispod stola pa mu reče: -Moj gospodaru. Strašno su nam se nakotili štakori, a nemamo ih čime potjerati nego ovim šibama ako mislimo ikako jesti!- -Pa zar nemate mačku?- Upita trgovac -Vojnik ga blijedo pogleda: -A što to je to - mačka- gospodaru?- Trgovac se nasmije kao i njegovi ljudi -Pa zar vi stvarno ne znate što je mačka?- Ne - uglas odgovoriše gosti. Sad ću vam iznajmiti jednu , ali ste mi svi dužni po jedan zlatnik. Kad vidite koliko mačka vrijedi dat ćete i više!- Ode on na brod po onog mladićevog malog mačka i donese ga u krčmu. Mačak ko mačak! poleti za štakorima i u trnu ih sve rastjera po rupama. Ljudi su konačno nakon dugo vremena mogli na miru jesti! Bijaše u toj krčmi vrlo veselo kao malo kad do dugo u noć. Popilo se toliko finog vina da će ga do iduće godine nedostajati!, a mačak je bio sretan jer je imao svoju omiljenu zabavu. Kao i mornari , uostalom. Tako se oni dočepaju plime i sutra krenu natrag u domovinu. Trgovac se nije mogao čudom načuditi! tri stotine zlatnih cekina i još k tome mačak čitav i veseo!- E mladiću- …pomisli…- ne bi vjerovao što se sve može kupiti ovim pošteno zarađenim novčićem!- Pa mu odjednom proradi duša trgovačka, ne toliko zla koliko praktična.-Pa dat ću mu nešto novca…- pomisli ipak sam ja njegov gazda , a i sam sam našao luku u kojoj nema mačaka!- Odbroji on debelo veći dio novca pa ga gurne u vrećicu pod pojasom. No nije još ni zakopčao puce, kad se diže velika nevera ponad mora ni iz čega. Jedra se napinjala a katarke ječale kao ranjeni konji. Ljudi teturali s jednog kraja palube na drugu jedva sačuvavši žive glave a mačak se sćućurio u kabini u naj crnjem kutku. Grive valova dizale se kao bijesne nemani i udarale po oplati da je smrve u triješće. Trgovac se uplaši do kosti. -Što sam to učinio , jadna mi majka!?- pođe u potpalublje do malenog drvenog oltara svih bogova i zapali debelu svijeću moleći bogove za oprost i zavjetuje se da će dati mladiću sav njegov pošteno zarađen i novac ako im poštede živote i brod. Kad on izreče zavjet, kroz oblake se probi sunce i more ponovo utihne kao janje . Do kuće su putovali bez imalo problema s dobrim vjetom u leđa. Kad su se sretno iskrcali, trgovac poljubi zemlju zavičaja orošenih očiju što od sreće što od ganutosti pa veselo podijeli svima njihove darove što ih je bio donio. Dade dječaku njegovih tri stotine cekina i mačića koji je porastao velik kao pas, a ne bijaše mu ni mjesec dana! Ispriča trgovac svoju neobičnu priču i pohvali momka za sreću koju mu je pružio. Uskoro je Mladić sebi priskrbio svoj dućan i doveo svoju majku iz one pustoši da uživa ostatak života u njegovu domu na obali. Oženio se i bio ugledan i marljiv ali ni po čemu ne bijaše toliko poznat kao po velikom žutom mačku koji je uskoro bio težak dva vagana i jeo cijele janjce za doručak. Mada je većinu dana prespavao, ljudi su ga dolazili vidjeti iz cijele zemlje. No mladić je bio ono što je bio , pa je uvijek govorio - Dođite i vidite ga slobodno, ne smetate mi. nije čovjek sam sebi najbliži i naj važniji!-  |
ja u oklopu!
Evo nedavno sam našao svoj obiteljski grb (ili barem ljude istog prezimena koji su ga nosili, however!) pa sam si dao truda da probam rekonstruirati kako bi to izgledalo. ja u oklopu s obiteljskim grbom. Vitez od kisele štrudle i knez od Nigdjezemske! :) |
27.05.2006., subota
Priča peta.....
 Pravedno i nepravedno  Dok su vojnici već spavali Mladi je knežević sjedio pored starog čarobnjaka zaneseno slušajući njegove priče uz rumeni odsjaj taborske vatre u divljini pod Asurbanskim gorjem koja je svemu davala posebnu mističnost. Vahu Mano bijaše jedan od onih čarobnjaka koje niste mogli prepoznati na mah i iz daleka. Nije on nosio ni šiljatu kapu ni plašt sa zvijezdama i biserima. Nije čak ni predugačku bradu imao! Mladi Vitorin, naj mlađi sin kneza Borne od Zlatkamena bio je više nego oduševljen znanjem starog čarobnjaka i njegovim divnim pričama. Starac je nosio putno, jednostavno odjelo od jelenje kože prošiveno tek tu i tamo srebrnim koncem i preko toga kratki prsluk posut željeznim zakovicama. Brada mu je bila uredno podrezana kao i brkovi a svi bijaše prošarano sjedinama mudrosti i iskustva. Njegove oči bijahu mlade. gotovo kao u dječaka kneževa nasljednika gladnog znanja i starčeve mudrosti. -Vidim mladi gospodaru, da ste spremni za još jednu priču prije spavanja.- reče starac otpuhnuvši gusti oblak dima iz lule od ružina drveta i pogledavši dječaka sa smješkom. -Oh, svakako gospodine! Sad kad nam nitko ne smeta, bilo bi mi jako drago čuti barem još jednu.- Kroz guste su mu smeđe šiške plave oči sjale kao zvijezde. Onako kako mogu sjati samo malim dječacima. - Hm…- progunđa Vahu Mano razmišljajući koju izabrati. -Ako se ne možete odlučiti koju…-reče knežević čeprkajući štapom po žeravi… Ja naj više volim o vitezovima i zmajevima!- pa razvuče milo lišce u veliki osmijeh bez prednjeg zuba. Starac se nasmije -Da. Te su uistinu uvijek zanimljive. Međutim, htio sam ti ispričati jednu o dvojici braće. - povuče dim iz lule pa nastavi : -Bijahu jednom dva brata rođena istog dana od iste majke i bijahu ono gotovo potpuno jednaki; po stasu, glasu, boji kose i očiju. Ali u nečemu su se razlikovali kao sunce i mjesec; jedan bijaše pravedan , a drugi nepravedan.- pa pošuti neko vrijeme gledajući u daljinu kao da čita s nekog nevidljivog pergamenta u tami izvan tabora. -Uputiše se oni tako jednom u svijet naći posla kao oružnici jer bijahu vični oružju. Znali su da mnogi kraljevi plaćaju mačeve koji im služe, trgovci trebaju zaštitu, a bogati građani često uzimaju čuvare da im čuvaju žene od nevjere. Posla je bilo za ljude njihova kova i zanata pa je trebalo samo se malo raspitati uokolo. Prvo dođoše u jedno malo kraljevstvo, ali u zao čas! Tamo je vladala neka opaka pošast, pa je mnoštvo ljudi umrlo od te nepoznate bolesti. Ne bijaše posla za slobodne mačeve, pa pođoše dalje. Tako putovahu nekoliko dana. Onaj pravedni brat sjedne i iz torbe izvadi posljednji komad sira i zadnji hljepčić pa poče jesti. Tada mu onaj nepravedni brat reče kao bi bilo dobro to podijeliti a ono što je njemu ostalo u torbi sačuvati za kasnije. Pravedni brat prepolovi hljepčić točno po pola i kolut sira na dva jednaka polumjeseca točno po pravdi i tako oni pojedoše zalihu pravednoga brata pa krenuše dalje. Nakon dana i noći hoda već bijahu strašno gladni. Pravedni brat upita onog nepravednog misli li on vaditi to što mu je ostalo hrane da podijele ili želi umrijeti? na to će mu nepravedni:- Sve sam sam pojeo budalo, dok si ti spavao. tko je tebi kriv pa daš da ti netko drugi pojede što je tebi namjenjeno!?- Pravedni brat se rasrdi mada i nije bio jako iznenađen bratovim riječima. -Pokvareni gade! Nikako mi nije jasno kako nas je ista majka rodila! Da bog da da truneš u paklu! Prokletniče!- Razdrta srca i u pravednom gnjevu nasrne na nepravednoga koji je i očekivao napad. On se vješto izmakne jer je bio hladne glave i proračunat. Nisu ga vodili osjećaji. Potegnu mač i u borbi pravednom bratu odsječe lijevu šaku.- Ponovo starac zastade u priči paleći lulu koja se ugasila, a mladi knežević se pljesne dlanom po koljenu -Eh, znao sam da će se to dogoditi! - Vahu Mano ga pogleda iskosa uz smješak pa nastavi: -Nesretni pravedni brat jedva preživje tešku ranu. Govorio je sam sebi: -To je bilo pravedno : ja sam njega napao prvi! Zato sam kažnjen.- Vrati se on u ono siromašno kraljevstvo tražiti bilo kakav posao jer nije mogao dalje, a onaj nepravedni brat ode dalje u svijet. Kad je pravedni brat došao na dvor kralja male i siromašne zemlje. Kralj zavapi za pomoć jer je bio i sam bolestan, a njegovi vojnici većinom mrtvi. -Ako nađeš lijek…- reče mu kralj -Dat ću ti svoju jedinu kćer za ženu!