SAGRANIJSKI LJETOPIS
30.04.2006., nedjelja
SREĆA
Napisao sam jednu kratku priču koja nema veze s romanom. Nadam se kako bi vam se mogla svidjeti. Valkyrja ------------------------------------------------------------------- SREĆA Dah mu je bivao sve kraći a hladnoća ga je štipala za nos i obraze. Prtio je put kroz duboki snijeg sa samo jednom mišlju u glavi: -Dokopati se obale!- Hladnoća je bila neizdrživa. na nos mu je curila voda koja se trenutno smrzavala tako da je svako malo trgao ledenicu s brkova. Uvlačio je ruke pod pazuha tražeći otočiće vlastite topline koja je sve brže nestajala. cijeli kraj bijaše bijel vrstama uokolo. Balčak mača bio je leden pa se nije mogao ni dodirnuti. ono malo hrane koju je imao sa sobom čuvao je za večer da izdrži barem malo duže. Sad su ga ozebline na prstima ruku i nogu počele peći kao oblivene vrelom vodom. Prisili se ubrzati korak i barem malo izvuče nove živosti u obamrlim udovima. Jedini je preživio. Glupi Harald, njihov Jarl, poveo ih je opasnu pljačku kod naj opasnijeg kralja na Sjevernom moru. Ta, mogao je znati…- mislio je -… tko ga ovdje čeka!- Pothvat im je propao. Ljudi Willhelma II bili su spremni u zasjedi. Nema pola godine kako su ih Norvežani strašno poharali i sad su bili vrlo oprezni. …i vrlo dobro pripremljeni. Skine privjesak torova čekića s vrata jer mu se hladna bronca zalijepila za prsa. Gurne ga u malu masnu torbicu o pojasu. Imao je kremen i trut. mogao je založiti vatru, ali nije bilo vremena. Potjera samo što ga nije sustigla. Dim bi se vidio iz daljine i brzo bi ga uočili. Stisne zube i zagrabi jače kroz snijeg koji mu se obavijao oko nogu i činio njegovu muku još težom. Sjeverni vjetar je hučao i zlokobno grlio Torstena svojim nevidljivim snažnim rukama. Uši više nije osjećao. Ni prste. Životinjski nagon održanja tjerao ga je dalje s malo nade. U daljini iza sebe začuje lavež. Isprva jedva čujno, a potom sve jasnije i bliže. -O, moćni bogovi Asgarda pomozite svome ratniku!- reče tiho obazirući se oko sebe. Pogleda naprijed na crti obzora ugleda ptice. Galebovi! Znao je da je more posve blizu. Tamo im je ostao Drakkar, njihov divni brod. Tamo je mali Ulgar, Sven i Regard. kad bi stigao do njih prije potjere, možda bi uspjeli razapeti jedra i pobjeći u sigurnost pučine. U krilo mora koje ih je hranilo i čuvalo. koje ih je nosilo s ljubavlju na svojim leđima kao majka svoju djecu. Za mnoge, more je bilo prijeteće i strašno. No, ne i za Dance. Njima je more bilo saveznik i prijatelj. Torsten se kretao sve sporije, a potjera se čula sve bliže. Još jednom se s naporom okrene i kroz maglu vidje crne obrise jahača koji su ga lovili. ponovo se okrene prema moru i zadnjim zrncima snage nastavi se kotrljati kao mlinski kamen. Tvrd i uporan. - Ja sam Torsten Laarson. Ja ne odustajem! Treba vas malo više da mene zaustavite!- Kroz glavu su mu prolazile misli o domu i toplom ognjištu. Vidio je , sada potpuno jasno majčino lice i one njene tople staračke oči uokvirene dubokim borama. Pa mu reče: Dođi, ima tople kaše sa slaninom. One koju ti voliš.- Torsten se nasmije i reče: Ti majko, uvijek znaš kad sam gladan!- Znam moj mali tuljane, ja sam te rodila!- oboje su se smijali a vatra je veselo plesala po zidu i stropu stvarajući čudne rumene slike koje su zabavljale djecu u zimskim noćima. Prije nego stupi na prag kuće neko ga pozva imenom. On se okrene i vidje samo crni obris visoke prilike. -Sačekaj majko trenutak. Sad ću ja. Netko me treba.- dobaci majci preko ramena hvatajući balčak mača da se uvjeri da je tu ako mu zatreba. Napne vid da u mraku razazna priliku a onda se ona približi toliko blizu da mu zastade dah. Od nezemaljske ljepote. Valkyrja. Visoka gotovo kao on duge zlatne kose sputane u dvije čvrste pletenice do ispod struka. Sjajni čelični oklop bijaše joj optočen suhim zlatom a duge snažne ruke držahu krajeve plašta koji je sijao kao mjesečina srebrnim sjajem. Njene duboke plave oči imale su odsjaj ledenjaka a ipak tople kao obale Tunisa. …I taj osmijeh! Torsten se prvo zabezeknu, a onda ga oblije val ugode kakav nikad nije doživio. Čuo je on o Valkyrjama mnogo lijepih stvari, ali je čuo i to da ih neće vidjeti do tek pred smrt. Nije mario. Prvi put se u životu zaljubio na prvi pogled. Činilo mu se kako i ona njega gleda , nekako, zaljubljeno. -Torstene Laarsone, sine Torvalda Brzog.- Progovori Valkyrja glasom stotine morskih Sirena. - Vrijeme je. Pođi samnom.- On je nijemo stajao na tri koraka od vrata doma. Mati ga zovnu iz kuće: Ulazi i zatvori vrata! Ohladit će se kuća!- Ljutito reče majka. -Evo, odmah ću…-dobaci joj preko ramena ne želeći izgubiti iz vida prelijepu ratnicu koju je čvrsto odlučio upoznati. -Ma, samo dok večeram.- reče joj nekako stidljivo i kao da se ispričava. -Možeš li me malo pričekati?- -Ne.- reče Valkyrja blago ali s onim tonom koji ne trpi odbijanje. Pruži mu ruku. Bijaše bijela i jedra. prelijepo oblikovanih mišica koje su se završavale prsnim oklopom punim žudnje i momačkih snova. Mislio je kako nema svrhe opirati se. Mislio je kako je nepristojno majci odbiti večeru. No kad pogleda lice djevojke pod čeličnom kacigom sa srebrnim krilima, iz glave mu izvjetri svaka misao i preplavi ga potpuni i ugodni osjećaj sreće. S osmjehom joj pruži ruku i reče gotovo šapatom. -Dobro. Idem s tobom. Radujem se tome.- Sad se ratnica nasmije kao lijepi sunčan dan i pokaza svoje zdrave pravilne zube. -Znala sam da si pravi ratnik. I ja se veselim tvome društvu. Požurimo . Čekaju nas.- Nije baš bio siguran tko ih čeka. Možda Freya sa svojim mačkama ili Odin sa svoja dva vuka i dva gavrana za stolom u Valhalli s ostalim junacima gdje je oduvijek želio barem zaviriti. No, nije važno! - pomisli sve dok putuje s lijepom Valkyrjom sve je u redu. Još je samo iz daljine čuo tihi glas majke: -Torstene, ohladila ti se večera, gdje si?- No on je već putovao zaljubljeno držeći ruku najljepše žene koju se ikada usudio sanjati. Put je bio vrlo lagan i ugodan. Kao šetnja. Nebo je bilo golemi željezni štit. U tišini razlijegao se samo lavež pasa i kratki povici konjanika. -Tamo! Eno ga tamo!- Uski dugački trag u snijegu vodio je kao zmija preko kristalne bijele poljane. Tamo gdje bi zmiji bila glava, ležao je čovjek u snijegu. Konjanici galopom dojahaše do tog mjesta osvijetlivši ga bakljama i držeći pomahnitale pse da ga ne rastrgaju. Konjanik ogrnut grubim vunenim plaštom i pod željeznom kacigom skine kožnatu rukavicu da preokrene razbojnika. Ležao je licem prema dolje. -Platit ćeš mi, huljo normanska!- Kroz zube reče konjanik. Lice koje vidje iznenadi ga kao što bi ga sad i sunce iznenadilo da se pojavi u veljači. Mladi viking bio je mrtav. Ali nešto njemački oružnik nikada neće zaboraviti do kraja života. Izraz potpune sreće i mira koji se ne može izraziti samo širokim osmijehom kojeg je ugledao. Jedan bezvremeni tračak apsolutne sreće u ledenoj pustoši sjeverno od Kiela, u veljači godine božje 866. |
29.04.2006., subota
Narodi Starog Svijeta - NARDI
 dolina hramova u Nardu  Nardski sultan Naharim Al-haram Ben Gidi I To je narod koji živi od obala Unutrašnjeg Mora i zaljeva Surina , podnožja Gibrahana preko cijelog Fardskog poluotoka do velike rijeke Uble na istoku. To veliko i mnogoljudno carstvo sa sultanom na čelu , ima oko 70 milijuna stanovnika i petnaest velikih gradova od kojih su Fork i Vekos najveći . (Fork 780 000 , Vekos 400 000 stanovnika.) Obilje vode, šume i ribe, kao i blaga i suptropska klima omogućila je ovaj populacijski bum. Nardi su tamnije puti, crne i smeđe kose i smeđih očiju. Stasom ne prelaze 175 cm ali mogu biti i do 100 kg teški. (mada ih ima milijune pothranjenih i bijednih.) U borbi, Nardi vješto barataju trozupcem i mrežom a podjednako se dobro koriste kopljem, helebardom i svim drugim oružjima na dugačkoj motki uključujući i čaklju za gonjenje slonova. Od strijeljačkih oružja koriste kratki luk i praćku. Metalni oklop i kacigu gotovo uopće ne nose ali zato često koriste kožnati i rožnati oklop. Poznata je nardska kaciga od veprovih kljova za koju tvrde da ima i čarobna svojstva. Pješaci, obični vojnici i gradske straže koriste veliki drveni štit koji je toliko glomazan da ima i dodatni remen preko suprotnog ramena za nošenje. Nardski avanturisti su čarobnjaci, lopovi i assasini ali nisu rijetki ni goniči slonova koji svoje usluge prodaju onome tko ih može platiti. Posebno su po zlu glasu poznate Nardske trovačice o kojima kruže svakakve jezive priče. (Sam sultan ima dvadeset i dva kušača hrane prije nego što bilo što pojede ili popije a ni jedan kušač nije poživio više od deset godina. Običan puk nema tih vrsta problema. Bave se uzgojem riže i žitarica, povrća i voća. Većina ih uopće ne jede meso, osim ribe. Zbog prilično vlažne klime rijetko uzgajaju konje, ali zato koriste slonove za gotovo sve teške teretne ili ratne potrebe. Carstvo Nard poznato je po izvozu slonovače, sušene ribe, bisera, koralja, egzotičnog drveta i ljekovitog bilja. Morska obala koja se proteže stotinama kilometara uz Nardsko carstvo osigurava obilje ribe i svega što donosi more. Posebno koralja i bisera. I dan danas kad postoji kovani novac u Nardu možete trgovati biserima kao i bilo kojom drugom čvrstom valutom. Nardi su poznati pomorci i svjetski putnici istraživači, ali i okrutni gusari i pljačkaši koje je bolje izbjeći. U svojim osvajačkim pohodim pokorili su Hatride na jugu koji su sada u vazalnom i ropskom odnosu prema carstvu. Od mirnog i seljačkog naroda Hatrida nastala je buntovna i pobunjenička masa koja svako malo diže pobune i ustanke protiv Nardskih osvajača. Nardi te pobune u pravilu guše svojom jakom i dobro opremljenom carskom vojskom. Nardsko društvo šarena je paleta raznih naroda privučenih bogatstvom gradova i neograničenim mogućnostima trgovine. Mada je carska vlast korumpirana i autokratska, sve vrste škola i učilišta ovdje cvjetaju. Posebno škole čarolija, arkane i astronomije. Najučeniji ljudi cijelog starog svijeta drže krunom svoga znanja barem nekoliko godina na Forškom Sveučilištu. Fork ima i najveću zbirku svitaka i knjiga na svijetu. Nju čuvaju redovnici i svećenici Sugale, božice ljepote, znanja i umjetnosti . Njihov život posvećen je učenju i radu kao i čuvanju i restauriranju oštećenih svitaka i knjiga. Kao što je stanovništvo raznoliko , tako su i religije i božanstva nebrojeni. Na svakom koraku u Nardu možete naći hramove . Od onih malih šumskih svetilišta do golemih impozantnih bisera arhitekture kojima su vrhovi u oblacima izrađenih od najfinijih vrsta kamena i optočeni zlatom i dragim kamenjem.Vjerojatno najveći broj štovatelja ima Sugali.Najčešća zanimanja u Narda su: zemljoradnik (65%) šumar, ribar, brodograditelj, voćar, trgovac, kožar, obućar, bačvar, tesar, zidar, gonič, pastir, oružar, klesar, slikar, kaligraf, alkemičar, apotekar, liječnik,travar,svećenik, redovnik, pomorac, mornar, lovac na bisere, stočar, Plemstvo i više klase uglavno ne rade ali vole se predstavljati kao , pisci, pjesnici, filozofi, govornici, knjižničari, astronomi astrolozi, čarobnjaci , vojni inženjeri, starinari, draguljari i srebrari. Vojna kasta izuzetno je jaka i moćna . Generali imaju toliko moći da jedino pametni i okrutni sultan može držati sutuaciju pod kontrolom. Sultan je mladi Naharim Al- haram Ben Gidi I koji je naslijedio legendarnog oca Amrana Al- Gidi Ben Mahouma III koji je Nardsko carstvo proširio na istok i jug za gotovo dvostruko i pametnom vladavinom uveo red i donio napredak. Mladi sultan naslijedio je okrutnost i inteligenciju slavnog oca ali živi daleko raskošnije od starog sultana askete. Poznat je po haremu od preko tisuću najljepših žena Narda ali i iz drugih zemalja. Popularnost mu je naglo skočila kad je legalizirao bordele i gladijatorske igre koje je njegov smijerni otac bio potpuno zabranio i stavio izvan zakona. Pokrenuo je golemu flotu u osvajanje Farohenskog otočja na zapadu i opsadu utvrđenog grada Klepiosa koji mu je smetnja slobodnoj plovidbi i strateški je najznačajnija luka Unutrašnjeg mora. Kraljevstvo Viganorik, kojem pripada Farohensko Otočje i Klepios, čekaju najteži dani u povijesti. Naharim je vrsni ratnik i general. Vojska pod njegovom vlašću postala je gotovo nepobjediva. Tisuće ratnih slonova uvježbano je za borbu, a novine u strategiji i taktici ratovanja do sada nisu viđene u svijetu. okolne zemlje koje još nije napao s pravom strahuju od Nardske vojne moći pred kojima su njihove vojske samo blijede sijenke. |
28.04.2006., petak
Sedeslav
 |
PORIJEKLO SAGRANA
Nažalost, ne mogu vam više davati odlomke jer ipak želim objaviti u cijelosti. Zato ću vam dati dodatke priče koji će vam malo pojasniti situaciju i odnose u priči. Vargazarin  PORIJEKLO SAGRANA Još nije potpuno jasno odakle dolaze Sagrani. No, neprijeporno je da dolazi iz pravca juga za velikim stadima jelena i divljih goveda koja se , zbog suše kreću prema sjeveru ka obilnijim i zelenijim pašnjacima. U ta doba Sagrani još ne poznaju željezo, ali se vješto koriste broncom , koštanim alatom i oruđem. Živjeli su pod šatorima ,a plemena su brojala do 150 duša. Muškarci su se bavili lovom i ribolovom dok su žene i djeca sakupljali gomolje, voće i divlje plodove. Ustrojstvo društva bilo je rodovsko. Rodovi su veće skupine srodnika , a na čelu im je starješina (SAREMNO) – najstariji i najiskusniji član roda koji se svojim znanjem i iskustvom izborio za vođu i čuvara rodovske zajednice. Rodovi se udružuju u plemena. Pleme je zajednica dva ili više rodova koji su postali srodni međusobnim mješanjem. Žene su se udavale u druge rodove , jer su već onda znali da nije dobro miješati se sa srodnicima. tako su neki rodovi bili toliko izmješani da se više nisu ni smjeli ženiti ni udavati međusobno. Susretima plemena istog naroda dolazilo je do razmjene žena. Tako su se plemena povećavala. Došavši na sjever Sagrani su naišli na prve prave prepreke. Bande Orkova krstarile su ravnicama u potrazi za plijenom. Najdraži plijen bili su im ljudi! Pljačke i nasilje toliko su ometali Sagrane u normalnom životu da su se, prije oko dvije tisuće godina udružili u plemenski savez na čelu sa iskusnim starješinom Gadola klana – Vjesprenom. Vjespren je bio izuzetno mudar čovjek , ali i neustrašiv borac. Nije se baš odlikovao velikom tjelesnom snagom koliko umnim sposobnostima i vještinom zapovjedanja. On je udružio plemena : Gadola, Massa, Nitve, Barane, Krije i Sonole i krenuo u čiščenje terena od Orkova. Taktika mu je bila da skupi sva ta plemena na jedno mjesto i okruži ih drvenim i kamenim ogradama te zaduži ratnike jednog od plemena da po cijenu vlastitih života brane žene ,djecu, stoku i materijalna dobra svih drugih plemena. Vjespren i ostali ratnici udruženih plemena pročešljavali su kraj uzduž i poprijeko u krug od oko tristo i pedeset vrsta zatirući Orkove gdje god su na njih naišli. Mladići jednog plemena , za to vrijeme su lovili divljač i ribu , a meso solili i sušili da bi vojska imala dosta hrane na pohodima. Isto tako su opskrbljivali hranom i Utočište u kojem je znalo biti i po nekoliko tisuća žena djece i staraca svih sagranijskih plemena. Orkovi su bili izbezumljeni! Iako brojčano višestruko nadmoćniji, nisu bili složni. Njihove bande od po 30 do 50 ratnika nije imao tko ujediniti, pa su one postajale lak plijen za disciplinirane sagranijske ratnike koji su primjenjivali, vrlo razvijenu , lovačku taktiku. Bilo je tijekom tih pet krvavih godina pokušaja da Orkovi prodru u Utočište ali im ni jedan nije uspio. Pa su nakon pet godina krvavog progona , ali i gladi i zime, odustali te gotovo prepolovljeni, povukli se na istok Preko rijeke Plite kroz južni Mariot u visoke Crne Planine. Vjesprenova vojska došla je do obale Plite i odmah je utvrdila u dužini od 550 vrsta drvenim kulama i osmatračnicama kako se Orkovi nikad više ne bi odvažili vratit u njegovu novoosvojenu zemlju. Iako iscrpljeni ratom, Sagrani su se brzo oporavili u plodnim ravnicama, a novi ustroj društva zadržali su kao civilizacijsku stečevinu. Vjespren je bio prvi pravi vladar, no još nije nosio titulu kralja. Bio je skroman i nije koristio vladarske privilegije iako je vladao vrlo vješto i mudro. Umro je u dubokoj starosti ostavivši za sobom grandiozno životno djelo. Imao je tri sina i jednu kćer. najstariji sin nije bio dorastao zadatku nasljednika, ali drugi po starosti , Vainir bio je više nego prikladan za tu dužnost. nakon grandioznog Vjesprenovog pokopa došao je na red sabor i izbor novog vladara. nije bilo puno dvojbe – očevo mjesto zauzeo je Vainir uz punu potporu svih plemenskih starješina i naroda, dok su njegova braća i sestra uživali blagostanje i poštovanje do kraja života. tako je nastala prva kraljevska kuća nazvana “Kuća Crnog Ovna” jer je zaštitnik Vjesprenova plemena Gadola bio crni ovan. U sljedećih desetak generacija Sagrani su se oformili u jedinstvenu naciju i sve više došljaka priključivalo se velikom savezu koristeći blagodati mira i slobodne trgovine. U tih blaženih dvjesto godina mira Sagranija se utrostručila. Nekako u to doba upoznaju uzgoj i upotrebu konja, pa im to omogućava znatno brži gospodarski napredak. Vojska Sagranije nije bila stalna i okupljala se prema potrebi. Bila je podjeljena u tri poziva. Prvopozivci bili su profesionalni vojnici , straža i kraljeva garda no oni su bili uistinu malobrojni. Njihov se život svodio na policijske zadaće održavanje reda, lovljenje preprodavača i progon pljačkaša i ubojica. , dok su u ratne pohode išli vrlo rijetko. Tek tu i tamo po koja žešća intervencija na istoku kao reakcija na upad Orkova ili Goblina, a ti pohodi bijahu prvorazredna senzacija pa se o njima nadugačko i u detalje raspravljalo i prepričavalo mjesecima uz pivo i pečenje. Drugopozivci bili su mladići u dobi od 17 do 30 godina i oni su bili glavna sagranijska uzdanica obrane ili napada. Jednom godišnje odlazili bi na obuku baratanja oružjem, taktici, jahanju, plivanju strijeljaštvu i preživljavanju u prirodi. Njih je u nekim godinama znalo biti i do 40 000! U drugopozivce su se ubrajali i konjanici koji su se sami opremali. To je bio začetak sagranijskih vitezova. Isprva su u ratove išli sami, a kasnije su vodili i po nekoliko pratilaca također na konjima tzv. “Ešrak” (pridrug, pratilac, suradnik) no njih u ta doba bilo malo, ne zna se točno ali prema procjenama ne više od 4000. Najveća skupina bili su trećepozivci i to su bili svi, za oružje dorasli muškarci za slučaj općeg napada ili velikog obrambenog rata , no u tom prvom razdoblju nikada nisu bili dizani, samo su postojali opsežni popisi trećepozivaca sa detaljnim opisima što bi koji trebao raditi u slučaju rata. Žreci, svećenici i šamani nisu podlijegali vojnoj obvezi, osim ako se sami nisu prijavili. Isto tako ni stranci nisu bili obvezni ići u vojsku , ali su svoju službu trebali “otkupiti” Najčešće u hrani ili novcu te konjima, ili onim dobrima koje su proizvodili ili trgovali. :kožnatoj opremi, oružju i oklopima, konopcima, šatorima, bačvama, vinu, ulju, soli, zobi, platnu, odjeći , obući, čamcima, sedlima, svijećama , krznom i tako dalje. (Zob je bila izuzetno cijenjena jer je prehrana konja ovisila o zobi, dok ljudi mogu jesti bilo što, konji ne mogu! Često je na tržištu znala biti i dvostruko skuplja od žita.) |
27.04.2006., četvrtak
U SVETOM GAJU
|
Kad su s planine sišli u dolinu, Toveu i Vargazarinu se pridruži Elohir u razgovoru. Ispričali su mu sve i iznijeli svoje viđenje proteklih događaja. Elohir je bio malo iznenađen,ali je potvrdio da sve što su rekli, ima smisla. Ponovo napraviše tabor na onom istom mjestu gdje su bili i kad su kretali put planine, samo što je sada bilo mnogostruko više tovarnih životinja i trideset patuljaka. Dok su patuljci rastovarali i rasedlavali životinje da mogu mirno pasti na livadi pored potoka, Vargazarin je hranio svoga varga ostacima one divokoze koju su dobili od Mura. Varg ju je halapljivo jeo. čak mu je meso nestrpljivo istrgnuo iz ruku. Sad je bilo četiri velike vatre jer nisu mogli svi stati oko jedne. Patuljci su nakon obavljena posla zdušno prionuli jelu i veselom razgovoru, dok su Vargazarinovi ljudi ponovo raspravljali o proteklim događajima. Sve je to na njih ostavilo snažan dojam. Pogotovo što su neki bili ranjeni i što su izgubili jednu vrijednu životinju. Tove im je izložio svoj plan. Predložio je da slobodno krenu dogovorenim putem, ali sa samo deset patuljaka pratnje. Jedva koliko je dostatno za nadzor tovara, dok bi on s glavninom patuljaka išao po strani u sjeni i osiguravao bok kolone od iznenađenja koje se očekivalo. -Sigurno je da će netko napasti. Ne znam hoće li to biti Druid ili Gnollovi , ili ma tko drugi! Ali sam siguran da morate imati stalno ruke pripravne na oružju.- reče Tove sipajući si drugi put pivo. Svi se jednoglasno složiše nastavljajući popodnevni odmor skupljajući snagu za događaje koji ih očekuju.  Fergara Navečer je Vargazarin pošao na potok. Išao se kupati što nije činio već nekoliko dana i osjećao je blagi osjećaj krivice zbog toga. Obećao je učitelju da će to činiti svaki dan, pa je osjećao kao da je iznevjerio učitelja i prekršio zadanu riječ. Pod jednom vrbom na brzinu skine odjeću i kožnati oklop i uroni u ledenu vodu planinskog potoka. Voda je bila toliko hladna da je skoro ostao bez daha a usnice su mu pomodrile. Nakon prvog hladnog grča, tijelo se privikne i on lagano zapliva u plitkoj brzoj vodi ne kvaseći glavu i kosu. Uskoro osjeti ugodu i prostruji mu kroz glavu koliko duboki smisao ima ovakav obred. Osjeti neku prirodnu snagu i čvrstoću koju tijelo poprima u ovako ekstremnim uvjetima. Izvrne se na leđa plutajući. Žmirio je upijajući mirise i zvukove pohranjujući ih u kutke memorije kao zimnicu za dane lošeg raspoloženja. Kad je otvorio oči trgne se i naglo stade na šljunkovito dno sav napet kao mačka u skoku. Netko je u mraku stajao pored vrbe tik do njegovih stvari i oružja. On potrči prema silueti spreman za borbu , mada je bio gol. -Kud si se zatrčao? - čuje poznati glas i u trenu ga prepozna. -Fergara je stajala u sjenci i on shvati da gleda njegovu nagost. pokrije se rukama i čučne u vodu. -Što si došla? Vidiš da sam gol! -Daj mi moju robu!- reče ljutito. -Ne ljuti se. Nisam te htjela uplašiti! - kroz smješak reče djevojka. Došla sam te pitati smijem li ti se pridružiti?- Vargazarin nije znao što odgovoriti. Ono što je želio reći , nije bilo pristojno ,a ono što bi trebalo reći bilo bi glupo. -Ne znam . Sama odluči. Meni ne smetaš. -...dosjeti se. Fergara se na brzinu razodjene i polako i oprezno krene u mrzlu vodu. Iako je bilo vrlo mračno, njezino gipko tijelo odražavalo je nešto svjetlosti i Vargazarin je očaran promatrao njene putene obline koje ga mame i mirišu poput grma magnolije. Kad se bacila u vodu, ciknu i izroni . -Jao što je hladno! Pa ti stvarno nisi normalan. Kakakakko ssse, možže...ššš kupati u ov..vvoj ledari! -cvokotala je od zime. Sad se mladić od srca nasmije . -Ne pretjeruj nije uopće hladno! Samo je malo svježe!- ha ha ha! nasmije se na svoju dosjetku i priđe joj bliže dok se ona borila s vodenom strujom pokušavajući držati glavu iznad vode. Iako je studen obavijala tijela dvoje mladih, nije mogla izbrisati toplinu koja ih je privlačila. U vodi se slučajno dodirnuše, pa još jednom. Sad su se dodirivali , ne više slučajno. -Izađimo van. S ovim ne valja pretjerivati!- reće mladić i potrči iz vode prema odjeći prskajući na sve strane. Na brzinu se istrlja grubim lanenim pokrivačem i počne se oblačiti najbrže što može pokušavajući skriti svoje veliko uzbuđenje koje se moglo jasno vidjeti. Posebno ispod struka. Primjetivši njegovu znakovitu oduševljenost njezinom nagošću, Fergara izađe iz vode ne oblačeći se. Samo se dobro istrlja i posuši onim pokrivačem otkrivajući čvrste grudi i vretenaste duge noge od kojih bi svakom muškarcu zastao dah. -Imam jedno iznenađenje za tebe!- reče mu ona i iza vrbe dovuče golemo mekano medvjeđe krzno i malu bocu jabukovače. -Nemoj mi samo reći da si ovo isplanirala! Već sam večeras dovoljno iznenađen tvojim prisustvom!... hinio je ljutnju Vargazarin. -Pa,...samo sam se malo pripremila! -Vragolasto doda ona. Sad su im tijela reagirala na hladnoću tako da im je naglo postalo vruće i krv im je udarila u obraze. -Sjedi.- ponudi ga ona otvarajući medvjeđe krzno kao omanji šator. ponudi ga kalvadosom koji je krijepio promrzle udove i izazivao zarazan smijeh. -Ne znam kako će ostali reagirati kad vide da nas nema.- Reče Vargazarin. -Ne znam za njih...- odgovori mu ona pijuckajući jabukovaču...- ali mi nije ni važno. Kad si ono prekjučer poletio za Gnollovima s isukanim mačem uplašila sam se da će ti se nešto dogoditi. To ne bih mogla podnijeti!