_______________________________________________________
Utkano u brda, malo selo zguranih kamenih kuća pokrivenih kupom i sjetom stoljeća u svojim uličicama prelo je priče i legende
ljubomorno ih skrivajući od ušiju nezvanih.
Neke od tih legendi pričao mi je djed, a njemu njegov. - Pa ako je - kaže,-… on lagao, onda i ja tebe lažem.- sa smješkom i cigaretom u ustima smotanom kako valja reče djed ispod kačketa u hladu naše smokve. Vraćali smo se iz vrta sa sepetom punim pomidora i kukumara što nam je baka naručila.
Već se bližio jedanaesti sat i vrućina će uskoro postati neizdrživa. Ona od koje titra zrak i utroba.
S mora je vjetar donosio slani miris i kakvo takvo osvježenje pa smo koristili priliku malo još biti vani. Oko podne bolje je biti u nekoj dubokoj izbi uz hladnu bevadnu. Jedino glupi turisti plaze okolo reš pečeni , a Neumljani se ne mogaše načuditi toj ludosti i neobziru.
-Moj bože, ludih ljudi!- rekla je moja baka brišući ruke o crnu travercu. -Po ovom zvizdanu božjem oni hode goli ko od majke rođeni! Imali više igdje pameti!?….c c c c ! -čudila se majka moje majke vrsna švelja i prelja, kuharica i domaćica. Žena koja je pravila sir, spremala i solila ribu, sumporirala smokve, brala i nizala duhan, a navečer vezla prekrasne đilete srebrnim konce na ponos svakih leđa na kojima će osvanuti na nekoj smotri folklora u Čapljini ili Mostaru.
Djed je prekori -Idi stara u kuću. Šta ti znaš beno jedna. Turisti nose novce. Imaju mali takulin u gaćama pa sve plaćaju markama i dolarima.- Znao je djed što govori. Već je treću demijanu vina prodao turistima po bezobrazno previsokoj cijeni i zadruzi se ubrzo raspitao po koliko mijenjaju stranu valutu u banci.
Sjedio je djed na trijemu pod odrinom loze penjačice i gledao u zasljepljujućim blještavilom okupanu cestu po kojoj je titrao zrak vreo i suh od podnevne jare.
-Faljen Isus i Marija!- pozdravi djed Dum Đuru Puticu koji je na svom magarcu čvrsto stupao prema Radežu gdje je imao obaviti službu božju.-Uvijek budi hvaljen , moj Niko! Kako u tebe čeljad?-
Dobro su mi svi ,fala Bogu!- reče djed. Neka Bogu hvala.-Odgovori Dum Đuro i isprati pogledom moga djeda, njegova vršnjaka. Umro je jučer neki Vide Bačić pa je pokojnika trebalo ispratiti kako bog zapovijeda, a dum Đuro je bez izuzetka išao svakome i u naj udaljenija i naj zabačenija sela.
Još smo ga dugo vidjeli u daljini kad je skrenuo s asfata na kameni put koji je nekoć bila Napoleonova cesta zvana Luizijana pa uz oštu strminu potjera magarca uzbrdo prema Radežu, gnijezdu orlova u vrletima.
Baka je prebirala krunicu u ruci. -Dum Đuro je svetac, moj stari.-reče baka djedu. -Išćero je iz neke djevojke vraga onomadne u Gradcu. Kažu da se osam puta onesvjestio!- Djed je slušao s podsmjehom bakinu priču ne govoreći ništa samo me gurkao laktom. -Šta? Ti ne vjeruješ!?- baka ga je prijekorno gledala.
-Ti , baba, stvarno lupaš ko Martin po praznoj slami!- reče djed ne mogavši više skrivati smjeh.
-Ko ti je te gluposti napričo?-
-Stavio joj je križ pod jastuk i molio skoro deset sati. Njena mi tetka Bogojuša pričala i kune se žena djecom svojom da je to živa istina!- Uporna bijaše baka Baćinka kao vjera njena tvrda.