- pravedni brat se dade na posao i obiđe cijelo malo kraljevstvo tražeći prvo uzrok bolesti, da bi mogao znati lijeka.To se pokaže dobrim putem, jer je u jednom malom selu otkrio izvor kužne vode od koje su seljaci pravili medovinu i prodavali je po cijelom kraljevstvu. Neuki seljaci su znali sve o spravljanju medovine, ali vrlo malo o čistoći i urednosti. Tada pravedni brat, po nalogu kralja zatrpa opasni izvor i preseli seljake na drugi kraj kraljevstva. Uskoro su ljudi prestali oboljevati, a mnogi su i ozdravili uz dobru njegu. Za godinu dana kraljevstvo je bilo vrlo zdravo mada još uvijek oslabljeno zbog nedostatka hrane. Bilo je to veliko slavlje kad se princeza udavala za nepoznatog viteza bez ruke kojeg je nedavno njen otac kralj prisegnuo kao svog vazala. Tako je pravedni brat dobio svoju pravednu nagradu .- -Gospodine?- upita knežević kojem se više nije uopće spavalo- Molim, mladi gospodaru?- reče Vahu Manu. -Što se dogodilo s onim nepravednim?- upita dječak. -Znao sam da me pomno pratiš!- reče stari čarobnjak- sad ćeš čuti…- pa nastavi priču tečno i polako kao kad bi svećenik ponavljao davno naučene molitve. Jednoga dana par godina poslije, kad je pravedni brat već bio kralj jer je stari kralj umro javiše mu za napad na trgovce u njegovu kraljevstvu na jedno cesti koja je vodila kroz šumu. Pravedni brat navuče žičanu košulju i opaše mač i povede dvadesetak svojih oružnika vratiti pravdu u svoje malo i mirno kraljevstvo odlučan suzbiti svaki nered i nepravdu. Kad je došao na mjesto zločina zatekne mrtve putnike i bandu razbojnika koji ih pljačkaju. Kako su ih oružnici iznenadili i kako su već bili pre pijani da se brane, Pravedni brat sa svojim oružnicima ih lako savlada. Kad je došao do vođe razbojničke družine ugleda svoga brata kao harambašu. Dovede ga u lancima na dvor. Nepravedni brat se smijao i pozdravljao znatiželjnike. Nije imao straha.-To je moj brat.- mislio je … - On mi neće ništa. Pustit će me jer je pravedan i neće moći osuditi brata.- Kad ga izvedoše pred sud nepravedni je bio i dalje nasmijan i veseo. Počeše ljudi nabrajati koje je sve nepravde učinio i o koje se sve zakone ogriješio. I to potraje dugo jer je veliki griješnik bio nepravedni. Kad je došlo vrijeme njegove obrane on se obrati bratu pravednome na prijestolju male kraljevine.- Reci brate, imali veće sreće kao pomoći bratu u nevolji? Imali veće pravednosti nego pomoći brata svojega?- -Ti si našem kralju odsjekao ruku!- vrisnu neka žena iz gomile koja je bijesno vikala na njega. Ponovo reče nepravedni podižući ruke u lancima- Reci im da si me ti prvi napao i moje pravo bilo braniti se. Ne možeš me svezanog u lance dati gomili to nije pravedno!- Pravedni kralj je samo šutio s rukama sklopljenih prstiju ispred usta razmišljajući što je pravednu presuditi.- -Osuđujem te na smrt!- reče kralj kad se gomila utišala. Nepravedni brat se prvi put uplaši_ pa ne možeš me ubiti. Rođena smo braća! Rođeni smo istog dana! - zavapi…Što ćeš majci reći?- odigra posljednju kartu. -Reći ću joj da sam izvršio pravdu udovicama i siročadi mrtvih trgovaca. Bit ću u žalosti za tobom i moje te srce nikada neće prežaliti, ali ja sam pravedan , sjećaš se ? Ne i milostiv! Vodite ga. Bit će pogubljen u zoru!- reče kralj drhtavim glasom i očiju zamućenih suzama ostavši ono što je bio cijeli svoj život: pravedan. Mladi knežević je već spavao. Vahu Mano ga nježno pokrije plaštom od debele vune. Pritom mu se pomaknuo rukav i jasno se vidjelo kako nema lijeve šake. |
26.05.2006., petak
Odlomak iz "Sagranijskog ljetopisa" -Lov
 malo je istrgnuto iz konteksta. neke vam stvari neće biti jasne, bojim se, ali mislim kako je ovo lijep primjer stila pisanja kojem sam privržen. nadam se kako ćete svi jednog dana imati ovu knjigu na polici. (da...baš...) komentari vrlo poželjni.. LOV General je jahao rijetkom šumicom a uz njega u pratnji bijaše Sedeslav i Loredain .Na lijevoj i desnoj strani išlo je po deset kopljanika Sagrana. Oni su bili goniči u lovu. S njima je išlo i desetak pasa. Lov je bio generalov omiljeni sport; čak ni u ratu se nije odricao tog zadovoljstva. Na desnoj ruci bio mu je lovački sokol. Izuzetna ptica, vjerojatno najuspješniji lovac u Sagranijskom kraljevstvu. Priča se da je za tog sokola Dvornik dao bojnog konja! Jutro je bilo svježe i sunčano. Uživajući u jahanju lovci su razgovarli, uglavnom o proteklim ali i budućim događajima. « Gospodaru?» upita Sedeslav « Što nam je činiti dalje!? Janus je očistio južnu stranu, sjeverna strana je pod zaštitom Pelagriskog kraljevstva koji su obećali potporu, pa istok više nije daleko.» « Tako je prijatelju. Vidim kako razmišljaš kao dobar strateg. Sad nam preostaje jedino naprijed. Goblini će vjerojatno sada skupiti sve svoje saveznike da pruže otpor. Vjerojatno neće napasti u koliko ih ne bude dva puta više, a ako im se pridruže orci onda će stvarno biti pravog rata.» Loredin je slušao i slagao sliku u glavi : « Ako pridobijemo Kitajce za rat možda oni vežu veće orkovske snage na sebe. Njih su godinama terorizirali, imali bi im se za što osvetiti.» Dvornik zaustavi konja i napuni lulicu, pa je zapali. Krijes vatre osvijetli mu lice nestvarno narančasto. « Da gospodo, to je razuman prijedlog, ali vi kao da zaboravljate ogromne snage Karamana na istočnim stepama a i planine Huriata su ih pune. Moramo paziti da i njih ne uvučemo u sukob. Onda nam sav plan propada !- govorio je obojici, a ipak je gledao Sedeslava prodornim pogledom mudrosti…- Ako se Karamani na bilo koji način osjete ugroženi neće prezati ni od čega. Dobri su borci, svakako bolji i od orkova i goblina a i zapovjednici su im kvalitetniji. Znam to.- Nasmije se…- Upoznao sam neke od njih. Lukavi i inteligentni pasji skotovi a laž im je narodni običaj posebno u razgovoru sa strancima.» Psi se uznemire i počnu bjesomučno lajati. Sagranijski goniči pođoše za njima kroz gustiš dok su im tanke grane šibale lica. Dvornik skine samostrijel sa sedla i napinjući tetivu reče : « Gospodo, negdje divljač čeka na nas. Idemo !» i podbode konja u galop, a za njim i njegovi pratioci. « Vepar, divlji vepar!» prodera se jedan gonič. « Gdje je ?» povikaše drugi. « Tamo lijevo u onom guštiku! Tamo! Tamo!» I cijela lovačka družina krene u progon. Čulo se podmuklo skvičanje iz grmlja i zvuk lomljenja grana. Vepar se uplaši i jurnu prema jugu u nešto gušći šumu pokušavajući umaći. Sagranijski goniči dizali su užasnu galamu koja se miješala sa bijesnim lavežom. Trojica konjanika krenula su u bočni obuhvat preko desne strane a goniči na lijevo da životinja ne pobjegne u neželjenom smjeru. Potjera je munjevito jurila kroz šumicu, a zvijer je krivudala u panici čas lijevo, čas desno. Bilo je pitanje trenutka kad će se vepar okrenuti i pokazati oštre kljove. Psi su mu već bili na repu. Kad su se prvi bacili na njega vepar se okrenuo i počeo gristi sve oko sebe. Potrgavši dva psa prosuši im crijeva, okrenu se nadesno, preplašen galamom goniča i poleti ravno na generala. Dvornik hladnokrvno nacilja i odape sulicu koja se brzinom munje zari vepru među plećke. No začudo, ona ga ne obori! Dvornikov konj se uplaši i propnu, a general pade nauznak ravno vepru pod kljove. Još u padu poteže bodež spreman za obranu. Loredain viknu : « Pazite, generale!» i munjevito odapne dvije strele jednu za drugom. Obje se zariše kroz guste čekinje u tijelo zvijeri, teškog gotovo kao omanji konj! Vepar bolno skvikne i krvavih sitnih očiju zatetura, pa ipak zadnjom snagom poleti na Dvornika koji je još ležao na zemlji. U tom trenutku doleti Sedeslav s oborenim lovačkim kopljem i uz strašan tutanj konjskih kopita doleti do gospodara. Brzim i spretnim udarcem