- Vargazarin pogleda u njene duboke zelene oči i vidje nešto što nikada prije nije vidio . Vidio je čistu ljubav mlade žene. Srce mu je kucalo u grlu i nije mogao glasa ispustiti. -Fergara...ja... uzmuca se on pokušavajući se bolje pokriti krznom . Ona mu blago stavi ruku na usta i nježno ga počne ljubiti po prsima i vratu prema uhu. On zažmiri i ispusti zvuk sličan ranjenom jelenu. instinkt mu proradi savršeno i on obavije ruke oko njenog mekog struka. Jače je privije uzase ne govoreći ništa bojeći se da nešto ne pokvari, a ona ga je svejednako ljubila i mrsila mu dugu kosu ne mogavši ga se zasititi. Uskoro je bio na njoj u čvrstom zagrljaju ljubeći je u meke i tople usne kao najvećeg izvora slasti i ugode. Kemija je u njihovim tijelima izazivala oluje sa provalama vulkana i potresa. Fergara ga je upijala cijelog kao žedna zemlja kišu. Sva mu se predala uživajući u svakom njegovom stisku i poljupcu. Čvrsti zagrljaj potraje malu vječnost u ciklički ponavljanim pokretima jednako snažnim kao i nježnim. Tako sjedinjeni do vrhunca, dugo su još mirno ležali sklopljenih očiju glasno dišući i pokušavajući zadržati svaki radosni trenutak sreće kako bi potrajao zauvijek. On prvi otvori oči napola i kao iz bunila prošapta...- O, Fergy,....ovo mi je prvi put.- Ona se pridigne na lakat otkrivajući mu oble grudi. Bila je omamljena. -Stvarno!- On samo kimne glavom pokrivajući oči nadlanicom u osjećaju razotkrivene manjkavosti. -Ni po čemu to ne bih zaključila da mi to nisi rekao- diskretno ga pohvali ona milujući mu snažne grudi koje su se i dalje uzbuđeno dizale kao kovački mijeh. -Stvarno si ...moćan ...mislim...za jednog početnika.-Oboje prasnuše u smijeh. Učinila si mi najveću radost u životu.- Nježno je poljubi ...Hvala ti, Fergy.- I ja se tebi zahvaljujem . I ti si mene učinio beskrajno sretnom. Sad znam zašto je moja mati vilenjakinja više voljela ljude nego vilinske muškarce. Nitko ne ljubi tako snažno i u isto vrijeme nježno kao vi ljudi. - reče ona podsjećajući ga da je ona poluvilenjakinja. On ju je i dalje milovao osjećajući njenu baršunastu put pod prstima.-Ti me samo podsjećaš da su žene vilinskog naroda , za nas ljude najpoželjnija bića na svijetu. Sad si mi to samo potvrdila.- Ona se počne brzo oblačiti i nazuvati svoje visoke crne čizme. -Moramo požuriti do tabora .- On se ustane i počne oblačenje ali nekako usporeno i nevoljko iako je noć bila vrlo svježa. Fergara skupi medvjeđe krzno i krene prema taboru kad odjednom prigušeno vrisnu od straha. Vargazarin instinktivno potegnu mač i , kao pantera skoči u zaštitu djevojke . -Što se dogodilo?- upita uperivši vrh mača u mrak. Pred njim je stajao njegov varg. Tih i velik. cijelo je vrijeme bio ti čuvajući svoga gazdu. -On je sve vidio! Cijelo vrijeme je bio tu.- reče Fergara, mada nije znala jeli to nešto loše ili ne. - Vargazarin se samo nasmiješi češkajući golemu zvijer iza uha kroz gusto krzno -Ne draga. On nas je čuvao.- Kad su sišli do tabora svi su ih značajno gledali ništa ne govoreći. Oni oboje uhvate te poglede s blagom nelagodom kao djeca koja su nešto zgriješila. Da razbije nelagodu Vargazarin ustane i ode do varga istimariti ga i iščešljati mu dlaku. Tu noć su spavali jedno uz drugo, a ujutro su se probudili zagrljeni. -Fergara ga nježno poljubi u obraz... -Dobro jutro, moj junače.-njena duga plamena, kovrdžava kosa padala mu je na lice. -on joj žmirećki odgovori uz osmijeh -Dobro jutro Fergy. Smeta li ti kad te tako zovem?...upita...- Ne, slobodno me tako zovi . baš mi slatko zvuči.- Istezala se ona kao mačka obnavljajući energiju. -Idem skuhati neki krijepki čaj!- lagano i veselo ona skoči na noge i otrči prema šumici potražiti metvicu ili nešto drugo što bi se dalo skuhati kao napitak. Uskoro su svi pili Fergarin uradak i krijepili promrzle udove ohlađene preko noći. Patuljci su bučno, ali vrlo disciplinirano tovarili mazge za nastavak putovanja nimalo ne zaboravljajući upozorenja o mogućem napadu. Svi oni su bili iskusni borci i potajno su se radovali nekom dobrom okršaju s vilenjacima. Ona veća skupina s Toveom na čelu pođe naprijed . Kad su na gazu prešli potok zamakoše kroz šumu izvan vidokruga. Ostatak karavana krene lagano za njima preko onog gaza , ali nastavi nizvodno utrtim putem prema svetom gaju i Breslovu na drugoj strani Kambrijske ravnice. Nakon sat jahanja zaustaviše se na onom ulazu u šumu gdje su ih druidovi ljudi ispratili. Vargazarin zaustavi kolonu i u pratnji Mumbe i Vardune krene u šumu. Nisu išli dugo kad pred njih iskoči ratni plesač! Vilenjački ratnik koji kroz pjesmu i ples skuplja snagu i vještinu u borbi magičnim riječima i plesovima priziva duhove šume. Nisu reagirali. Samo su stajali i gledali čudno odjevenog vilenjaka koji na sred šumskog puta pleše magični obredni ples. kad je ples završio on nastavi tiho pjevati. Vargazarin razazna riječi posljednje strofe. Usred gaja druid na vas čeka. Do njegova duha nek vas vodi jeka. Ponovo tiho zapjeva i iznenada, kako se pojavio tako i nestade poput munje u krošnjama. Varduna ga je pratila vrhom strijele iz samostrijela ali je morala priznati da nije imala prilike pažljivo naciljati. Izvadi neodapetu strijelica i ljutito otpusti tetivu . -Što je ovaj cirkusant htio?-Upita Vargazarina. -Slijedit ćemo ga- reče i mahne ostatku kolone da krenu . Znao je da je Tove sa svojim rendžerima blizu i da ga ne mogu iznenaditi. Ni ratni plesač ga nije iznenadio. -Dobro je znati nešto unaprijed...- razmišljao je. Projahaše oko dvije vrste kroz šumu. stadoše na jednoj maloj čistini prekrivenoj barama i lopočima. Varg oprezno zagazi u vodu pokušavajući zaobići dublju vodu. Sad Vargazarin izvadi onu kutijicu koju mu je dao druid. Gurne je vargu pod nos i nagne se sa sedla šapnuvši mu na uho: -Traži!- Varg na trenutak onjuši kutijicu i poče njuškati uokolo. Kad je detektirao pravac , bez oklijevanja potrči prema jugoistoku. Puta, naizgled nije bilo. Činilo se kao da su zalutali . Kolona mazgi se sporo probijala kroz gustiš. No ubrzi ugledaše druida na jednom proplanku . Kad su mu prilazili, Druid naglas izrekne neke molitve i čarolije. Zvučale su kao mješavina riječi i cvrkuta ptica. Iznenada se uz zvuk zujanja pčela počne pomicati tlo kao kotao u kojem ključa voda. Nisu imali vremena reagirati. Iz zemlje počeše iznenada i munjevito brzo rasti povijuše i korijenje koje ih sve obavije urastajući oko njihova oružja, nogu i ruku. Obuze ih strah kakav nikad nisu osjetili! Trgali su se pokušavajući stresti zelene uze. Ali što su se više opirali to su biljke bile nasrtljivije i čvršće. Čarolija je bila izuzetno jaka. Varduna je nemoćno zazivala protučarolije ili barem energetsko polje aure da je zaštiti. Ništa nije pomagalo. Varg je u bijesu grizao povijuše trgajući ih dok mu se jedan bič nije omotao oko gubice i čvrsto ga stisnuo. Čulo se samo njegovo potmulo režanje. Na trenutak sve utihne. čak i onaj zuj pčela. Druid im lagano priđe i pogleda svakoga ponaosob kao da provjerava jeli mu čarolija uspjela u potpunosti. Vargazarin , svezan i nemoćan progovori prvi nakon uspješnog iznenađenja. -Ovo vam je velika pogreška gospodine! Mi smo kraljevi ljudi i ovaj čin neće moći proći bez posljedica. Pogotovo zato što je ovaj tovar od velike vojne važnosti.- Mali ne mudruj . Ionako sutra neće biti nikoga tko može o ovome bilo što reći.- -Ali , zašto to činite? - -Sada ja postavljam pitanja!- oštro ga prekine duid. -Na to iz šume izađu tri čovjeka odjevena vrlo bogato i po dvorskoj modi. Vargazarin ih ne prepozna. Nosili su crnozlatnu odjeću. Iako se razlikovala u kroju, prevladavale su samo te dvije boje. -Nemoguće!- protiska kroz zube Klerso. -To su ljudi grofa Valandera!- Visoki sijedi plemić bljedunjava izgleda i rijetke brade bio je , izgleda , glavni u skupini od trojice. -Izvrsno obavljen posao , prijatelju!- reče druidu. Pratnju ostavljam tebi . Ona me više ne zanima. -Mahne rukom a iz šume istrči pet vojnika u sagranijskim odorama ali s grbom grofa Valandera na prsima. Brzo počeše odvoditi natovarene mazge prema šumi. Vargazarin je bio nemoćan . svezan i ponižen. -Gdje je taj patuljak kad ga najviše trebamo?- proleti mu misao kroz glavu baš u trenutku kad je iz grmlja doletjela sjekira i nepogršivo se zabi jednom od vojnika među plećke. On vrisnu i pade na zemlju a uplašena mazga počne bježati. Sad se sletiše i druidovi vilenjaci prema onom grmlju. No tamo nije bilo nikoga ! Napravivši vještu zamku s leđa iz druge strane šume provale patuljci s užasnim bojnim pokličem i jarosnim bjesom nasrnuše na vilenjake i vojnike. Vilenjaci munjevito uzvratiše smrtonosnim strijelama. ali su patuljci na to računali pa su se zaštitili neprobojnim brončanim štitovima . Samo jedna od roja strijela pogodi svoj cilj i jedan patuljak ostade zauvijek na bojnom polju. No napadnuti su u tom času puno gore prošli. Zametnu se žestok okršaj i nije se jasno vidjelo tko tu koga udara i zašto. U cijeloj toj bjesomučnoj strci Druid i visoki sjedi plemić pokušaše pobjeći . Varduna, iako sputana , zazove čaroliju "Ledenog bodeža" koji se materijalizira u blizini njenog tijela i poče rezati korijenje i povijuše oko nje. kad je oslobodila jednu ruku, potegne oštru sablju i nastavi bjesno sjeći zelene okove. Kada ih je dovoljno oštetila oni sikćući poput zmija ponovo nestanu u zemlji odakle su i izašli. Varduna odmah pošalje izboj vatrene energije prema druidu koji pokušava pobjeći. Znala je da njena čarolija nije dovoljna jaka da ubije tako moćnog druida, ali je barem računala da će ga mali uzdrmati i dekoncentrirati. Vatrena kugla proleti zrakom osvjetljavajući tlo narančastom svjetlošću . Snažno udari u druidova leđa. On pokleknu malo ošamućen. Onda se ljutito okrene -Bijedni crve! Igraš se sa silama koje ne poznaješ!- Ispruži ruku koja dobi izgled hrastove kore i upre je u Vardunu. Na trenutak ona se skameni od straha zaboravivši aktivirati energetsko zaštitno polje. Brzinom munje pogodi je sjajna strijela čiste energije i ona uz vrisak odleti nekoliko metara dalje bez svijesti. _Varduna!- vikao je Vargazarin nemoćan i sputan dok su patuljci sjekli vilenjake i tjerali ih na uzmak. Tove u gužvi posla jednog patuljka da oslobodi Vargazarina i ostale. Mladi rendžer je oštrim nožem sjekao žilave povijuše koje su se jedna po jedna povlačile u zemlju. Kako se koji oslobađao, tako je i ulazio u borbu i odnosio prevagu na svoju stranu. Druid pošalje vukove koji u čoporu i uz užasan urlik i zavijanje nasrnu na prve redove patuljaka. Oni ih dočekaše na tvrde štitove i bez straha počnu sjeći zvijeri jednu po jednu. Tri su vuka ugrabila jednog patuljka i strašno ga trgali i razvlačili po šumskom tlu. Nesretnik je vrištao pokušavajući se osloboditi čvrstih ugriza koji su mu trgali meso. Kad se i Vargazarin oslobodio , požuri prerezati povijuše oko Varga. Kad mu je oslobodio gubicu, Prolomi se vargovo zlokobno zavijanje tako glasno i prijeteće da svi na trenutak zanijemiše. Njegov glas je u vukova izazvao onaj iskonski strah koji drži životinje podalje od opasnosti. Svi vukovi kao jedan uhvatiše petama vjetra zaboravljajući što su trebali učiniti. I ona tri ispuste izranjavanog patuljka i nestadoše u gustišu Prestravljeni vargovom pojavom. To je za njih ipak bilo previše. Vargazarin naskoči u sedlo -Za njim ! Nesmije nam pobjeći. -I poleti za druidom kao bez duše . U isto vrijeme Mumba , Elohir i Nagdar skočiše u sedla i poletješe u punom trku za njim. _štitimo ga! -viknu Mumba jača tjerajući konja . Druid nije bježao . Kad se Vargazarinu učinilo da ga može s konja dohvatiti za ovratnik, on jednostavno nestane pojavivši se na drugom mjestu. Pošalje srebrenu strijelu energije i pogodi Nagdara koji pade s konja bez glasa. Vargazarin uvidje da neće moći uhvatiti druida u bliskoj borbi i munjevito potegne luk i strijele. Precizni projektil se zabi u prsa Šumskog vladara i on tiho jeknu . Njegov lik na trenutak nestane . -Traži ga! Traži ga! -derao se Vargazarin dok su drugi završavali boj u svoju korist i skupljali raštrkane natovarene mazge. Pročešljali su šumu ali ga nisu mogli naći! Odjednom varg snažno potrči prema jednom stoljetnom hrastu obraslom mahovinom i poče režati i kesiti goleme očnjake. Tek kad se primakao na pet koraka, Vargazarin uoči prozirnu sjenku druida koji leži pod drvetom potpuno stopljen s okolinom. On skoči iz sedla gurajući varga dalje od njega da ga ne rastrga. Druid više nije imao snage upravljati vargovim mislima. Vargazarin kleknu kraj njega. Postavi mu samo jedno pitanje: -Zašto?- Druid sklopi oči skupljajući posljednje atome energije koja mu je napuštala tijelo. -Grof Valander nam je obećao neovisnost o kraljevstvu. Kad bi on preuzmeo vlast od starog kralja dao bi nam slobodu i sveti gaj.....teško je disao i borio se zadržati svijest... i Kambrija bili bi... neovisno kraljevstvo u kojem više... ni jedna sjekira ne bi posjekla nijedno... drvo,... a životinje i viljenjaci bi živjeli slobodno i mirno.- s naporom i vrlo tih izgovori posljednje riječi. Vargazarin mu nalije malo vode iz mješinice u usta. -Jeste li zaista vjerovali da bi vam Valander ispunio obećanje?- -Jesam ! Žarko sam to želio vjerovati. to je bio moj životni san. Nemoj me zbog toga osuđivati. -Ti si pametan momak... i hrabar ratnik znam da ćeš shvatiti moje... motive.- Teško je disao. Izvadi iza pojasa crnozlatni znak grofa Valandera koji mu je dao kao jamstvo da će dogovoreno biti i provedeno. O tebi ovisi što ćeš učiniti. Samo te molim :poštedi sveti gaj... razaranja.- Njegov duh se neprimjetno preseli na drugi svijet ostavivši za sobom tijelo koje mu je dobro služilo nekoliko stotina godina. Odjednom njegov štap izgubi plavičasti sjaj i utihne zuj u njemu zauvijek. Vargazarin je još neko vrijeme stajao iznad njega pokušavajući srediti misli. Nikada nije čuo za grofa Valandera, ali je sada bio siguran da je to osoba koja želi svrgnuti kralja Dobromira II. Poprište borbe bilo je posuto stvarima i mrtvim vilenjacima. Patuljci su skupili tovarne životinje ponovo ih disciplinirano povezavši jednu za drugu u kolonu. Tove je još bio u šumi ganjajući odbjeglog grofova čovjeka. -Jesmo li svi na broju? - upita Vargazarin Demijana koji je pregledavao mrtve. -Nedostaje Nagdar! -vikne mu s druge strane Klerso. Trčao je od jednog do drugog mrtvog pokušavajući pronaći prijatelja. Vargazarin se sjeti! -Prokletstvo! , ostao je u šumi!- Mumba odmah ponovo uzjaši i poleti tamo gdje su se borili s Druidom. Vratio se za deset minuta. Preko konja je bilo prebačeno mladićevo beživotno tijelo. -Klersu se se stisne srce... -...Je li...?- nedovrši rečenicu . Mumba mu samo tužno klimne glavom. Klerso je plakao. Onako muški, teško i dugo. -Bio mi je naj bolji prijatelj.- Ostali su šutjeli. Vargazarin mu samo stavi ruku na rame ne znajući što reći nekome tko je u žalosti, pa mu reče:- Bio je dobar borac i dobar momak. Svima će nam nedostajati.- Klerso se okrene i gorko uzdahne. Pažljivo ga skine s konja i pokrije plaštom preko lica. I Fergara je plakala. -Oh, da sam ranije došla. Možda sam mu mogla pomoći.- -Nisi .-reče Mumba. Čarobna strijela mu je sažegla pluća. Umro je trenutačno. Srce mu je otkazalo.- Tove je na drugoj strani tugovao za dvojicom svojih rendžera. Jednog su potrgali vukovi dok je drugi imao dugačku vilenjačku strijelu kroz vrat. _patuljci ne plaču, ali duboko proživljavaju gubitak prijatelja. Nije bilo vremena za tugovanje. Elohir i Lorik su bili u šumi prateći trojicu grofovih ljudi. -Moramo ih uhvatiti! Svi jahači ,za mnom!- I nastavi se potjera. I grofovi ljudi imali su skrivene konje. Brzo su odmicali prema zapadu kroz šumu. Pregaziše potok na jednom plitkom mjestu dalje nizvodno i udariše u puni galop prema sigurnosti. Elohir i Lorik nisu odustajali . Pratili su ih u stopu. Jurnjava je trajala petnaestak minuta. Jedan od Valanderovih ljudi zaostane a Vilenjaci ga sustignu i obore sa konja. On se vješto pridiže potegnuvši dugi tanki rapir pokušavajući probosti Lorika. On mu odbije vrh ubojitog oružja svojom kratkom sabljom i skočivši s konja ravno na njega počeše se hrvati u travi pored konja. Elohir je nastavio potjeru. Kad dođoše do jedne strmine , uspore i počeše težak uspon. Tako otkriše leđa jednom od najboljih breslovskih strijelaca. -E sad ste moji!- reče Elohir i munjevito pošalje dvije strijele prema bjeguncima. Obje bez greške pronađoše cilj . Uskoro je sve bilo gotovo. Dođoše sad i ostali konjanici u potjeri. Vargazarin skoči iz sedla. -Bravo majstore! pohvali Elohira! Imamo li kojeg živog da ga ispitamo?- upita vilenjaka. -Imamo! rekoše u glas obojica vilenjaka pokazujući na malog debelog Sagranijskog činovnika koji je prijeteći psovao i škrgutao zubima. Vargazarin čučne kraj njega i blagim glasom počne: Tvoj gospodar je mrtav. Svi iz tvoje družine su mrtvi. Samo si ti živ.- stade otpivši gutljaj piva iz mješinice da ispere prašinu i gorčinu iz usta. -Kako se zoveš?- upita ga. -Hariman , Hariman Starsky .- reče debeli činovnik. - Što je tvoj gospodar naumio s ovolikim oružjem koje je namjenjeno našoj vojsci u ratu? -upita ga Vargazarin, mada je znao odgovor. Htio je čuti potvrdu onoga što je znao. -Ništa vam neću reći, prokleti šugavi plaćenici i sluge starog tiranina!- Klerso se nije mogao suzdržati. Nabije nogom u stomak debeljka koji bolno jeknu i savi se na zemlji. -Pazi kako razgovaraš sa zapovjednikom koji ti je poštedio život!- reče mu prijeteće držeći mu mač pod vratom. Vargazarin ga zaustavi . Nastavi ispitivati zarobljenika. -Odgovori mi na jednostavno pitanje: Ako je tvoj gospodar toliko moćan koliko vjeruješ, onda ono što nama kažeš neće utjecati na provedbu njegovog plana.- -Neću vam ništa reći!- prkosno odgovori Hariman. -Tvoji prijatelji su mrtvi... ponovi Vargazarin tiše... a ti si živ. Znaš li zašto?- debeljko je šutio . Držao se oholo. -Zato što moj varg voli živo meso . Ne jede lešine koje nije ubio.- Debeljka oblije hladan znoj i naglo problijedi da se činilo kako će se onesvijestiti. Nestane mu s lica one oholosti. Varg shvati što je gazda rekao i polako krene naprijed škljocajući golemim očnjacima s kojih je curila slina po krvavoj gubici. Strašniji prizor nije se mogao ni zamisliti. -Nee! vrisnu Hariman lud od straha- Polako .Stanite! Reći ću sve što vas zanima! Samo ovo čudovište drž'te dalje od mene!- Vargazarin samo mahne rukom i Varg stade, neprestano gledajući u debeljka kao u konjski odrezak. -Grof Valander je pokrenuo golemu zavjeru protiv kralja da dođe na prijestolje. Pošto kralj nema muških nasljednika jedino je on dalji muški rođak loze Stigovića.-... Provali iz Harimana bujica riječi... -Kralj je naumio promijeniti zakon po kojem samo muški mogu biti nasljednici prijestolja da bi mogao ostaviti prijestolje kćeri. Ako Valerija preuzme vlast svu moć prigrabit će njezin budući suprug, a Grof je ne može oženiti jer joj je rod. Nije bilo drugog načina da dođe do vlasti nego nasilnim putem dok je glavnina vojske plemstva na istoku i u ratu. - -Kad je to mislio izvesti?- Upita ga Tove. -Prije konačne pobjede. Dok Kralj još nema potpunu podršku plemstva. Ako Dvornik na istoku potuče gobline , tada će već biti kasno jer će kralju u narodu porasti ugled , a time i smanjiti izgledi za preuzimanje vlasti.- Svi su se zgledali čudeći se što su slučajno otkrili. -Kome je bilo namjenjeno oružje?- Upita Vargazarin zarobljenika koji više nije imao snage oduprijeti se. Grof stotinjak svojih naj odanijih ljudi ,a s njim su u zavjeri i neki drugi plemići koji imaju ljude ali nemaju dovoljno dobrog oružja. Pretpostavljam da je oružje bilo namjenjeno zavjerenicima u samom Stolnom gdje su očekivali naj jači otpor kraljeve tjelesne straže. To ne bi mogli izvesti običnim oružjem.- Elohir ga pretrese. Nađe vrećicu sa zlatom. -Vidi prljavog novca za izdaju. - i gurne mu ga pod nos optužujuće. Hariman ni ne pogleda vrećicu. U bisagama na konju nađe pergamenu sa zapovijedima grofa Valandera i s njegovim osobnim žigom s likom zmaja. -Oh!-...uskliknu Vilenjak... -imamo i dokazni materijal!- slavodobitno podigne svitak žućkaste janjeće kože. -Sad nam je prva stvar izvijestiti kneza o valanderovoj zavjeri. Nadam se da će moći spriječiti svrgavanje kralja. -Reče Vargazarin uspinjući se u sedlo. Ubrzo su bili ponovo na putu. Breslov je bio sve bliže a dan je odmicao k smiraju. Samo je tanka narančasta linija dijelila zemlju od neba prekrivenog oblacima. -Uskoro će kiša.-reče Fergara osjećajući dašak hladnoće u vjetru sa sjevera. Doista, nedugo za tim počne kišiti. Isprva stidljivo, a kasnije sve jače i jače. Tlo im se pod nogama pretvori u kaljužu a niz lica im se voda sljevala kao božanske suze. Varg je neumorno grabio naprijed dok mu se mokro krzno isparavalo od topline tijela. Kambrija je bila dosadna i pusta. Osim dva sela koja su zaobišli ni žive duše nisu sreli. Ovaj kraj je pretrpio naj veće gubitke u stanovništvu pa je dobra zemlja vapila za vrijednim rukama. Potkraj dana ponovo napraviše tabor za noćenje na ravnici ispod velikog hrasta u kakvoj-takvoj zavjetrini. Tlo je bilo raskvašeno i sva drva koja su skupili u okolici dobro su im došla. Dok je Mumba palio vatru, mokra drva su cviljela i skičala kao žive zmije opirući se plamenu i jako dimeći. Fergara je kuhala kašu dok su ostali pekli posljednje zalihe mesa. Tek kad je došlo vrijeme da nahrani Varga, Vargazarin shvati da mu nema više što dati. Zavuče ruku u torbu i napipa komad suhe govedine već odrvenjen od stajanja. Pruži ga vargu, a ovaj samo frknu i okrene glavu. Vargazarin je znao da je vrijeme za lov. -Pokrije glavu kapuljačom ispod koje su virili žuti čuperci kose. Počne se opremati za lov. -Kuda ideš?- upita ga Elohir. -U lov.- reče -moram naći vargu nešto za jelo. Nadam se da ću naći neku divljač u ovoj pustari!- -Nemoj ići sam! može biti opasno!- dovikne mu Fergara. On je pogleda ispod oka i namigne joj . -Pa nisam sam! Varg ide samnom!- Prebaci sedlo preko leđa životinje i pričvrsti mu prsni remen. -Idemo.-Tiho reče vargu na uho i ovaj pojuri ravnicom. Svi su gledali za njim. Posebno je Toveu mladac ostao misterija koju nije mogao odgonetnuti. Bilo kako bilo cijenio ga je i za to malo vremena što su se poznavali. Nekako mu se uvukao pod kožu, a to kod patuljaka jako puno znači. malo ih je od ljudi koji se mogu pohvaliti da imaju patuljka za prijatelja. Vargazarin projaše kroz jedno presušeno muljevito korito nekog bezimenog potoka grabeći prema jugu i pretražujući cijeli kraj u potrazi za plijenom. kad je skinuo luk s leđa uoči da je potpuno mokar i labav. - Nazdravlje!- za sebe reče ironično. Varg je gledao čas lijevo , čas desno zastajkujući svako malo onjušiti zrak svjež od kiše. Noć je već bila pala i oni se već pomire s tim kako će gladni na spavanje. Kad odjednom iz grmlja iskoči divlja krmača s deset prugastih praščića i jurnu u paničan bijeg. Varg se u trenutku iz jahaće životinje pretvori u lovca. Vargazarin je znao što to znači i lako sklizne iz sedla udarivši ga dlanom po sapima: -Lovi!- varg poleti velikom silinom i nakon kratkog, ali munjevitog lova baci se na zadnje prase u koloni. Prase bolno zaskviči i domalo utihne. Uplašena krmača , kad vidje svoje mladunče u smrtnom zagrljaju okrene se u očajnoj hrabrosti pokušavši otjerati zvijer. Varg je ugleda i ne ispuštavši ubijeno prase, oštro pogleda krmaču i nakostriješi se dajući joj do znanja da ne prilazi! Krmača se ponovo okrene i nestane u guštiku kao što se iznenada i pojavila. -Bravo!- veselo je vikao Vargazarin trčeći do onog mjesta gdje je varg već trgao meko meso praseta. On ga blago odgurne od lovine i pohvalivši ga, nožem odreže jednu zadnju nogu. Varg mu dopusti kao što bi to morao i vođi čopora. Vargazarin ga blago potapša po krznenim leđima. -Ti si pravi majstor. Uvijek me učiniš ponosnim! - i shvati da mu govori kao što bi vjerojatno otac rekao sinu nakon uspješna lova. Meso koje je odrezao uvije u komad gruba lanenog platna i gurne u torbu velikodušno prepustivši ostatak veprića zaslužnom lovcu. Ubrzo se vrate u tabor. kad ga je rasedlao varg se zadovoljno zavuče u lišće na jedno suho mjesto ispod drugog drveta i brundajući zaspe sit i zadovoljan. Vargazarin priđe vatri koja je bila sada manja ali je u njoj bilo još dobrog žara. -jeste li vi već svi jeli?- Oni su samo umorno klimali glavama prelijeni da mu odgovore. Priđe mu Fergi noseći neke začine i bilje. -Ako hoćeš, spremit ću ti but na moj način- vidjevši poveći komad svježe prasetine u njegovim rukama. On obrisa krvave ruke o onu krpu vadeći nož. -Dobro. Samo ne kompliciraj! Neka bude brzo jer sam jako gladan.-reče joj on mršteći se na kruljenje u trbuhu. Patuljci su već uveliko spavali i u snu narezali nekoliko naramaka drva. Barem je tako zvučalo! Klerso je odsutno buljio u žar tugujući za prijateljem kojeg je sahranio u plitki grob na samom izlazu iz šume. Stalno su mu navirala sjećanja i lijepi dani zajedničkih avantura. Odlazak Nagdara ostavi golemu prazninu u njegovom životu koju nije znao čime popuniti. Drugi su se spremali na spavanje, a Mumba je vježbao disanje miran i kao skamenjen, sjedio je uspravno zatvorenih očiju. Fergara se približi Vargazarinu noseći mu večeru na drvenoj dasci umjesto tanjura. On je stavi pred sebe i otkine veliki komad lepinje koja se već bila osušila i stvrdnula i poče jesti onako kako on to obično radi . Halapljivo i snažno. To je Fergaru zabavljalo. -Polako ! Ne trpaj hranu u sebe! Neće pobjeći.- smješkala se. On je pogleda i malo zastane. -Što ? Jeli ti to smješno? - upita. -Pa je , kad to gledaš sa strane- On nastavi jesti istim tempom. Slobodno se zabavljaj ! Ne marim! Osim toga , lijepa si kad se smiješ. - i počne još više gristi meso oponašajući varga kako trga komade ispuštajući smiješne zvukove režanja. Fergara nije mogla suzdržati kikotanje .-ako budeš neozbiljna… reče on glumeći ozbiljnost…doći ću u napast pojesti tebe! i baci se na nju grickajući joj bedro i trbuh. Ona vrisnu pokušavajući doći do daha. -Prestani ! To škaklja!- On raščupan i s prasećim butom u ruci podigne pogled i zagleda se u njene čarobne oči boje bršljana koje svjetlucaše u odsjaju vatre.- Neću te pojesti ako budeš molila za milost! -Neću!- kroz smjeh prkosno reče djevojka. -Moli! -ponovi on hineći strogoću i ponovo je ugrize. -Jao! nemoj! -Moli!- ponovi on nemogavši zadržati smjeh. -Milost, gospodaru!- tiho prošapta ona uz veliki osmjeh molećivo nabravši obrve. On je slobodnom rukom obuhvati oko struka i snažno privuče sebi gledajući je ravno u oči. -Sad si se izvukla , ali drugi put neću biti tako velikodušan.-… pa joj pođe prema usnama dati poljubac. Prije nego ju poljubi ona mu obriše masnoću od pečenja oko usta i oboje se počnu kikotati i ljubiti. Kelso se ustane i ode u mrak ne rekavši ništa. Oni to primjete i bi im strašno žao. -O bože! reče Fergara puna osjećaja krivice. Pretjerali smo. I Vargazarinu je bilo krivo. Momak je bio ožalošćen i zasmetala ga je njihova ravnodušnost. Vargazarin odloži ono meso i skoči za njim u mrak. -Klerso!- dođe do njega u dva skoka. -Oprosti! Nismo te htjeli povrijediti. I nama nedostaje Nagdar…reče to shvaćajući koliko to neuvjerljivo zvuči poslije onog njihovog ludiranja…ali Fergara mi znači puno. Ona mi je utočište kojem pažljivo čuvam kako ne bih poludio od ovih strašnih događaja.- pravdao se Vargazarin. Klerso se okrene i pomirljivo reče . -Ti si danas učinio sve kako treba. Nisi učinio ni jednu pogrešku. Zato nas je sad većina živih i zdravih. Pretpostavljam da ti i Fergara slavite život. To vam ne zamjeram. Zamjeram sebi što sam ga pustio samog tamo u šumu. Da sam bio s njim, možda bi i on sada bio ovdje i smijao se s vama. -Navriješe mu suze. Vargazarin ga zagrli onako muški da pucaju kosti. -Ne krivi sebe.- …tješio ga je…- Nisi mogao ništa učiniti! Ako je bio pravi Agedir , sada je s Gospom od jezera.- Kelsu se ta slika učinu utješnom i njih dvojica se vrate do vatre. Fergara sjede kraj Vargazarina i stavi mu ruke oko vrata . Dugo su tako sjedili zagrljeni u tišini. |
