nedavno sam dobio kritiku kako pišem arhaično. Kažu kao sve zvuči kao Ivana Brlić Mažuranić! Nisam znao da tako zvuči. sad sam napisao jednu digresiju od mog načina pisanja , što'no kažu "suvremenog" stila pa me zanima vaše mišljenje. Ovako nisam do sad pisao pa mi oprostite ako vam se ne svidi....
Dakle ovako...
Priča sedma…..
Jednom se živi…
Novi trgovački centar izgledao je kao set za neki znanstveno-fantastični film. Svjetlo sa svih stana ga je ubijalo a gužva baba s kolicima život mu učini neizdrživim da ga trenutno zabolje iza očiju. Bilo ga je stid jer se nije snalazio u svijetu u kojem vaga automatski izbaci cijenu na naljepnici koju onda moraš sam naljepiti na vrećicu luka. Izgubio se među gondolama. Sad mu se učini da je vidio čokolade i kekse ali se više nije mogao sjetiti gdje. Oko njega je bilo samo vino. Vino dokle ti oko seže. Samo vino, nigdje crnih očiju iz pjesme. Ruke mu se počeše znojiti u panici i stiskati sivu dršku kolica. Što je više jurio oko gondola, to se manje snalazio i svijest mu se sužavala do točke u kojoj je mogao brojati svoje otkucaje srca.
Neka žena je umirivala klinca koji je dobio histerični napad jer mu nije htjela kupiti neki njegov slatkiš. Mališan je s grimasom na licu gledao u njega moleći za pomoć. On mu samo pomirljivo slegne ramenima ne mogavši ni sebe smiriti -Tako ti je sa ženama prijatelju, cijeli život! Nedaju pa nedaju!- pomisli u jednom trenutku lucidnosti pa izbije svojim škripavim vozilom na sredinu glavne ceste kroz centar bombardiran cijenama, natpisima i neljubaznim trgovkinjama obučenima ko kretenkuše u narančasto i sivo s borosanama na nogama. Samo im je debeli palac virio iz borosana i on se nasmije jer ga je to podsjetilo na glavić.
Konačno dođe do babilonske kule kozmetičkih preparata i pogledom pomno i temeljito pregleda svaki detalj. Tu izgubi gotovo deset minuta u ugodnom razgledanju tražeći jebene britvice. Nađe trideset i šest vrsta, ali kako to inače hoće; nema onih koje pašu u njegov aparat. Htio je srušiti cijelu kulu nemorala babilonskog u pravednom božjem gnjevu.- Pizda vam materina!- tiho opsuje sve dobavljače jebenih britvica na svijetu znajući da njihovu smrdljivu jednu plaću neće zaraditi još za godinu dana. Uzme paketić jednokratnih. onih što čupaju za jednu kunu komad. Iznerviran i nesiguran krene prema blagajni. Tada utvrdi da blagajnu nigdje ne vidi.
- Oprostite gospođo, a gdje su blagajne?- naivno upita veteranku šopingoholčarstva koja se samo sažaljivo nasmješi kao retardiranom djetetu.
-Mladiću pa to je bar lako!(Očito je sve muške ispod četrdeset zvala -mladiću-) Slijedite samo narančaste linije na podu!- pokaže mu ona debele narančaste lajsne pod nogama već izlizane od đonova. -Hvala .- reče -Vrlo ste ljubazni-... doda uz nešto što je trebalo biti smješak i pođe pratiti onu narančastu crtu.
-Gledajući u crtu ugleda neku zelenu digresiju koja ga ubode u oko svojom privlačnom formom. Podigne pogled i ugleda ljepoticu u visokim zelenim čizmama ukusno sparenim sa toplim smeđim i svježe zelenim detaljima jesenje kolekcije. -Oh! - uzdahnu ona vidno uznemirena pa mu plačljivim glasom protunjka- Možete li mi pomoći a da se jako ne osramotim? Izgubila sam se i prvi put sam ovdje, pa se još ne snalazim. -On nije mogao vjerovati svojim ušima. Ni očima. -Naravno gospođice! Evo pratite me i ja ću vas izvući odavde. Naravno, nije joj rekao da gleda u šalabahter na podu. Ona se i dalje opravdavala. -Ma ja inače obožavam kupovinu , znate ali mi je danas jako loš dan….- shvati da je nepristojno neznancu objašnjavati da je samo tuka i da se inače loše snalazi u životu kao i u prostoru. - Ne biste vjerovali, ali ja sam arhitekt i trebao bih se savršeno snalaziti u prostoru!-( Valjda zbog tog ni ne radim u struci! pomisli…) nasmiju se oboje.
- Gle, eno blagajna!- to je podviknuo nekako, puno veselije nego što je trebao tako da su ga svi u krugu od deset metara pogledali. Osjećao se kao da spašava jebenog vojnika Rajana, a i on s njim bio spašen.
Stavi kilogram luka, šampinjone i britvice na tekuću traku Enterprisea koji je vučnom zrakom doveo povrće do bezlične Klingonke. Klingonka ga ne udostoji pogleda jer je napravio manje od 300 kuna ceha i neće dobiti sretne markice za neku nagradnu igru. Izrazom lica napuljskog mastifa s narančastim ovratnikom upita: -Imate našu karticu? - Ne odgovori on nimalo se ne kajući zbog toga -Plaćam gotovinom.- reče vadeći novčanik.