pogodi vepra u vrat. Životinja se prope i u punom trku se prebaci preko glave u hrpu otpalog lišća uz strašan zvuk grgljanja. Svi se ubrzo sletiše; jedni do vepra a drugi pomažući generalu ustati. « Gospodaru, jeste li ozlijeđeni?!» Loredain i Sedeslav sjašiše s konja i u trenu se stvoriše pored generala. Jedan sagranijski gonič mu je zabrinut uzeo glavu u krilo. General se uspravi sjedeći na zemlji : « Ohohohohooo... dobro sam moji momci! Dobro sam, jer se dugo nisam ovako dobro zabavljao, hohohohooo...!!!» Brada posutom brašnom mu se treskala od smijeha. Svima je odlaknulo. Sedeslav ode do vepra. Iz rana je liptala krv, a na usta mu pođe tanka pjenasta crta. « Čestitim gospodine!» reče jedan Sagran. « U životu nisam vidio veći primjerak. Pogledajte samo kolike kljove ima! Užas! Mogao je s lakoćom nekoga ubiti !» Sedeslav se okrene Loredainu : « Što kažeš prijetelju, nisam li pravi lovac?!» Loredain je bio uznemiren ali sretan što je sve završilo bez posljedica : «Jesi, doista i živo je čudo kako nitko nije stradao.» Dvornik se ustade i otrese lišće sa svoje lovačke odore : « Eto, malo ćemo obogatiti jelovnik, a i do ručka smo nazad u logoru. Ipak, kažem vam, nema bolje zabave od lova!» Privezaše golemu životinju za konje i odvukoše je do logora. Uskoro je vepar krasio golemi ražanj koji se okretao nedaleko od središta logora mameći mirisom i ljude i pse. Dvornik je sjedio u sjeni šatorske nadstrešnice , dok su Loredain i Sedeslav otišli na kupanje. Kad su sprali znoj i blato pridružiše se zapovijedniku pod šatorom. Pijuckali su rakiju od gljiva. Mirisna i žestoka rakija začinjena klinčićima pila se ugrijana, tako da je dodatno krijepila umorne mišiće. Dugo više nisu ništa govorili, jednostavno su uživali u alkoholnoj okrijepi, a onda Loredain progovori : « Idete li često u ovakve lovove, generale?» « Ne. Uistinu, ne često!» odgovori Dvornik. « Ali ti moram priznati kad to obavim, s vremena na vrijeme, to mi je duhovna hrana za godinu dana!» « I moj narod obožava lov !» ubaci se u razgovor Loredain čisteći svoj divni luk jelenjom kožicom… « Ali ne iz zabave nego samo za preživljavanje.» « U bogatijim vremenima vilenjaci uopće ne jedu meso.» Sedeslav i Dvornik su ga pozorno slušali. « Jedemo biljnu hranu i uglavnom Lambas , vilenjački kruh.» «Ja vam se divim» nadoda Sedeslav s tračkom smješka na krajevima usana « Ne bih izdržao ni dan bez mesa, mada mi dobro voće i povrće godi, moram priznati.» Čim je razgovor okrenuo prema hrani, u tom se stvori Kofur, patuljak koji je došao sa Sedeslavom i Loredainom: « E pa kad govorite o hrani, valjalo bi nešto prigristi prije ručka. Ova mi je pečenka otvorila apetit, ako gospodar dozvoli?!» «Da svakako, pridruži nam se», pljesnu rukama, a posluga donese sira, ječmenog kruha i suhog vrata , sve što ide uz rakiju od gljiva. « Hvala gospodaru, znao sam da se nisam prevario što sam se pridružio vašoj vojsci.» Svi su se glasno nasmijali gledajući kako Kofur u slast jede brišuću brkove i bradu od nakupljenih mrvica hrane. « još da je dobra pinta piva, život bi bio bajka!» Patuljak je održavao dobro raspoloženje. Iako su bili u ratu, bili su samo ljudi. Koristili su svaku priliku da se zabave i opuste. « Vidim da ste prekaljeni bojovnik.» reče general Kofuru nasmješeno « Čuo sam da takvi samo gledaju priliku kako bi nešto dobro pojeli i popili!» «Istina je generale, moja vječna glad me odaje! Pravi sam patuljački heroj! Ovoliko gladan može biti samo još jedan patuljak! Moj novi prijatelj Tove! Onaj je došao s onim momkom što jaše vuka kad su doveli karavan oružja.» Svi su ga pažljivo slušali : « Kakav jahač vuka ? O čem' ti govoriš ?» Kofur se zagonetno smješkao između dvaju zalogaja «mmm, njam... njam...to vam je ...njam...čudna priča. Jednom ću vam je pričati, Uglavnom jedan čovjek, zapravo mladac, od devetnaest ljeta jaše vuka kao konja i ide zajedno s patuljkom, a niti ovaj napada vuka niti ovaj njega. Kažem vam, takvo čudo niste nikada vidjeli !» General je to znao, ali Sedeslav i Loredain nisu, pa su navalili na Kofura da im pričao o tome. Ovaj se malo nećkao ali je popustio kao svaki pravi patuljak koji voli pričati priče naširoko, nadugačko i potanko. Pogotovo kad je priča uzbudljiva i neobična. Vepar je za par sati bio pečen i poslužen, a Kofur je još pričao priču o Vargazarinu i njegovom prijatelju Toveu, oružaru iz Crnih Planina. Nakon ručka vojska je obavljala uobičajene dužnosti. Jedni su dovlačili drva, drugi su oštrili ili prekivali oružje. Jedni su potkivali i timarili konje, a drugi vježbali borbu. Vježbe nikad dosta! Kad je čuo cijelu priču Sedeslav se zamislio : « Kako je to čudno!» reče nakon duže šutnje « Ja sam izgubio brata kad je bio mali, sad bi imao oko devetnaest godina !» Loredain ga pogleda, suosjećajno: « Nisi mi o tome nikada pričao.» « Ne, ne volim se toga sjećati. Otac i ja ostali smo sami dok sam još bio dječarac. Poslije smo se samo probijali kroz život. Samo zahvaljujući očevoj snalažljivosti , uspjeli smo se izdignuti iz blata siromaštva.- ponovo zastane s uzdahom teških sjećanja…- Otac je prvo kupio jedan zapušteni vinograd i tamo smo pored njega sagradili kućicu. Naporno smo radili cijelu godinu a onda u jesen pravili vino i prodavali ga u gradu da bi preživjeli. Imali smo sreće što je otac pravio prvoklasno vino pa smo za njega dobivali lijepu cijenu. Kad mi je bilo sedamnaest godina morali smo ići u rat pa sam tako i ja pošao s ocem. On se u tom ratu protiv Mura istakao junaštvom i srčanošću. Pa nam je Kralj Dobromir dodijelio u leno jedno manje imanje i dodijelio ocu plemićku titulu. Od tada živimo nešto bolje iako naporno radimo. Jedno malo selo kmetova je pod nadzorom moga oca i nekako se pokrivamo s proizvodnjom vina. Uglavnom, na našem imanju više nama gladi.» « Eh,» doda Kofur, «Svatko ima svoju priču. Samo duboka bol od vojnika može napraviti plemenitog viteza, jakog morala i dobra srca!» Svi se s njim slože. Do predvečer su im se pridružili i drugi koji su voljeli dobre priče oko vatre. I dok su se svi zabavljali Sedeslav je utonuo u duboke misli. Kopkala ga je pomisao da bi mogao pronaći malog brata živoga. Na trenutak u srcu mu se razbuktala nada , ali razum ju je stišavao uvjeren da je to vrlo malo moguće. Tako zapreten u maštarije, zaspi tek pred zoru. |
Novi Design
|
Evo igram se s novim izgledom svog Bloga. Pošto sam počeo kao prezentaciju romana onda mi se čini prikladnim ovaj izgled stare knjige. Još ne kužim zašto mi ne da razvući na cijelu stranicu, ali ću se već organizirati! |
25.05.2006., četvrtak
Barbarin
Dolazi iz Hyborije. Ime mu je KONAN! Jedan od meni omiljenih likova. Čitao sam i knjige o njemu i nemalo sam se razočarao kad sam vidio stupidnog Kalifornijskog guvernera u ulozi bistrog i inteligentnog sjevernjaka koji je sve u životu postigao sam. Ni nastavci nisu bili bolji, pa sam kasnije shvatio da ni nemaju prikladnog glumca za tako savršenu ulogu. Možda Dolf Lundgren sa crnom kosom? Neeee.... Loše......možda....onaj lik što je glumio Highlandera umjesto C. Lamberta? Ne znam. Što mislite tko bi bio naj bolji za ulogu Konana? Mislim da znam tko bi mogao biti Konan na velikom ekranu za 21. stoljeće! Pa Goran Višnjić!  |
24.05.2006., srijeda
U potrazi za tajanstvenim bićima
 Evo dokaza kako ipak nešto onostrano postoji. Nešto svakidašnem oku nevidljivo i skriveno, a ipak stvarno koliko i cipele u kutu slike. Ponukan tekstom u potrazi za malim bićima Silmarien i njenog Malog Princa mogu samo potvrditi kako tu ipak ima nešto! Ako ne vjerujete meni , pogledajte sliku! |
23.05.2006., utorak
Borba s Orkovima
Ovaj je vitez upravo zarobio svog prvog Orka! |
21.05.2006., nedjelja
Eurosong - moram komentirati!