23.04.2006., nedjelja
KRV NA SNIJEGU
|
Klerso je jahao na čelu kolone desetorice u družini grabeći prema klisuri visoko u planinama. Bilo je puno hladnije nego u dolini. Tlo je bilo smrzlo a sitni snijeg je padao kovitlajući se na vjetru. Na ovim nižim padinama još je bilo zelenila i nešto kržljava drveća okrenutog prema škiljavom suncu. No, što su se više penjali , to se zelenilo prorjeđivalo i pejzaž je izgledao sve pustije. Gole stijene kao kosti zemlje stršale su kao ljutiti kameni divovi u jurišu. Huk vjetra s planine bio je njihov bojni poklič. Vargazarin je pratio pogledom sve jahače u skupini odgovorno svjestan zadatka zapovjednika. To još nije nikada činio (... Kao, u ostalom, i mnogo drugih stvari.) pa je bio dvostruko oprezniji i brižljiviji. pomno je pregledavao opremu i oružje kod svakoga iz skupine. Nekima je i smetala tolika brižnost. Elohir mu s visoka reče: - Zar sumnjaš kako sam se pripremio za put kao i mnogo puta prije u mome životu od 120 godina?- posebno naglasivši to stoljeće kao argument težak kao mlinski kamen čovjeku koji je tek devetnaest ljeta. Vargazarin se malo posrami shvativši težinu onoga što mu je vilenjak rekao. -Ne, ne doista. Samo želim da bude sve uredu do odredišta i nazad. To je sve. Vilenjak sad malo ublaži svoj stav. -Pohvalno je od tebe što se toliko skrbiš za ljude, ali ipak: imaj malo više povjerenja u nas. Svi ovdje znaju svoje obveze i zadatke . Pogotovo što nas je učitelj osobno izabrao.- -To je istina... reče Vargazarin...Možda si u pravu. Trebam vam više vjerovati, ali to neće odagnati moju zabrinutost. Ovo činim prvi put , pa mi je jako stalo da sve bude u redu.- Vilenjak mu namigne uz osmjeh. -Bit će sve u redu. Ništa ne brini.- Vargazarin ga zahvalno pogleda i kimne mu glavom u znak pozdrava i odjaše prema čelu kolone. Varduna ga je pratila u stopu . Njen konj nije pokazivao znakove straha u vargovoj blizini. Varg, osim svog jakog vonja , nije pokazivao nikakve prijeteće ni agresivne znakove , pa su se i konji malo opustili. U stvari njemu je godilo veliko društvo. Podsjećalo ga je na život u čoporu koji je toliko volio. Njegov gospodar, planinska prostranstva dobra hrana i obilje vode bilo je sav njegov svijet. Nije ga htio ničim poremetiti. Na prijevoju, Kelso digne ruku i malo prejako potegnu uzde konja koji se propne. Bio je to znak upozorenja. Vargazarin pojuri naprijed do prethodnice. -Što je Klerso?- upita Vargazarin . -Pogledaj!- on pokaza rukom na malu udolinu sa strašnim prizorom. Zemlja je bila posuta ljudskim leševima . Čuo se strašan jauk žene i plač djeteta. Cijela družina pojuri dolje . Stadoše na pedeset koraka a Vargazarin skoči iz sedla s mačem u ruci ogledajući se lijevo i desno i pregledavajući leševe da vidi jeli koji daje znake života. Bili su to Muri. Divlje ljudsko pleme koje je krstarilo prostranstvima u nomadskom načinu života stalno u potrazi za vodom, hranom i skloništem. On priđe uplašenoj ženi koja je na grudima stezala dijete. Kad joj se primakao ona se počne odmicati u smrtnom strahu, možda ne za sebe koliko za dijete koje je okretala na drugu stranu želeći ga zaštititi od naoružanih došljaka. Vargazarin prepozna taj silni strah i shvati da u ruci ima isukan mač. -Pst, dobro je , sad je sve u redu neće ti nitko nauditi.- Žena vrisnu kad vidje da joj se približava varg. Vargazarin ga oštro zaustavi o okrenu od žene. -Evo , neći ti on ništa. Što se ovdje dogodilo? -Aguapa namas, aguapa, ai!- poče žena brzo govoriti i iz nje provali bujica nepoznatih riječi uz jako gestikuliranje rukama i mišićima lica. Vargazarin se ustade iz čučnja i okrene se prema svojoj skupini. -Zna li netko ovaj jezik?- Jurgarson sjaši i vodeći konja za povodac, priđe ženi. Skine brončanu kacigu da joj izgleda manje strašno. -Kaamu deigo? -Upita Jurgarson ženu na Murskom. Žena mu je brzo govorila očiju punih suza i dalje stežući dijete. -Kaže da su ih napali Gnollovi. – okrene se prema Vargazarinu. -Postavili su im zasjedu i sve se dogodilo u trenu.- -Pitaj je kamo su otišli .- Dando mi urgavat?- Upita Jurgarson uplakanu ženu. -Jut, jut! - Reče nesretnica pokazujući rukom na sjever. Jurgarson se okrene i zausti da prevede , ali ga Klerso preduhitri. -Da . To smo i mi razumjeli.- Fergara je , puna brige i suosjećanja prišla ženi. -Pitaj je je li ranjena ona ili dijete.- Jurgarson je upita, a žena na trenutak zastade ne vjerujući strancima. Jurgarson je blagim riječima ohrabri. Ona mu nešto reče i poče snažno mrdati glavom , kao da nešto nikako ne želi. -Rekla je da se odmaknemo svi osim vidarice.- Fergara skine svoju torbu s ramena. -Čuli ste je odmaknite se dalje . Sigurno se stidi.- To je bilo istina. Zakoni njenog plemena nalažu da ne smije otkrivati golu put neznancima. Oni se odmaknuše pregledavajući poginule . Bili su to mlađi muškarci . Ratnici išarani tetovažama i plemenskim bojama. Ukupno osam mrtvih . Imali su strašne rane i dosta odsječenih udova . Bili su strašno unakaženi i krvi je bilo posvuda. -Tko je ovo mogao napraviti?- U šoku upita Jorik sav zgađen i uznemiren. Vargazarin upita nakon kratke stanke –Što su to Gnollovi?- -Varduna se u čudu okrene prema njemu …-Ti ne znaš!?- -Ne. Iskreno , nikad nisam ni čuo za njih.- odgovori Vargazarin. -Mumba pokrije jedno truplo prašnjavim ogrtačem. -Gnollovi su zvijeri. Hodaju na dvije noge i imaju ruke kao mi , ali imaju glave slične hijenama ili vukovima i šakalima. Imaju neku primitivni inteligenciju i jezik ali su po svemu stvorenja iz samog pakla. U mojoj zemlji smo ih skoro istrijebili, pa su pobjegli ovamo , na sjever. Isprva su ovdje mislili da su vukodlaci, ali su vremenom uvidjeli razlike. Oni nemajuvukodlačke nadnaravne moći. Ne pretvaraju se u vukodlake na mjesečini ,nego se takvi okote.- Brzo polije ruke vodom iz mješinice sa sedla bojeći se zaraze jer su trupla jako zaudarala. Za to vrijeme Fergara je oprala i previla ranu na bedru mlade žene . Privijajući joj svježe listove neke biljke koja je dezinficirala ranu i ublažavala bolove. Sad, na drugi pogled, uočiše lijepe crte lica i zdravu građu tijela s dugim nogama. Imala je duboke smeđe oči oivičene crni obrvama podebljane čađom. Ponovo joj priđe Jurgarson postavljajući joj pitanja , a ona je nevoljko odgovarala shrvana bolom i užasom koji je netom proživjela. On ju je umirivao i ohrabrivao blagim riječima njenog jezika koji je lijepo zvučao kad ih on izgovara. Iako su ljudi iz kraljevstva gotovo uvijek ratovali s Murima, napose zbog njihovih silnih pljački stoke, sad nisu mogli ostaviti unesrećenu ženu na milost i nemilost zvijerima i surovoj planini. U ovim uvjetima bez njihove pomoći bila bi osuđena na smrt. Ona i dijete. Mumba skupi drva i založi vatru dok su drugi odvukli poginule pod jednu stijenu i pokrili ih njihovom krvavom odjećom. Varduna je skupljala njihove razbacane stvari i oštećeno oružje jer su, izgleda ono što je bilo imalo bolje, Gnollovi ponijeli sa sobom. Jurgarson priđe Vargazarinu oko kojeg su bili Klerso i Elohir. -Žena kaže da se zove Kalisa. Bili su u lovu na divokoze jer im je preko zime ponestalo mesa pa su morali obnoviti zalihe. Ona je obrađivala meso koje ratnici ulove jer to muškarci ne rade, a dijete je morala nositi sa sobom jer ga nije imala kome ostaviti na čuvanje . Njihov logor dolje je pet vrsta odavde prema istoku. Ima ih pedesetak. Kaže da u logoru ima još četrnaest ratnika.- Svi su ga napeto slušali. -Zašto su ih napali?- Upita Elohir. Jurgarson obrisa znoj s čela. -To je nisam pitao. Sad ću. – i ponovo čučne pored ranjene žene. Vrati se za nekoliko trenutaka. -Kaže da su vidjeli njihov tovar pokriven kožama , pa su mislili da nosimo patuljačko oružje. Kad su vidjeli da oružja nema poludjeli su i onda se dogodilo ono najgore. Kaže da se ona pravila mrtva a djetetu je stisnula usta da ne plače.- Strahota!- Uzdahnu Varduna iskreno dirnuta ljutskom patnjom. Vargazarin je već smišljao što će učiniti. -Oni traže našu robu. Ne znam kako su saznali, ali im je namjera očita. Moramo ih stići i pobiti. Pogotovo zbog ovoga što su napravili.- pokaza rukom na leševe murskih lovaca. -Idi pitaj ju koliko je bilo napadača.- Reče Jurgarsonu i on ode do ranjenice. -Kaže da ih je bilo oko dvadeset.- Vargazarin u trenu donese odluku. -Idemo za njima. Mi smo u sedlima , a oni su pješice.- Pritegnu remen o pojasu i namjesti opremu na vargu. Uzjaši i pođe prema sjeveru čvrsto stežući štit i uzde u ljevici. -Fergara! Ti i Jurgarson se pobrinite da žena dođe do njihovog logora. Ako ne dođemo do zalaska sunca krenite za nama.- Fergara mu kimne glavom . Jurgarson je bio malo razočaran što neće moći u potjeru nego mora glumiti dadilju , ali bez pogovora mahne rukom zapovjedniku misije i pođe ugrijati vodu za ranu. Fergara ustade i viknu: -Čuvaj se!- No njen glas je zatomio topot kopita osam srditih jahača koji su odjurili prema sjeveru u potjeru za ubojicama i pljačkašima. Da ju je čuo , osjetio u njenom glasu duboku zabrinutost za njega osobno. Nije to bila samo prijateljska briga. U tom poviku bilo je nešto od one strepnje zaljubljenih koji se rastaju i kad im razdvajanje teško pada. To nitko nije ni primjetio. Pa se Fergara vrati ranjenici i njenom djetetu. -Jeli uzavrela voda?- upita Jurgarsona nagnutog nad lonac na vatri. -Sad će. Samo što nije.- -Gdje si naučio Murski jezik? -upita Fergara Nordiskog ratnika. On se nasmije i nastavi ložiti vatru. -Kad sam bio mali ,imali smo robinju murkinju koja me je čuvala. Ona nije mogla imati djece pa me je jako zavoljela. U jednom trenutki Nordiskim se skoro nisam ni služio. Otac je bio jako ljut pa sam s njm potajice razgovarao na njenom jeziku. Čudno!... reče Jurgarson...- Odmah sam se sjetio svega , iako ga nisam govorio barem deset godina.- Osam srditih jahača grabilo je uzagrepce uz guduru šibani oštrim iglicama smrekovine kroz koju su jahali. Varg je nepogrješivo slijedio trag mirisa Gnollova koji je bio pomiješan s mirisom krvi njihovih žrtava s neopranih ruku. Gnollovi su znatno krupniji od ljudi . Zli i podmukli. Time vrlo opasni protivnici svakome. Koristili su se sjekirama i mačetama, poznavali su oklop i štit. Poneki je nosio i kacigu , a skoro svi – praćke. Osim oružja imali su jake kandže i vučije čeljusti jakog ugriza. No mladi progonitelji nisu imali straha. Nakon sat jahanja iza jednog prijevoja izbiše na strminu i ugledaše razbojnike kako grabe prema Karak-Zirnu. Gradu patuljaka ukopanom u srce planine. -Za njima! – viknu Vargazarin … -Udri žestoko! Hija!- Isukaše mačeve i poletješe za Gnollovima. Isprva među razbojnicima nasta metež i kolebanje , ali se brzo središe i uz strašne krike i tuljene vučijeg čopora potegnuše oružja i pojuriše u kreševo. Sraz je bio strašan. Odmah frknu par vukolikih glava . Varg je uz urlik i krvavih očiju i bijelih iskešenih očnjaka srnuo na prvu žrtvu na koju je naletio i tako ga strašno počeo trgati da se Vargazarin prvi put iskreno uplašio i skoro pao iz sedla. Varg ga je bacao kao krpenu lutku dok je krv štrcala. Kad se stabilizirao, pritegne uzde da mirnije siđe. Prebaci jednu nogu i samo blago spuzne na zemlju. –Sad na njih! Trgaj ih! – bez milosti naredi krotitelj vukova svome monstruoznom prijatelju. Drugi su već bili do lakata u krvi i borbi. Ljuto sječivo je paralo krzno i kožnate oklope Gnollova dok su ovi uzvraćali istom mjerom. Vargazarin jednom Gnollu odbije snažan udarac i izbaci ga iz ravnoteže . Zvijer mu otkri nezaštićeni bok i on iskoristi priliku i zari mu mač duboko u slabine. Zvijer glasno skiknu i stropošta se na zaleđenu zemlju. Mumba i Nagdar su jednog krupnog razbojnika stjerali u kut između dviju stijena dok je ovaj instinktom ranjene zvijeri razmahivao zahrđalom mačetom pokušavši dokopati im se vratova strašno režeći i keseći duge slinave očnjake. Mumba skoči i u letu mu zada udarac u sljepoočnicu golom šakom tako jako kao da ga je udario malj. Gnoll zatetura i u padu očajnički zamahne i razdere mačetom Nagdaru ruku. Ovaj vrisne od bijesa i boli i stisnutih zuba ga počne nemilice sjeći. Uskoro se zauvijek smirio . Nagdar ga je bo vrhom mača nekoliko puta kao da ne vjeruje da je mrtav. Mumba ga uhvati za ruku i okrene prema drugim razbojnicima koji su preostali. Elohir ih je u prvom naletu poskidao trojicu svojim lukom i čeličnim strijelama, pa skočio s konja oboružan mačem i drevnom vilenjačkom vještinom bliske borbe. Ubio je još jednoga gnolla glasno i jarosno kriknuvši u pobjedničkom zanosu munjevito se okrenuvši prema drugima. Snijeg je padao sve jače, a kraljevi bojovnici udarali sve žešće. Uskoro se broj Gnollova prepolovi. Sad se krkljanac rasčistio. Gnolovi su se povlačili svejednako okrenuta oružja u pravcu napadača. Varduna ih je nemilosrdno skidala jednog po jednog samostrijelom iz daljine. Činila je to s konja, mirne ruke i oka preko svojih suboraca, a gnollovi, bijesni, nisu mogli do nje doprijeti. Kad im je Varg prišao s boka i kao demon smrti uletio u uzdrmane redove, srčanost im se potpuno izgubi i prevaga bitke prijeđe na stranu Vargazarinovih boraca. Nasta nemilosrdno klanje i smrt zapleše svoj makabrijski ples. Sve to u kratkom vremenu ni jedan Gnoll više nije stajao uspravno. Kratki , ali žestoki okršaj bio je gotov. Nakratko nasta muk. Čuo se samo stravični zvuk iz Vargova grla još uvijek razdražen krvlju i borbom. Vargazarin na brzinu prebroji svoje borce. Kad vidje da su svi tu uskliknu: -Pobjeda!- digavši visoko mač niz koji se sljevala krv pomješana s pahuljama snijega. Mumba je imao veliku kvrgu na glavi od udarca kijačom. Demijan je imao veliku ranu na nozi , a Nagdar je imao rasječenu podlakticu iz koje je jako krvarilo. Klerso je ostao bez konja kojeg mu je u posljednjem trzaju rasporio umirući Gnoll. Ali svi su bili tu. Bili su živi . Bili su pobjednici. Njihovi povici orili su se planinama nošeni jekom. Nije ih mogao u ovoj pustoši nitko čuti osim samih bogova koji su gustim snijegom častili pobjednike. Sad je Varduna preuzela ulogu vidarice i previla rane suborcima. Klerso je tužno skinuo svoju opremu s mrtvog konja. -Zbogom prijatelju- reče . –Nadam se da postoji neki konjski raj. Tamo si bogme, zaslužio otići- Mrtvo konjsko oko zurilo je u sivo nebo. Tek kad se sve smirilo Vargazarin pregleda varga detaljno od glave do repa tražeći neku ranu. Bio je zadovoljan. Varg je bio umoran, ali neozlijeđen. Snažno ga zagrli prošaptavši: -Moja junačino. Dobro si im pokazao!- Pa ga počeše iza uha točno tamo gdje je volio . U trenu se strašni div pretvori u malo štene koje se mazi i zacvili kao da mu je dva mjeseca. Svi se okrenuše prema njima i dalje začuđeni misterijom koja prati Vargazarina i njegova varga. Tada svi osjetiše iskreno strahopoštovanje prema snazi i vještini koju nisu mogli ni sanjati. Tada su vidjeli što čini usklađenost Vargazarina sa svojim golemim vukom i znali su da će njih dvojica zasigurno ući u legende jer im je to namjenila sudbina. O njima će bardovi pjevati pjesme u tamnim krčmama a skaldovi skladati sage uz logorske vatre. Nitko od njih nije znao da im je ovo tek jedna od prvih zajedničkih borbi i da su oni tek odvažni početnici. Uskoro se vratiše na ono poprište pogibije Murskih lovaca. Jurgarson je mrtve pokopao tek u plitke grobove prekrivši ih hrpama kamenja. Fergara je bila odvela ženu i dijete u murski logor. Vraćala se u pratnji šamana i tri ratnika. Šaman je bio starac odlučna pogleda i lica izboranog kao hrastova kora. Bilo je nekog visokog dostojanstva i životne mudrosti u tom licu. Ratnici su bili nervozni. Pregledali su detaljno okolinu tražeći amulete koji su otpali s mrtvih ratnika. Tek dvadesetak koraka dalje vargazarin je zapovijedio napraviti privremeni tabor s ognjištem da ugriju promrzle udove i ponovo nahrane životinje. Dok su drugi odmarali i pili pivo, Vargazarin je pokušao uspostaviti komunikaciju sa starcem. Njegova kvrgava šaka obojana crvenim zemljanim okerom uperi prst u Vargazarina... -Deido daam du masat? Iggaman ish tu Varah. - reče starac pa se okrene Jurgarsonu očima mu dajući znak da prevede. Ja sam Vargazarin. Zapovijednik sam. našli smo tvoje ljude i kaznili njihove ubojice. Nadam se da nismo prekršili vaše običaje što smo ih sahranili?- Jurgarson mu prevede. Starac je bio oslonjen na dugo kvrgavo koplje s malom kuninom lubanjom i perjem odmah ispod bodila. bio je vrlo smiren. pažljivo je slušao Nordijca, a onda se ponovo okrene Vargazarinu i duboko se nakloni. To je bio onaj univerzalni jezik koje je svako biće razumjelo. Vargazarin mu odgovori naklonom. Starac reče još jednu dugu melodičnu, skoro otpjevanu rečenicu koja je zvučala kao molitva. Jurgarson je prevede:- Kaže da si časno postupio, mada nisi znao pogrebne običaje Mura. Duhovi njegovih ratnika neće zalutati jer ih je ispratila krv i osveta. U nebeskom lovištu oni su sada mirni i zadovoljni zahvaljujući tebi. Starac polako priđe grobovima i po svakom pospe crveni oker pjevajući tužaljku . živi ratnici Mura mirno su stajali s oružjem u ruci i dalje šuteći. Vargazarin vidje njihovu duboku pomirenost sa smrću , i to ga malo iznenadi. Imao je drugačije mišljenje o divljacima. Sad je shvatio da imaju svoje duboke običaje, lijepi i razvijeni jezik , duhovni život čak i pravila lijepog ponašanja , dok su na bojnom polju nemilosrdne ubojice. Čak ponekad ljudožderi! Vargove reakcije su Vargazarinu bile , nekako najbolji indikator situacije. On se okrene prema njemu da vidi kako se ovaj ponaša. Varg je netremice motrio šamana ali je bio miran i mahao je repom. kad je šaman završio molitvu, priđe Jurgarsonu i objesi mu mali kameni amulet oko vrata. Sličan takav, samo od zelenog kamena objesi oko vrata Vargazarinu . Nakloni se ponovo i polako , bez pozdrava nestane u šikari i stjenju praćen svojim ratnicima. -Da čujem ... -reče Vargazarin...-Što smo to dobili? - upita Jurgarsona. -Nećeš vjerovati! : ja sam dobio titulu "Prijatelja Velikog Medvjeda " a ti si "Osvetnik mrtvih". Veliki medvjed je totem njihova plemena. Osvetnik mrtvih je jedna od najvećih počasti nekome izvan plemena. To je kao na našem dvoru glavni bijeli mag, savjetnik kralja Dobromira. To je vrlo moćan amulet. Ne bih se čudio da ima neke tajne moći- Vargazarin je bio ponosan. Toliko stvari i toliko zanimljivih ljudi upoznao je samo tijekom tri dana. Više nego u njegovom cijelom životu! Slučaj je tako htio da je od svakoga po nešto dobio. stisne u džepu mjedenu britvicu koju mu je poklonio Hanami i zadovoljno se nasmije. Opipa bradu koja je već bockala. -Sad bih se konačno, mogao i obrijati. Imali još tog piva ili ste sve popili bez mene?- Upita suputnike i sjede s njima u topli krug oko vatre. Fergara je imala pune ruke posla s ranjenima , ali im rane nisu bile teške ,pa su svi bili dobro raspoloženi. Sad su osjećali, više nego prije povezanost i zajedničku sudbinu. Učinili su nešto važno. To su napravili ispravno i Vargazarinov autoritet vođe rastao je sve više. -Sad vidim -...reče Elohir...- zašto je baš tebe izabrao učitelj za zapovjednika skupine!- -Još ne znam jeli ispravno odlučio -...nasmije se Vargazarin mrdajući glavom. Felgara ga je gledala sa sve više zatomljenog žara i oči su joj krijesile željom. Dođe sjesti kraj njega onako kao jučer dodirujući mu koljeno. Varduna je hladno pogleda jasno čitajući znakove ženskog jezika. Fergara uhvati njezin pogled , ali ga izdrži i odgovori joj istim takvim pokazujući svoju duhovnu moć otpora čarobnici koju je , u najmanju ruku, smatrala sebi ravnom. Demijan je stiskao svoju ranu na nozi mršteći se. Fergara mu je zašila ranu i pažljivo je isprala i previla da se ne zagadi. Klerso je grijao promrzle prste na vatri i uvuče glavu dublje u vuneni ovratnik surke. -Ali me je naš prijatelj Nordisk oduševio svojim znanjem stranih jezika! - reče ...-Stvarno, gdje si naučio murski?- -Već sam pričao Fergari. Dadilja mi je bila Murkinja.- -Ah, da ...-podrugljivo , ali i optužujuće dobaci Jorik...- Vi još imate robove!- -Sesla nije bila moja robinja. Nego robinja moga oca. Ja nikada nisam imao, niti želim imati roba. Osim toga ,Sesla mi je bila druga majka. Od nje sam dobio topline i ljubavi kao malo koje dijete. - -Znam kako joj je bilo...- ubaci se u razgovor Vargazarin . -....i ja sam bio rob.- Varduna je jela veliku žutu jabuku naslonjena na prtljagu prekrivenu pokrivačem. -I kod nas u Nardu ima robova. Na dvoru ih ima po pet na svakog slobodnjaka. Zato je Nard najbogatije carstvo na jugu. Naraslo je na besplatnoj radnoj snazi.