-Ajde luda ženo, ne pomaže drvo od barke, nego vjera u Marte!-
Ručali smo u tišini. samo sam često mlatarao rukama tjerajući muhe i bacao komadiće kaštradine pod stol Medi koji je zahvalno polizao sve što bi mu bacio.
Nakon ručka djed polako i obredno smota duhan i zapali uživajući u blagoj aromi flora, naj boljeg hercegovačkog duhana.
I ja sam valjda tada s njim udisao opojne mirise pa i danas pušim kao neki vječni podsjetnik odakle sam i što sam.
Kad je baka pokupila suđe mi smo i dalje sjedili šuteći. Nije mi bilo dosadno. Uvijek sam imao Medu kao rezervu za igru, ali je bilo toliko vruće da je bilo naj pametnije mirovati u hladu loze.
-Djede. Što znači to: "Ne pomaže drvo od barke, nego vjera u Marte."?
On me pogleda i nasmješi se. -Pametnjakoviću! kako si to zapamtio?- djed Niko volio je pričati priče. otpuhne gust oblak dima koji ga ujede za oko.
Bila, kažu neka mlada žena Marta koja nije mogla roditi. Sve je ona pokušavala. Išla po bolnicama, od doktora do doktora ali joj ni jedan nije mogao pomoći. Babe su joj spravljale kojekakve napitke, te od ove trave te od one, ali sve utaman!
Onda joj je naša tetka Roza rekla, to je bila jako pametna žena, kako bi joj mogle pomoći moći Svetog križa iz Jeruzalema. Mislila Marta kako do toga doći pa se namisli poći u Ston odakle idu brodovi po bijelom svijetu. Skupila sirota, svu svoju ušteđevinu pa se upitila preko Meteriza pješice do Stona ima dvanaest kilometara preko brda.
Kad je došla tamo, u luci privezan brod koji samo što nije krenuo. Neki mornari iz našeg kraja prepoznaju je i lijepo se pozdraviše, pa im Marta reče svoju nevolju i dadne im sve one novce da joj donesu komadić križa isusova iz Jeruzalema. Ili su se sažalili ili ih pohlepa ponese, uzeše mornari one novce i čvrsto obećaše Marti da se bez komadića svetog križa neće vratiti.
Prođe šest mjeseci, pa i skoro godina. Vraćao se onaj brod s plovidbe nakrcan svakakvom čudnom i vrijednom robom s istočnog Mediterana. Veseli mornari ne mogaše dočekati da stupe na tlo sretni što su kod kuće pregorjeli od čežnje i teškog mornarskog života. Kad na doku čeka Marta. Mirna, lijepa i visoka. Ustreptala od isčekivanja i nadanja.
Ugleda je jedan od mornara koji je bio kad su uzeli novce, dali svečano obećanje i veselo sve popili u prvoj luci na Otrantu.
Što sad?
Dosjeti se jedan od njih pa džepnim nožem odkoli komad drvene oplate broda koliko je iver. ne veći od malog prsta. umota lijepo u maramicu i stavi u neku škatuljicu od kubanskih cigara kakvih je bilo sila na brodu.
Kad su pristali svečano joj uručiše škatuljicu na kojoj je pisalo "Havana Mild" i poželješe joj puno sreće.
Marta je bila van sebe od sreće pa istim onim putem vrati se kući preko brda. Za deset mjeseci rodila je Marta zdrava i lijepog sina. i Dala mu ime Kristo.-
Djed prestane pričati gledajući moju reakciju. Ja sam samo blejio ko tele u šarena vrata.
-A djede, kako je rodila kad nije mogla prije?- upitah. djed se od srca nasmije i pomilujeme svojom grubom seljačkom rukom po kosi . -Znaćeš, moj plavušane, kad narasteš.-
____________________________________________________________
Post je objavljen 05.05.2006. u 14:44 sati.