|
Ljudi! razmislite ŠTO SE DOGODILO! Na naj skupljem karaoke-partyu na svijetu pobijedili hevy metal monster freaksi! Mislim da je ovo kultorološki šok za Europu koja ne želi vidjeti kuda ide. Mladi su rekli svoje mišljenje!!!!!!!!!!!!!!!! Kao u Parizu nedavno! Evrpoa, trula stara dama , kolijevka kiča (barok i rokoko) ofucana drolja koja se pravi mlada i nosi "štikle" i "glamour" sa jebenim "Šljokicama" i nasmijanim silikonskim glupačama posrće pred naletima istine pljusnute u lice. Jedan Švedski Gotic Dark metalac nedavno je rekao u jednom interview-u za "Svenska Dagbladet" na pitanje kakve stavove ime u odnosu na religiju i crkvu, rekao je ovo:(parafraziram) - Nemam mišljenje o krćanstvu. Ne zanima me. Nikada se nisam mogao poistovjetiti s nekim bliskoistočnjacima koji okolo hodaju u sandalama umotani u plahte. Ja sam sa sjevera. Mi imamo svoje bogove dugih mračnih noći i leda. Možda je to samo njegovo mišljenje, a možda je mladež željna bunta i pobune izabrala upravo Staru i ofucanu Eurviziju da pokaže zube? Ako sam u krivu, slobodno me popljujte! ---------- Ovo sam napisao jednoj ljubiteljici eurosonga, ali vam prenosim tekst pa mi ga iskomentirajte. zanima me što mislite! |
20.05.2006., subota
Prešao sam 1000 ulaza!
|
E, pa to se mora proslaviti! Idem si napraviti veliku Nesicu! Hvala svima što navraćate, komentirate, kritizirate i ostale ...ate. S vama sam sretniji, zbog vas malo bolji nego jučer i uz vas uvijek. Sedeslav |
18.05.2006., četvrtak
Posljednji boj gospodina Jezerskog
|
Gospodin Mihail Jezerski bio je malo poznat. Čak i u svome gradu. Prijatelji su ga od milja zvali "Rus" i "Profa". On je to mlako nijekao većinu svog života u rijetkim trenutcima kad je bio opušten i u društvu s ljudi s kojima je ispijao pivo i jeftinu votku u zadimljenom buffet-u na uglu cvjetne i Držićeve ulice. Ti njegovi prijatelji bijahu lokalni cugeri i propali umjetnici, radnici i penzići no činili su njegov mali svijet smislenim i toplim možda više nego obitelj za koju je držao da je pre zahtijevna i velika obveza. Nitko od njegovih buffetskih pajdaša nije ustvari znao tko je on i odakle je. Možda je samo pronicava konobarica Ana mogla naslutiti da je stvarno Rus ili Ukrajinac po nekim finim nijansama naglaska koje je ona znala uhvatiti u govoru gospodina Mihaila. Pogotovo zato što je jedino ona bila trijezna, a i čitala je ljubavne romane u slobodno vrijeme i često je prekraćivala duge birtijske sate zamišljajući goste kao potencijalne junake njenih romana u kombinacijama s heoinama iz predgrađa. U svakom pogledu gospodin Mihail bio je neuočljiv. Odjevao se u sivi ili bež kamgarn s uvijek čistim cipelama i kišobranom. na ruci nosio je veliki sat poput glavice luka marke "raketa" i uvijek ga je hvalio kao nepogrešivog. Radio je kažu, u nekom povijesnom institutu , ali nikada nije objavio ni jedno značajno djelo. Čak ni zapaženiji znanstveni rad. Pojavio se niotkuda ranih šezdesetih i na osnovu kvalifikacije dobio državni posao. Svejedno, zabavljao je prijatelje svojim prekrasnim pričama iz povijesti. Odjednom bi postao nešto više od onog neuglednog činovnika kojeg na ulici ni ne primjetite, čak ni kad vam se obrati iz kojeg razloga. Kad bi pričao povijesne priče bivao je, nekako veći i sjajnijih očiju zagledanih u daljine kroz koprene vremena i naslage minulih događaja. Znao je satima pripovijedati o boju Aleksandra kod Gaugamele ili o srazu Rusa na rijeci Kalki protiv Mongola u zimu 1241. Ponekad bi se razvila rasprava zašto je Hitler izgubio u Rusiji, a ponekad ih je samo zabavljao anegdotama iz života slavnih osoba. Ti su dani bili naj veseliji i "Korner" je bio prepun zdravog smijeha kao neko malo kazalište komedija. Jednog dana nije došao u "Korner" kao što je to redovito činio godinama. Ni sljedeća dva dana. Kišilo je i kao da se sva voda ovog svijeta sljevala ulicama provincije. Ana je brisala flekave čaše, s linije je škripao Narodni radio a Mihailovi pajdaši su bili zabrinuti. Što mu se dogodilo? Kruška kaže da je vjerojatno prehlađen, no Čika Mija i Franjo poštar nisu baš bili bezbrižani. Samo je pijani "mujmun" Foka širio priču kako je Profa naš'o kakvu udovicu pa za njih više nema vremena. Brzo ga ušutkaše. Bilo bi naj bolje kad bi otišli k njemu vidjeti što je. Možda je ozbiljno bolestan, a oni tu okrenuli na zajebanciju. Tako mala četa pravih prijatelja u rano kišno popodne pod kišobranima trčaše niz cvjetnu prema starim zgradama izgrađenima šezdesetih iz sredstava solidarnosti gdje je živio gospodin Mihail. Utrčaše u oronuli ulaz i otresajući mokre kapute popeše se na prvi kat lijevo pred vrata na kojima je bio izgrebani natpis "M..ail Jez..sk." Ding -dong! prvi put…Ding-dong! drugi treći i još koji put dok na susjedna vrata ne proviri sitna ženica s viklerima u sijedoj kosi i pepeljarama na očima. Ona im reče kako je bila hitna i kako su gospodina Jezerskog odnijeli na nosilima. "Kažu da je, siromak, pao u neku …komu. Skroz fini gospo'n. Tih i fin." Dečki pristojno zahvališe i Čika Mijinim stojadinom, pravac- hitna. Gospodina Mihaila su smjestili na odjel intenzivne njege. Dečki se predstave kao prijatelji i u tom trenutku su imali stvarno dobro mišljenje o sebi i to rekoše onako, nekako ponosno i važno. Dežurni liječnik ih pusti a sestra ih uvede u sobu u kojoj je bio samo gospodin Mihail, njihov prijatelj. Krem zidovi odavno ne krečeni, bijela posteljina i onaj karakterističan miris koji sve čini nestvarnim i sterilnim. Nije se micao. Samo je onaj stroj bipnuo povremeno javljajući kako je Mihail još s nama. Boca infuzije visila je na glavačke kao šišmiš i kapala dragocijenu tekućinu u Mihailov krvotok. Kateteri su mu je bili uvedeni na nekoliko mjesta.. -Jak je on.- reče dežurna sestra ...- Bori se već dva dana , ali doktor vjeruje kako će se izvući-. * * * Zvuk bojnog roga razlijegao se niz ravno blatnjavo polje posuto leševima ljudi i konja. Na crnom škopcu u krvavoj verižnoj košulji stajao je general potpuno miran i staložen. Samo je nemirna ruka stezala mač a oštri pogled šarao bojištem ponad rijeke. Lijevo krilo više se nije čulo. Iz pozadine su došle i posljednje pričuve, a i s njima ih bijaše žalosno malo. Vrela para izbijala mu je pod vratom ispod lanene košulje i uškrobljene kožnate surke. Znao je kako njegov primjer ljude vodi u borbu hrabrije i srčanije nego išta drugo. -Stjegonošo!- podviknu kroz gusti korov brade i brkova već poderanim glasom. Dojaše štrkljav momčić na još štrkljavijoj kobili. -Zapovijedajte, gospodaru. - Reče odlučno. -Razvij stijeg. Neka vidi gamad da nas ima!- Na Vašu zapovijed, gospodaru!- Magla je u bičevima plazila poljem a, lagani vjetar sjevera zaleprša svijetloplavom svilom umrljanom krvlju i blatom. S druge strane smrznute rijeke začu se grmljavina. Grmljavina kopita bez i jednog ljudskog glas nadvije se nad rijeku kao golemi mračni orao. Strah i hrabrost bijahu isprepletenu u tjeskobnim dušama ljudi. General po tko zna koji put u zadnja tri dana podigne čelični mač u zrak i projaše ispred svojih ljudi. -Ne popuštajte! Ne razdvajajte redove! Ne obazirite se na mrtve! Danas i ovdje ćemo ih zaustaviti makar nam to bilo zadnje u životu! Danas će zapamtiti s kim su ratovali! Ne štedite nikoga je ni oni neće Vas! Bog Vas blagoslovio i vodio vašu ruku za pravednu stvar! Nije on bio veliki govornik, ali su mu ljudi beskrajno vjerovali i bijahu spremni i život položiti uz bok svoga generala. Zaori se HURAA! iz tisuća grla. Velik kao Dnjepar, snažan kao Ural i Tvrd kao Sibir; pomiren s Bogom i ljudima, Knez Jezerski je poveo svoje ljude u posljednji juriš. |
Arteroth - treći put!