- Vilenjaci su se tome iskreno čudili. Njihov duh slobode i časti nije mogao ni zamisliti da neko inteligentno biće posjeduješ kao životinju. Jako su to osuđivali, ali su znali da ništa ne mogu promijeniti. Poznavali su ljudski rod i njegovu neutaživu želju da nekome vladaju, upravljaju i zapovijedaju. Onaj koji je postigao visoki položaju vilenjačkom društvu , to je mogao postići samo svojim iznimnim djelima i zaslugama. Gotovo naporedo s utjecajem išlo je i golemo poštovanje cijelog društva. Nitko visoki položaj kod njih nikada nije izborio golom silom. Moć je izvirala iz stoljetne mudrosti i pravednosti. Požrtvovnih i velikih dijela o kojima pjevaju pjesme. Ako je ikada itko među ljudima postigao divljenje i naklonost vilenjaka , sigurno je to u potpunosti i zaslužio. Ponovno su prostrli vreće za spavanje uz vatru. Vargazarin je odlučio da će ovdje noćiti, jer su dobar dio dana izgubili ganjajući Gnollove. Polazak je sutra s prvim zrakama sunca. Noću je napadao snijeg. Ujutro se razdanilo nešto prije zbog odbljeska snijega vidljivost je bila odlična. U kotlini se spustila magla. Kako su odmicali uz leđa planine onako je i magla ostajala za njima. Imali su još dobra dva dana jahanja. Išli su nešto sporije zbog gubitka jednog konja. Klerso je prebacio sedlo na tovarnog konja, a opremu s njega ravnomjerno su rasporedilo svima. Na prvoj zaravni nađoše darove koje su im ostavili Muri. Bilo je to meso divokoze umotano u tri kože i manja košara puna voća i plodova. Iznenađeni , ali zahvalni pokupiše to i nastaviše uzbrdo. Zalihe svježeg mesa uvijek dobro dođu. (pogotovo kad morate hraniti nekoga kao što je varg!) Nakon još jednog visokog i strmog prijevoja u daljini na jedno tri vrste ugledaše obrise grada. Ukopan u stijeni izgledao je monumentalno. Njegove lijepe i pravilne linije hvalile su vrijedne patuljačke majstore iz davnina kao nijemi svjedok mijenjanja lica zemlje. Ovaj vidljivi dio bio je kao vrh sante leda koji samo nagovještava punu veličinu i sjaj grada ispod površine. Ispod zemlje. Kad su se počeli spuštati na prostrani plato pred njih u susret izađoše patuljački rendžeri uvijek budni i oprezni ljubomorno čuvajući svoj grad-dragulj u utrobi planine. Kad se zna da je Karak-Zirn jedan od najvećih rudnika dijamanata na svijetu , onda je njihov oprez potpuno opravdan. ispred kapije su morali predati svo oružje i ostaviti životinje. One i oružje nisu mogli unutar zidina po strogim, više stoljećima starim, propisima kojih su se svi, bez iznimaka pridržavali. Kad su ušlu u prvu utvrdu bijahu iznenađeni jačinom i opremljenošću gradske straže. Bijahu to maleni, ali gordi i moćni ratnici čvršći od stijena na kojima žive. Nosili su lijepe kacige urešene zlatnim zmajevima i oklope od čistog mitrila koji je sjao kao sunce u zimsko jutro svojim očaravajućim sjajem ni srebra , ni zlata a čvrstoćom tri puta jačom od čelika.. Svi gardisti su nosili bijele rukavice od fine kunovine a brade su im sezale gotovo do gležanja ukrašene nakitom i dragim kamenjem. Na njihovim sjekirama i bojnim čekićima nije bilo centimetra koji nije bio izrezbaren i ukrašen isprepletenim mitskim životinjama koje se bore. Cijela družina bila je iskreno iznenađena. Gardisti to primjetiše pa ih obli val taštine . Nekako su se još više šepurili u svojim opremama pokazujući svima svoju izvrsnost. No uistinu, samo rijetki i nepobjedivi patuljački ratnici imali su tu privilegiju služiti gradsku stražu Karak-Zirna. Gotovo da nije postojale časnije službe za jednog patuljka kao što je ova. Dočeka ih zapovjednik straže ljubazno im nudeći jelo i piće u dugačkom holu s isto tako dugačkim niskim stolom za kojim je bilo svakakvog svijeta. Uglavnom patuljaka iz svih krajeva, što se vidjelo po njihovoj odjeći i boji puti, ali i ljudskih i vilenjačkih trgovaca dragocijenim kamenjem. On je imao informacije o njihovom dolasku i stroge naputke što mu je činiti. Do kralja i središta grada nisu imali ni izgleda doći! uskoro se oformila kolona natovarenih mazgi i trideset patuljačkih rendžera pratnje . S njima je išlo i nekoliko majstora kovača i oružara kao ispomoć kraljevoj vojsci koju je kralj patuljaka Senardin Hladnoglav I obećao Sagranijskom kralju za rat. Tako su se produbljivale i učvršćivale političke i prijateljske veze. Između ljudi i patuljaka one postoje stoljećima. Ne bez uzajamne koristi. Načelu patuljačke kolone stajao je Tove. Na glavi je nosio kacigu s krilima i to je svima odmah privuklo pozornost. Bio je visok oko četiri lakta i pet palaca i gotovo isti toliko širok. Kosu je pleo u pletenice mišje sive boje s istom takvom bradom i brkovima koji su mu potpuno skrivali usta, ali nisu mogli zadržati njegov prodorni glas i sklonost verbalnom izražavanju bez kraja. Svoj govor obilato je pomagao micanjem gustih sivih obrva koje su stršale i dizale se kao krila ptića koji pokušava poletjeti! Snažne ruke su mu pomagale u izražavanju osjećaja i naredbi tako da je govorenje na njegov način bilo oblik aktivne tjelovježbe. Po reakcijama ostalih patuljaka u skupini dalo se zaključiti da Tove doista zna što radi. Sve je radio precizno i rutinski . Vjerojatno je nebrojeno mnogo karavana dragocjenosti otpratio s planine. Vargazarin je podigao ruku još jedanput provjeravajući da su svi na broju i kolona duga gotovo jednu vrstu krenula je put ravnice. Sad su put poznavali i mogli su poduzeti posebne mjere sigurnosti na opasnim i strmim mjestima. ponegdje se put sužavao toliko da su mogli proći samo jedan po jedan. Na sreću, nisu izgubili ni jednog čovjeka (ni patuljka!) i ni jednu tovarnu životinju. Tove je stalno vikao: -Polako, ne žurite nikuda! Sve može čekati! Strpljivo, strpljivo!- i svi su ga slušali. kad su sišli u sigurnije predjele gdje je i put bio širi i sigurniji svi su bili opušteniji i putovanje je bilo ugodno. Vargazarin je sjahao i pješice išao uz Tovea da mogu razgovarati. jako ga je zanimalo sve u vezi s tajanstvenim i veličanstvenim gradom , a Tove mu je pričao , ne bez ponosa o gradu na dugačko i naširoki i potanko! U priči nisu ni primjetili da je snijeg ostao iza njih i da su sada na golom kamenom putu prošaranom kržljavim grmljem. Vargazarin je njemu , zauzvrat ispričao događaj s Murima a kasnije i s Gnollovima. -Te su zvjeri nekako saznale za naš tovar! - Klikne jarosno Tove lupivši snažno šakom u dlan prepun bijesa. -Ma da znaš da sumnjam kako ih je netko poslao! Muri su im slučajno bili žrtve!- Vargazarin počne zaključivati u stilu isljednika. -…Ali oni nisu znali tko vozi tovar oružja! Da su znali , ne bi napali pogrešnu skupinu!- - Točno!- Toveu oči zasjaše . Obožavao je dobru priču. Pogotovo ako ima misteriozan zaplet. -Ali..-ponovo mudruje Tove škiljeći na jedno oko značajno dignuvši kažiprst u zrak… -Ako napadaju Mure, onda nisu u savezu s goblinima i orkovima. Za čiji su džep radili to ja tebe , mladiću pitam!?- Usklikne na kraju zadovoljan svojim briljantnim zaključkom. _...E to vam , gospodine uistinu ne bih znao reći!- Odgovori Vargazarin šutajući kamenčiće po putu . Možda postoji neki treći, tajanstveni naručitelj za kojeg još ne znamo!- -Ma, To ti je sinko, barem lako! - …mudruje Tove…-To je onaj suhi druid šiljouhi iz svetog gaja! Znam ja podlaca! …a gradi se neki svecem! … pa pravednički počne vrtjeti glavom ustobočen na sred ceste. -Uvijek mi je , pravo da ti kažem, bio sumnjiv i mrzak.- zavrti prstom kao da njime buši rupu u zidu. Vargazarin je branio druida.- Ne znam, gospodine Tove. Druid mi se činio vrlo dobroćudan i dobronamjeran. Da nas je htio ubiti, to je mogao iz potaje još na početku.- -Pa zar ne shvaćaš , glupo dijete! Tada NISTE imali oružje, a morali ste ga iznijeti iz grada na otvoreno. Onda bi ga on lako ugrabio uz pomoć gnollova. Pa on s njima razgovara kao ja i ti sada!- Vargazarin stade . Bio je zaprepašten i morao je priznati da je to , vjerojatno istina , sjetivši se kako je razgovarao s Vargom i drugim životinjama.- -Mrzim što to moram priznati-…reče Vargazarin …ali ste vjerojatno u pravu! Gospodine Tove.- Pa jasno da sam u pravu - Tove je širio ruke i mrdao bijelim obrvama. jako ga je zabavljalo riješavati zagonetke pa mu je ovo godilo kao dobro pivo. Pogotovo zato što mu se mjesecima nije ništa događalo. Ovo mu je bila prava poslastica! -Kod mrtvih gnollova nismo našli nikakav dokaz. Ustvari , da budem iskren : nismo ni tražili ništa određeno . Mislili smo da su tu zasjedu gnollovi sami smislili.- -Ha ! Gnolovi nešto smislili? Sami? - prasnu Tove opet preglasno.-Pa oni nisu sposobni ispeći jare kako treba , a kamoli da nešto smisle sami! Dragi moj mladiću. Ovaj vaš varg za njih je za njih skolastik !-pokaza rukom na varga a ovaj se trgne zajući da se nešto nas njega odnosi i nešto promrmlja pokazujući da mu to nije drago. -Oni imaju tek toliko mozga da se ne pogade tamo gdje spavaju!-Posprdno je oponašao micanje njuške i mahanje repom. Ostali patuljci su se grohotom smijali gledajući brbljavog Tovea kako glumi Gnolla. -Ne, moj mladiću. Oni to nisu bili sposobni smisliti!- -Ovako duboko u teritoriju kraljevstva netko smišlja zavjeru i otimačinu velike količine najboljeg oružja…glasno razmišlja Vargazarin… -Najboljeg, najboljeg-…Tove mu upadne u riječ … -…što mu vjerojatno-…nastavi mladić…- treba za naoružavanje velike vojne skupine. Što li taj namjerava? - Sad je Vargazarin bio iskreno zabrinut. Ogledao se nervozno po planinskim vrhovima uokolo imajući neki neodređeni osjećaj da ih netko stalno prati. mada još nije bio siguran da je to druid. -Ovaj slučaj ću morati prijaviti, a dvojim kako ga objasniti knezu!- -Bilo kako bilo!- …reče Tove …-sad nas se ne može iznenaditi! samo te upozoravam : Otvori četvore oči kad budeš prolazio kroz Sveti gaj! S tim podlacem sam ja već imao okršaj kad smo išli po drva!- Vargazarin se sjeti što mu je druid pričao o patuljcima. No nikako nije mogao prihvatiti da mu je onaj vilenjak pripremio klopku. Ipak je on u ovim finim nijansama života bio apsolutni početnik! -Gospodine Tove?- -Molim ,sinko?- Kako da otvorim "Četvore oči"?- Smijeh se orio gorama. Patuljci su se grohotom smijali. Ne podlo ismijavajući ga, nego onako veselo i zdravo. I Tove se smijao… -To ti je, sinko, uzrečica! Nešto što ti naglašava da trebaš biti dvostruko oprezniji nego inače!- -Aha!- sad je i Vargazarin shvatio zašto se smiju pa i on prihvati šalu na svoj račun. taj izraz nikad nije prije čuo, ali je odmah shvatio što znači. -Znate, gospodine. Ima još tisuće stvari koje moram naučiti. - Tove je bio dirnut. Vidio je pred sobom ljudeskaru od šest stopa koji jaši strašnog varga sa dušom malog dječaka i svakog trena mu je postajao sve draži. -Znaš , mladiću. Mislim da si predodređen za velika djela . No samo će vrijeme pokazati jesam li bio u pravu.- -Zaista tako mislite, gospodine?- iskreno upita mladić. -Nikada u životu nisam izrekao ono što ne mislim. - reče mu patuljak i pritegne pojas koji je na mazgi bio otpustio. |
PRVI ZADATAK
|
------------------------------------------------------------------------------------------------------ Nakon dva mjeseca žestoke obuke, Vargazarin je bio napet kao luk. Izoštrena mu čula postadoše puno preciznija , a ideja o tome što treba učiniti bijaše jasna kao ljetna mjesečina. Naučio je djelovati mehanički i bez razmišljanja primjeniti vještine naučene na vježbalištu. Sve je više išao u lovove i na divljim zvjerima skupljao iskustvo za borbu s pravim protivnicima. Svanuo je dan prvog zadatka. Iznenada se na vježbalištu pojavio knez. Iako nije bio najavljen, Reglef je prikazao punu razinu spremnosti i izobrazbe svih novaka. -Zbor!- prodera se glasno i samo jednom. U trenutku nasta prividna zbrka i mnoštvo novaka trčalo je u svim smjerovima dižući stoljetnu prašinu vježbališta. Odjednom pred očima kneza pojavi se potpuno pravilna kocka uredno i po špagi poredanih vojnika s oružjem . Deset po dužini i deset po dubini. Savršeno mirnih i staloženih. samo je plavozelena zastava sa zlatnim feniksom lepršala na vjetru. Reglef zadovoljno klimne glavom skrivajući ponos i okrene se knezu. -Vaša visosti! vojno učilište vama na usluzi!- -Vrlo impresivno, Gospodine zapovjedniče!-...zadovoljno reče knez ne silazeći s konja. -...Mada sam i očekivao ovu razinu stege i obučenosti od vas.- -Hvala na lijepim riječima vaša visosti. Svi u našem učilištu činimo sve kako bi naučili ostati živi barem jedan dan duže.- Knez se nasmije na ovu ciničnu primjedbu... -Moram priznati da je i to točno, s obzirom na okolnosti bliskog rata i stalnih borbi na granici. - uozbilji se kako bi dao težinu onome što želi reći. Gospodine Reglefe, dobili smo zadatak od glavnog zapovjedništva da dopratimo konvoj oružja iz Crnih Planina koji je naručen kod patuljačkih kovača. Jedan konvoj koji je išao za Gornji Klisan napadnut je i pretrpili smo velike gubitke. Da ni ne govorim o gubitku dragocjenog oružja . Ovaj konvoj mora stići sigurno u Breslov. Dalje ide do Vražjih Rupa gdje ga preuzima vojska generala Dvornika za dodatne trupe koje će mu se pridružiti na pohodu. Po svaku cijenu to moramo izvršiti kako valja!- Reglef je čekao dok knez završi. Podigne glavu i na glas poče misliti. -Znači. preko cijele Kambrije , preko potoka Dupca i dio puta kroz Crne Planine i natrag. Koliko ljudi ste mislili poslati?- Upita kneza. -Taj detalj prepuštam tvome iskustvu, no što god odlučiš imaš punu potporu mene i cijelog grada. Sve što vam treba od opreme i provijanta , konja i oružja. Naravno , nemoj pretjerivati! - Šaljivo doda knez skrećući pozornost s ozbiljnosti teme. Reglef bez puno razmišljanja viknu : -Vargazarin, Elohir, Demijan, Fergara, Klerso, Nagdar, Varduna, Lorik, Yurgarson stariji i Moomba. Kako ih je prozivao , onako su vojnici istupali iz reda. Knez projaha ispred novog reda i pažljivo zagleda svakog vojnika. -Dobro. Ako misliš da će desetorica biti dovoljna ...Mislio sam da ćeš ih uzeti više.- Reglef bez izraza osjećaja reče: - To je sasvim dovoljno vaša Visosti. Svaki od njih sad vrijedi za trojicu. Vojnici su stajali mirno i šutke , ali su pucali od ponosa na ove učiteljeve riječi. Učitelj prošete ispred reda ne gledajući ih u oči. Svaki od njih sposoban je obaviti bilo što .Ako treba i umrijeti, ali to ih nisam učio. Učio sam ih živjeti.- Knez je bio zadovoljan. -Koji od njih vodi skupinu?- upita. -Vargazarin, Vaša visosti!- reče učitelj, a Vargazarin se trgne već osjećajući golemo breme odgovornosti na svojim leđima. -On je pravi čovjek za tu dužnost.- reče učitelj. Knežev vatreni sivac se vrtio u krug, a knez ga je pokušavao obuzdati. -Pripremi ih valjano! Kreću sutra prije zore. Gospodo želim vam svaku sreću i uspjeh! - reče knez i okrene nemirnog konja prema kapiji i nestade u oblaku prašine. Reglef je pažljivo odabrao skupinu za zadatak. To su doista bili vrsni borci , iako su bili novaci. Elohir i Jorik bijahu vilenjaci. Vrsni strijelci i mačevaoci. Demijan je bio mlada ljudeskara visok šest i pol stopa i snažan kao bizon. Nosio je golemu bojnu sjekiru koju većina ne bi mogla ni podignuti. Klerso i Nagdar bijahu domaći , Breslovljani. Odlično su poznavali sve puteve i tajne prolaze u krugu od sto vrsta. Veseli i bistri momci vješti na oružju . Fergara i Varduna su bile jedine žene u skupini , ali ne i manje važne. Fergara je bila poluvilenjakinja i izvrsno je poznavala lijekove i trave koji mogu biti od presudne važnosti u slučaju ranjavanja i ozljeda. Varduna je bila čarobnjakova učenica i već je baratala nekim osnovnim čarolijama koje mogu biti jako važne u mogućem sukobu. Obje su nosile i male ubojite samostrijele za daleke mete. Fergara je bila riđe kose i pirgava lica , ali prekrasnih prodornih zelenih očiju i punih , čulnih usana. Zračila je dobrotom i brižnošću za svakoga. Vargazarin je bio presretan što i ona ide s njima. Varduna je bila crnokosa i tamnoputa Nardanka. Njena arogancija i odbojni stav bili su samo poza u samoobrani. Već je dokazala svoju inteligenciju i vještinu koju su joj svi priznavali. Jurgarson stariji bio je Nordisk. Pripadnik plavokosog naroda sa sjevera . Spretan i vješt s drvetom i alatima. Jakih ruku i dugih njegovanih brkova , iako je imao samo 23 godine. Već je imao bogato iskustvo iz brodogradilišta i s plovidbe morem. Mumba je bio crni čovjek , tih, žilav i čvrst. Njegova specijalnost bila je borba golim rukama. Mumba je bio Pelot i u njegovom narodu vrlo cijenjene kaste redovnika - boraca. Kad su ga sagranijski vojnici oslobodili iz ropstva, bio je gladijator u orkovskoj areni krvi i smrti. Naravno, jedino su njega našli živog. Tada se pridružio sagranijskoj vojsci i došao na obuku,( mada je ona njemu najmanje trebala.) Ostatak dana proveli su u pripremama i uređivanju opreme za sebe i konje. Vargazarin je ponovno osedlao Varga. -Spremi se čupavko, idemo na put. - Varg je to već znao i bio je veseo. tiho je cvilio i mahao repom. Poželio se punog trka kroz prirodu i oštrog planinskog zraka. Ostali članovi skupine već su znali sve o vargu i nisu tome pridavali preveliku pozornost. Jedino je bilo malo nezgodno priviknuti konje na prisustvo golemog vuka koji ih je plašio do srži kostiju. Krenuše sutradan u cik zore prema sjeveru preko Prostrane Kambrijske ravnice prekrivene livadama i oranicama. Samo obrisi desetoro jahača ocrtavale su se u jutarnjoj magli krajolika koji se tek budio. Klerso i Jorik jahali su naprijed na oko dvjesta koraka udaljenosti i sokolovim očima pregledavali okoliš. Za njima je išao Vargazarin na svome Vargu a ostali su činili najveću skupinu na sljedećih dvjesta koraka udaljenosti. Primicali su se uskom prolazu kroz šumu koji se kao ožiljak usjecao u tkivo padine. Hooooooo! - uzdignute ruke viknu Jorik pokazujući da je nešto pred njima. Vargazarin da znak ostalima da stanu i pokaza rukom Klersu i njegovom prijatelju da ispitaju što je. Gledajući prema prolazu, učini mu se da je jedna sijenka proletjela između drveća. Varg naćuli uši i počne se meškoljiti osjetivši nešto što drugi nisu mogli. Ubrzo se iz šume vratio Jorik u punom galopu. -Ušli smo na područje Druida. Žele razgovarati s tobom.- Vargazarin pritegne pojas i instinktivno dodirne držak mača. -Pričekajte me ovdje.- kratko zapovijedi i odjaha u sjenu između drveća. Začudo, šuma bijaše svijetla unatoč gustim krošnjama bukava i grabova u njoj. Tlo je bilo suho i prekriveno lišćem. Isprva nije vidio nikoga, ali ono što je znao o druidima govorilo mu je da su u blizine i da se ne žele pokazati. Pred njim , na nekih dvadeset stopa izroni visok i vitak vilenjak zelenih mišjih očiju odjeven u zeleno. Dugi štap je imao auru neke plavičaste energije i na trenutke je proizvodio zvuk poput brujanja košnice. Vilenjak je stajao. Nije mu se ni jedan mišić pomaknuo. Varg stade. Onjuši ga i progrglja nešto kao režanje i počne se vrtjeti u krug ne mogavši izdržati njegov pogled. Dobar dan!- glasno reče Vargazarin pokušavajući razbiti mučnu tišinu. Kud ste vi pošli kroz naš sveti gaj?- neodzdraviši grubo upita druid. Mi smo ljudi Kneza Dobroslava Radagona od Breslova i idemo u Crne planine po neku robu koju smo tamo naručili. Molim za dopuštenje za prolaz kroz vašu šumu gospodine. -Šuma nije moja, šuma je svoja- opet neuljudno doda druid. U to mu se pridruži sivi vuk koji izađe iza jednog grma do sada dobro skriven. Bio je tri puta manji od Varga. Ako idete PO neku robu , to znači da se vraćate istim putem? nije li tako?- retorički nastavi druid. Da gospodine. Ako obavimo sve bez problema, vratili bi se istim putem, ako dozvoljavate.- Druid ne odgovori. Gledao je varga u oči , a ovaj ga je netremice pratio. Vargazarin je osjetio da njih dvojica komuniciraju na neki njemu nerazumljiv način. -Vaš Varg kaže da ste dobar i pravedan vođa. Nemam razloga ne vjerovati mu. Vargovi ne lažu. Vargazarin se iznenadi. To vam je rekao Varg? - u čudu upita neznanca... -Da . - kratko odgovori čudni šumski svat. - Uz to kako vas je nosio kroz opasnosti i spasio vam život. On tvrdi da ste vi njegov , a ne obrnuto.- Vargazarin sjaši i zagrli svoju životinju. Bio je nemalo zbunjen. -Pa...moglo bi se tako reći. Doista mu dugujem život i to nekoliko puta. - Sad je bio siguran da druid razgovara sa životinjama. Druidov vuk nešto zareža i kraj zvuka izvuče u tihi otegnuti -UUUU- -Znam...- reče druid pogledavši sivog vuka ...ali čovjek ne laže. Srce mu mirno kuca. Vuk ga je gledao neko vrijeme, a onda se nezainteresirano okrene. Uskoro je u okolini Vargazarin počeo nazirati oblike ratnika maskiranih u zelenilu. Iznenadio se kad je shvatio da ih, isprva uopće nije ni primjetio! Neki strijelci su imali napete lukove prema njemu, no većina ih je sasvim mirno stajala potpuno stopljena sa zelenilom. -Taj vaš put vjerojatno ima veze s pohodom na istok na gobline i orkove. U Crnim planinama se proizvode dvije stvari: oružje i drago kamenje. Izgledate previše vojnički za trgovce draguljima. -Točno , gospodine. Idemo po oružje.-Potvrdi Vargazarin pokušavajući biti što ljubazniji. -Kako znate za naš naum?- -Vijesti se brzo šire! -osmjehnu se vilenjak. -Šapnule su mi ptice, vjetar mi je donio mirise bojnih konja, a i divlje svinje u panici bježe i kažu mi da ih dvostruko više lovite nego obično . Mladić je bio impresioniran Druidovim znanjima . Osjećao je duboki mir i sklad ovog mjesta. Mogao je shvatiti brigu druida da ovaj dijelić svijeta sačuva u potpunom miru i redu. -Dobro.- reče Druid i mahne rukom. -Pozovi suputnike i pođite zamnom.- Uskoro su jahali rijetkim brezovim gajem prema sjeveru u pratnji druidovih ljudi. Koliko god se upinjao ni nakon sedam vrsta hoda Vargazarin nije uspio prebrojati koliko ih ima. Nekad mu se činilo da ih je svega šest, a opet , na proplanku vidio ih je barem dvadeset. -Mada znam što je pravo prijateljstvo...usput započe druid...reci mi kako to da čovjek jaši Varga? U svom dugom životu nisam to nikada vidio, moram priznati. Vargazarin mu ispriča svoju, toliko puta ispričanu, priču. Pokušavao ju je ispričati da ne zvuči hvalisavo. Druid je slušao i odobravajući klimao glavom. -U mladosti sam imao strašne sukobe s tim bijesovima. Razumijem da ste odlučili počisti granicu jednom zauvijek. Ako to obavite kako treba, i mi ćemo ovdje biti malo sigurniji. Slušajući tvoju priču shvatio sam da su ti goblini nanijeli puno boli.- -jesu gospodine. Riječi mi nisu dovoljne da iskažem svoj prezir prema tim stvorovima. -Namršti se i snažno stisne uzde. -Ne volim dijeliti savjete. Pogotovo neznancima.- reče druid...ali probaj to obaviti sa što manje mržnje. Mržnja zamagli um i zastre dušu, pa ne možeš donositi ispravne odluke. Vargazarin zastade. -Hvala gospodine. Od kad imam učitelja , počeo sam cijeniti pametne savjete starijih jer su se pokazali stvarno korisni. Druid stade i osloni se na svoj štap. - Da si vilenjak, to ti ne bi ni morao reći. Vas ljudi ima doista svakakvih , pa mi je drago sresti jednog od vas koji razumije.- Vargazarin osjeti ponos. osjeti neku posebnost koja mu je godila. Ali jasno čitajući ljudske osjećaje, drud doda… - Nemoj se sad umisliti!-... Vargazarin se naglo postidi svojih misli i još mu nije bilo jasno kako to druid čini. Osjećao se kao potpuno gol i nezaštićen. - Kako samo zna?- stalno se pitao. -Ako imate interesa, bi li nam mogli kako pomoći? -upitaVargazarin diplomatski. Druid se nasmješi kao mačka koja je upravo pojela kanarinca. -Ako za to bude potrebe, dobit ćete potporu. Mada mislim kako ćete to i sami jako dobro riješiti.- Na licu mu je titrao smješak. -S tim bradonjama iz planina nemamo baš najbolje odnose. Previše su nam stoljetnih stabala posjekli. Uporni su i tvrdoglavi i pored naših upozorenja. Par puta smo ih morali otjerati silom. Srećom, većih žrtava nije bilo , a ipak su se povukli.- Ponovno razvuče osmijeh pobjednika… -uz pljusak psovki, naravno.- Izbiše na jednu šumsku čistinu koja se nastavljala putem prema planinama. -Ovdje završava sveti gaj. dalje idete sami. Odavde preko potoka Dupca počinju stvarne opasnosti. U podnožju Crnih planina ima Mura. Njihove bande tuda krstare i napadaju putnike. Dobro otvorite oči i uši. Vargazarin se okrene prema druidu. -Hvala vam. Bili ste nam od neprocijenjive pomoći.- Druid sklopi oči i klimne glavom bez riječi. -Možemo li računati na slobodan prolaz kroz sveti gaj na povratku? -Možete ,mladiću. Pod uvijetom da ne siječete šumu, ne ložite vatru i ne berete ništa osim šumskih plodova. -To vam rado i veselo obećavam, jer u svom životu nisam nigdje osjetio ljepši i ugodniji mir kao u vašem svetom gaju. Zbogom plemeniti. Nadam se da ćemo se na povratku vidjeti.- Druid se maši za torbu o ramenu izvezenu lišćem i geometrijskim šarama. -Još nešto...evo... pruži mu malu kutiju od kosti s urezanom vučjom glavom. -Ovo je "Mast Vučje Braće". Liječi opekotine, ugrize životinja a ako je imaš imalo na sebi vukovi te nikad neće napasti ako ih sam prvi ne napadneš. Vargazarin zausti da se još jednom zahvali, ali druid digne ruku...ne moraš zahvaljivati . To je dar tvome Vargu s kojim sam se lijepo napričao nakon dugo vremena.- Varg zacvili i zareži veselo. -Dakle, to je to . Idemo sad. Doviđenja!- Okrenu varga i potjera ga niz utabani put da stigne družinu koja je već malo odmakla. Nakon dvjesta koraka stane i okrene se da još jednom mahne druidu koji je ostavio tako dubok dojam na njega , ali više nije vidio nikoga. Nasmija se...- pa naravno. Ako ne žele biti viđeni , onda nema načina da ih otkriješ. - Nastaviše put potkraj prvog dana puta prema prvom taboru. Mirisno proljeće razli se kao tanjur povrtne juhe po cijelom kraju i ukrasi bojama sivo smeđi okoliš. Svježe zelene biljke pružale su svoje propupale listove prema suncu. Dok su njihovi konji mirno pasli, skupina novaka na zadatku je uz logorsku vatru pekla meso i spremala objed. Fergara je po okolini brala biljke i proučavala planine. I sama je doživjela divno iskustvo kod druida. Razmijenila je neke recepte i saznala puno novih stvari. Dok se tijekom cijelog boravka u svetom gaju Vargazarin na nju ni jednom nije ni osvrnuo. Pokušavala mu je skrenuti pozornost na sebe, ali nije imala hrabrosti. Mada je o liječenju i borbi znala dosta, u udvaranju je bila potpuni početnik. Potok Dubac bio je nabujao od otopljenog snijega s planina i sav je prštao od snage i bijesa dok su se brzaci kovitlali u opasne struje. Vargazarin je odlučio pronaći gaz uzvodno. Žustrim kasom su pošli uz lijevu obalu koja se malo penjala. Nakon par vrsta naišli su na jednu zaravan na kojem se potok razlio i izgubio snagu. Iz vode je virilo kamenje cijelom širinom i družina sjaši vodeći svoje životinje za uzde u nabujalu vodu.Vargazarin je gazio oprezno jer je dno bilo sklisko. Jata riba plivala su im između nogu bez straha. Na sredini voda im se opasno popne do brade pa su jedva prstima dodirivali dno. No ubrzo udariše nogama o čvrstu stijenu i uskoro su svi bili na drugoj obali. Požuriše prema šumarku zaklonjenom visokom hridi koja je stršala u vis i činila zavjetrinu. Brzo založiše vatru i poskidaše mokru odjeću da se osuši. -Jesi li našla što zanimljivo? – upita Varduna druidicu koja se vraćala iz obilaska. _Nije loše, mogu ti reći! Našla sam pelin, mada još nije u punom cvatu, vrijesak, macinu travu, konjogriz i popunca za bolove u želucu imam do kraja ljeta. – Bakreni pramenovi kose pleli su joj se po licu.- Vidi našla sam i korjenje jaglaca. Od njega spravljam boje za odjeću.- Varduna je sa ženskim zanimanjem pregledavala novu akviziciju. -Ako nastaviš tim tempom…reče... uskoro nećeš imati mjesta u torbi za sve stvari!- -Naravno ! – nasmija se Fergara… -ali su mi ove stvari uistinu dragocijene, pa ih nemogu propustiti!