Nekim čudom ljupka Izgubljena još je bila s njim. Ona je nosila neke trice s kozmetike.
Kad su konačno izašli iza blagajne osjećao se kao maskirani Mosadov agent u Iranu kojeg su upravo propustili kroz roentgen na avion za Tel Aviv bez zaustavljanja.
Ljupko lišce djevojke mu ponovo vrati izgubljeno samo pouzdanje. A onda iz nje provali bujica nekontroliranih riječi koja ga zbuni i posrami. Tu i tamo pokušao je pustiti kakav zvuk , no to su bili bijedni pokušaji tipa: -d-da, naravno, zaista… nisam… o pa to je krasno.. da….da … imam…Vectru ..da..
Na izlazu iz trgovačkog centra on ponovno udahne zrak punim plućima kao kosmonaut koji se nakon šest mjeseci u orbiti vratio na zemlju. Doista je mogao prepoznati taj osjećaj.
-Ja sam Jasmina.- zaskoči ga ona pruživši malu njegovanu ruku. - ja sam Danijel.-
-Evo ako ste raspoloženi , možemo ovdje na kavu - pokaže ona preuzevši inicijativu na mali bistro u sklopu trgovačkog centra koji je mamio svojom čistoćom i velikim svijetlim šajbama punim filadendrona.
Moram priznati- reče -…da mi stvarno treba velika Nesica da dođem sebi- Njezin osmijeh je bio jedan od onih koji razoružavaju vojske.
-Znate ja nisam odavde, pa se još teško snalazim.Ovaj mi lokal izgleda pristojno- reče Jasmina spremajući glomazna kolica vadeći svojih pet kuna iz malog aparatići na dršci.
Uskoro su sjedili uz veliki svijetli prozor zaklonjeni filadendronom i venecijanerom koji je na njenim grudima ispisivao izobate svjetla i sjene tako ih ističući kao pojaseve dina u pustinji. Danijel se prene uhvativši sebe kako bulji blesavo pa skrene pogled na konobara naručivši spasonosnu tekućinu. Bila je prelijepa, sad kad ju je malo detaljnije pogledao. Nije imala više od dvadesetpet, možda koju više. Imala je kosu … smeđu, recimo, pa s nešto plave, lisičje narančaste …svakakvih boja, ustvari, je tu bilo. Kažu žene da su to pramenovi. Ipak je to sve skupa, nekako izgledalo odlično, mada je sumnjao da je baš tako htjela. Počeše neki razgovor tipa: ja radim ovdje, vi tamo, što ste po struci..apsolventica… nevažno. Nesica je bila važna u kombinaciji s ugodnim pogledom. Čak ga je i onaj grč panike na dnu žerluca od maloprije savim popustio zamjenjen ugodnom tvrdoćom i opet je bio veliki zavodnik. Govorio je dubljim glasom nego obično. Ona se smijala, izgleda, više nego obično. Uvježbanim pokretom izvadi malo ogledalo i popravi šminku malim prstom u kutu oka razjapivši lijepa puna usta.
-Oprostite, moram telefonirati.- reče -Danijel kimne glavom s onim bedastim izrazom na licu koji ne bi želio vidjeti u ogledalu.
Ona izvadi mali bordo-telefončić i praveći se da ne čuje dobro, izađe na vrata bistroa.
-Ćao……ja sam …..Ej Darija! ….tu sam pred trgovačkim….ej moram ti pričati…. da vidiš frajera, jebote! tu sam s njim na kavi…. da ….pa unutra da…. jebote što je sladak , popizdiću! Moram ga ćopit pa makar crkla! Prosjed je a izgleda mlad. …ma šta znam! možda trideset tri…pet….da da…. ima dupe ko tamburu jebote!.... sav je ko bombonjera…. ne znam kad ću doći. …nije bitno… uzela sam ti kremu…. ma da… onu ….Qten pa donijet ću ti ima vremena….ajd bog…. čeka me…. pričat ću ti sve….. ćao mala!.
Uđe nazad i sjedne prekriživši noge, a koljeno joj prijeđe iznad rub stola iako stolice nisu uopće bile niske.
-Ma samo sam se javila cimerici da se ne brine gdje sam. - reče i zapali neku bijelu dugu cigaretu.
Dugo su pričali. Činilo se da se poznaju oduvijek. Otkrili su da je on u njenom gradu služio vojsku pa su pronašli hrpu mjesta na kojima su bili oboje u različito vrijeme. On neprimjetno pod stolom skine prsten pa otipka neki broj na mobitelu. Samo trenutak- reče i ustane pošavši prema staklenim vratima.
-Halo….bog…ja sam…. ej čuj….zvali su me iz firme. trebam otići srediti neke izvještaje štaja znam. Treba im za sutra ujutro hitno….. pa valjda su negdje zagubili crteže pa sad kukaju….pa znam …neću dugo….i onako mi pišu prekovremene , jebe mi se…. da ….ma neću dugo …ajd, bog….pusa, booog….
Spremajući telefon u džep pomisli- Jebiga, jednom se živi!-
Post je objavljen 31.05.2006. u 02:01 sati.