Mislim da bi prema njenom opisu koji sam dobio sinoć ovo bilo naj bliže onom što što bi taj lik mogao biti. Ako sad nije dobar, odustajem! |
17.05.2006., srijeda
Arteroth
Evo smislio sam mu odjeću. Ako i nije Arteroth, punokrvan je lik , pa ga možda utkam i u novi roman (kojeg sam već počeo!) I dalje slušam Norah Jones. Ne mogu je se zasititi! i golema nesica naravno, tu pri ruci! |
16.05.2006., utorak
Arteroth - drugi put
Nadam se da će se ovaj autorici svidjeti. mislim da bi joj mogao odgovarati. za sada nemam ideja kako bi ga obukao pa je u majici! :) |
Pred boj
Ovo sam danas nacrtao dok sam slušao Noru Jones pored sunčanog prozora u sobi uz veliku Nesicu. Kako je život lijep! |
15.05.2006., ponedjeljak
Šumska straža
|
Ovo je moj današnji uradak. Olovka i papir i puno mašte. Baš sam se dobro zabavljao. Uvo pa guštajte. Ovo je naravno premijera! prvi put u javnosti! ________________________________________________  ________________________________________________ |
14.05.2006., nedjelja
Arteroth
Evo glavnog lika iz romana "vilenjakinja" Nisam ga ništa posebno peglao. Zasad. |
Za kiparice!
Nešto što sam napravio zimus. Jako sam ponosan na njega! visok je samo 5 cm! (ono bijelo u pozadini je Franckova šalica!) |
Vrana
 |
13.05.2006., subota
vilenjakinja
|
Ova je na kupanju pa je zato bez odjeće. Osuđujte moj muški šovinizam, ali mi se nekako vilenjakinje čine puno prirodnije kao gole u prirodi. Možda je ovo drijada? Sami ocijenite......  |
10.05.2006., srijeda
Vilenjakinja
Evo nešto za našu vilenjakinju. Evo je glavni lik! |
Legolas!
|
Evo slušam Dixie Chicks i crtam. Veš lonac kave već je na pola otišao, sav sam se umuljao smeđim krajonom za oči i bijelom kredom pa izgledam kao da sam pekao kolače. Radio sam ga po jednoj fotki iz filma (al sam ga malo promijenio. malo....) _________________________________________________  _________________________________________________ |
Živio kralj!
|
Projahao je poljanom posutom tijelima poginulih. Svuda oko njega slavili su pobjedu. Hiragovi ljudi stajali su oko mrtvog kralja i svi su pogledali prema njemu. Prođoše ga hladni žmarci. Odjednom oko njega vojnici i vitezovi počeše klecati ponizno spuštenih glava okrenuti prema njemu. Janus je stajao nasmijan s kacigom pod rukom. Pa i on kleknu na desno koljeno i dalje gledajući prema Radagoni s osmjehom.Netko poviknu: "Imamo novog kralja! Živio kralj Radagon!" Začuje "Živio!" iz tisuća grla. Zabrinutost mu je potiskivala ponos i nije znao kako se postaviti u ovom času. Mada je znao kako će se to dogoditi, nije bio spreman i to mu se na licu vidjelo..... _________________________________________________  _________________________________________________ |
08.05.2006., ponedjeljak
Sethro
 Ovo je lik iz Eellwyninog romana "Vilenjakinja" Poslala mi je točan opis kako ga zamišlja. Pa evo, nadam se da sam pogodio! Inače u gradu naše poznate fantasy spisateljice ne postoji knjižnica. Možda nova bude nosila njeno ime! |
07.05.2006., nedjelja
|
Jedan od glavnih junaka iz romana. Vjerojatno glavni za nastavak. Slika izrađena u kombiniranoj tehnici. malo sam zamuljao lice pa ću ga svakako dorađivati. Ovo bi bila scena kad nakon bitke pronalazi svoga kapetana mrtvog. Sprema mač u korice zamišljeno i pritisnut odgovornošću zapovijednika po prvi put u životu. Nadam se kako sam uspio dočarati atmosferu. _____________________________________________  _____________________________________________ |
05.05.2006., petak
Ponešto o psovanju
|
PONEŠTO O PSOVANJU......i JAZU SLUŠAJ AMO!  (PSOVKA KAO PATRIOTSKI ČIN) Govor komandira prve čete, Četrdesetog pešadijskog puka, Luke Đuraškovića vojnicima na dan 26. maja 1940., u Pomoreki kod Brezovice. Četa postrojena u razvijenom frontu, prisutni vodnici. SLUŠAJ AMO! Mi živimo u ozbiljno doba i svaki od vas znade zašto ste tu. Svi ste skoro stariji i ženjeni ljudi, vi čitate novine, jeli tako. Ako nam ko pruži rat, jebo ga otac, mi ćemo ga prihvatiti i ratovati. U tom slučaju, jebo mu pas mater, morali bi mi da primimo borbu, pa makar svi izginuli. To bi bilo od nas časno, jel tako? Naši susjedi Talijani, e to su kurve jedne. Oni, jebo im pas mater, boje se ratovanja, a hoće da dobiju zemlju bez krvi. Oni, fukare jedne kažu da imaju pravo na Dalmaciju. Jeste, dobiće, ali kurac! Jel tako? A zar mi nenamo pravo na Trst, Istru i druge naše krajeve?! Pa dabome da imamo! Sada se prave prijatelji, a sutra bi napali nas, kurve jedne! Jel vam je to jasno! Jebo im pas mater, samo neka dođu, poslaćemo ih u pizdu materinu! DRUGO! Mi, Južni Sloveni, bili smo i jesmo najbolji vojnici Evrope. Jel tako? Dabome da je tako i tako treba da bude! Musolini je dosta učinio za Italiju. On je mnogo dao Italijanima ali ih nikad neće načiniti hrabrima, makar im kurac dao, neće moći da im da srce junačko. Jel tako? Jel vam jasno? E drugo kažu Talijani. Oni vele: kod nas je sve motorizovano. Naši su mitraljezi FIAT, naši su tenkovi FIAT, naši su avioni FIAT i šta ja sve znam…. u pičku materinu. Znamo mi to, ali je u njih i srce FIAT, jebo ih sveti Jeronim na nebu. Samo ima jedno: oni nas ne znaju, pička im materina! Jel tako? Dabome, baš tako, i tako treba da bude. DRUGO: Hoće da nam budu kuratori, da garantuju naše granice, pizda njima materina! Talijani, i ko zna koji kurci – Nemci, Englezi, Francuzi, Japanci, Kinezi i drugi, pa čak i Društvo naroda! A šta se nas tiču njihove garancije, pizda im materina! Znamo mi šta su to garancije. Kurac garancije! Jebo im pas mater, garancijsku i kurvarsku. DRUGO: Svi vi znate da se naša vojska najbolje hrani. Jel tako? E, kad je tako, onda hrana treba da bude još sto puta bolja. Imamo kuvare, jebo im pas mater, još i ne valjaju. Pa dobro gde su ti kuvari, jebo im pas mater, svima odreda?! Dežurni, deder zovni mi kuvare, pizda im materina!... Pa dobro kuvari, jebo vas sveti Jeronim na nebu, poslaću vas sve da terate mitraljeze u brda, u pizdu materinu, pa da vidimo da li će hrana biti bolja i … Jebo vam pas mater kuvarsku! Jel tako? (Kuvar Trobec javlja se: Ali gospodine kapetane, iz griza se ne može skuvati…) KUŠ!!!! ništa te nisam pito! Marš u pizdu materinu! Jebo ti pas mater kuvarsku! Kad te raspizdim, pretvoriću te odma u mitraljez. DRUGO: Gde je tu onaj koga su ubile gaće? Aj tu je! E, baš tebe ću poslati na Talijane, jebo te metropolit! I ti si mi kurčev vojnik! Ubile te gaće?