- S vatre je već mirisalo meso narezano na trake i posoljeno. Od jake vatre mokra odjeća se isparavala i puštala jak miris. Varg je njušio zrak i uvrtao nosom pušući. To je bio pre jak napad na njegovo istančano čulo mirisa. Zato se samo okrene leđima mokroj odjeći. Ni vatru nije volio pa mu je bilo lakše kad mu povjetarac donosi miris potoka i bilja u nosnice. Lorik je bio na straži orlovim okom nadgledajući okolinu, a Elohir je meditirao željan odmora. Svoj komadić lembasa, vilenjačke pogačice za putovanje već je bio pojeo i sad mu je trebalo smirenje. Ostali su znali vilenjačke navade i nisu ih ometali. Vilenjaci nisu od ljudi bili ni bolji ni gori. Samo nešto drugačiji. Klerso je glasno prepričavao zgode iz druidskog svetog luga. -Znate da smo Nagdar i ja pokušavali prebrojati druidove rendžere! Ha ha to je bilo zabavno! - …I Nagdar se smješkao … -Kaže on…pokaza prstom Klerso na prijatelja… Eno ih tri! Ja gledam… i ne vidim nikoga! Pitam ja njega : pa dobro gromova mu i munja, pa gdje su? On će meni: Pa tu pred tobom! Ha ha ha! Kad sam se bolje zagledao na pet koraka od mene stoji šiljouhi i smješka se. – Veseli smjeh odzvanjao je udolinom. Klerso je već trgao zubima vrele komade mesa praveći grimasu od dodira vrućeg jela s usnama. Glasno je srkao zrak da ohladi opečeni jezik. -Ajoj! Vrelo je ! – Nagdar se zagrcnuo od smijeha. -Tako ti i treba halapljiva beštijo! Da možeš i konja bi pojeo. Uvijek praviš istu grešku od kad te znam. – Na Klersovom licu se miješao izraz boli i smijeha. –Gade, pa što mi nisi rekao da je tako vruće! – Nagdar odlomi veliki komad kruha i slatko zari zube u njega pa mu punih usta reče šireći ruke. -Pa mislio sam da nisi toliko tupav koliko izgledaš!- To je ponovo izazvalo salve smijeha pa se čak i ozbiljni Mumba nasmijao a Elohir se probudio iz svog kontroliranog drijemeža s širokim osmijehom na usnama. Nije volio što Klerso vilenjake zove „Šiljouhima“. No to je pripisao njegovoj ljudskoj neozbiljnoj naravi , ali je odlučio oštro ga upozoriti ako se to više ponovi. Varduna se smijala čudno i neobično. Štektala je kao lisica. Sad su i drugi primjetili kako je nikad prije nisu čuli da se smije. Njen divan osmijeh i lijepe duge ruke osvajali su neprimjetno,na drugi pogled. Vargazarin je svoj komad mesa umotao u komad pogače i tako jeo zajedno zalijevajući zalogaje pivom iz mješinice. Fergara sjedne do njega , kao slučajno glasno se smijući i komentirajući Klersove šale. Vargazarin osjeti toplinu njezina bedra koje je bilo tako blizu da ga je skoro dodirivalo i to ga potpuno smete. Osjećao je nešto što prije nije ni primjećivao. Istančana njuha, uhvatio je je njen svježi djevojački miris pomiješan s mirisom lavande i vrijeska i na trenutak osjeti navalu žudnje u grudi i …na još nekim mjestima. Kad je svrnuo pogled dolje ugleda prorez njezine bluze i lijepo oblikovane čvrste dojke koje su ga mamile kao cvijetovi pčelu koja se pomamila od silnog nektara. Pokuša prikriti svoje veliko zanimanje za suputnicu, ali ona ga preduhitri i s tonom blagog prijekora zakopča gornji gumb na bluzi i dalje se smješeći vragolasto. Vargazarin se postidi kao mali dječak, ali ipak muškarac u njemu nije hio ustati i otići. Umjesto toga on se još malo više primakne i sad dodirne Fergarino bedro svojim. Ona se nije bunila. Nije se ni odmakla. Mirno je sjedila državši svoje bedro uz njegovo kao da pokušava kroz njega poslati poruku svoje žudnje bez riječi. To Vargazarina malo ohrabri i pogled mu dobi onaj topli , dobri izraz koji je zahvaljivao. Fergara uhvati taj pogled i samo na trenutak shvati da Vargazarin ima duboke plave oči . Osjećala je da se utapa u njima. Uzme svoj štapić s pečenim mesom i pruži ga Vargazarinu . -Probaj. – reče dvosmisleno. –On pažljivo zagrize i otkine komadić. Dobro je. Već je pečeno.- Ona sad otrgne komad prstima i gurne mu u usta kao da hrani psića. On spremno prihvati igru i , kao nehotice, obliže joj prst. Fergara je rzala od smijeha i požude. Nije znala od čega više. Ponovno otrgne komadić i prinese mu ustima, a on je naglo gricne za prst. Ju! …cikne ona …ne grizi! -Eto …kroz smijeh joj reče…sad znaš kako je meni hraniti varga svaki dan.- Pa joj pokaže mnoštvo malih ožiljaka po rukama. Ostali nisu na njih obraćali pozornost. Svatko je bio zabavljen svojim poslom. Samo su još Klerso i Nagdar brbljali. Vargazarina oblije val vrućine i nekakve ugode dok je bio u društvu mlade žene. Promatrao ju je iznova kao da je prvi puta vidi. -Odakle si ti ustvari?- upita ga ona nemogavši skriti urođenu žensku znatiželju. -Neznam!- odgovori tajanstveno Vargazarin otpuhnuvši plavi pramen kose koji mu je pao preko oka. Ona se silno začudi …-Kako ne znaš? Pa to bi valjda bila jedina stvar na svijetu koju bi svaki stvor trebao znati! -U tome i jest moj problem. –Namršti se u nekako tužnoj grimasi i sjenka mu se nadvi nad lice. -Vjerojatno još moram puno istraživati odakle sam . Bio sam u zarobljeništvu cijelo djetinjstvo i mladost. Bio sam istrgnut iz svoje obitelji, pa je sada tražim. Vjerojatno sam Agedir ili Sagran. To se može zaključiti po tome što sam vidio da najviše sličim Agedirima.- -To sam i ja primjetila…- Upadne mu u riječ Fergara. …No po govoru i po naglasku neki misle da sam sigurno Sagran-…nastavi on. Mnogo sam puta o tome razmišljao…- Zagrize veliki komad mesa i kruha pa punim ustima promrmlja: - Sad mi se izbor barem smanjio na dvije mogućnosti. No isto tako ostaju neke druge mogućnosti . Možda sam Čuvaš ili Nordisk. S tim da ne poznajem nordijski jezik.- nastavi on svoj monolog porijekla Fergara osjeti duboko suosjećanje i ovlaš mu stavi ruku na koljeno… Vjerujem da ti nije lako. Ako hoćeš ja ću ti pomoći da saznaš odakle si i tko si. -Hvala lijepa, - iznenađen odgovori Vargazarin… -To je jako ljubazno od tebe, mada nisam siguran da možeš. Tu stvar, nažalost moram obaviti bez ičije pomoći jer ću samo tako moći biti siguran da sam na pravom putu.- Sad je i njenu ruku primjetio na svom koljenu koju nije sklonila nakon one rečenice. On prihvati igru i ne učini ništa. Godio mu je njezin dodir i nije imao nikakva razloga prekinuti ga. Sad i Fergara nastavi jesti , ali dvostruko manjim zalogajima nego on. Jela je nekako ljupko i pristojno. Kao ptica ili mačka . Dok je on trgao velike komade i kasnije ih snažno žvakao tako da su mu se mišići vilice napinjali kroz obraz i mljeli hranu kao mlinski kamenovi. Jeo je kao varg. To je napola i bio. Postoji jedan jezik kojeg razumiju sva bića. Na tom jeziku ga je učila majka vučica i trebalo je puno više vremena od par mjeseci među ljudima da svoje naučene navike promijeni. Ipak je Felgara u njemu pronašla nešto prelijepo i toplo ljudsko, mada je njegova životinjska gesta bila tako vidljiva i jaka . Privukla ga je njegova šutljiva snaga i seljačka bistrina uma, a nadasve dobro srce koje nije ni mogao sakriti pred druidicom. -Imaš li koga od rodbine?- uporno nastavi ona svoja pitanja. On odmahne glavom napravivši stanku za dugi gutljaj piva iz mješinice, pa obriše usta rukavom. -Sjećam se samo oca i brata. – pa ponovno zastane pritisnut nekom neodređenom tugom. -Majke se nažalost, ne sjećam. Čak ni za oca ni brata nisam siguran da su živi. Dao sam si u zadatak pronaći ih . Žive ili mrtve. Moram to obaviti prije bilo čega drugog jer me ta pitanja razdiru kao neka bolest u kostima koje se nemogu riješiti.- Fergara mu su sada skroz primakne. Mogao je osjetiti toplinu njenog tijela. Sad ga više nije uzbuđivalo. Sad ga je ta toplina tješila. Želio se zavući joj se u krilo kao mali dječak u majčine skute. Tako je saznao za dva lica jedne te iste privlačnosti. Do kraja dana su se odmarali , proučavali karte kraja i izviđali okolicu. Rano su legli jer su sutra rano namjeravali krenuti u planine. Sad je stražu držao Elohir jer je bio naj odmorniji. Pogledao je prema vargu dok su ostali spavali. I on je bio budan. To mu ulije dodatnu sigurnost. -Eto vučino, sad si pas čuvar!- Reče više sebi nego njemu. Varg ga pogleda nezainteresirano i nadmoćno. Zijevnu da mu bljesnu dugi očnjaci i dugi jezik i stavi glavu na čupave prednje šape praveći se da vilenjaka više ne vidi. Osjetljivi vilenjak primjeti omalovažavanje u njegovim gestama. -Samo se ti pravi pametan! da su druge okolnosti, sad bi u mojoj sobi bio prostirač.- Varg ga pogleda, diže glavu i spusti uši pokazujući prijeteće očnjake. Zagleda se u vilenjaka zloslutno ne pomaknuviši ni jedan mišić. Njegova tišina bijaše još jezivija nego bilo kakav glas. Nije razumio što mu je stražar rekao, ali je uhvatio vibraciju mržnje u njegovom glasu. Varzi su to mogli činiti vrlo precizno. Položajem tijela i nakostriješenom šijom mu je govorio vrlo razgovijetno-Ne približavaj se!- Elohir protrne. Nije znao da je ovako strašno ostati nasamo s vargom , iako je već u životu ubio nekoliko. Na trenutak osjeti strahopoštovanje i lagano se udalji odlučivši ne izazivati ga dalje. U tom trenutku imao je i više poštovanja prema Vargazarinu shvaćajući koliko je postignuće jahati ovakvog stvora. Gotovo da mu se na trenutak učinio kao mitski čarobnjak. Dok je tama ulazila na posljednja osvijetljena mjesta oko vatre, Elohir podigne kapuljaču i čvršće stegne luk u ruci. -Prokleta zvijer. - protiska kroz zube još pod dojmom vargova oštrog pogleda i latentne prijetnje. |
20.04.2006., četvrtak
OBUKA
|
------------------------------------------------------------------------------------------------------ Sljedećeg jutra, kojeg sav normalan svijet još drži mrklom noći Vargazarin je grubo dignut iz postelje koju je dobio u kutu istočnog krila vojarne s novacima gradske straže. Mahom golobrade seljačadi koja je htjela u gardu pobjeći od motike i teškog seljačkog posla. kažu da je Bog načinio pijetla da budi ljude na vrijeme, ali ga je , očito Vrag dresirao da to čini u četiri ujutro! Nakon oskudnog obroka vruće zobene kaše začinjenom jedan prst dugačkim komadićem slanine ,Vargazarin je požurio pregledati i nahraniti svoga Varga. Kad se vratio, Reglef ga je čekao na vježbalištu u autoritativoj pozi raskoraka s rukama na leđima. -Izvuci mač!- kratko zapovijedi. - Sad s njim maši tako da osjetiš njegovu težinu.- Vargazarin žustro zamahne nekoliko puta gledajući u oštricu koja je kroz zrak proizvodila zvuk vjetra u praznom ambaru. -Jače!- povisi ton Reglef... - i ne gledaj u mač nego ispred sebe! Napadni onu quintanu... pokaza prstom na lutku na kolcu sa štitom i kacigom svom izgužvanom od silnih udaraca. -Zamisli da je ona neprijatelj koji te želi ubiti!- Vargazarin srnu na nju sjetivši se Orkova čiji mu je smrad još bio svjež u nosnicama. Haaaaa! Ha! glasno je ispuštao zrak nasrćući na tužni lik slamnatog ratnika. Ćuf, ćuf, ćuf!... stenjao je slamnati ratnik od udaraca nevješto zadanih ploštimice. Na onoj ravnoj gredi koja mu bijaše desna ruka visila je vreća s pjeskom. Iznenada se quintana zavrti oko svoje osi i vrećica s pjeskom, pažljivo postavljena, pogodi Vargazarina posred lica. -Hap! - dreknu momak i izgubi ravnotežu. Tresne u prašinu otpuhujući plavi čuperak s oka. -Što je sad ovo?- iznenađeno upita. To je sprava za vježbanje, a i stup za vezanje konja. Sad znaš da može i uzvratiti! -Diž' se!- Vargazarin još zbunjen i pomalo posramljen ustane i otrese hlače i surku . .Mač je tvoja oštra kandža! produžetak tvoje ruke. -Reče Reglef kružeći u ritmu oko njega . Mač nije motika , a nije, bogami, ni sjekira čiji udarac uglavnom ovisi o snazi! On je oružje bogova! Svaki mač bira svoga borca , a ne obrnuto!- Reglef napravi značajnu stanku da napuni lulu .Vargazarin je samo stajao nijemo slušajući odavno već naučen pokornosti i strpljenju. Upijao je svaku riječ učitelja kojeg je počeo iznimno cijeniti. -Njegov balans je u jabuci na kraju rukohvatu. On ti olakšava zamah. -Uze mač i podigne ga u visini očiju. -Osjeti taj balans! - ponovno mu pruži mač s jednim drugim osjećajem kojeg i Vargazarin osjeti. To bijaše poštovanje prema komadu čelika koje , gotovo mitski poprimi odlike živog bića. -Mač je tvoja ljubavnica, tvoj prijatelj, tvoj saveznik. On ti usmjerava ruku isto koliko i ti usmjeravaš njega. On pojačava tvoj udarac, on te brani od udarca.- Reglef stane sučelice svome učenika. Nikada nemoj mač nositi kao torbu . Moraš ga osjećati u svakom trenutku . Biti svjestan njegove moći i njegova prisustva. -Nastavi ! - dobaci preko ramena pućkajući kolutove dima gledajući prema drugom kraju vježbališta gdje su mlade djevojke vježbale gađanje lukom i strijelom u nekakvoj oskudnoj odjeći. Oko podne, kad je već raščijao quintanu kao bijesan pas torbu, Vargazarin dobije dozvolu da ode na ručak. Bio je smožden. Svaki mišić u tijelu ga je bolio i molio je bogove da mu podare malo okrepljujućeg sna. Reglef ga prekine u sanjarenju. -Diž'se!- On nevoljko ustane krajnjim naporom krene za njim. No sad ne na prašno pješčano vježbalište, nego izvan vojarne prema izlazu iz grada. Probijajući kroz gomilu Vargazarinu nije bilo jasno kuda idu, ali se nije usuđivao pitati. hodali su nekih petnaest minuta izvan grada prema šumarku u kojem bijaše izvor koji je tvorio jezerce. Voda je bila kristalno čista . Plavi i zeleni odsjaji su titrali na jantarnom popodnevnom suncu. Reglef odjednom stane, ogleda se oko sebe i sjedne na travu pored izvora. -Sjedi!- Ponovo učitelj kratko izda zapovijed u stilu vlasnika pasa. Vargazarin sjedne pored njega i dalje znatiželjan saznati što to oni ovdje rade. Reglef kao da čuje njegove misli poče novim , blagim umirujućim tonom: - Mač je oružje hrabrih. Postati majstor mača fizički je lako, ali ovladati umom vještinu upotrebe mača, iznimna je zadaća. Borio si se s goblinima i Orkovima , ali moraš znati da u starom svijetu ima neprijatelja i čudovišta koje ne možeš ni zamisliti i trebat će ti mnogo više od gole hrabrosti da ih pobijediš i sačuvaš goli život.- Malo zastane duboko dišući. Osnovni zadatak majstora mača je: zaustaviti protivnika! Vješt mačevalac to čini u optimalno i učinkovito malo poteza. Što misliš: što je krajnji cilj učitelja mača? - Vargazarin se zbuni. Nije shvaćao pitanje. Nije na njega znao odgovor, a bojao se da će se učitelj rasrditi što ne zna. -Prema onome što znam o tebi i o onome što si svojim pokretima pokazao na vježbalištu…-nastavi učitelj nešto tiše…- , vidim da možeš postići nešto više od običnog vitlanja mačem i odrubljivanja glava Orkova po kraljevstvu. Dakle, zadatak učitelja mača je što manje se koristiti mačem s naj učinkovitijim rezultatima.- Vargazarin klimne glavom iako nije u potpunosti shvatio poruku. -Sa što manje upotrijebljene snage uništiti neprijatelja vodi ka jednom cilju- nastavi tajanstveno Reglef . -Potpunom odsustvu mača i potpuna pobjeda neprijatelja bez borbe.- Vargazarin utone u misli dok mu je mač počivao u krilu. -Sad se odmori. Zažmiri i skupljaj energiju koja ti puni mišiće snagom.- reče Reglef. -Sad te cijelo tijelo boli jer je to jako teško oružje i nisi ga koristio na pravi način tako da si nepotrebno, istegnuo tetive i opteretio mišiće više nego oni mogu podnijeti.- Sjedili su tako više od pola sata u miru , osluškujući zvukove prirode. Vargazarin je sada, začudo stalno bio svjestan sječiva u svome krilu. Reglef se ustane i skine odjeću. Skoči u vodu i reče: - Zamnom!- Nakon okrepljujuće kupke obukoše se i krenuše nazad prema gradu. -Ovdje kupanje nije običaj koji je jako na cijeni, kao što i sam znaš. Ja sam ga naučio koristiti na istoku kod redovnika koji žive dvostruko duže nego mi između ostalog i zato što kupanjem nadoknađuju izgubljenu snagu. Krv je , kao što znaš najvažnija tekućina tijela i njegova naj važnija esencija. Kupanjem je hladiš i produžavaš vijek srcu koje je pumpa. Tako se krv ujedno i obnavlja, a to ti osigurava dobro zdravlje i okrijepu. Voda opušta i masira mišiće, ali ti i održava tijelo čistim. Ovo ćemo činiti svaki dan do kraja tvoje obuke . Nastavi to činiti svaki dan u svom životu kad god možeš. To neka ostane tvoja tajna. Bez brige gospodine - odgovori Vargazarin shvaćajući da je imao privilegiju učiti kod najboljeg učitelja u kraljevstvu i oduševljeno je odlučio to maksimalno iskoristiti. Sljedećih dana i mjeseci učio je tajne vještine udarca i obrane, napada i manevra, ali i vježbe "pravilnog disanja" i meditaciju. Bivao je sve vještiji i jači. Borbu s jednim, dva i više protivnika. Borba bez protivnika kao niz savršenih i proračunatih poteza koji čeliče volju i učvršćuju samouvjerenost. Iskušavao je svoje granice izdržljivosti i boli i svakog dana pomalo, neprimjetno ali dosljedno i uporno postajao malo bolji. Uporedo s mačem učio je i gađanje lukom i strijelom. Sad već stekavši neka nova znanja o disciplini i kvaliteti oružja , dvostruko je brže savladavao vještinu gađanja strijelom. I kupao se. Svaki dan. Reglef je često odlazio na svoje noćne pohode po bordelima i pijanke sa prijateljima po krčmama , ali bi svako jutro dolazio s prvim pijetlima neshvatljivo svjež i čio. Nekako pomlađen i jedar. Vargazarin nije bio zaboravio svog jedinog pravog prijatelja i obilazio je Varga hraneći ga, timareći i jašući ga kad god je za to bilo prilike. Čak se ni seljaci više na to nisu obazirali. Svako čudo za dva dana! Najviše su protiv varga rogoborili svećenici i žreci govoreći kako je to crna magija i "Vražja posla, moj gospodine!" dok su na drugu stranu neki tajni kultovi potajno obožavili Varga kao , tobože, utjelovljenje ili Avatara njihovog zlog i krvoločnog Boga koji proganja i kažnjava ljude. Jednom su opasno i ugrozili prividni mir Vargazarina i njegovog vuka s gradom kad su po noći pokušali objesiti neke posvećene hamajlije svoga Boga Vargu oko vrata, pa zamalo platili glavom tu ludu i nepromišljenu hrabrost. Ujutro kad je Vargazarin došao u u napuštenu postaju poštanskih kočija zatekao je krvave tragove posvuda. Posebno oko Vargove gubice i jedan neidentificirani komad odjeće koji je neodoljivo podsjećao na stražnju stranu svećeničkih hlača kakve rabe svećenici tih zlih i tajnih kultova. Građani su prvo napali Vargazarina kad su čuli vijest optužujući ga za crnu magiju i opasni presedan u njihovu gradu dok im Vargazarin nije objasnio porijeklo crnocrvenog platna koje , tako tipično, koriste omraženi kultisti. Tada se javnost smirila uz obrazloženje da se Varg , ustvari borio protiv mnogo većeg zla nego što je on sam. Kako se približavao trenutak pohoda na Gobline u istočne stepe tako je Vargazarin svakog dana postajao sve spremniji i orniji za borbu i osvetu svojim tlačiteljima. No jednako tako je shvaćao, sada bolje nego ikad prije , vrijednosti koje brani. One za koje se vrijedi boriti. sada je puno dublje sagledavao stvari naučen gledati Reglefovim , učiteljevim očima . Shvaćao je da stvari nikada nisu onakove kakvima se čine. Na kraju, sam je bio očiti primjer tog zlatnog i važnog pravila. Svakodnevno je učio borbu, napad i obranu. Naučio je koristiti se sabljom, helebardom, samostrelom, buzdovanom, sječkom, kosirom, bodežom, kopljem, sjekirom i trozupcem. Jednog ustajalog popodneva u srpnju kad je teška prašina vježbališta polegla na pluća i vjeđe, Vargazarin je bio pred Reglefom očekujući pouku iz , njemu omiljenog predmeta: mača. Učitelj mu zaveže oči maramom. -Danas ćeš učiti koristiti svoja čula na jedan drugi način. Što , naprimjer kad ne vidiš neprijatelja? Što kad je gusti mrak a napadnu te bića koja u tom mraku jako dobro vide?- Vargazarin ne odgovori. Znao je da na ta pitanja učitelj ne očekuje verbalne odgovore nego analizu u vlastitoj glavi. Počeo je njuškati zrak a uši su mu strigle kao u zeca. -Detektirat ćeš protivnika svim drugim čulima , osim vida. Upotrijebit ćeš svoje druge otkrivače opasnosti: Uši i nos.- Potom baci mješinu s vodom u pravcu Vargazarina. On u trenutku osjeti miris mješine i njen lagani šum i munjevito okrene mač u pravcu odakle je dolazila. Promaši je zamalo. _Nije dobro!- Dreknu Reglef. –Nemoj misliti na vid i kako je glupo što ne vidiš , nego misli kako je dobro u ovom trenutku IMATI sluh i njuh . Pretvori se u Varga i Šišmiša istodobno . Nemoj biti lovina. Budi lovac! Ponovo mu baci istu kozju mješinu . Promašaj! Učitelj nije rekao ništa. Ponovo zavitla smrdljivu kozju kožu kao da je nasrtljivi napadač. Sad se Vargazarin usredotoči na zadatak i već naćulenih ušiju zvizne mačem u pravcu tihog , gotovo neprimjetnog šuma. Bam! Puče miješina i voda mu se prolije po nogama. On ponosno podigne povez i šeretski se, pobjednički nasmije. Učitelj nije bio toliko oduševljen. -Nisi pobjedio! Već nekoliko puta si mogao biti mrtav! Drugi puta ćemo gađati puno manji i tiši predmet.- Pomalo razočarano, Vargazarin skine prljavu i znojnu odjeću i ode se okupati na izvor kao i svakoga dana. Nije vidio, ali je osjećao ponos i zadovoljstvo učitelja koji je i sam uživao učeći ga svemu što je sam zna. Reglef zapali lulu i duboko se i grleno nakašlja tjerajući prašinu iz grla. -Dovraga ! Valjda sam sad zaslužio piće! Presušio sam.-… i uputi se laganim korakom prema kapiji u pravcu krčme usput pozdravljajući stražare i dalje pokušavajući izbrisati iz glave slike polugolih znojnih "Amazonki" na strelištu. |
KOD UČITELJA
|
------------------------------------------------------------------------------------------------------ Mala skupina graničara je na vratima vojarne izmjenila par riječi sa gardistima i ušla u prostrano dvorište preko kojeg je vodila škriljevcem popločana staza. S lijeve i desne strane staze bio je nasut pijesak vježbališta sa drvenim i slamnatnim Quintanama za vježbu gađanja i borbe. Staza je vodila do glavne zgrade nadsvođene trijemom koji je prekrivao cijelo pročelje od oko 150 stopa . Teška hrastova vrata bijahu širom otvorena dok su dvojica gardista unosila masivni ormar od orahova drva pod budnim okom učitelja. -Polako stim, stoko seljačka! Nisu vam to vreće repe!-Pazi! Malo lijevo! Vojnici su se znojili u teškim žičanim košuljama pažljivo manevrirajući između vratnica. -Dobro ! Sad ispravi…još malo… i samo ravno! Dolje stavite u kut moje sobe. Oh, pa to je moj prijatelj Ulrik! -veselo klikne učitelj ugledavši graničare. -Kojim dobrom, ratni druže? - upita srdačno se rukujući sa zapovjednikom. -Dobar ti dan učitelju! Orkovi se po granici bez tebe ugojili i razmnožili pa slave što te nema! -Reče Ulrik uz široki osmijeh prepun zajedničkih sjećanja. Reglef je bio niži od Ulrika , ali širi i čvršći. nosio je duge pletenice kukuruzne boje tek malo prošarane sjedinama. brkovi su mu , i zalisci bili već odavna bijeli a lice boje lješnjaka od sunca i stalnog boravka vani na vjetru i kiši. Nosio je jednostavni kožnati oklop koji mu je omogućavao lagano kretanje kod dnevnih zadaća. I izgledao je kao čovjek koji mrzi sputanost. Za pojasom je nosio mač koji je privlačio ljubomorne poglede. bijaše to lijepo ukrašeni "Safir Pustinje" , egzotično oružje pustinjskih šeika s oštricom od opsidijana . Njegove tvrde koščate ruke počivale su prekrižene na jabuci mača. Pogledavši iza ulrikovih leđa, lagano kimne glavom -...Momci ... graničari mu odzdraviše. -Dovodim ti jednog novaka na obuku po zapovijedi kneza. Ti si prava osoba koja može od ove seljačke gline napraviti bojni čelik. - Vargazarin je sa strepnjom gledao učitelja koji ga je s pažnjom promatrao i nekako dubinski ulazio u njegov um pokušavajući prodrijeti u sadržaj. Pogledavši ostale u društvu Ulrika, bez greške priđe Vargazarinu ne skidajući oštri pogled . -Ovaj, znači...dobro.. - onako , bez posebnog značenja dobaci Reglef obilazeći momka sa svih strana mjereći ga od glave do pete. -Kako se zoveš? Brad...ovaj ...Vargazarin, Gospodine!- Zbuni se mladac i hroptavo pročisti grlo. Dobro... ponovi učitelj tajanstvenim ,ali sada manje prjetećim tonom. -Ovdje ćeš naučiti kako ostati živ koristeći se oružjem. To je sve. Sve ostalo morat ćeš sam dokučiti...ako ostaneš živ, naravno. -Uzmi vremena koliko ti treba - reče Ulrik- Ni ne sumnjam da ćeš to obaviti odlično. Njegovi kopljanici sa smješkom kimnuše glavama . I oni su bili prošli Reglefovu obuku i bili su ponosni na to. Reglef im se nasmije kutom usana kao da je prepoznao to sjećanje i njihove zajedničke dane vježbe i učenja. Okrene leđa Vargazarinu udaljavajući se sa Ulrikom u razgovoru. -Ima li nešto o ovom malom što trebam znati? Upita Ulrika. _Da , definitivno. Samo ime ti kaže tko je . On inače, jaši Varga i..... -Sto mu crnih vragova!- Prasne Reglef i ispali još koješta nepristojno.... Baš Varga? -Da, prijatelju . Baš čudovište iz noćne more kojima su nas mame plašile kad smo bili zločesti, ali znaj da je u potpunosti ispravan i dobar momak. Što je još važnije : Na našoj je strani i knez ima za njega važnu zadaću. Dok su polako hodali prema izlazu Reglef je zapalio lulu i ponudio duhanom Ulrika koji sa zadovoljstvom prihvati. -Ići će u rat protiv Goblina kao prevodilac i izviđač. Zato ga nauči svemu što treba znati za borbu. - Mislim kako tu neće biti problema. Ako jaši Varga, onda nema straha ni od čega , a da bi ga zajahao treba mu slonovsko strpljenje. To mi je za njega najbolja preporuka! Mislim da će se od ove gline ispeći jako dobra i čvrsta cigla! -Naravno , prijatelju ! Da nije tako ne bih ti ga ni dovodio! I ja u njega vjerujem pa sam siguran da , uz tvoje stručno vodstvo s njegovom naobrazbom neće biti problema. Sad moramo ići. Znaš kakva je granica! kao laka žena - ni trenutka je nesmiješ ostaviti samu , odmah se usele susjedi i nezvani gosti dok te nema! - Reglef se nasmije - Ha! Da , tu si u pravu . Mogu ti reći da mi prilično nedostaje onaj vaš graničarski život. Ovdje u gradu nije loše , ali svetog mi Torma , birtija mi izbi sve dukate iz džepa pa mi se čini da bi na granici možda i mogao nešto uštedjeti. -Ma ne ! Ništa od toga! -razuvjeri ga Ulrik ... -Da je tako, sad bi pred sobom imao imućnog plemića , a na ubogog neoženjenog kapetana u staroj žičanoj košulji !