SAGRANIJSKI LJETOPIS
29.05.2006., ponedjeljak
Priča šesta…
|
Pošteno zarađen novčić... Golim brdom ponad more oduvijek je šibao hladan sjeverni vjetar. Činilo se da će tamo tako biti zauvijek, no ipak je na golom brdu bila jedna mala kamena kućica dopola ukopana u zemlju sa svojim tvrdoglavim i upornim stanarima. Živjaše u toj kući dječak sa svojom majkom. Težak im je život i siromašan bio. Jedva sastavljaše kraj s krajem i više bijahu gladni nego siti. Majku već je bila shrvana teretom života pa se više nije ni jadala kao nekada. Nije imala snage. Pošalje ona jednog dana dječaka na jezero u ribolov ne bi li štogod ulovio za večeru. pođe on ujutro rano i cijeli dan presjedi na kamenoj obali, ali bez ijedne jedine ulovljene ribe. Razočarano krene kući i promrzao ugleda malo kržljavo drvo lipe kako se savija na vjetru posve samo na goleti. Stade dječak pored drveta uživajući u njenoj krhkoj zelenoj ljepoti. Siroto malo biće.-sažali se on- Sigurno ti je hladno ovdje na ovoj studeni.- pa skine svoj vuneni ogrtač i ogrne malo drvo. Dođe kući bez ribe i samo u košulji. Majka se iznenadi. Ne toliko zbog ribe koliko zbog vunenog ogrtača. Dječak joj ispriča kako je bilo po istini, a majka se rasrdi i rasplaka: -Tko mi te dade takvu dobru budalu! Svatko je sebi naj važniji priglupo dijete.-koliko je bila ljuta još više bijaše nesretna ta sitna ženica slomljena teretom života. -Sutra ćeš ranom zorom po ogrtač, blesane! I ne vraćaj mi se bez njega ili ću ti kožu s leđa oderati!- Dječak ode na spavanje bez večere i ne mogne ni oka sklopiti cijelu noć. Ne bijaše mu žao što je ostavio ogrtač nego što je toliko rasrdio i rastužio majku. Ranom zorom prije pjetla uputi se dječak na ono jezero gdje je ostavio ogrtač. Kad je došao tamo ugleda drvo dva puta više nego jučer i s dva puta više lišća. To mu se učini jako čudno mada je njegov ogrtač i dalje bio tamo. On uze svoj ogrtač , a kad ga maknu od korijenja ima što i vidjeti! pod dvetom škrinjica puna zlatnika! -Ovako ostaviti novac u pustoši pod drvetom nije pošten posao- pomisli trljajući bradu. -Ovo su mogli ostaviti samo razbojnici! Ukradeno je i prokleto!- reče sam sebi i uze onu škrinjicu i odnese je do jezera i sve zlatnike prospe u vodu. Nekim čudom jedan zlatnik ispliva. Dječak nije mogao vjerovati svojim očima. -Ako je zlatnik isplivao , vjerojatno bogovi žele da ga uzmem!- pomisli- To je pravedno zarađen novčić!- i pođe kući veseo i sretan jedva čekajući da ispriča maci što mu se dogodilo. No, majka nije ni upola bila vesela kad joj je sve po istini ispričao, koliko je on očekivao. Sjedila je i plakala. -Što sam ja bogovima kriva da me ovako kažnjavaju? Tebe budalu lakše je neimati! Da si uzeo one novce otresli bi se svoje bijede i ti bi se jednog dana mogao oženiti i kupiti konja ili kravu, a sad ćemo gristi korijenje kao i do sad! Pa jesam li ti rekla da nije važno čiji je novac ako si ga našao pod drvetom u šumi! Svatko je sebi naj bliži i naj važniji!