… Slušaj amo i šta se smeješ?... Svi vi znate da ima i drugih kojima se hoće naša zemlja, pizda ima materina! Eno, gore one ciganske kurve Mađari, kažu da im pripada Srem, Banat i Baranja. Pa dobro, pizda ima materina tatarska, što ne dođu da uzmu pola Slavonije i Hrvatske, jebali ih njihovi grofovi, jebo pas mater njima i Hortiju, i Telekiju i grofici Marici? DRUGO: Jel idete vi onako, preko noći malo u Domžale? A? Znam ja vas dobro. Sve ja znam, jel tako? E vidite, to ne sme tako da bude. U nas postoji preki sud, pa tu nema više šale. Odma te streljaju, jebo te faraon!... da li vi mislite tako?... Evo ide ti komandir negde (amo u pizdu materinu, vodnici šta ja znam gde, jebo ih Bog!; i onako ništa ne valjaju, podnarednici sede u kafani a vi u …Domžale. Pa ti sad lepo dođu Talijani, pizda im materina! Kako bi sve to izgledalo! I kako bi nas fino udesili…. majku im žicarošku! Pa to ne sme da bude. Jel vam jasno? Ne može to tako da bude kod nas da bude, kako je bilo kod Čeha. A jok… Eto i to su kurve koje se uopšte ne bore, nego samo polažu oružje, kukavice, jebo ima pas mater i njima? Pa evo i Poljaci, jebo ih sveti Jeronim, borili se… borili, a njihova gospoda ministri- tup! u avione, beže kurve avionima pravo u Pariz. Ništa manje u pizdu materinu, da tamo tobože vladaju, ali samo kome pička im majčina! U nas ne sme da bude tako i ne može da bude tako, naravno! DRUGO: Nije to sve što sam vam kazao. Ama vi svi znate, pa vi ste pametni ljudi. Išli po svetu i sigurno ste videli lepu varoš Temišvar? E vidite, kažu Rumuni, jebo ih Bog otac; «To je naše»! pa dobro sad, pička mu materina, šta je onda naše! Za koji smo krasni mi onda ovde i šta mi branimo, kad ništa nije naše?! Pizda im materina! Pa šta mi plaćamo toliko porez, kad je ovo tuđe?! Jel tako? Onda od nas neće dobiti niko ništa! Daćemo ima kurac tvrd, i to tvrd za mnogo godina. Neka dođu, ako su junaci a mi ćemo s njima pravo u pizdu materinu, preko Drave i Save, pa makar svi izginuli! Jel tako? Jel vam jasno?! E pa dabome da jeste, jer drukčije ne može ne može i nesme da bude! NARAVNO! A sad vodniče, daj ljudima voljno! (Zbog mogućnosti napada fašističke Italije na Jugoslaviju, meseca maja 1940 izvedena je delimična mobilizacija jugoslovenske vojske s koncentracijom trupa u Sloveniji. Smotri borbene spremnosti prisustvovali su i strani vojni atašei i novinari. Prilikom obilaska niže navedenog puka, stenografisan je govor kapetana Đuraškovića održan vojnicima, sačuvan u Arhivi SANU (A-38-119-263). Kapetan je poginuo tokom Drugog svetskog rata.) Iz rukopisa knjige o besedništvu (Tekst je u izvorniku na Srpskom jezika pa sam mislio da bi bila prava šteta prevoditi ga! op; Sed) |
Martina vjera
|
_______________________________________________________ Utkano u brda, malo selo zguranih kamenih kuća pokrivenih kupom i sjetom stoljeća u svojim uličicama prelo je priče i legende ljubomorno ih skrivajući od ušiju nezvanih. Neke od tih legendi pričao mi je djed, a njemu njegov. - Pa ako je - kaže,-… on lagao, onda i ja tebe lažem.- sa smješkom i cigaretom u ustima smotanom kako valja reče djed ispod kačketa u hladu naše smokve. Vraćali smo se iz vrta sa sepetom punim pomidora i kukumara što nam je baka naručila. Već se bližio jedanaesti sat i vrućina će uskoro postati neizdrživa. Ona od koje titra zrak i utroba. S mora je vjetar donosio slani miris i kakvo takvo osvježenje pa smo koristili priliku malo još biti vani. Oko podne bolje je biti u nekoj dubokoj izbi uz hladnu bevadnu. Jedino glupi turisti plaze okolo reš pečeni , a Neumljani se ne mogaše načuditi toj ludosti i neobziru. -Moj bože, ludih ljudi!- rekla je moja baka brišući ruke o crnu travercu. -Po ovom zvizdanu božjem oni hode goli ko od majke rođeni! Imali više igdje pameti!?….c c c c ! -čudila se majka moje majke vrsna švelja i prelja, kuharica i domaćica. Žena koja je pravila sir, spremala i solila ribu, sumporirala smokve, brala i nizala duhan, a navečer vezla prekrasne đilete srebrnim konce na ponos svakih leđa na kojima će osvanuti na nekoj smotri folklora u Čapljini ili Mostaru. Djed je prekori -Idi stara u kuću. Šta ti znaš beno jedna. Turisti nose novce. Imaju mali takulin u gaćama pa sve plaćaju markama i dolarima.- Znao je djed što govori. Već je treću demijanu vina prodao turistima po bezobrazno previsokoj cijeni i zadruzi se ubrzo raspitao po koliko mijenjaju stranu valutu u banci. Sjedio je djed na trijemu pod odrinom loze penjačice i gledao u zasljepljujućim blještavilom okupanu cestu po kojoj je titrao zrak vreo i suh od podnevne jare. -Faljen Isus i Marija!- pozdravi djed Dum Đuru Puticu koji je na svom magarcu čvrsto stupao prema Radežu gdje je imao obaviti službu božju.-Uvijek budi hvaljen , moj Niko! Kako u tebe čeljad?- Dobro su mi svi ,fala Bogu!- reče djed. Neka Bogu hvala.-Odgovori Dum Đuro i isprati pogledom moga djeda, njegova vršnjaka. Umro je jučer neki Vide Bačić pa je pokojnika trebalo ispratiti kako bog zapovijeda, a dum Đuro je bez izuzetka išao svakome i u naj udaljenija i naj zabačenija sela. Još smo ga dugo vidjeli u daljini kad je skrenuo s asfata na kameni put koji je nekoć bila Napoleonova cesta zvana Luizijana pa uz oštu strminu potjera magarca uzbrdo prema Radežu, gnijezdu orlova u vrletima. Baka je prebirala krunicu u ruci. -Dum Đuro je svetac, moj stari.-reče baka djedu. -Išćero je iz neke djevojke vraga onomadne u Gradcu. Kažu da se osam puta onesvjestio!- Djed je slušao s podsmjehom bakinu priču ne govoreći ništa samo me gurkao laktom. -Šta? Ti ne vjeruješ!?- baka ga je prijekorno gledala. -Ti , baba, stvarno lupaš ko Martin po praznoj slami!- reče djed ne mogavši više skrivati smjeh. -Ko ti je te gluposti napričo?- -Stavio joj je križ pod jastuk i molio skoro deset sati. Njena mi tetka Bogojuša pričala i kune se žena djecom svojom da je to živa istina!- Uporna bijaše baka Baćinka kao vjera njena tvrda. -Ajde luda ženo, ne pomaže drvo od barke, nego vjera u Marte!- Ručali smo u tišini. samo sam često mlatarao rukama tjerajući muhe i bacao komadiće kaštradine pod stol Medi koji je zahvalno polizao sve što bi mu bacio. Nakon ručka djed polako i obredno smota duhan i zapali uživajući u blagoj aromi flora, naj boljeg hercegovačkog duhana. I ja sam valjda tada s njim udisao opojne mirise pa i danas pušim kao neki vječni podsjetnik odakle sam i što sam. Kad je baka pokupila suđe mi smo i dalje sjedili šuteći. Nije mi bilo dosadno. Uvijek sam imao Medu kao rezervu za igru, ali je bilo toliko vruće da je bilo naj pametnije mirovati u hladu loze. -Djede. Što znači to: "Ne pomaže drvo od barke, nego vjera u Marte."? On me pogleda i nasmješi se. -Pametnjakoviću! kako si to zapamtio?- djed Niko volio je pričati priče. otpuhne gust oblak dima koji ga ujede za oko. Bila, kažu neka mlada žena Marta koja nije mogla roditi. Sve je ona pokušavala. Išla po bolnicama, od doktora do doktora ali joj ni jedan nije mogao pomoći. Babe su joj spravljale kojekakve napitke, te od ove trave te od one, ali sve utaman! Onda joj je naša tetka Roza rekla, to je bila jako pametna žena, kako bi joj mogle pomoći moći Svetog križa iz Jeruzalema. Mislila Marta kako do toga doći pa se namisli poći u Ston odakle idu brodovi po bijelom svijetu. Skupila sirota, svu svoju ušteđevinu pa se upitila preko Meteriza pješice do Stona ima dvanaest kilometara preko brda. Kad je došla tamo, u luci privezan brod koji samo što nije krenuo. Neki mornari iz našeg kraja prepoznaju je i lijepo se pozdraviše, pa im Marta reče svoju nevolju i dadne im sve one novce da joj donesu komadić križa isusova iz Jeruzalema. Ili su se sažalili ili ih pohlepa ponese, uzeše mornari one novce i čvrsto obećaše Marti da se bez komadića svetog križa neće vratiti. Prođe šest mjeseci, pa i skoro godina. Vraćao se onaj brod s plovidbe nakrcan svakakvom čudnom i vrijednom robom s istočnog Mediterana. Veseli mornari ne mogaše dočekati da stupe na tlo sretni što su kod kuće pregorjeli od čežnje i teškog mornarskog života. Kad na doku čeka Marta. Mirna, lijepa i visoka. Ustreptala od isčekivanja i nadanja. Ugleda je jedan od mornara koji je bio kad su uzeli novce, dali svečano obećanje i veselo sve popili u prvoj luci na Otrantu. Što sad? Dosjeti se jedan od njih pa džepnim nožem odkoli komad drvene oplate broda koliko je iver. ne veći od malog prsta. umota lijepo u maramicu i stavi u neku škatuljicu od kubanskih cigara kakvih je bilo sila na brodu. Kad su pristali svečano joj uručiše škatuljicu na kojoj je pisalo "Havana Mild" i poželješe joj puno sreće. Marta je bila van sebe od sreće pa istim onim putem vrati se kući preko brda. Za deset mjeseci rodila je Marta zdrava i lijepog sina. i Dala mu ime Kristo.- Djed prestane pričati gledajući moju reakciju. Ja sam samo blejio ko tele u šarena vrata. -A djede, kako je rodila kad nije mogla prije?- upitah. djed se od srca nasmije i pomilujeme svojom grubom seljačkom rukom po kosi . -Znaćeš, moj plavušane, kad narasteš.- ____________________________________________________________ |
Neobični susret