-zaškilji na jedno oko pućkajući lulu. -Mi sad idemo. Pobrini se za njega i nemoj ga štedjeti . Ni život neće!- -Budi mi pozdravljen , prijatelju ! Čuvaj se lakih žena!- pozdrave se starim ratnim pozdravom Agedirskih graničara koji je iz šale prerastao u tradiciju. (Doista je mnogo graničara nastradalo u bordelima i zbog prostitutki gotovo kao i na bojnom polju.) Ulrik se još kratko , pozdravi s Vargazarinom... -Eto , mali ovo je tvoj novi dom za neko vrijeme. Preporučam ti da ga što bolje iskoristiš i od Reglefa naučiš što više možeš. Zapamti jedno: Ovakvog učitelja više nećeš imati prilike sresti!- Vargazarin srdačno kapetanu stisne ruku ... -Hvala vam na svemu što ste za mene učinili! U mom životu ćete zauvijek imati počasno mjesto!- Ulrik se malo zbuni , ali to ne pokaže. ganula ga je mladićeva riječ. Učini mu se kako je učinio nešto jako dobro i važno. -Ma da, dobro. Hajde, nećemo sad cmizdriti. Zbogom mladiću i pazi na sebe! - Okrene se u brzo udalji prema kapiji gde su bila ona dva kopljanika. I oni mahnuše Vargazarina i izgubiše se u vrevi grada. Reglef ga nakon kraćeg upoznavanja s vojarnom odvede k patuljku Hanamiju u oružarnicu. -Tko to tako kasno lupa na moja vrata kad se pošten svijet sprema za odmor?- prasne mrzovoljni patuljak gegajući se prema željeznim vratima. Ja sam ! Reglef! Otvori da nas poslužiš!- -Sad si rek'o: Reglef , a sad vas je odjednom nekoliko! odluči se koliko vas je ili ne otvaram! - i dalje je grintao patuljak ne otvarajući vrata. Ma daj otvori, mrki medvjede! Trebam opremu za jednog novaka. Vrata se otvore samo tri prsta između kojih se vidio debeli lanac i nos obrastao korovom brade i brkova mrzovoljnog oružara. -Dakle, u kakav rat taj dugonja treba hitno večeras pa mu treba oprema? Jel' ne može sačekati danje svjetlo k'o sav normalan svijet? - Reglef je bio već nestrpljiv, ali nije bio ljut! Vargazarinu se učini da je bio spreman na takvu dobrodošlicu. -Ne! Nemože čekati sutra, jer večeras mora imati opremu. Knez je tako naredio!- Na spomen kneza, onaj debeli lanac zazveči i vrata se otvore bez škripanja. -Uđite!- šturo reče patuljak krenuvši prema dugom niskom pultu prilagođenom njegovoj visini. Čak je i oružarnica bila nekako čudno niska za vargazarinov ukus. stalno je razmicao metalne komade ispred očiju koji su visili sa stropnih klinčanica u strahu da ne udari u nešto u ovom polumraku. -Što trebate? - Upita Hanami paleći još tri luči da pojača svjetlost u polumračnoj prostoriji. Luči obasjaše lijepo ulaštene komade oklopa, štitove, mačeve , helebarde i još svu silu željeza i čelika koje služi ubijanju ili štiti od ubijanja. -Trebamo početnu opremu.- reče Reglef a patuljak bez riječi odgega između polica vadeći neke stvari sad s lijeve, sad s desne strane i trpajući ih u čvrstu kožnatu vreću s razmrljanim grbom kraljevstva. vreća za spavanje, tri baklje, konopac, tobolac s dvadeset strijela, nož, čizme, surka, kabanica, kožnate hlače -Prsluk imaš?- -Imam .- reče Vargazarin Rukavice?- -Može jedan par.- -Kapuljaču? - Pa ne znam- ... - Daj mu jednu - dobaci Reglef. Trebat će ti. Plašt imaš? -Imam.- ponosno reče Vargazarin. Patuljak rutinski odšeta do druge prostorije i poče prebirati mačeve pogledavajući čas oružje , čas momka kao da ocijenjuje koji bi mu mač pristajao. Nisu ništa govorili . Samo se čuo zveket prebiranog oružja u znalčevim rukama. nakon minute i na kraju police s mačevima Hanami izvuče jedan dugi mač iz korica i detaljno mu pregleda oštricu. -Probaj ovaj.- Vargazarin uze oružje koje je bilo dvostruko duže od onog što je imao i gotovo dvostruko teže. I on , kao , znalački pogleda u oštricu mada pojma nije imao što gledati i kako. Taj detalj ne promakne Hanamiju i ote mu se smješak na kraju usana kojeg vješto sakri brkovima. -Ha! Ljudi, stručnjaci za ništa!- promrmlja sebi u gustu bradu punu ostataka večere. Pred drugom policom donese male ljestve i ispruži se dokučiti luk kojeg je jednim pogledom izabrao. Luk je bio od jasena . Ni dug ni kratak. Onako, nekako više lovački. Vargazarin ga uze okušavajući težinu i napetost. Hanami ga pogleda i kaže: - Ne! daj to 'vamo! - ocijenio je da će mu biti prekrut pa mu pruži drugi , iste dužine samo mekši i graciozniji od tisovine. -Ovaj će , majstore, biti dobar.- Reče Vargazarin gradeći se vještim u ocjenjivanju lukova. Hanami mu ne odgovori ništa nego krene prema polici nakrcanoj štitovima i izabere jedan rabljeni ali u dobrom stanju i pruži mu ga. -To je to!- reče Hanami strogo poslovno. -Daj Hanami razvedri se malo! -pokušavao se šaliti Reglef. -Mladić je tek došao . Ne treba ga na smrt prepasti! Još će pomisliti da si ti neki grintavi mrgud koji se ne zna ni nasmijati! - Ajde, ajde! - spremajući sitnice pribora u ladicu reče Hanami . Za ovo izvanredno otvaranje si mi dužan pivo sutra!- -Samo to? Pa to smo onda riješili! Sutra u krčmi imaš pivo za ovaj tvoj velikodušni ustupak. Hvala prijatelju!- -Nismo mi nikakvi prijatelji - i dalje mrgodno protiska kroz zube patuljak.... -a ti, mali čuvaj opremu . Naknadne reklamacije ne uvažavam!- -Odmah vidim , gospodine da to neće biti ni potrebno! Vaše stručno oko izabralo mi je najbolje komade. -Pokušavao mu se dodvoriti Vargazarin. - Prave komade! ... prasne Hanami... Prave komade, moj sinko nećeš nikada u životu vidjeti! Ako i i vidiš, nećeš ih imati , a ako ih ludom Moradinovom srećom budeš i imao , vjerojatno će te doći glavi jer ih svaki lopov sa zahrđalim nožem želi! Zato koristi ono što imaš. Najbolje što znaš.- Vargazarin u djeliću sekunde bistro zaključi da je ovo jedan dobar savjet stručnjaka i upamti ga. -Hvala majstore. Imat ću to na umu.- majstor se malo smekša. -Hajde , evo ti da ne kažeš da sam neka orkovska mrzovoljna hulja... i pruži mu lijepu malu mjedenu britvu ukrašenu ugraviranim jelenima i srnama. -...To kad se budeš brijao , kako to vi ljudi činite!-Reglef se nasmije jer je znao da je Hanami ,u stvari, duša od patuljka i da mu je strogost jedna vrsta omiljene poze. Hvala majstore! to je više nego što sam se nadao.- pažljivo umota britvu u maramicu i stavi je u torbicu na lijevom boku. -Doviđenja , i oprostite što smo ovako kasno smetali.- Reglef samo mahne rukom Hanamiju na što mu ovaj odmahne i vrata se ponovo tiho za njima zatvore uz poznati zvuk katanca i lanca. |
U BRESLOVU
|
------------------------------------------------------------------------------------------------------ GRAD Šuljalo se proljeće. Snijeg je kopnio i s planina su krenule bujice niz strme i bučne gorske vododerine i potoke. Vrbaci u dolinama su oživjeli jatima ptica a toplina je istiskivala hladnoću. Zemlja je mirisala. Agedirska, uredno obrađena polja isparavala su se na prvom suncu oslobađajući se okova mraza. Svugdje se osjećao novi život. Vargazarin je bio preplavljen osjećajem ugode i olakšanja. Nemirni njegov duh stalno ga je tjerao stjecati nova znanja koja je propustio. (A propustio je mnogo toga!) Učio je pisati i čitati . Isprva teško i nezgrapno , no kako je bi uporan i strpljiv , brzo je savladavao magiju bilježenja riječi i s tom novom vještinom bio je potpuno zaokupljen. Rado je pokazivao svoga Varga znatiželjnicima iako ga je čuvao od uznemiravanja. -Ljudi i Varzi jednostavno ne idu zajedno!- pomisli gledajući prestravljena lica djece dok su im roditelji govorili: - Eto vidiš, to će doći po tebe ako ne budeš dobar! – -ali mama!- kroz suze odgovori uplašeni dječak... - stvarno ću biti jako, jako dobar! _I bolje ti je...- odgovori mu mati. .-Idemo sad.- Vargazarinu je bilo iskreno žao nevine dječice u čije se nježne duše zauvijek uvukao strah kojeg je i sam iskusio u njihovoj dobi. On je ljudima pokušavao objasniti pravu prirodu Varga ali nikoga, kako je i sam kasnije shvatio, nije uspio uvjeriti. Ulrik mu je bio dobar domaćin. Čak i nešto ljubazniji nego što je inače. Valjda zato što je znao što je sve mladić prošao u goblinskom zarobljeništvu, pa se trudio da mu to nekako nadoknadi. Dugo su večerima razgovaralio u obliku pitanja i odgovora. Naime, mladić ga je stalno zasipao bujicom naj različitijih pitanja na koja je Ulrik strpljivo i iscrpno odgovarao. Vjerojatno je pridonijelo i to što se Ulrik zbog prirode svoga posla nije ženio , a oduvijek je maštao da ima sina kojem će prenijeti svoja znanja i iskustvo . Ovaj mu se mladić nekako baš zbog toga svidio i jako se trudio da mu udovolji. Kako je kao zapovjednik, cijelu službu odgajao i učio novake, ovo je radio jako dobro! Svaki drugi dan , kad Ulrik nije bio na dužnosti , išli su loviti ptice , zečeve i drugu raznovrsnu divljač kojom su Agedirske šume obilovale. To je i za Varga bilo posebno zadovoljstvo. On je bio u svom „elementu“ i kao da je zaboravljao „prijeteće“ prisustvo čovjeka. Samo bi povremeno zastao i osluškivao daleke zvukove zavijanja vukova u gorama koji su ga , otamo negdje , dozivali. On bi samo sjetno zacvilio i podvijao rep. Vargazarin je već dobro poznavao vučje geste i bilo mu ga je pomalo žao. -E , tako sam i ja prijatelju, patio za svojima....Ne brini naviknut ćeš se...- Varg bi skrenuo pogled grizući nogu praveći se da ga grizu buhe , a zapravo, nije mogao podnijeti prodornost ljudskog pogleda. Pa ipak, ovom čovjeku je vjerovao više od svih drugih. On mu je donosio hranu, o njemu se brinuo i nikada od njega nije osjetio prijetnju. Bilo mu je i zabavno s njim u lovu. Vjerojatno ga je već držao jednim od svojih. Dobar im ulov bijaše tog dana. Ulovili su četiri debela zeca i srnu. Bit će to bogata gozba! (Agedirski uljuđeni običaji nalažu da se smije loviti samo onoliko koliko se može pojesti. Pomore divljači i masovne lovove iz sporta nisu tolerirali nikome, pa čak ni knezu! To je jednostavno bilo pitanje viteštva i dobrog odgoja.) Osim toga , Druidi i vilenjaci koji čuvaju šumu prate svaki ljudski korak izvan naselja u divljini uvijek spremni intervenirati kad netko pretjera. Dok su se spuštali niz šumsku vododerinu kroz granje se probijala crvena svjetlost popodnevnog sunca. Cijela šuma mirisala je svježinom , a mirisi trava miješali su se s mirisima prvog proljetnog cvijeća . Ulrik skrene kraj jedne uspravne stijene obrasle bršljanom. Ta mu je stijena bila orijentir u prostoru. -Ovuda...- reče i uputi prema zapadu ispod mladih breza koje su tiho šuštale. Tlo je bilo posuto ostacima zime. Krhkim grančicama koje su breze odbacile kao stare vlasi kose. Grančice su krckale pod njihovim nogama, a ispred njih pomaljala se čistina s visokom lipom, tek ozelenjelom. -Ovuda ćemo poprijeko.-...reče Ulrik ... -Odrastao sam na ovim proplancima- pa žustro potjera konja niz blagu padinu prema širokoj ravnici pred sobom. Vargazarin zastade uživajući u pogledu dok mu je vjetrić milovao lice, a onda požuri da sustigne zapovjednika. Nije mu se približavao na manje od dvadeset metara jer se Ulrikov konj nikada nije navikao na prisustvo golemog vuka. (što mu se i nije moglo zamjeriti!) Jutro je osvanulo maglovito. Vrane su graktale ponad postaje, a selo u daljini samo se naziralo. Malene kućice pokrivene slamom zgurale se kao uplašene bijele ovce. Jahači su izašli iz utvrde. Ulrik , Vargazarin i tri agedirska kopljanika. Na jednom od kopalja vijorila se mala trokutasta zastava -plamenac plavozelene boje kneza kojem su išli u pohode. Kopljanici bijahu stasiti , visoki momci . Pravi graničari. Otvrdnuli na nedaće i težak život na granici u stalnim opasnostima i s uvijek pripravnim oružjem. Vargazarin se s njima osjećao sigurno, iako je morao jahati na pristojnoj udaljenosti zbog vargovog prijetećeg mirisa zvijeri koji je plašio konje. Uistinu, i njegov jahač je sve više postajao svjestan tog karakterističnog mirisa , to više što je duže spavao u čistoj posteljini. Sada je vć bio i naoružan. Nosio je kratki mač , paloš i drveni okrugli štit s plavozelenim četvorinama okovan željeznim zakovicama. Na grudima je imao tvrdi uštavljeni kožni prsluk optočen zakovicama. Odlično mu je pristajao. Projahali su selom , a seljaci koji su pošli na polja i u šumu na proljetne radove prijateljski su im mahali. Znali su da je ta postaja zalog njihova opstanka na divljoj granici. Išli su prema zapadu. Put je krivudao između kamenja i žbunja. počeo se blago penjati u luku prema šumi borova i jela. Kroz šumu su jahali šutke. Vjerojatno još pospani. Šuma je mirisala, a Vargazarin je udisao reski zrak punim plućima. Nakon desetak vrsta put se jako suzio i vodio je tik ispod litice, a dolje ispod puta bila je strma urvina prekrivena oštrim stijenama. U dolini, lijevo od njih vidio je rijeku koja vijuga između velikog oblog kamenja. Probijala se kroz stijenje praveći kaskade i brzace na svom putu prema moru. Agediri su disciplinirano jahali u koloni jedan za drugim pažljivo održavajući razmak s vukom, a on je već bio potpuno pitom...( i sit, očito, jer na konje nije ni pogledao.) Vargazarin se zabavljao razmišljajući o svome mjestu u ovom svijetu i svidjelo mu se što je vidio. Graničari su ga bezrezervno primili kao suborca. Ispunio je sva njihova očekivanja. Uključio se hrabro u borbu samo s oštrim kolcem, s njima - rame uz rame! Čak je bio i ranjen! (lakše , doduše...) ali je ipak, "prolio krv" štiteći kraljevstvo. -E, to je već nešto! -... pomisli i sjeti se izraza divljenja u očima tih tvrdih ratnika gledajući ga kako vješto barata sedlom i ogromnom zvijeri za koju su očekivali da će ga svakog časa razderati! Čak i raspored u ovoj koloni, na drugom mjestu poslije zapovjednika, činilo ga je ponosnim. -Dvanaest vrsta ...- Reče Ulrik onako , kao za sebe. -Što gospodine?- ...upita mladić. -Još dvanaest vrsta do grada. To je još oko sat jahanja. - dobaci zapovjednik i podbode i potjera konja kroz nisko grmlje koje je naraslo na sred puta. Na ravnini zastanu i uspore detaljno izviđajući okolinu. Jedan kopljanik pođe malo naprijed ogledavajući se pozorno oko sebe i preko svih detalja u daljini. Mahne rukom i ostali krenuše za njim. Što je , Tuškane?- upita zapovijednik predosjećajući opasnost. -Ne znam zapovijedniče! Nešto je sumnjivo. Ptice su utihnule. odjednom se Varg nakostriješi i tiho zareži, a konji se uznemire. -Kao da su ...ARGHH!- vrisnu vojnik i pade s konja s crnom strijelom u grudima. Iz žbunja iskoče Orci s isukanim mačetama i uz bojni poklič. Nazad! Nazad! Tako mi Kroma!- Viknu Ulrik , okrene konja na jug i pojuri. Svi jahači jurnuše za njim. Orkova je bilo toliko da nisu imali mnogo izgleda. Za njima se osu kiša strijela. Jurili su kako bi se dočepali uzbrdice. Pokrivena stijenjem , bila je bolji položaj od otvorenog polja. Za njima su jurili Orci krvavih očiju punih mržnje i gnjeva. Bilo ih je oko trideset. Kad su se domogli uzvisine, graničari polegnu konje i pograbiše samostrijele obješene o sedla. Vargazarin izvuče mač i uze štit u ljevicu. Varg je već u trenu bio rasedlan i spreman za borbu. -Vargazarine! Ti pazi na desni bok , a vuka pošalji na lijevu stranu...oštro je zapovijedao Ulrik odavno već navikao na ovakve situacije što je ljudima dodatno jačalo moral u borbi- Mi ćemo ih dočekati u sredini!- Poskidaše svoje drvene štitove i uglaviše ih između kamenja u redu tako da čine čvrsti drveni zid. Nisu dugo čekali. Orci su se približavali. Kad su došli u domet , napeše tetive i smrtonosne strijele jurnu na hrabru skupinu osamljenih na vrhu brijega. _Pazi!- viknu Ulrik i sagne se u zaklon svog štita. I ostali se zakloniše. Strijele, kao otrovni stršljenovi , zabijale su se u drvo tik pored njih. -Sad!- Zapovijedi Ulrik i tri agedirska strijelca ispustiše svoja tri tvrda hrastova projektila iz samostrijela prema napadačima. Trojica padoše bez glasa. Prostrijeljeni . No Orci nisu stali. Jurišali su na uzvisinu vitlajući sjekirama i mačetama. Još trojica padoše pokošeni agedirskim strijelama, -Vadi mačeve!- ponovo zapovijedi Ulrik i svom snagom nasrnu na napadače sjekući ih nemilice. Dva viteza probola su kopljima još dvojicu koji su jednostavno natrčali na šiljak smrti. Tada i oni potegnuše mačeve iz korica i jurnuše na napadače. Krvava kaša nastade na vrhu brijega koji se uskoro zacrni od orkovske krvi. Ljuto sječivo mačeva sjeklo je orkovske udove, a ovi su svejednako navaljivali pokušavajući dokučiti kojeg čovjeka zahrđalim željezom. Valjda nisu vjerovali da im se četvorica mogu oduprijeti. No kad su vidjeli da oko njih padaju glave kao lubenice, nisu više bili tako hrabri. -Dag'gra! Dag'gra! - Poviče njihov vođa , krupni crni Ork i ostali se živi u času rasprše i i pobjegoše nekih pedeset metara u zaklon šume. No, ne zadugo okrenuše se i ponovo počeše otpuštati strijele prema braniteljima. Ulrik uvidje prednost situacije i iskustvom starog ratnika prekaljenog u mnogim bojevima odluči se za protunapad. -Sad! Sad smo ih omekšali! Za njima! ne rasipajte skupinu! -Juriš!- Sva četvorica jurnuše niz padinu kao munje iz oblaka i udariše u prve redove Orkova. Padali su jedan za drugim, a Vargazarin je ispred svih vitlao mačem, više ludom hrabrošću nego vještinom! kad se prvotni broj Orkova prepolovio preostali razbojnici razbježe se spašavajući goli, bezvrijedni život. -Jeste li svi čitavi?- povika Ulrik brišući krvavi mač. -- -Jesmo, gospodine. Pao je Tuškan! Nesmijemo ga ostaviti! idemo po njega! Brzo!- Ona dva graničara odoše do ranjenog druga koji je jako krvario i bolno stenjao. Previše mu ranu da se ne zagadi i dadoše mu piti Kalvados , pa ga odvedoše do konja. Vargazarinu je zujalo u ušima. Nije nikoga čuo. Otvorila mu se stara rana na ramenu a i ruke su ga boljele od mača i štita. Sjeo je i brzo i plitko disao. Varg je zavijao i režao još uvijek uznemiren od borbe. Bio je krvav oko gubice. Nekoga je dobro razderao. Lešine Orkova ležale su svuda uokolo. Iznad njihovih glava počeše kružiti , isprva vrane, a kasnije i lešinari koji na velikim udaljenostima osjete miris krvi. Ni sami ne znaju koliko su dugo sjedili u tišini umorni i uzbuđeni od borbe. Svaki ud ih je boljeo. Približavala se večer i obzor je postajao crven , a zrak gust. Naoblačilo se i počeo je puhati nekakav hladan sjeverac. Prvi ustane Ulrik ... -Prokleti An-Agri ! Još lutaju ovuda! Još ih je dosta u bandi ostalo. Moramo požuriti dok se nisu ponovno ohrabrili napasti. Ranjenik je tiho ječao. Druga dva vojnika mu pomogoše uspeti se na konja. Dok su se spremali za polazak, Ulrik još jednom pregleda mrtve Orkove. -Kako su svi tako snažni? An- Agri su uvijek bili, nekako sitniji! Ma, pogledaj samo koliki su im očnjaci!- Više za sebe prokomentira zapovijednik vješajući samostrijel o sedlo. -Sigurno su imali bogat ulov ove zime , pa su dobro uhranjeni!- Uzjaše svoga bijelca i podbode ga. Pravac - Breslov. * * * Breslov je prilično veliki grad. Sigurno najveći kojeg je Vargazarin ikada vidio. No, kako je bio blizu granice kraljevstva malo je zaostajao za trgovištima koja su imala bolji položaj na važnijim putevima. Bilo je to čvrsto, kamenom zidano utvrđenje na brijegu s tri bastiona na kutovima i trideset stopa visokim šesterokutnom branič tornjem na sjeverozapadnoj strani. Utvrda je od grada bila odvojena šancem i koljem, a povezana pokretnim mostom. Donji grad bio je niz lijepo složenih drvenih kuća s lijeve i desne strane vijugave duge ulice. Iz nje su se granali blatnjavi sokaci , ne duži od deset numera . Taj donji dio grada bio je ograđen nasipom i drvenom palisadom , a ulazilo se u njega kroz golema hrastova okovana vrata okrenuta prema jugoistoku. Kraj vrata je bila jedna kamena utvrda obrasla bršljanom za izviđanje i straže, nešto lošije zidana nego u gornjem gradu ali čvrsta i svakako korisna. Iza kuća su se pružali vrtovi i voćnjaci koji su davali gotovo sve što treba za život. Južno od grada, u nizini, pružale su se svježe poorane duge njive, a na sjeveru i zapadu, na niskim obroncima rasli su vinogradi i pasle ovce. Da nije bilo ovih silnih ratova, Breslov bi bio vrlo poželjno mjesto za miran i ugodan život. Umorni , znojni i krvavi dođoše do prvog putokaza: Breslov Pisalo je vješto urezano u sivi kamen postavljen na povišeno mjesto pored puta. Put je malo zavijao za okuku pored visokih topola zagušenih šikarom. Kad su izašli iza okuke , ugledaše grad i svima lakne u srcu. Breslov – reče Ulrik pročitavši natpis. –Požurimo! –Nije mogao dočekati pošten obrok i odmor. Posebno se radovao breslovskim vinima! Ona su poznata u kraljevstvu i Breslovljani kažu: „Tko ga jednom kuša, zauvijek ostaje žedan.“ Topot kopita odzvanjao je drumom. Priđoše drvenim dverima i povikaše: - _Otvori u ime Kralja! Stražar proviri preko zida i vikne -Tko ide?- Ulrik mu odgovori službeno i oštro. -Požuri vojniče! – doda autoritativno. –Imamo ranjenika i nije nam do protokola!- Vojnik proviri još jednom – Uđite na mala vrata! Viknu. U tom trenutku otvore se manja vrata desetak metara lijevo od glavnih vrata koja nisu ni primjetili. Ta manja vrata bijahu zarasla u bršljan i draču. -Nakon kratkog razgovora sa stražom ,Ulrik se vrati do Vargazarina. -Kažu ne možeš na vuku u grad.- -Pa što da radim?- uznemiri se Vargazarin. –Pa vi znate da nije opasan!- - Znam.- Reče zapovijednik ...-Ali i ti njih moraš razumijeti: u djetinjstvu su ih plašili Varzima i on je za njih divlja zvijer koja ubija. Što si drugo i očekivao?- Upitno raširi ruke. Vargazarin klimne glavom. –Dobro. Smjestit ću ga negdje izvan grada. Reče mada pojma nije imao gdje ni kako. Ulrik ponovno ode do stražara. Upotrijebi onaj zapovijednički ton glasa koji nije trpio odbijanje. Vojniče, odvedi moje momke hitno do ranara i pošalji nekoga da nađe smještaj za vuka. Noćas mu ne smije pasti ni dlaka s glave! -Na vašu zapovijed! –stražar oštro salutira i otrči ,a zamijeni ga drugi koji siđe sa osmatračnice. Razgovarali su , gladni novosti. Svi vojnici su mrzili stražarsku dužnost. Ali su se tješili kako su barem ovdje na izvoru svježih vijesti kojih nikad nije bilo dovoljno. Sa zanimanjem su slušali o napadu Goblina na postaju i o napadu bande Orkova usput. Kad se prvi stražar, mali rumeni seljak, vratio, pozva Vargazarina. -Ovuda, gospodine.- ...i dalje s velikim strahom pogledavajući na krupnu zvijer. Vargazarin uze povodac i krene za njim. Krenuše desno niz padinu putem zaraslim u vrbine šibe. Između tih vrba bijaše utrt puteljak koji je krivudao oko stotinu stopa, pa se zaustaviše pred drvenim trijemom kolibe posivjele od starosti. Stražar zađe za kolibu pozvavši Vargazarina da pođe za njim. Odostraga je bilo malo dvorište i duga štala potpuno prazna. Jedino je ostalo tek nešto užeglog sijena. -Evo gospodine- reče stražar.. .- Ovo je stara napuštena postaja poštanskih kočija. Posada se preselila u novu zgradu, a nju više nitko ne koristi.- Ogleda se oko sebe provjeravajući stanje štale pa nastavi monolog... -Suha je i može se u njoj prenoćiti. Tu ponekad noće siromašni putnici koji si ne mogu priuštiti prenoćište u gradu.- Sad je iznutra pogleda i Vargazarin. -Sviđa mi se.- reče sjetivši se u kakvom je vučjem brlogu odrastao, ovo je bila palača. Uvede Varga , nahrani ga , dade mu vode i zatvori improvizirana vrata koja bijahu zavezana žicom. -Vojniče!- okrene se Vargazarin stražaru... -Tko će ga noćas čuvati? -upita. -I to sam riješio, gospodine. Dolaze dvojica iz tvrđavske posade. Objasnio sam im što im je zadatak. Pouzdani su to momci i nemaju straha. - s ponosom reče stražar, valjda misleći kolika hrabrost treba za ostati sam s vargom preko noći bez njegova gospodara. -Čuo sam... reče Vargazarin pritežući remenje na sedlu...- da ovdje Varge mrze kao i same Gobline. Zapamti, ovo nije običan Varg i morate ga čuvati kao kraljevu imovinu!- Na spomen Njegova Veličanstva, vojnik se nekako ispravi kao u stavu „ Pozor!“ , i uozbiljeno odgovori: -Svakako gospodine . Kao kraljevu imovinu!- Vargazarin se vrati istim putem do gradskih vrata. Tamo ga je čekao Ulrik i ona dva vojnika koji su u međuvremenu smjestili ranjenika u hram na liječenje. Uputiše se glavnom ulicom prema citadeli na brijegu. Ulica je bila popločana svijetlim škriljevcem dok je uz rubove tekla otpadna voda reskog mirisa. Pa ipak je bila uredna i prilično čista. Sitne nagurane kućice s početka ulice postupno su zamjenjivale bogate i velike kuće prema središtu grada. Svuda uokolo trčkarala su bosonoga djeca , psi i kokoši. Grad je bujao životom. Prodavači su se glasno derali hvaleći svoju robu a kupci su komentirali ponuđeno. Sve se stopi i jedan karakterističan zvuk gradske vreve koja je za mladog Vargazarina bila nešto potpuno novo i još nedoživljeno. Bio je ispunjen zvucima, mirisima i bojama kao na šarenoj , cvjetnoj livadi . Penjući se uzbrdo, ulica se širila u prostrani trg na kojem se trgovalo na otvorenom. Tu si mogao naći sireve, repu svih vrsta i oblika na čelu s ciklom, odojke, maslac, Kalvados u kozjim mješinama, suho meso, vunene kape i drvene klompe, svete predmete, jeftini nakit, igle, ribarske mreže, limene svjetiljke, krznene rukavice, zaštitu od uroka, mast za opekotine, kožne torbice, orahe, gljive i divlje kruške, med, svijeće, uštavljene kože i lijepa krzna, alatke i keramičke posude ukrašene šarama karakterističnim za agedirski istok. Crvene posude od pečene zemlje i bijele od kaolina s istoka. U sjevernom dijelu bijaše od gruba hrastova drva, postavljen štand na kojem je bila izložena željezna kovačka roba. Vargazarin je s neskrivenim oduševljenjem pregledavao prekrasno ukrašene mačeve i duga tvrda koplja na jasenovim motkama. No, nije tu bilo samo oružje. Bilo je tu oklopa, kaciga pa sve do motika, sjekira i konjskih potkova. Na drugoj klupi bio je visok i mršav trgovac upalih obraza i rijetke brade. -Izvolite ,gospodo! Kako vas mogu uslužiti?