Gospodin Mihail Jezerski bio je malo poznat. Čak i u svome gradu. Prijatelji su ga od milja zvali "Rus" i "Profa". On je to mlako nijekao većinu svog života u rijetkim trenutcima kad je bio opušten i u društvu s ljudi s kojima je ispijao pivo i jeftinu votku u zadimljenom buffet-u na uglu cvjetne i Držićeve ulice. Ti njegovi prijatelji bijahu lokalni cugeri i propali umjetnici, radnici i penzići no činili su njegov mali svijet smislenim i toplim možda više nego obitelj za koju je držao da je pre zahtijevna i velika obveza.
Nitko od njegovih buffetskih pajdaša nije ustvari znao tko je on i odakle je. Možda je samo pronicava konobarica Ana mogla naslutiti da je stvarno Rus ili Ukrajinac po nekim finim nijansama naglaska koje je ona znala uhvatiti u govoru gospodina Mihaila. Pogotovo zato što je jedino ona bila trijezna, a i čitala je ljubavne romane u slobodno vrijeme i često je prekraćivala duge birtijske sate zamišljajući goste kao potencijalne junake njenih romana u kombinacijama s heoinama iz predgrađa.
U svakom pogledu gospodin Mihail bio je neuočljiv. Odjevao se u sivi ili bež kamgarn s uvijek čistim cipelama i kišobranom. na ruci nosio je veliki sat poput glavice luka marke "raketa" i uvijek ga je hvalio kao nepogrešivog. Radio je kažu, u nekom povijesnom institutu , ali nikada nije objavio ni jedno značajno djelo. Čak ni zapaženiji znanstveni rad. Pojavio se niotkuda ranih šezdesetih i na osnovu kvalifikacije dobio državni posao. Svejedno, zabavljao je prijatelje svojim prekrasnim pričama iz povijesti. Odjednom bi postao nešto više od onog neuglednog činovnika kojeg na ulici ni ne primjetite, čak ni kad vam se obrati iz kojeg razloga. Kad bi pričao povijesne priče bivao je, nekako veći i sjajnijih očiju zagledanih u daljine kroz koprene vremena i naslage minulih događaja. Znao je satima pripovijedati o boju Aleksandra kod Gaugamele ili o srazu Rusa na rijeci Kalki protiv Mongola u zimu 1241. Ponekad bi se razvila rasprava zašto je Hitler izgubio u Rusiji, a ponekad ih je samo zabavljao anegdotama iz života slavnih osoba. Ti su dani bili naj veseliji i "Korner" je bio prepun zdravog smijeha kao neko malo kazalište komedija.
Jednog dana nije došao u "Korner" kao što je to redovito činio godinama.
Ni sljedeća dva dana.
Kišilo je i kao da se sva voda ovog svijeta sljevala ulicama provincije. Ana je brisala flekave čaše, s linije je škripao Narodni radio a Mihailovi pajdaši su bili zabrinuti. Što mu se dogodilo? Kruška kaže da je vjerojatno prehlađen, no Čika Mija i Franjo poštar nisu baš bili bezbrižani. Samo je pijani "mujmun" Foka širio priču kako je Profa naš'o kakvu udovicu pa za njih više nema vremena. Brzo ga ušutkaše. Bilo bi naj bolje kad bi otišli k njemu vidjeti što je. Možda je ozbiljno bolestan, a oni tu okrenuli na zajebanciju.
Tako mala četa pravih prijatelja u rano kišno popodne pod kišobranima trčaše niz cvjetnu prema starim zgradama izgrađenima šezdesetih iz sredstava solidarnosti gdje je živio gospodin Mihail.
Utrčaše u oronuli ulaz i otresajući mokre kapute popeše se na prvi kat lijevo pred vrata na kojima je bio izgrebani natpis "M..ail Jez..sk."
Ding -dong! prvi put…Ding-dong! drugi treći i još koji put dok na susjedna vrata ne proviri sitna ženica s viklerima u sijedoj kosi i pepeljarama na očima. Ona im reče kako je bila hitna i kako su gospodina Jezerskog odnijeli na nosilima. "Kažu da je, siromak, pao u neku …komu. Skroz fini gospo'n. Tih i fin."
Dečki pristojno zahvališe i Čika Mijinim stojadinom, pravac- hitna.
Gospodina Mihaila su smjestili na odjel intenzivne njege.
Dečki se predstave kao prijatelji i u tom trenutku su imali stvarno dobro mišljenje o sebi i to rekoše onako, nekako ponosno i važno. Dežurni liječnik ih pusti a sestra ih uvede u sobu u kojoj je bio samo gospodin Mihail, njihov prijatelj.
Krem zidovi odavno ne krečeni, bijela posteljina i onaj karakterističan miris koji sve čini nestvarnim i sterilnim. Nije se micao. Samo je onaj stroj bipnuo povremeno javljajući kako je Mihail još s nama. Boca infuzije visila je na glavačke kao šišmiš i kapala dragocijenu tekućinu u Mihailov krvotok. Kateteri su mu je bili uvedeni na nekoliko mjesta..
-Jak je on.- reče dežurna sestra ...- Bori se već dva dana , ali doktor vjeruje kako će se izvući-.
* * *
Zvuk bojnog roga razlijegao se niz ravno blatnjavo polje posuto leševima ljudi i konja. Na crnom škopcu u krvavoj verižnoj košulji stajao je general potpuno miran i staložen. Samo je nemirna ruka stezala mač a oštri pogled šarao bojištem ponad rijeke. Lijevo krilo više se nije čulo. Iz pozadine su došle i posljednje pričuve, a i s njima ih bijaše žalosno malo. Vrela para izbijala mu je pod vratom ispod lanene košulje i uškrobljene kožnate surke. Znao je kako njegov primjer ljude vodi u borbu hrabrije i srčanije nego išta drugo.
-Stjegonošo!- podviknu kroz gusti korov brade i brkova već poderanim glasom. Dojaše štrkljav momčić na još štrkljavijoj kobili.
-Zapovijedajte, gospodaru. - Reče odlučno.
-Razvij stijeg. Neka vidi gamad da nas ima!- Na Vašu zapovijed, gospodaru!-
Magla je u bičevima plazila poljem a, lagani vjetar sjevera zaleprša svijetloplavom svilom umrljanom krvlju i blatom. S druge strane smrznute rijeke začu se grmljavina.
Grmljavina kopita bez i jednog ljudskog glas nadvije se nad rijeku kao golemi mračni orao. Strah i hrabrost bijahu isprepletenu u tjeskobnim dušama ljudi. General po tko zna koji put u zadnja tri dana podigne čelični mač u zrak i projaše ispred svojih ljudi. -Ne popuštajte! Ne razdvajajte redove! Ne obazirite se na mrtve! Danas i ovdje ćemo ih zaustaviti makar nam to bilo zadnje u životu! Danas će zapamtiti s kim su ratovali! Ne štedite nikoga je ni oni neće Vas! Bog Vas blagoslovio i vodio vašu ruku za pravednu stvar! Nije on bio veliki govornik, ali su mu ljudi beskrajno vjerovali i bijahu spremni i život položiti uz bok svoga generala.
Zaori se HURAA! iz tisuća grla.
Velik kao Dnjepar, snažan kao Ural i Tvrd kao Sibir; pomiren s Bogom i ljudima, Knez Jezerski je poveo svoje ljude u posljednji juriš.
Post je objavljen 18.05.2006. u 22:50 sati.