 Hodio Sveti Ante Hercegovinom. Teške mu noge uzbrdo izgrebale ljute drače, a znoj ga oblio pod habitom. Jedino kvrgavi drenov štap podupirao je svečevo tijelo u ovoj surovini i opojni miris vrijesa i pelina tješio ga.čččččččččččččččččččččččččččččččč bez kraja i stanke cvrčci su mu pjevali ljubave dozive svojim malenim draganama u propuklo podne, pa se zemlja kao šipak razprsla na sve strane kud pogled seže; i da neimaše Ante tolike vjere u Boga jedinoga, tko zna kako bi se nosio s ovom surovom i suhom zemljom golubije plavih brda. Ne bi Hercegova ponosna zemlja iza Huma bila što je kad ne bi imala opasnosti koje kušaju. Na jednom sedlu, tik ispod kržljave oskoruše Naiđe Ante na čudan prizor. Crnokruga pričepio kamen a on se uvija, sikće, psiče i jezikom palaca u ljutoj muci i strahu bliske smrti kao i svaki smrtni stvor. Stade svetac na pristojnoj udaljenosti od zmije pa ga gleda ne znavši što mu je činiti. Uvija se crnokrug a na mjestu gdje ga nagnječi kamen tanka porezotina iz koje jedva vidno curi grimiz. U očaju bliskog kraja progovori crnokrug:- Pomozi mi,Sveti Ante! Nedaj da ovako bijedno skončam. Ni ja to nisam zaslužio!- Ante ga je gledao u nevjerici skamenjen od iznenađenja i prepasti. To mene Gospodin iskušava.- pomisli Ante nemajući drugih odgovora na svoje goleme dvojbe. Sad mu znoj poteče jače, ali niz dlanove. -O, nesretni stvore! kako da ti pomognem! Zmija si ! Ugrist ćeš me! Ako se to dogodi ni meni spasa neće biti.- Crnokrug je posljednjim snagama pokušavao izvući skrhani rep, pa lagano klonu. -Molim ti se, pomozi mi! -ispusti zmija neki čudan, ljudski vapaj. Obećavam, neću te ugristi ako me oslobodiš moje nevolje!- Pomisli svetac, dobar kakav je bio cijeloga života, kako je i crnokrug božje stvorenje na zemlji. Iako ga Nečastivi svojata, ipak crnokrug guta miševe, koji jedu u trudu i muci uzgojenu ljetinu. -Valjda i on ima neku svoju ulogu na ovom svijetu!- Pomisli Sveti Ante i podiže kamen pažljivo nadvladavši strah. -Tko sam , mali ja, da ti sudim!- Reče svetac kad je oslobodio zmiju. -Idi sad.- reče dobri Ante a crnokrug kao munja iz oblaka u treptaju oka suknu kao srebrni bič i ugrize ga za zapešće. Oštar bol i trag krvi ukoči nesretnog sveca i in pokleknu zaprepašten i izdan. -Nesretna živino! Zašto me ugrize kad sam ti spasio život? Obećala si da nećeš!- Crnokrug lagano podigne svoju trokutastu glavu s roščićem na nosu i zagleda se u čovjeka netrepćućim očima od lomljenog jantara. -To je zato da znaš koliko su ti zahvalni oni kojima pomažeš!- Sjedio je Sveti Ante na kamenu pod kržljavom oskorušom razmišljajući o bitku i životu. Ne mogaše dokučiti odgovore. Jedino što mu pade na pamet bijaše da isisa otrov. Kad ga je isisao, pljune na zemlju i na tom mjestu naraste biljka koja je obilježila Hercegovinu dovijeka. Imala je ta biljka zajednička svojstva. Blagost Sveca i otrov zmije. Narastao je prvi struk duhana. ččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččččč |
 Jon Snow u odori crne garde  ..........Duh............(Po Erchamionovoj narudžbi!)   Edard Stark - kraljevski namjesnikDa, naravno. Ovo ipak nije u potpunosti crtež rukom. Osnova je, ali sam ga dorađivao u Photoshopu 7. Vrlo mučno i teško. samo mišem! Asti 100! kažu Dalmatinci, je to zajebano! Prvu stvar koju ću si priuštiti bit će Vacom-ova interaktivna ploča za crtanje. E, to će biti posao!..........................................radujem se već sad!-----JUPIIII! |
03.05.2006., srijeda
BRESLOVSKA JESEN
  Evo upravo sam završio jednu priču. Čitajte i uživajte! BRESLOVSKA JESEN Krasna rumena jesen preljevala se bogatstvom preko Breslovskih polja i vinograda, pa bi se čovjeku učinilo kako ni u raju ne bi trebalo biti bolje.Voćnjaci prštaše bojama i plodovima dok su marljivi seljaci prinosili darove u hram svoje Gospe od Jezera zahvaljujući joj na obilnoj berbi. Ingold Sarval, trgovac te je godine imao prihode, čini se ravne kneževskim. Njegova trgovačka radnja, pogotovo nakon proširenja, radila je gotovo od zore do sumraka, a marljivi njegovi trgovci, kalfe i pomoćnici padali su od umora na kraju dana. Volio je Ingold Sarval zlatne grivne. Njihov zvuk mu je ulijevao sigurnost i neku mladenačku drsku snagu koju ne osjeti već desetljeće teških i posnih godina. No jOš veću sreću i zadovoljstvo imao je stari trgovac u svojoj mladoj i ljupkoj ženi koju je držao svojim naj većim postignućem u životu i pored golemog imutka kojeg je posjedovao. Larisja bijaše njegova žudnja, sreća i radost. Njegova strepnja i strah bijahu također potekli od te žene kojoj nije bilo ravne u cijelom Agediru. Mnogi su se za njom okretali. Plemići i prosti puk. Muškarci su je obožavali a žene joj zavidjele na ljepoti i bogatstvu. No samo neki od njih su se probili do njenog srca. Ljubomora je bila Ingoldov jedini grijeh; i čini se kako ga je to izjedalo više nego kostobolja u starim udovima. Stalno je pazio da je ne izgubi iz vida ni trenutka i uvijek je morao znati gdje je i što radi. To je kreposnu Larisiju izjedalo kao neka rana kojoj nema lijeka. Zbog toga njezin život bio je nešto malo više od običnog sramotnog ropstva. Ponad sve te njene nevolje stari trgovac u postelji je bio nemoćnik koji bi jedva uspio i sebe zadovoljiti svaki deseti put, a kamoli još mladu i jedru ždrebicu sposobnu usrećiti tucet mladića u kratko vrijeme i bez imalo umora. Odluči tako Larisja prekinuti svoj prisilni nemrs i udovoljiti svome, vatrom ispunjenom kotliću koji je zahtijevao svoje gorivo. Na bilo koji način! Oko joj zapne za mladog kiparskog pomoćnika Stanela. Nevisoka roda, ali bogato obdarenog od Božice svime što mladić treba imati. Vitak i visok, lijepog lica i ruku k tome preplanuo od rada vani; bio joj je jednostavno neodoljiv. Povrh svega bijaše Stanel dobre i mirne naravi veseo i uljudan što joj je još više potpirivalo strast. Njegov naj veći takmac bio je Vitez Hardrum pl. Cerdado od Veligrada, zgodna pustahija bijelih zubi, divlje crne kose i ulaštenih čizama. Po cijelom Agediru poznat ljubavnik mnogih uglednih dama i djevojaka. Ne jednom morao je on svoja djela pravdati mačem u dvoboju iz kojih je izlazio kao pobjednik; a time i pravednik. Sada već nitko se nije ni usuđivao izazvati ga na megdan, nego su svoju sramotu gutali u tišini misleći kako je bolje biti malo osramoćen nego pod ledinom. Taj Hardrum navaljivao je na gospu Larisju kad god mu se za to pružila prilika. obasipao je poklonima i stihovima koje je masno plaćao trubadurima koji su mu o njoj pjevali do zore u krčmama Breslova na zabavu puka i plemstva. Nije gospa Larisja bila nesklona razmetljivom vitezu koliko je držala nepriličnim njegovo glasno izražavanje naklonosti prema njoj svuda i u svakoj prilici. Što zbog ljubomornog muža; što zbog drugih ljudi. I pored Ingoldove pažljive prismotre, nije se moglo baš sve predvidjeti. Jednog kišnog dana iz kneževa dvora dođe glasnik s molbom Ingoldu Sarvalu da izvoli doći do kneza pomoći mu oko obračuna poreza i sređivanja knjiga u koje se; to je svatko znao; Ingold razumije bolje od ikoga u Agediru. -No, što se mora…- reče Trgovac skrivajući ljutnju držeći je neprimjerenom njegovom statusu i računajući koliki će biti iznos naknade knezu za ovu uslugu koja mu je pomrsila poslovne planove za nekoliko dana. Obazriv i proračunat kakav je bio, nehtjede ništa prepustiti slučaju, nego zamoli glasnika da mu dade par ura vremena da posvršave neke neodložne poslove, pa će doći predvečer do Gospodara na službu kako je i obećao. Glasnik odjuri na konju prema kneževu dvoru kroz vrevu ulica, a trgovac već počne pakirati potrebne stvari svojoj gospi. -Kamo idem?