- ljubazni smiješak mu nije silazio s lica. Ispod plavog šešira provirivale su pronicljive oči uokvirene sivim obrvama. Jedan od vojnika zatraži čavala. Trgovac mu ih ljubazno pokaže, prebroji i naplati uz obvezatan smješak i bujicu pohvala svoje, nadaleko poznate robe. Vargazarin je zadivljeno razgledavao , ali je znao da si ništa od toga ne može priuštiti jer nije imao ni novčića. Uistinu, nije ni znao pravu vrijednost novca, ni načine kojima se novcem treba služiti. Ugledavši dugi plašt urešen vezom pletera duž cijelog poruba oči mu zacališe nekim novim sjajem kao nikad do tad. Poželio je imati nešto tako lijepo i ,do tada, za njega neviđeno! Trgovac je tražio pet zlatnika za taj plašt. -Ako ste pravi kupac, mladi viteže,- Laskavo ubaci trgovac…- spustit ću vam cijenu na mizernih četiri dukata pa se lijepo rastanemo sretni i vi i ja ! - Prebacivao ga je preko ruku i gurao pod nos momku kako bi kod njega još jače potaknuo želju koju je iskusno trgovačko oko odmah prepoznalo. -Opipajte ovu mekoću. Pravo vuneno sukno od najboljih ovaca u kraljevstvu! -hvastao je svoju robu trgovac. -Za ovu cijenu , nešto takvo nigdje nećete naći! Vojnici su ga ohrabrivali : -Kupi! Mi ćemo ti posuditi novac! - Vargazarin je oklijevao , no na kraju je ipak popustio lijepo se zahvalivši prijateljima na velikodušnosti. Bio je zbunjen i iznenađen. Ogrnuo se plaštem kao novi kralj na krunidbi. Bio je konačno sretan. Taj osjećaj nije mu bio u životu često, pa ga je još više podizao od zemlje i punio oči suzama. Hvala, momci . Vratit ću vam čim uzmognem. - Vojnici su ga tapšali po leđima : -Ma hajde, to je sitnica. Toliko mi popijemo u krčmi za deset minuta! Ha ha ha ha!- -Uzmoći ćeš uskoro. - doda stariji kopljanik - Ulrik je rekao da te namjerava primiti u službu , pa ćeš i plaću imati čime vratiti dug.- Vargazarin se trgne i uzbuđeno se zagleda u vojnika... - Što? Jeli to istina? - Ha ha ha ! naravno , momče! Ulrik nikad ne laže i uvijek održi ono što je rekao. Često se zna desiti da ispuni i ono što je i u šali rekao ! Ha ha! - Stari kopljanik bio je dobro raspoložen i ovaj razgovor u društvu uljepšao mu je sive, jednake dane u službi. Vargazarin u novom ruhu pohita kroz gomilu prema Ulriku koji je upravo kupovao zalihu duhana za hladne dane na granici. -Zapovjedniče! -dreknu mladić kako bi nadglasao buku gomile. Ulrik se okrene -Što je? - -Jeli istina da ste obećali primiti me u službu? - Ulrik sa smješkom nastavi pregledavati robu na priprostom štandu od hrastovine praveći se nezainteresiran.- -Neznam , mladac, ovisi o tebi !- Odgovori zagonetno . -Samo o tebi ovisi hoćeš li biti primljen u službu , jer ... gledaj, postoje pravila i ograničenja koga možemo, a koga ne možemo primiti. Ako zadovoljiš uvjete...možda . Ne obećavam ništa! -... i nasmije se onako usput vadeći nekoliko srebrnjaka kako bi platio trgovcu. -Vargazarin je bio sretan jer je prepoznao znakove pozitivnog odgovora u glasu svoga novog prijatelja. Osjećao je i posebnu naklonost ovog starog ratnika prema njemu pa mu s iskrenom zahvalnošću reče: -Hvala , gospodine. Potrudit ću se da ispunim vaša očekivanja.- -Pa to se i očekuje od tebe. Ništa manje. Reče zapovjednik pa nastavi: -Vidim da si i ti trgovao... Zgodan komad !- primjeti... - Ali moramo požuriti! Gospodar Dobroslav Radagon od Breslova nas očekuje.- Jedan visoki hrast obrastao mahovinom i prepun ptica nadvijao se nad kameni prolaz prema kneževoj palači koja je sjala bjelinom kostiju. Svuda uokolo bijahu lijepo uređene gredice vrta i šišanog grmlja. Oni odavahu kneževu ljubav za lagodni i udobni život daleko od problema i ratova. U tom vrtu, tako neobično mirnom i čudnovatom za Stari svijet ocrtavala se sva kneževa životna filozofija. Tek na samom ulazu opaziše dvojicu, skoro skrivenih stražara koji ih upitaše za razlog dolaska. Jedan od stražara prepozna Ulrika i nakon uljudnog pozdrava i pregleda dozvole, porazgovara s njim upitavši za stanje na granici. Ulrik mu kratko odgovori i njih dvojica uđoše u predvorje u obliku hodnika s dva reda prozora. Hodnik je vodio u prvu prostoriju koja je bila lijepo uređena i čista. Na zidovima bijahu tapiserije s prizorima iz lova i ratova. Na sredini zida rezbarena hrastova vrata vodila su do kneževih odaja. Iznad vrata bijahu dva grba: grb kraljevstva i obiteljski grb kneza Dobroslava pl. Radagona od Breslova s osmokrakom zvijezdom u sredini. Kad su ušli u poluzamračenu prostoriju, Ulrik i Vargazarin osvrnuše se oko sebe tražeći pogledom njegovu visost. Ugledaše ga pored prozora osvijetljenog mliječnom svjetlošću kroz guste zavjese. -Ah, stigli ste! - veselo reče knez. -Baš su mi javili da stižete što mi je odlična prilika saznati novosti s granice.- -Vaša Visosti-...iako su bili osobni prijatelji, Ulrik nije zaboravio protokol i etiketu. Odajući počast knezu, na neki način je i sebi davao sigurnost da je sve u redu . Poredak stvari je onakav kakav treba biti. Knezovi su i dalje ono što bi trebali biti, a on , vojnik tamo je gdje mu je mjesto u svemiru. To mu je ulijevalo samopouzdanje. Vargazarin je izoštrenim čulom njuha uživao u opojnim mirisima sandalovine, cvijeća i mirte koji se širio prostorijom iz malog plamenika s mirisnim uljem. S velikim zanimanjem prouči lik kneza kojeg prvi put vidi. Osjećao je strahopoštovanje jer je vidio reakciju Ulrika koji je bio neobično pokoran. Taj ga dojam zbuni jer još nije vidio zapovjednika u pokornom položaju. Instikti su mu govorili da je ovo osoba vrlo visokog ranga koji upravlja životima ovog dijela kraljevstva. Duboko se nakloni oponašajući Ulrika. Knez je bio srednjeg rasta i čvrste , trbušaste građe. Imao je oko četrdeset godina. No cijeli njegov lik odavao je energičnog i snažnog čovjeka. Kosa mu se prorijedila na čelu čineći karakterističan oblik zalizaka dok je pozadi nosio dužu kosu do ramena. Imao je lijepo pošišanu i njegovanu bradu koja mu je zamjenjivala nedostatak kose s čela. No Vargazarina su posebno dojmile kneževe oči. bile su ledeno plave i pogled su činile prodornim poput munje. Bore u kutovima usana i očiju odavale su da se u životu podjednako brinuo i smijao. Nosio je srednje dugačku plišanu tuniku boje šafrana porubljenu kuninim krznom. Veliki medaljon od zlata oko vrata predstavljao je osmokraku zvijezdu. Oko pojasa nosio je mali , bogato ukrašeni bodež koji je više bio nakit , nego oružje. Imao je pune ruke prstenja među kojima i veliki sudski pečatnjak s kojim je određivao sudbinu mnogih. -Časni kneže. Doveo sam vam ovog mladca za kojeg ste već čuli. -Sjednite! - ljubazno ponudi knez dvije stolice dobro raspoložen i znatiželjan. -Da,čuo sam ! No ovo je prilika da mi na licu mjesta ispričaš tko si i kako si dospio k nama.- Vargazarin se postidi na trenutak nenaviknut na javno govorenje, pogotovo pred ovako važnom i uglednom osobom. Imao je neki strah da će reći nešto pogrešno ili neprilično pa je zamuckivao... -Ja...znate...vaša visosti...nisam baš neki ugledni govornik. Više sam žrtva okolnosti, kako da kažem...- Ulrik vidje da se mladić zbunio i postidio pa mu pomogne... -On vam prebjeg iz goblinskih ravnica. Tamo je bio zatočenik. Ne boj se , mali , slobodno reci što imaš . Sad si među svojima.- -Želim čuti sve. -reče knez... -ali sačekaj da dođe Dalia . Rekla mi je da žarko želi čuti tvoju priču. sad će ona... sprema se.- pa podvikne sluškinji: -Elina! Gdje je ta cura?- Elina uđe u sobu. -Sad će, gospodaru . Samo što nije.- i isto se tako se neprimjetno izgubi iza brokatnog zastora. Malo zatim u sobu uđe Dalia. Njezino prisustvo nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. Muškarci su je gledali s neskrivenom požudom a žene s otvorenom ljubomorom. Čak je i stražar kraj vrata nabacio onaj tupavi seljački smješak praveći se da ne gleda u njenom pravcu. Dalija je u dugačkoj haljini od čiste svile, pomno izvezenoj , jezdila ulaštenim podom kao da ga ni ne dodiruje. Uspravan njen hod i plemenito držanje unosilo je osjećaj iznimnosti svih prisutnih i dojam neke svečanosti. No unatoč tome nije bila ohola. Naprotiv, bijaše to čedno čeljade finih manira i pristojna tihog govora. Njezine omiljene teme u društvu bijahu o djeci i vezenju što joj je davalo dojam posebne krkosti i finoće. Mnogi su vitezovi njoj posvećivali podvige a skaldi joj pisali stihove i pjevali o njezinim vrlinama na što je ona uvijek odgovarala kako je uspiju postidjeti svojim pretjerivanjem. Mladi Vargazarin, poludivlji dječak bez ikakovih manira i uljuđenosti buljio je u nju izravno ne mogavši se načuditi svojoj uzbuđenosti kakvu nikada prije nije osjetio i to ga je jako zbunjivalo. Od pogleda u njene zelene oči zavrtjelo mu se u glavi i hvatala ga je malaksalost, a disao je ubrzano kao da je trčao! -Što mi se to događa?- pomisli brišući krupne kapi znoja s čela i s dlanova. -Ulriče!- lagano povuče za rukav zapovijednika prošaptavši ... – Tko je ova...žena?- Ulrika je zabavljala njegova zbunjenost za koju je on znao od kud dolazi... -To je kneževa nećaka i štićenica. Po svemu ,ona mu je kćer, osim po rođenju. Ako se njoj svidiš , sigurno ćeš i knezu.- Vargazarin je bio toliko zbunjen da se spotaknuo o vlastiti novi plašt stavši mu na jedan kraj i čudno se zanio kao da ga je netko povukao na stranu. On se lagano zatetura i brzo ispravi hod, ali to je bilo dovoljno da se Dalija od srca nasmije, lijepo i glasno . Njen smijeh razli se dvoranom kao med po maslacu zasladivši svako uho koje ga je čulo. Životna energija ljepote i ljupkosti nije se mogla sakriti. -Oprostite gospodo, što sam ovako neuljudno reagirala na vašu malu nezgodu!- ...odmah se opravda ljepotica pokrivši polovicu lica lepezom skrivajući osmijeh kojeg je držala uvredljivim za mladog gospodina kojem se dogodio sitni propust. -Vaš smijeh nikako nije mogao naškoditi našem gostu...- Reče Ulrik... –...koji po svemu što znamo o njegovom životu, takav ženski smijeh nikada nije čuo.- - Hvala vam , gospo , što ste nas počastili vašom radošću- Mudro sroči zapovijednik klanjajući se . Ne preduboko. Onako , koliko je pristajalo njegovom rangu. I Vargazarin se nakloni oponašajući ga i dalje smeten. Dalia je preko lepeze s velikim zanimanjem gledala mladića koji je izgledao nekako sirovo i nedorađeno, no svakako ne neprivlačno! Posebno njegove preplanule snažne ruke . Sam pogled na njih izazovu joj snažan drhtaj. No naravno, Vargazarin još nije uočavao te sitne znakove ljudskog ponašanja koji su se dugo i strpljivo morali učiti. Dalia vidje da je mladić smeten što joj je nekako, godilo pa započe razgovor da mu razbije nelagodu. Što je to tako strašno u Vašem životu da do sada niste čuli djevojački smijeh? Upita ona prilično izravno, nemogavši skriti znatiželju. Vargazarin pogleda u pod - Bio sam u ... zatočeništvu ,Vaša milosti. Veći dio svoga života. Dalia makne lepezu i s dubokim suosjećanjem reče: -Iskreno mi je žao zbog vaših patnji. Život je tako okrutan i nepredvidiv. Kako ste se oslobodili?- ponovo upita... -Pobjegao sam . Život su mi spasili vaši graničari. - Sa zahvalnošću pogleda prema Ulriku. - Da nije bilo njih , tko zna kako bih završio.- Ulrik ne reče ništa . bio je samo ponosan, ali to nije pokazivao. Elina donese dva pladnja bogato nakrcana probranim jelima za goste i samog kneza koji je volio izvanredne obroke i , uopće. uživao u hrani i piću kao u malo čemu drugom. Vargazarin se malo oslobodio i razvezao priču na dugačko i na široko , a knez je sa pitanjima upadao svako malo. Želio je znati sve . Svaki detalj. Dalia je samo širom otvorenih očiju slušala i gledala mladog momka koji joj je iz trena u tren bivao sve draži. Nju je posebno zanimalo njegovo djetinjstvo. Nikako nije shvaćala kako se skoro ničega ne sjeća. Ulrik joj je pokušao objasniti. -Kroz život vam roditelji pričaju što ste radili i kakvi ste bili kad ste bili mali. veći dio sjećanja vam je rečen od drugih. On je bio istrgnut iz majčina krila i vremenom su mu te slike izblijedile.- Vargazarinu se napuniše oči suzama. -Sjećam se majke. Njenog osmjeha i glasa. I oca se dosta dobro sjećam. Imao sam i starijeg brata , no sve mi je mutno kao u nekoj magli i ne mogu prizvati u sjećanje ni jedan važan događaj. Jedino što mi je u sjećanju potpuno živo to je kad smo na potoku lovili ribu: otac, brat i ja. Otac je u vodi, gol do pojasa, a ja i brat se igramo s ulovljenim ribama u plićaku.- Pa zavrne nogavicu od grubih vojničkih hlača...-Evo . Tu mi je ostao ožiljak od štukinih zuba.- pokaza maleni ožiljak koji je stršao na koži kao neko neobično slovo. Dalija je bila oduševljena pričom. -Ah , kako je to romantično! - uzdahne... Razgovor je tekao prilično ugodno. Novosti su na kneževu dvoru uvijek bile dobrodošle. Mlada Dalia uživala je u svakoj riječi , ali i u društvu naočitog mladića za kojeg do jutros nije ni znala. On joj je sa svojom pojavom i životnom pričom ispunio sive jednolične dvorske dane. Osjećala je neko tiho uzbuđenje kao u laganoj vrućici koja nije neugodna ali nadražuje sva čula toplinom i natjera krv u obraze. Knez je slušao sasvim druge stvari i iz priče izvlačio neke druge, važnije zaključke. -Kažeš da ih ima u pet naselja . Koliko je ukupno Goblina u tom dijelu stepe , po tvojoj procijeni?- Vargazarin se zamisli računajući ... - U ovom naselju gdje sam bio, ima ih oko dvije tisuće , možda nešto više, ali imaju preko osamstotinaipedeset Vargova i dobro su naoružani i zbog tih stalnih pohoda dobro su uvježbani. Nešto dobre vojske ima kod Velikog Goblina . To su im elitne jedinice sa bojnim kolima i fanaticima koji se napiju rakije od ludih gljiva i srljaju u borbu k'o nespašeni, što bi se ono reklo.- U ostalim naseljima su brojni, ali nemaju neku vojnu moć. to su uglavnom obični ljeni pljačkaši koji idu u rat da povećaju brojnost. Uglavnom su kukavice . Bit će hrabri kad ih je znatno više ili kad su s njima crni Orkovi. Nakon ugodnog razgovora prionuli su jelu. Vargazarin je uživao u novim i uzbudljivim okusima. nakon jela izašli su knežev njegovani vrt i u šetnji nastavili razgovor. -Pretpostavljam...- započe knez ...- kako namjeravaš ostati u našoj vojsci?- -Da , vaša visosti. To je jedino što sad želim , a to je i način da vam se odužim za to što ste mi spasili život.- Knez se nasmije zadovoljan odgovorom. -Znam da nije baš uobičajeno da u mojoj vojsci netko jaši Varga i pretpostavljam da si već zbog njega imao problema, ali ti ovdje mogu jamčiti da ti nitko neće smetati u obavljanju dužnosti zbog njega.- -Hvala ,Vaša visosti to mi puno znači. On je moj naj vjerniji prijatelj.- Ulrik doda: - Kad su nas napali njegovi progonitelji, ta se beštija okrenula protiv svojih braneći Vargazarina! Iznimna životinja. Vjerna poput psa , a pametna kao bojni pastuh. Moram priznati da bih i sam volio imati takva prijatelja!- Knezu se usta razvuku u široki osmijeh pokazujući niz zdravih zuba. -Eto , Ulriče sad imaš u postrojbi nešto što nitko nema u kraljevstvu. Nego, reci mi kakva ti je obučenost baratanja oružjem?- …ponovo upita Vargazarina koji pogne glavu postidjevši se. -Loša, vaša visosti, moram priznati . Nikada prije nisam baratao oružjem , no mislim kako bih uz dosta vježbe savladao ono osnovno što mi treba za posao.- -Heh! "Posao", veliš? -Knez podigne gustu obrvu i zatakne palce za pojas . - E, to mi se sviđa! Doista je vojevanje ozbiljan i težak posao i samo odgovorni i ozbiljni ljudi mogu ga obavljati valjano. Čini mi se da ćeš ti to sasvim dobro raditi! Vargazarin odgovori ohrabren... -Naravno, Vaša visosti! Na mene možete u potpunosti računati!- Za početak obrati se Učitelju Reglefu tu dolje niže u vojarni . Dat ću ti vjerodajnice , pa će te primiti na obuku. Naučit ćeš koristiti sve , kod nas dostupno oružje. Kako ćeš ga dalje koristiti, ovisi o tebi. Javi se i u oružarnicu kod patuljka Hanamija da ti nađe nešto prikladno . to što nosiš o pojasu ne ulijeva baš povjerenje!- Ulrik se nasmije...- To je bilo jedino pri ruci u našoj postaji. Znate da nemamo baš oružja na pretek.- Ne moraš se opravdavati- reče knez... - Osim toga, poslužio je svrsi kad su vas napali Orkovi ! Zar ne?- -Ah, da to sigurno! Još je onesposobio trojicu koji neće uskoro pomisliti da nekoga napadnu! Heh! - reče Ulrik puneći lulu duhanom kojeg je danas svježeg kupio. Vargazarin je bio oduševljen. -Vrli kneže! Hvala za sve što ste učinili za mene. to je daleko više nego što sam se ikada usudio sanjati. Doista , tek sada shvaćam da je ovo moja prava domovina i svijet kojem pripadam i neću ga više nikada napustiti!- -Dobro, dobro, ajde , bez velikih riječi! Nismo mi …kakvi pjesnici ….reče knez s onom dozom omalovažavanja kao da je rekao „dvorske lude“ - Mi smo bojovnici i takvi ćemo ostati ! Sad pođite.- Kad su se uljudno pozdravili i krenuli prema izlazu, knez se okrene i dobaci: -Ulriče!- Zapovijednik se okrene .. -Izvolite vaša visosti? -... -Poslao sam potjeru konjanika za onim An-Agrima što su vas napali. Do sutra uvečer svi će biti pohvatani! Moći ćete mirno nazad bez uznemiravanja.- -Hvala vam Vaša Visosti! Vi dosta mislite na sve. To će nam puno olakšati siguran povratak.- Ulrik je bio zadovoljan. Knez je bio pravi vođa. Sad je i Vargazarin shvaćao toliko poštovanje koje je Ulrik iskazivao Knezu Dobroslavu. Siđoše niz ulicu prema visokim hrastovim vratima sa ukovanim grbom kraljevstva koja su razdvajala vojarnu od običnog svijeta. Još je Vargazarin, prepun dojmova živo komentirao posjet knezu koji je na njega ostavio tako snažan utisak. Pa kako ti se svidjela mlada gospa? - Ulrik ga je provocirao , mada je već znao odgovor. -Zapovjedniče!- klikne mladić...Ona je nešto naj ljepše i naj ljupkije što sam u svome životu vidio! jezik mi se svezao u čvor kad je ušla! Lijepo se kreće! Ima pokrete kao mlada vučica! ...Koja se tjera! - Ha,hah! -doda Ulrik! - Pa da..ne...ne baš...zbuni se Vargazarin i krv mu navre u lice. Znao je kako izgleda kad se mlada vučica tjera. Tolike je ugrize i ogrebotine mjesecima liječio. Pomalo se bojao i pomisli da se mlada dama "Tjera!" to mu je usadilo stalan titraj u želucu kao malo žarište slatkog straha kojeg se više neće otresti. -Kakva je, kakva je? - nestrpljivo su zapitkivali kopljanici željni detaljnog opisa predmeta žudnje svih muškaraca u gradu i pokrajini. Mladić im je opisivao kakva je Dalija. Njezine nježne ruke i tanjušni struk i opojni miris jasmina i sandalovine koji se uvlači u nos i dušu.. Orio se momački smijeh ulicama. Trenutci sreće nisu bili česti ovako blizu granice. Ljudi su živjeli s osjećajem prokletstva i nesreće , pa su i na smrt gledali kao oslobođenje i li olakšanje. Sreća nije bila često u njihovom dvorištu. Ponekad...samo ponekad bi proslava nekog vjerskog blagdana malo uzburkala njihove tužne živote , no ni onda se nisu znali nositi s tolikom količinom zadovoljstva pa su neumjereno pili i orgijali do nesvijesti ili smrti. Vrlo često su se te svetkovine završavale tučama ili razbijenim glavama. |
19.04.2006., srijeda
KNJIGA PRVA
|
BIJEG IZ ROPSTVA Sve je naizgled bilo mirno i u seocetu od nekih dvadeset koliba opasanih kamenim suhozidom tik na rubu šume. Život se odvijao rutinski. Kao i svih godina do sad. Pastiri su dotjerali stada s ispaše na počinak i pojilo na potoku bilo puno krupne i sitne stoke prošaran pastirima i pucanjem bičeva. Nitko nije ni slutio da im je ovo posljednja noć. Gusti olovni oblaci zakloniše mjesec . Nasta tama gusta kao tijesto i zavlada neprirodna tišina. Psi se strašno uznemiriše i bijesno lajući najaviše zlo. Iznenada, bez najave i upozorenja iza šumarka izjahaše mrki goblinski jahači vukova , i to njih nekoliko stotina. Nastade užasna galama . Seljaci nisu ni shvatili što im se događa, a već ih je preplavila goblinska krvoločna gomila sjekući i ubijajući sve živo. Neki su pružali otpor dok su drugi panično bježali na sve strane. Učinak iznenađenja bio je strašan! Ubijeni, obliveni krvlju ležali su posvuda! Pravog otpora nije ni bilo. Jedna skupina goblina skupljala je stoku i brzo je tjerala niz ravnicu na istok odakle su dolazile bojne dvokolice koje će natovariti svoj krvavi plijen. Reski miris dima i paljevine širio se oko sela. Plamen je proždirao skromne kolibe kao pljevu i brzo bi od toplog ljudskog doma ostajalo samo crno zgarište. Dvokoličari i kočijaši privozili su kola bliže kućama i ambarima kako bi ih lakše i brže natovarili. Sve je bilo brzo gotovo. Još je par hrabrih u potoku odbijalo udarce i tvrdoglavo i beznadno sjekli napadače i njihove goleme vukove dok nisu dočekali častan i neminovan kraj. Nisu svoju kožu prodali jeftino. Starješina sela, Zokarian , sijedi i krupni seljak bijelih brkova i orlovska pogleda gledao je u nebo dok mu je duša napuštala tijelo. U ruci je čvrsto stiskao kratki mač, crn od goblinske i vučije krvi. Okružen gomilom leševa napadača koji su skupo platili svoju avanturu. Osim plijena u stoci i stvarima , Goblini su pohvatali i dvadesetak robova , uglavnom žena i djece . Ponašali su se oholo i pobjednički. Tukli su se divlje oko plijena , grizli se i udarali za komad odjeće ili kakav stari nož. Iz sigurnosti šume izjaše Veliki Goblin u pratnji desetak najgorih goblinskih ratnika, ubojica i razbojnika spremnih svakog trena potegnuti kamu na bilo koga. Jahao je na vučici koja je vjerojatno bila alfa ženka cijelog čopora. Ona potiho zatuli dva puta kratko i nakon stanke jednom dugo i toliko strašno da bi svakome srsi prošle niz leđa. Ostali Varzi joj u zboru odgovore zavijanjem pobijednika koje se čulo vrstama uokolo. Zarobljeni su u silnom strahu sjedili bez glasa okruženi stražarima koji su bili jedva nešto viši od starijih dječaka. Maslinasto zelene kože i šiljatih ušiju izgledali su kao da su iz samog pakla. Samo su mala djeca plakala a majke su ih umirivale. Bez nade i bez budućnosti njihovi su se životi srušili zauvijek. Jedan je dječak sjedio sam . Majka mu je bila mrtva. Otac i brat nisu došli iako ih je stalno dozivao. Nisu se vratili iz grada kamo su otišli prodati konje. Bio je znojan i uplakan. Strah ga je tresao kao ledena voda. Dođoše goniči i potjeraše uplašene zarobljenike uz dreku i galamu. Sve su ih povezali u koloni i okrutno tukli bičevima i drvenim palicama. Na ono malo riječi što su znali zajedničkog jezika samo su sipali psovke i uvrede. Tjerali su ih prema istoku, prema stepama u kojima vlada kaos i Goblini . Tamo gdje život vrijedi malo, a nade nema. Nakon tri dana i dvije mrzle noći došli su do logora goblina koji je stršao u pustoj stepi . Bio je to krug opasan plitkim šancem i drvenim palisadama od nekakvog grbavog drva neravno odrezanih i zašiljenih kolaca. Cijelo naselje bijaše ispresjecano tim kolčacima u kojima su bile niske zemunice ili torovi s jamama za vukove. Sve je neopisivo smrdilo na loj, krv i izlučevine. Goblini su živjeli u neopisivoj nečistoći. Čim su prešli ulazna vrata nasta veliko slavlje i pijanka uz bubnjeve i vrisku. Jedan goblinski zapovijednik nešto bolje opremljen od drugih s četvoricom tjelesnih čuvara priđe velikom Goblinu i prijateljski se s njim pozdravi. Kratko su razgovarali, a onda priđe zarobljenicima i pažljivo ih sve pregleda. To je bio Grich (čita se kao : Grič-š) jedan od imućnijih goblina koji je imao dvadesetak vukova i isto toliko sluga. Izabrao je dvije žene s djecom i malo promrzlog dječaka. Prišao mu je bez riječi i uhvativši ga za bradu znatiželjno mu se zagledao u oči. „Plave, plave proklete plave oči! Skoro svi ih imate. Budeš kod mene! Budeš dobar ili ove budu crvene!-pokaza zelenim prstom prema dječakovu oku - Jasno?