- Sutradan ju ljutnja nije prošla, ma koliko je dječak pokušavao udobrovoljiti. Ni preksutra. Više bijaše očajna nego ljuta stalno misleći na one novce koji su im mogli kupiti sigurnosti i olakšati život. Odluči ga dati na zanat da se barem on pokuša spasiti. Već za par dana bio je na putu prema gradiću na obali iz kojeg su brodovi odvozili vunu i kože, sol i sušenu ribu a dovozili tkanine, posuđe začine i vino. U luci se zaposli kod jednog trgovca koji je bio vrlo imućan. Imao je svoje vlastite brodove i trgovinu na obali. Svoje mornare, stražare, šegrte, kalfe i sluge. Bijaše to veseo i pametan čovjek. Uvijek sit, lijepo odjeven i spreman cijenkati se. Puno je putovao i dovozio robu iz raznih zemalja iz cijelog svijeta. Dječak je radio u skladištu slažući bale svile i pamuka, utovarao bačve usoljenih haringi i marljivo učio čitati da može raditi s računima kao kalfa. Jednog proljeća kad se dječak već bio zamomčio i prve pahulje brade posuše mu lice, gazda krena na put i obeća da će svima nešto s puta donijeti. Svi mu rado izručiše svoje želje a on ih uredno zapiše. Dođe red na dječaka koji je sad bio već mladić. Upita ga gazda što bi želio da mu donese s puta. -Ništa moj gospodaru. Samo mi za ovaj novčić kupi što uzmogneš. Ovo je pošteno zarađen novčić!- -Samo to!- začudi se gazda. -Samo to, gospodaru. Što ovim novčićem možete dobiti bit ću zadovoljan.- Dobro- reče trgovac. -Ako je to tvoja želja onda mi ju je naj lakše ispuniti.- Odmahne začuđeno glavom i ukrca se na svoju lađu. Nakon mjesec dana plovidbe pristadoše u nekoj bogatoj luci na toplome moru prepunoj brodova i svakojake robe da ne možeš ni pregledati sve za deset dana. Dobro utržiše usoljenu ribu , vunu i sol pa natovariše drugu robu za nazad, dok je trgovac kupovao poklone svojoj obitelji i kalfama na šarenoj i bučnoj orijentalnoj tržnici. Kad se predveče vraćao na brod sjeti se onog novčića što je dobio od dječaka pa pomisli: - Rekao je : Što god mogu za njega dobiti! Pa vidjećemo što mogu !- tad putem do luke naleti na nekog crnog trgovca s kavezom punim mačića. -Kako ide posao?- upita više iz ljubaznosti crnog trgovca. -Eh, slabo moj dobri efendija!Loše sam danas prošao ko bos po trnju! Ni jedno mače nisam prodao. To se ovdje ne traži. Mačaka, čini se, ovdje ima u izobilju!- Trgovac se nasmije. -Eh, moj prijatelju imaš sreće! Ja bih kupio jednog malog mačka ako ne košta više od novčića!- - Jao jadan ti sam propadoh! zavapi crni trgovac .-Tako jeftino dajem naj finiju živad samo da djecu svoju gladnu nahranim. Sigurno su mi vrane mozak popile kad pristajem!- I proda mu jednog malog žutog mačka. Trgovac ga ubaci u vreću s ostalim poklonima i krene natrag na brod ukotvljen u toploj luci. Sutra , za plime otisnu se dalje i putovaše natrag kući. Trebali su svratiti još samo u jednu luku za koju kažu da u njuj trgovci nikada nisu bili. Trgovac je bio poslovan čovjek, i praktičan ali je volio i avanturu i bio je prekomjerno znatiželjan kao i svi bistri ljudi, pa je htio još vidjeti jedno mjesto svijeta na kojem nikad prije nije bio. Prvo što napraviše kad su se iskrcali bijaše im svima - Krčma! Naravno, osim nesretnog stražara koji je izvukao najkraću slamku i ostao na brodu. Kad uđoše pod slamnati krov prepune krčme ugledaju neobičan prizor. Svi ljudi na stolovima imali su kraj sebe debele i duge šibe! Trgovac se iznenadi isto kao i njegovi mornari, pa upita jednog vojnika za stolom što će im te šibe. Vojnik sav u strahu zvjerao je ispod stola pa mu reče: -Moj gospodaru. Strašno su nam se nakotili štakori, a nemamo ih čime potjerati nego ovim šibama ako mislimo ikako jesti!