- upita Larisja. -Na selo.- Reče Ingold. Imali su na selu nedaleko Breslova ljupko imanje okrunjeno voćnjacima i maslinicima koje im je služilo za ljetni odmor od gradske gužve. Namislio se trgovac kako će mu mlada i lijepa žena biti na sigurnom dok se on ne vrati s neodgodiva posla kod Gospodara. -Podalje od onih uspaljenih gizdelana koji samo vrebaju priliku!-mislio je nadzirući sluge koji su tovarili tešku hrastovu škrinju gospođinih haljina na kola za put. Tako je gospa Larisja otišla na ladanje, a njezin ljubomorni muž na posao kojem se i nije baš veselio. Ingold obuče svoju najbolju tuniku od pliša boje crnog vina s dva reda pozlaćenih gumba kanivši pokazati knezu kako je on ipak jedan od naj uglednijih Breslovljana. Ogrne se vunenim kaputom porubljenim nercom. Bilo je prohladno, a njegova kostobolja nije baš najbolje podnosila promjene i vlagu poslije ovakve kiše. Uzjaše svog riđana i krenu prema dvoru na vrhu brijega ponad grada sad posve siguran da je ženu smjestio na sigurno i neće morati brinuti cijelo vrijeme. Sad je i Larisja vidjela priliku pa je prije nego je krenula na selo po svojoj vjernoj sluškinji poslala pisamce kiparskom pomoćniku Stanelu da joj dođe u pohode i da joj prikrati puste seoske dane. On iz uljudnosti ne mogaše odbiti tako ljubazan poziv potpuno svjestan opasnosti kojoj se izlaže, pa pohita na selo u društvo prelijepe trgovčeve žene željne ljubavi i utjehe. No nije samo on hitao na selo! Nedugo za njim krene i vitez Hardrum na svom prevelikom bojnom konju zadovoljiti svoju čežnju i ispuniti obećanje svečano dato gospi Larisji od prije nekoliko mjeseci. Dok je mladi Stanel upravo odmarao pored mirisne i raskošne Larisje zadovoljivši je po drugi put, začu se topot kopita pred seoskim imanjem Sarvalovih na drvenom trijemu koji je sav škripao od tereta bojnog konja s kojeg veselo skoči vitez Hardrum privezavši ga za oluk i bez kucanja uleti u predvorje puno zbunjenih sluškinja. Sada počešljan, namirisan i u najljepšoj odori ustrča uza stube prema odajame svoje čežnje. Larisja se uznemiri jer su joj se planovi poremetili i neplanirano otišli u neželjenom pravcu pa brže bolje Mladog Stanela nagura u onu hrastovu škrinju koju je ponijela za svoju garderobu. Upravo u trenutku kad je uletio Vitez na vrata sa onim ljubavnim žarom u očima koji ne trpi -Ne- kao odgovor. Njihova strast mogla je probuditi mrtve! Mogla je pokrenuti neki novi osvajački pohod, a da je proizvodila svjetlost, bilo bi to novo malo Sunce! Mladić u hrastovu kovčegu nije se ni smio buniti, jer tu nije ni trebao biti; nego bijaše sretan što je još živ i neozlijeđen. Za to vrijeme na dvoru Knez je napravio stanku u vođenju knjiga kako bi obilno objedovao. Na kraju krajeva: -Nitko ne bi trebao gladan raditi. Posebno ove dosadne i zamorne račune!- govorio je. I dok je knez organizirao objed veličine omanjih svatova, Ingold ga zamoli da se udalji na kratko samo da provjeri kako mu je žena i odmah se vraća nakon večere. Knez mu to velikodušno odobri pripomenuvši kako je šteta pustiti jaretinu da se hladi i da će mu ipak ostaviti njegov dio večere na toplome. Ingold se zahvali i nakloni pa pojuri, koliko mu je to zdravlje dozvoljavalo, na svoje imanje izvan grada samo da se uvjeri kako mu je Larisja na sigurnom. Biješe ouzet nekom neodređenom strepnjom. S njim su pošle i kneževi lučonoše kako bi osvijetlili put bakljama da se starac može snaći u mraku i da se uspije sretno vratiti na dvor bez posljedica. Kad se približio imanju u pol ljubavnog grča, znojna gospa Larisja spazi one luči u daljini preko dlakavog Hardrumovog ramena i ugleda svoga supruga između dvojice mrkih oružnika. Skoči na noge lagane i baci odjeću Hardrumu jer nije bilo vremena nikakvom objašnjavanju, pa mu reče kad izađe van neka maše bodežom i bijesno viče: -Gdje je! Mali podlac hulja i nitkov! Kad ga uhvatim grlo ću mu prerezati!- Hardrum nije shvaćao zašto to treba činiti, no nije bilo vremena za gubljenje. Reče mu gospa da govori samo to pred njenim mužem što ljuće može i neka se nikako ne zadržava ni trenutka duže. Posluša vitez gospu Larisju i onako zajapuren , što od ljutnje što se njen muž vratio a što od ljubavnog plama, strča niza stube glasno proklinjući i prijeteći "Malom zlikovcu" mašući srebrnim bodežom. Istrča iz kuće i pope se na konja pred preneraženim Ingoldom s bodežom u ruci. Pokušao ga je trgovac upitati o kakvoj se nevolji radi , ali je Hardrum već odmaglio na svom bojnom ždrijepcu kojega njihovi konji nisu ni mogli sustići. Trgovac, vidno potresen i uznemiren, pođe u odaje svoje supruge preplavljen sve samim crnim slutnjama. Razveseli se kad je vidje živu i čitavu pa je upita za objašnjenje ovih neugodnih događaja. -Moj gospodaru!- hineći strah poče mu objašnjavati Larisja…- Gospodar Hardrum je progonio nekog nesretnog mladića koji je bježao pred ljutom oštricom! Što sam mogla nego sakriti nesretnika od pogibelji. -i još k tome doda… -Da ga je srditi vitez našao, sigurno bi ga pogubio pred mojim očima na sred ove kuće! U takvom je gnjevu ušao!- S tim se i trgovac Ingold lako složio, pogotovo kad je vidio izraz vitezova lica s bodežom u ruci. -A gdje je sad taj mladić? upita trgovac. -Tu je moj gospodaru. U škrinju sam ga sakrila, nesretnika.- Ingold podiže teški hrastov poklopac i ugleda doista preplašenog i blijedog kiparskog pomoćnika koji je drhtao kao gol na snijegu. -Izađi momče. Ništa ti se neće dogoditi!- Reče Ingold izvlačeći za ruku momka iz drvenog skrovišta. -Dobro si učinila ženo, što nisi dozvolila prolijevanje krvi u našoj kući. Te svoje razmirice bi oni trebali rješavati na nekom drugom mjestu. Samo bi nam navukli nevolje.- obzirno primjeti stari trgovac. -Ali, reci mi, mladiću, zašto te je onaj vitez progonio?- Ovaj odmahne glavom još uvijek blijed- Ne znam gospodaru! Vjerojatno me je s nekim zamijenio! Kunem se bogovima da mu nisam ništa nažao učinio!-gradio se nevještim Stanel već čuvši Larisjinu priču- Sama Gospa od Jezera zna što je ovaj imao na umu kad me je potjerao u nemili bijeg. Nije mi dao vremena ni da se opravdam! Jedino me je vaša plemenita gospođa, pruživši mi utočište, spasila od sigurne smrti!- Tako je mladić otišao kući , vitez spasio obraz bez dvoboja, gospa Larisja dobila ono za čim je čeznula, a trgovac Ingold Sarval se uvjerio kako i nije sve tako crno kako je on predmnijevao. Snažno i toplo zagrli svoju mladu suprugu - Ponosim se tobom.- reče iskreno pored kamina iznad kojeg su bili rogovi jelena kapitalca na kojem bi mu pozavidjeli svi lovci Agedira. _____________________________________________________________________________ |