- -Pa zar nemate mačku?- Upita trgovac -Vojnik ga blijedo pogleda: -A što to je to - mačka- gospodaru?- Trgovac se nasmije kao i njegovi ljudi -Pa zar vi stvarno ne znate što je mačka?- Ne - uglas odgovoriše gosti. Sad ću vam iznajmiti jednu , ali ste mi svi dužni po jedan zlatnik. Kad vidite koliko mačka vrijedi dat ćete i više!- Ode on na brod po onog mladićevog malog mačka i donese ga u krčmu. Mačak ko mačak! poleti za štakorima i u trnu ih sve rastjera po rupama. Ljudi su konačno nakon dugo vremena mogli na miru jesti! Bijaše u toj krčmi vrlo veselo kao malo kad do dugo u noć. Popilo se toliko finog vina da će ga do iduće godine nedostajati!, a mačak je bio sretan jer je imao svoju omiljenu zabavu. Kao i mornari , uostalom. Tako se oni dočepaju plime i sutra krenu natrag u domovinu. Trgovac se nije mogao čudom načuditi! tri stotine zlatnih cekina i još k tome mačak čitav i veseo!- E mladiću- …pomisli…- ne bi vjerovao što se sve može kupiti ovim pošteno zarađenim novčićem!- Pa mu odjednom proradi duša trgovačka, ne toliko zla koliko praktična.-Pa dat ću mu nešto novca…- pomisli ipak sam ja njegov gazda , a i sam sam našao luku u kojoj nema mačaka!- Odbroji on debelo veći dio novca pa ga gurne u vrećicu pod pojasom. No nije još ni zakopčao puce, kad se diže velika nevera ponad mora ni iz čega. Jedra se napinjala a katarke ječale kao ranjeni konji. Ljudi teturali s jednog kraja palube na drugu jedva sačuvavši žive glave a mačak se sćućurio u kabini u naj crnjem kutku. Grive valova dizale se kao bijesne nemani i udarale po oplati da je smrve u triješće. Trgovac se uplaši do kosti. -Što sam to učinio , jadna mi majka!?- pođe u potpalublje do malenog drvenog oltara svih bogova i zapali debelu svijeću moleći bogove za oprost i zavjetuje se da će dati mladiću sav njegov pošteno zarađen i novac ako im poštede živote i brod. Kad on izreče zavjet, kroz oblake se probi sunce i more ponovo utihne kao janje . Do kuće su putovali bez imalo problema s dobrim vjetom u leđa. Kad su se sretno iskrcali, trgovac poljubi zemlju zavičaja orošenih očiju što od sreće što od ganutosti pa veselo podijeli svima njihove darove što ih je bio donio. Dade dječaku njegovih tri stotine cekina i mačića koji je porastao velik kao pas, a ne bijaše mu ni mjesec dana! Ispriča trgovac svoju neobičnu priču i pohvali momka za sreću koju mu je pružio. Uskoro je Mladić sebi priskrbio svoj dućan i doveo svoju majku iz one pustoši da uživa ostatak života u njegovu domu na obali. Oženio se i bio ugledan i marljiv ali ni po čemu ne bijaše toliko poznat kao po velikom žutom mačku koji je uskoro bio težak dva vagana i jeo cijele janjce za doručak. Mada je većinu dana prespavao, ljudi su ga dolazili vidjeti iz cijele zemlje. No mladić je bio ono što je bio , pa je uvijek govorio - Dođite i vidite ga slobodno, ne smetate mi. nije čovjek sam sebi najbliži i naj važniji!-  |