- Dječak nije skretao pogled nego samo uplašeno kimne glavom. Strah mu je tresao svaki mišić u tijelu a kvrgu u grlu još dugo nije mogao progutati. Tako je vrijeme prolazilo kao da se svaki dan samo ponavlja u nekoj noćnoj mori. Kod Gricha robovi nisu živjeli dugo. Nisu bili vrijedni, jer je najveće goblinsko bogatstvo Varg. Svi robovi su posluživali i Varge i gobline. Čak se i godišnja doba u stepi mijenjaju skoro neprimjetno. Grič je dječaka zvao Braad („Uspravni“). Svi goblini su pogrbljeni pa je ta visina i uspravnost u njihovim očima bila velika smiješna mana. On je u torovima čistio pot i hranio krvoločne zvijeri. Strah više nije ni primjećivao jer mu je postao svakodnevica. Svaki trenutak su ga mogli rastrgati , kao i mnoge druge prije njega. Ali iz nekog razloga nisu, pa se krhka ravnoteža nekako održavala iz dana u dan. Rastao je i jačao kradući sirovo meso od vukova. Glavna vučica , vođa čopora uzela ga je pod svoju zaštitu a on joj se dodvoravao češkajući je iza uha gdje naj više voli i hraneći najljepšim komadima mesa. Kad bi drugi Varzi i pomislili da ga zakolju , između njih i Braada stala je golema siva vučica dajući im do znanja da ga ne smiju dirati. Grich ga nije volio , ali mu je vjerovao. Sve poslove obavljao je dobro, a čopor je napredovao. Brinuo se o vučićima, muzao vučice, hranio ih , pojio i timario. Izvodio ih je u manjež , sedlao i rasedlavao, uprezao u dvokolice i rastavljao zavađene. Od jutra do mraka pune ruke posla! Vremenom, vukovi se na njega naviknuše i više ga nisu napadali. Nakon nekoliko godina nikoga više nisu ni puštali u svoje brloge osim dječaka, a on je rastao i jačao. Puno je naučio o njihovom načinu života i navikama. Varzi se služe nekom vrstom jezika . Dječak je osluškivao tiha režanja i cviljenja, pokušavao prepoznati što to poručuju jedni drugima. Ponekad mu se učini da ima neku nestvarnu duhovnu vezu s njihovom divljom prirodom. Ponekad je koncentrirano pokušavao u sebi ponoviti zvukove dozivanja. Ponekad bi mu uspjelo. Najčešće ne. Možda varzi ne bi ni odgovarali kad bi shvatili tko ih to doziva. Tako prolaziše dani. Goblini nisu pretjerano pametni, ali su vrlo lukavi i spletkaroši pa im nije trebalo puno da shvate kako će im mladić uskoro postati prijetnja i kako ga se moraju otarasiti. Jedne zime kad je Braad imao 19 godina (prema Hiperborejskom kalendaru oko 17,5 naših godina, jer stari lunarni kalendar ima mjesece od po 28 dana dok godina ima 336 dana.) vraćala se goblinska družina iz pljačke noseći silu blaga i ukradene robe i stoke. Braad je čekao s ostalim robovima i prihvaćao i rasedlavao Grichove vukove i odmah previjao ozlijeđene životinje dajući im hranu i vodu. Za to vrijeme Goblini su već napravili pijanku s odurnom rakijom od gljiva . Za tih terevenki mnogi se potuku i izbodu noževima dok drugi pjevaju svoje sirove pjesme prepune vriske i urlika uz zaglušne bubnjeve dugo u noć. Pred zoru kad su svi već bili potpuno obamrli od alkohola, a vatre se već počele gasiti, Tama je bila gusta kao zobena kaša, gluha i sveprisutna. Braad iskoristi svoju priliku života . Skupi nešto svojih stvari, jednu čvrstu hrastovu palicu kao jedino oružje i uzme dva snažna i odmorna Varga za bijeg. Bez mnogo razmišljanja , ali uplašen do srži kostiju, isprva tiho, a kasnije sve žešće i brže natjera Varge u bjesomučni trk. Životinje su grabile bez odmora. Lagano i bez prepreka. Do jutra je odmakao dobrih 100 vrsta prema zapadu stalno mijenjajući umornog Varga za onog drugog , odmornog. Kad su Goblini primjetili da ga nema ,odmah su organizirali potjeru. Oko podneva već je bilo toplo i snijeg je kopnio ostavljajući raskaljanu zemlju i gusto ljepljivo blato posvuda. Braad je odmicao sve više na zapad. Nakon nekih sat vremena izbije na jednu uzvisinu odakle je imao pregled terena i okrenu se provjeravajući prate li ga. Na obzorju ugleda tanku crnu crtu . Potjera! Znao je kako su još mamurni od pijanstva prošle noći, ali ne i manje opasni. Vuci su dahtali vidno umorni i nervozni jer nisu ništa jeli. Odrezao je dva komadića suhog mesa iz bisaga i uvalio im u gubice zalivši ih vodom . Nije se smio zaustavljati jer je gubio prednost. Odmah nastavi dalje niz brdo prošarano kržljavim smrekama. Kako se uspinjao na drugi obronak onako je pramen magle ostajao iza njega i prekrivao vidik nadolje. Srce mu je lupalo. Uzbuđenje i strah miješahu se s umorom. Nakon teškog uspona izbi na zaravan koja se dalje blago spuštala i pretvarala u moćnu široku ravnicu. Prodolska ravnica bijaše golem prostor. Gotovo potpuno ravan. Još je bila prekrivena snijegom i golim drvećem i ispresjecana novonastalim potocima od otopljenog snijega u gorju koje je oslobodilo veliku količine zarobljene vode. Jeo je posljednje zalihe hrane žvačući ih hladne . Vatru nije palio zbog progonitelja. Hladnoća mu se zavlačila u kosti a vlaga u poderane čizme. Nakon slane konjetine gutao je čisti snijeg da utoli žeđ. Orijentirajući se prema zalazećem suncu utvrdi pravac i ponovo krene naprijed prema domovini i slobodi. U glavi su mu se rojile misli . Slike iz djetinjstva su mu pred očima protjecale jedna za drugom budeći jaku nostalgiju i želju za slobodom. Stisne zube i prvi put progovori nakon dva dana. -Moji momci! – potapša vukove po vratu i pomiluje ih po glavama. – Izdržite mi još malo. Možemo mi to! Možemo!- uvjeravao je sebe i hrabrio. Duhom je još bio jak , ali mu tijelo više nije moglo podnijeti napore. Svaki mišić ga je bolio od napornog jahanja i studene vlage. U daljini , na oko pola sata jahanja ugleda rub šume omorika i jela. Pojuri tamo jer je šuma spas i zaštita od pogleda progonitelja. Tlo je bilo prekriveno sagom trulih iglica i češera . jak miris šume podsjeti ga na zavičaj . Taj miris u stepi nije osjetio godinama i to ga malo ohrabri . Znao je da je dom posve blizu! Što je šuma bivala rijeđa, to je i teren bio ravniji. Došavši do jednog potoka , napuni ćuturice te spremno utjera vukove u vodu pa krenu potokom nizvodno da zametne tragove. Znao je da i tako moćni krvosljednici kao Varzi gube u vodi mirisni trag. Njegova dva Varga glasno su negodovala zbog ledene vode, režali su i cvilili ali su ipak poslušali neugodnu zapovijed. Nakon nekih pet vrsta izađoše iz potoka i on sjaši vežući varzima noge starim krpama kako je znao i umio, uostalom morao im je čuvati zdravlje. O njihovoj spremnosti ovisio je i njegov život. Krajolik se do predveče promijenio. Ova dolina bijaše popločana, igrom prirode, stepenasto posloženim kamenim pločama. Između ploča probijale su kržljave biljke i prvo proljetno cvijeće. Pronađe jedan guštik zaklonjen od pogleda i tu odluči zanoćiti. Možda nešto i odspava, Varzi su najbolji stražari. Potjera ga je mogla sustići , ali je napravio dovoljnu prednost , pa se mogao malo opustiti. Rasedlao je životinje a one odmah polijegaše pored njega pokušavajući vratiti izgubljenu snagu. Onaj tamniji i veći Varg osta budan naćulenih ušiju svejednako motreći okolinu mirisa i zvukova . Mjesečeva plavičasta svijetlost obasjavala je zaravan i zrakasto se probijala kroz granje. Ostaci snijega blještali su kao staklo. Odjednom , s brežuljka na istoku , na jedva dvije vrste udaljenosti začu bojni poklič Goblina i sledi mu se krv u žilama. Užasna vriska i tuljenje bojnih rogova poče se približavati.Varg na straži skoči na noge i iskesi duge očnjake režeći. U tom se probudi Braad i drugi Varg . Nije mu puno trebalo da shvati što se događa. Još bunovan i snen, skupi stvari i uzjaši. -HIIAAAA!!- ...jeknu niz dolinu i on pojuri k svom cilju – naselju ljudi. Nije više ništa osjećao , ni strah ni bilo što drugo . Život mu je visio o koncu i on svoje preostale snage upregne u zadatak da stigne na spasonosno odredište. _Valjda ću uspjeti kad sam već tako daleko odmakao!- pomisli tješeći se i još čvršće stežući grubi kožnati remen koji je bio Vargu oko vrata. Ostao mu je još veliki komad puta, ali i mnoštvo prepreka koje ga čekaju. Varzi su povratili snagu odmorom pa su s lakoćom prevaljivali put. Kraj njih su promicali borovi i stijenje. Uskoro je cijeli pejzaž poprimio pitomije oblike. Nije više bilo oštrih stijena , a borovu, zamijenila je bijelogorična šuma. Nakon sat jahanja izbi na brisani prostor gdje više nije bio skriven od pogleda. Kao mračna sijenka za njim izroniše progonitelji : zli ,nemilosrdni i zvjerski uporni. Zrak su proparali oštri krikovi kad ga ugledaše. Njemu se nešto stisnu u grudima i prođoše ga hladne srsi. -Bježi! Bježi koliko te noge nose!- Pomisli i još jače podbode Varga pod sobom. Nije bio naoružan , a nije bio ni siguran hoće li mu Varzi pomoći kad dođe do okršaja ili će se prikloniti svojima. Ipak su oni rođaci onih što ih progone. Na obzoru ugleda kamenu kulu izdvojene postaje Agedirskih graničara i iz nje tanki tračak plavičastog dima, za njega tračak spasa i nade! Goblini su se opasno približili bjesomučno tjerajući životinje . Za njegovim leđima fijukale su smrtonosne strijelice s crnim perima. Jedna, druga, treća tik do ramena! -Bogovi, pomozite sad!- u očaju protisne kroz stisnute zube šibajući Varga do krajnjih granica izdržljivosti. Ostacima snijega prekrivenom ravnicom vrbine mladice šibale su mu lice i bedra od suludog trka. Noge i ruke su mu trnule a leđa su ga strašno boljela od iscrpljujućeg jahanja. Od mnoštva odapetih strijelica jedna pogodi svoj cilj! Drugi Varg koji je bio natovaren njegovom prtljagom pade pokošen uz tužni dugi urlik. Ubrzo dio progonitelja navali na njega da ga dokrajči, a drugi nastaviše potjeru. Bjegunac nije imao vremena ogledati se oko sebe ,ali je znao što se dogodilo. Obuze ga snažan strah koji ga gotovo paralizira. Krajnjim naporom savlada mučni osjećaj i hrabreći sam sebe podvikne : -Hija! Možemo mi ti ! Još malo! Još malo!- Iako su Goblini bili prilično neprecizni , a bjegunac nemirna meta, jedna mu se zalutala strijela zabode u rame. Oštra bol i val topline obli mu tijelo. Obuze ga osjećaj slabosti i mučnine. Sve se više približavao kuli, ali mu se činili da to traje cijelu viječnost . BAAAOOOOAAAAAA!!.... Zaori se mukli duboki zvuk lura , bojnih rogova Agedira, koji ispuni dolinu. Graničarski samostrijelci već su čekali u bojnom redu. Brad vrisnu: - Ne strijeljajte! Ja sam čovjek!- bez daha i gotovo bez svijesti. Kad je izgovorio čarobnu riječ –čovjek!- vojnici malo zastadoše zbunjeni , jer su znali da ljudi ne jašu vukove! (Barem oni ne znaju ikoga tko je preživio, ako je i probao!....)Kad je protutnjao pored prvog reda strijelaca u drugom redu ga dočekaše kopljanici svejednako uprtih kopalja u Varga ne vjerujući golemoj zvijeri. –Nemojte , tako vam Bogova! Progone me Goblini!- Hrapavim glasom dreknu Brad. Jedan graničar upita: ..A što ćeš s ovom beštijom? Da ga odmah ubijemo?- -Ne!- Vrisnu Brad i zagrli već potpuno iscrpljenu i uplašenu životinju, - Nemojte , molim Vas, on mi je spasio život! Ja ću se za njega pobrinuti!- Uhvati uzde i požuri iza postaje. Za to vrijeme prvi red goblina naleti na smrtonosni roj strijelica i uz strašne krikove popadaju na tlo. Njihovi Varzi ustuknuše, ali samo za kratko. Nasrnuše na graničare oštrim kandžama i očnjacima, no ovi ih spremno dočekaše mačevima i kopljima. Nastade krvavi pir! Goblini su nasrtali u valovima ,a graničari ni pedlja nisu odstupali. Krik se stopio s povicima u zaglušujuću buku i zveket oružja. Brad se vrati na poprište iznenadne bitke sada naoružan oštrim kolcem iščupanim iz ograde i bez čekanja navali svom žestinom na napadače. Pojuri prema prvom Goblinu kojeg ugleda baš kada se ovaj spremao odapeti strijelu i probode ga onim kolcem kroz slabine. Tamna krv poprska ga po licu i ramenima, a goblin vrisnu mašući rukama pokušavajući dohvatiti napadača. Napokon se sruši bez glas. U tom trenutku začu se bojni rog Agedirske konjice koja iznenada nahrupi iz šume s lijevog boka braniteljima i uz gromoglasni bojni poklič nasrnu na Gobline. Divljake zahvati panika. Oni preostali vidješe svoju propast i okrenuše Varge put stepe te se dadoše u bijeg. Konjanici nisu stali , nego kraj umornih branitelja projuriše progoneći gobline kao zvjerad. Ulrik , zapovijednik posade ležao je na zemlji duboko i umorno dišući. -Zapovjedniče! Jeste li ranjeni? – upita samostrijelac kojem se krv slijevala niz ruku. -Ma, nisam ! Samo ne mogu doći do zraka!- poče se otkopčavati...-Nego da vidimo što je s tvojom rukom! Bio je to plećat čovjek, plavokos i zelenih očiju kao i većina u Agediru. Na njemu je duga vojna služba i boravak u divljini ostavio duboke muške bore koje su mu davale autoritet. Tek po koja sijeda vlas odavala mu je godine. Bio je opasan mačem i bodežom. Nosio je gusto pletenu žičanu košulju koja je izgubila sjaj ali ne i svrhu. Plašt mu je bio modrozeleni s velikom brončanom kopčom ukrašenom prepletenim zmijama. Skinuo je rukavice i vješto previo ranjenog vojnika. Tri su mu momka poginula, no nije si mogao priuštiti tugu nego se potpuno usredotočio na zadatke. -E, sad ti , mali , dođi i ispričaj mi sve iz početka , jer ,tako mi Gospe od Jezera, dužan si nam objasniti mnoge stvari! Hoću u detalje znati zašto sam izgubio tri dobra borca!- _Zapovijedniče!- zovnu ga jedan mršavi vojnik -Što ćemo s mrtvim Goblinima i Varzima?- Varge oderite, a gobline spalite . Ali dalje od postaje da ne smrde! – Gadljivo dobaci Ulrik preko ramena. Krene s Bradom do brvnare. Uđoše u mračnu, ali toplu i suhu prostoriju koja je više ličila na pećinu nego na stanište ljudi. Upali luč i utakne je u željezni stalak u zidu. Svijetlost oblije zidove i ljude kao sam cik zore i ocrta unutrašnjost. Ulrik sjede trljajući bolno zapešće na lijevoj ruci. –Pričaj!- -Hvala Vam -...reče Brad ... –što ste mi spasili život!- razmišljao je što bi bilo u ovom trenutku reći a da ne zvuči bez veze i suvišno. Malo zašute i u tim trenucima osjeti neku strašnu povezanost s tim nepoznatim ljudima koji su mu bez razmišljanja priskočili u pomoć čak riskirajući i svoje živote. -Mi smo graničari. To je naš posao- doda Ulrik... –Ne moraš na tome zahvaljivati!- Uđoše drugi vojnici znatiželjni da vide pridošlicu koja im je poremetila dnevnu rutinu. Brad je razmišljao kako početi ....- Moj vam je život čudna i neobična priča, i tako mi Bogova, da nije bilo vas , ne bih je ni mogao ikome ispričati!- Graničari , gladni novosti u divljini pažljivo su i s zanimanjem slušali dječakovu priču. Tek kad je počeo, Brad je shvatio kako je zaboravio dobar dio materinjeg jezika i svim silama se trudio izbaciti goblinske riječi Urdo- jezika koje su ljudima „bole“ uši. Pričao im je o svemu, : o Griču, o Varzima, o bezglavim pijankama do kasno u noć i sudbinama nesretnih robova u kandžama zlih Goblina. Pričao im je i o Velikom Goblinu kojeg je samo jednom iz prikrajka vidio, ali im je i potvrdio da je posvemu drugačiji od ostalih njegova soja: krupniji , ružniji i višestruko okrutniji. Vjerojatno je bio križanac s ljudima ili Orkovima , a to su posebno opaki i zli gadovi koji teroriziraju slabije i vješto podilaze jačima. Njihovu dvojnu prirodu nitko još nije uspio dokučiti. Pričao je o noćima užasa i i o masovnim žrtvovanjima zarobljenih čuvaških ratnika dovedenih iz Brezova Polja njihovom zlom bogu Mardoku. Ubijali su ih cijelu noć sječkama. U nemoćnom bijesu neki su graničari pustili suzu a neki su samo zlokobno prijetili i psovali , razdrtih duša od užasa koji su čuli. -Pa, kako si ti uspio izbjeći?- Upita ga Ulrik i sam potresen pričom. -Ne znam ,Gospodine! I meni je to živo čudo, kažem Vam. Možda su me držali neopasnim ili sam im bio od veće koristi živ. Znate, Goblini ne vole raditi , pa sve poslove za njih obavljaju robovi. Vjerojatno su se na mene navikli jer nisam stvarao probleme i ni u čemu se nisam isticao!- -Kako nisi prije pokušao pobjeći?-...nastavi Urlik zapitkivati... _ Bio sam vrlo mlad, i moram priznati, na smrt uplašen! Strah me je držao mirnim i pokornim. Pazio sam da ih ničim ne rasrdim. Ionako sam imao previše problema i posla s Varzima.- Odgovori Brad zamišljeno šarajući štapom po žeravici ognjišta koje je rumenilom obasjavalo lica prisutnih. U kutu sobe ležaše tri tijela zamotana u plašteve s mačevima na prsima...-A Vama sam zahvalan do kraja života. Posebno onim palim graničarima.- Nasta težak i ljepljiv muk kojeg razbi tek glas zapovijednika...- Što ćeš! Takav je naš graničarski život! Tu smo kako bi branili kraljevstvo. Makar i svojim životom. To svi u ovoj prostoriji znaju i na to se cijeli život spremaju! No još ćemo „slistiti“ kojeg Goblina a do tada..... nebo može čekati!- Završi Ulrik i nakon skromnog objeda pođoše na spavanje. Ujutro je počela priprema obreda spaljivanja poginulih graničara. Cijela postaja bila je postrojena u dvije vrste u svečanim odorama. Na povišenom humku stajale su tri pažljivo složene lomače a na njima mrtvi ratnici sa svojim oružjem. Iz Stroja istupi plavokosi mladić odjeven u plavozelenu surku i izvadi dugi Agedirski rog. Tri puta snažno zatrubi. Jeka je odlijegala od brda kao odgovor Bogova. Ptice su utihnule. Ulrik užga lomače i držeći kacigu pod rukom uspravan i tih. Lomačama priđe klerik i uz tihu molitvu i pospe plamen nekim prahom koji bukne plavičastim iskrama i raširi opojni miris. Miris je toliko podsjećao na duše . bio je nekom čudnom vezom povezan s onostranim svijetom. Nevidljiv, a sveprisutan. U obredima je imao svoje posebno mjesto. Kad su lomače sagorjele klerik uze pepeo i stavi ga u tri staklene bočice koje nestadoše u njegovoj torbi ispod plašta. Zagrabi punu šaku pepela i njime pospe žive. -Gospo od Jezera!- zavapi prema nebu uzdignutih ruku – - Primi u svoje krilo ove pale ratnike i podari mir i utjehu živima ! AG-HAR-IS-UGDAN-TAR-VAŠITAN– Tri puta ponoviše molitvu svi u glas i raziđoše se u tišini. Na uzvisini puhne sjeverac i raspiri preostali žar. Ostadoše samo Ulrik i Brad. Šutjeli su. Brad je imao jaki osjećaj krivice za smrt ovih ljudi. Iako je znao da mu graničari to ne zamjeraju nije se mogao odhrvati lošem osjećaju. Vodio se rat s Goblinima i to je bio dio toga rata. Reci mi-...prvi progovori Ulrik ...što ćeš dalje? Brad razmisli bacajući suharke u pepeo. - Ne znam gospodine. Moj život tek sad počinje dobivati svoj pravi smisao, a u glavi mi je još košmar i nered. Mislim kako bi prvo valjalo srediti taj nered pa onda donijeti ispravnu odluku.- Takav odgovor ugodno iznenadi starog ratnika. -Bistar si ti momak!- osmjehnu se Ulrik –Bolji odgovor nisam mogao dobiti! No, kako te ova beštija tako dobro sluša? To je doista čudni i neobično! Ipak si ti čovjek!- Brad se uspravi i odgovori skrivajući ponos - To nema veze s mojom rasom, gospodine.Varg je vrlo nepovjerljivo i svojeglavo biće i trebaju godine upornog rada da vam povjeruje. No kad ste jednom u njihovim očima postali prijatelj ili barem saveznik, da tako kažem , to je za njih doživotno!- -Kako imaš tako čudno ime? Nije naše, ljudsko.- upita zapovijednik puneći lulu. _To na Urdo- jeziku znači „Uspravni“ ili „onaj koji hoda uspravno“ dali su mi ga Goblini. Svoga pravog imena se ne sjećam. Bio sam mali kad su me odveli. Zapravo ne sjećam se ničega iz svog prijašnjeg života osim ovo malo jezika kojeg sam učio od drugih robova.- Krenuše prema postaji do kule i obora s konjima. _Svakako bi trebao promijeniti ime...- reče graničar-...a čini se prikladnim agedirski izraz VARGAZARIN – krotitelj vukova. Mladić stade i sa smješkom se zagleda u Ulrika. –Doista to mislite?- Ulrik kimne glavom otpuhujući dimove iz lule. - Hvala Vam. –ozari se mladićevo lice ponosom... - Takvo časno ime vjerojatno i ne zaslužujem, pa ću ga zato s posebnim ponosom nositi!- Ulrik se nasmija i ponovi... –Vargazarin. Ime će ti dobro pristajati. Gospe mi od Jezera, nema puno ljudi na svijetu koji bi ga s većim pravom nosili!- Ponovo su obojica bili dobro raspoloženi nakon tužnog obreda. -Vargazarin, Vargazarin -..u sebi je ponavljao svoje novo ime kako bi se što prije na njega navikao. Sviđalo mu se. Život mu je ponovo počeo dobivati oblik. |
PROSLOV
|
Jarn izađe na vrata krčme. Pogleda u olovno nebo bez zvijezda. Uze svoj stari pijuk koji je još bio na istom mjestu, i uputi se kući. Bilo je već dobrano prošla ponoć i umor mu je sklapao vjeđe. Snijeg je počeo padati jedva primjetno . Isprva. Ali kasnije sve jače dok nije prekrio cijeli kraj i škripanjem se odazivao na korake rudarskih čizama. Puno je stari patuljak ovakvih zima prevalio preko svojih leđa, ali su mu ove zadnje, nekako, bile posebno teške. Imao je petsto šezdeset i sedam godina i u kostima je već osjećao bol koju, do tada nije osjetio. Ulica se lagano uspinjala i završavala malenim trgom . Na desno se protezala jedna kraća, a na lijevo jedna duža ulica ljupkih kućica u rezbarenom drvu i kamenu pokrivenih šindrom. On krene niz dužu ulicu u pravcu svoje kuće, malo odvojene od drugih kamenom klesanom česmom u obliku zmaja, tako omiljenog lika kod patuljaka. Njegov dom bio je ugodno mjesto: toplo i udobno. Ono malo namještaja što je imao, bijaše lijepo izrezbareno i vrlo svrhovito. Skine kabanicu i čizme. Kacigu i pijuk odloži pored vrata i potraži u izbi nešto za jelo. Malo kruha, suhog sira i vrč piva bijaše sasvim dovoljno za skromnu rudarsku večeru. Umije se i opere ruke utrnule od cjelodnevnog rada. Sjedne pored kamina. Triješćem založi vatru da povrati toplinu u promrzle udove. Blijedožuti i rumeni plamičci obasjaše mu lice i srebrnu bradu. Jarn zapali lulu , polako i obredno uživajući u samom činu paljenja. Kresao je kremenom po komadu željeznog truta usmjeravajući iskre u lulu. Isprva tanak, a kasnije sve jači dim proširi ugodan miris finog duhana po prostoriji. Gladio je bradu gledajući i vatru iz kamina jednostavno uživajući u trenutcima odmora i tišine . Odbljesci plamena ocrtavali su mu na licu igru rumenog svjetla i plavičaste sjene . Ustane nakon nekog vremena i otvori stari ormar pocrnio od dima. U njemu bijaše mnoštvo sitnih, potrebnih i nepotrebnih stvari. Pri dnu ormara ležala je jedna poveća kutija od ružinog drva lijepo ukrašena pleterima i mitskim životinjama . Iz nje Jarn izvadi podebelu knjigu uvijenu u crvenu kožu potamnjelu od starosti , guščije pero i tintu. Mahnu rukom po ovitku da skine prašinu i pomno pregleda rubove da se nisu pohabali. Na ovitku je pisalo SAGRANIJSKI LJETOPIS. Ne ispuštajući lulu iz usta sjedne za niski stol pored kamina i otvori svoje kapitalno djelo koje je pisao više od petsto godina . Ovo nije bila jedina knjiga koju je Jarn napisao. Ovo je bio već šesnaesti tom ljetopisa. Strpljivo i uporno bilježio je stari patuljak sve što se oko njega događalo, što je čuo od drugih, slučajnih putnika ili prijatelja iz daleka. U mnogim od opisanih događaja i sam je sudjelovao utječući, barem malo na tijek povijesti. Bilo je tu ratova, poplava, eksplozija plina u rudnicima ali i rođenja, ženidbi i proglašenja kraljeva. Prinčeva i vitezova, zmajeva i trolova iz neobičnih i dalekih krajeva. Uporan kao voda i točan kao pješčani sat koji mjeri protjecanje vremena, Jarn je upisivao povijest jednog svijeta kao nitko prije njega. Svi ga patuljci smatraše čudakom jer nije uobičajeno za patuljke da se bave pisanjem. No imali su prema njemu poštovanja kao prema malo komu od svoga roda. Često su znali patuljcima iz drugih mjesta hvalisavo pričati o njihovu Jarnu “knjiškom patuljku” kažu vrlo učenom i pametnom. -Vi takvih nemate u svom mjestu – reče jednom Gilly Hrastoprst graničarima sa Surogore-… jer da imate, patuljci bi sa dvojicom takvih sigurno vladali Starim Svijetom! Pažljivo otvori zadnju stranicu i upiše datum: “15. dan u Ledenom mjesecu , dva dana prije 3210. Godine po novom računanju vremena.” Primijetivši da je svijetlo slabo, uze voštanicu i zapali je u svijećnjaku pored stola. Otvori stranicu na kojoj je jučer stao. Pažljivo pročita jučerašnji tekst uživajući u tijeku riječi i misli koje , kao mali spomenici vremena ostaju zauvijek prenoseći priče , radosti i tuge nekima poslije nas. |
Prvi put....
|
Prvi put u životu pišem svoj Blog, mada nisam točno siguran što to, u stvari znači. Svejedno. prije ravno četiri godine počeo sam pisati pripovijetku fantazijskog žanra. Onakvu kakve sam želio i volio čitati. ona je rasla i počela postavljati pitanja, a ja sam joj strpljivo i s ljubavlju , odgovarao. "E, a tko je sad ovaj lik?""...a gdje se sve to događa?..." ili "Baš me zanima što će se dalje dogoditi!" i tako redom. Tako je moja pripovijetka narasla i širila se dok cijeli jedan Svijet nije rodila! Eto, tek nedavno uspio sam s njom izaći na kraj. Samo još koji pramen i malo korektivnog umivanja da izgleda ko' bombona. (znate kako svaka mama voli svoju bebu, ma kakva bila.) Nadam se kako me nećete preoštro suditi. Vaš Sedeslav! Dakle... UVOD Putujući kroz stare knjige nailazimo na kraljeve, zmajeve, junake, provale barbara i ratove uistinu ne znajući što se doista dogodilo. Osim onoga što nam pripovijedači s koljena na koljeno prenesu kroz mliječnu koprenu vijekova i svaki malo izmijeni priču zbog bolje slike svog vladara za kojeg je pisao i slavio njegovo dijelo (ili nedjelo!) te tako malo i sebe uzvisio ili samo sačuvao živu glavu od sujetnog suverena. Prečesto , vrve te stare listine lažima i poluistinama, što u zloj, ali u dobroj vjeri naivno pisanih. Otkrivaju vela tajni od starine i razjašnjavaju neke današnje događaje kao daleki odjeci zvona među gorama. Neke stare tekstove pokušao sam otrgnuti zaboravu. Vjerujem kako će , osim pripovijesti o nekim davnim, drugim vremenima, donijeti i nešto zabave čitaocima koji će ponešto saznati o nekim drugim vremenima i drugim prostorima o kojima , i sam , donedavno, nisam znao ništa. Zbog vrlo arhaičnog i zahtijevnog runskog rukopisa , morao sam prijevod na hrvatski jezik prilagoditi i malo preraditi . Mnoge originalne nazive sam preveo u najprihvatljiviji hrvatski oblik. Posebno svakodnevnih izraza i naziva kojima obiluje ova knjiga. Moram naglasiti kako je ovu knjigu napisao jedan drugi autor iz davnine pedantno i uredno bilježeći likove i događaje u razdoblju od preko petsto godina. Njegov dragocijeni rukopis došao je u moje ruke igrom slučaju i imao sam velikih problema kod dešifriranja pisma. Kad sam nakon nekoliko godina upornog rada i istraživanja otkrio tajnu patuljačkog pisma i jezika predamnom se otvorio jedan potpuno novi i originalni svijet o kojemu nismo ništa znali niti vjerovali da postoji. Veliki dio originala odnosi se na svakodnevne i nezanimljive radnje kao što su: cijepanje drva, nošenje vode , čišćenje snijega, detaljan opis, recimo, doručka , itd... no to sam preskočio držeći se priče, odnosno dvije priče koje se isprepliću kako to može samo život ispreplesti. Gotovo četvrtina rukopisa odnosi se na opise naroda, zemlje, biljnog i životinjskog svijeta u obliku bestijarija, običaja, zagonetki, povijesti ,zemljopisa, mitologije Starog svijeta , pa ovdje donosim i naj zanimljivije dijelove tih opisa koji značajno pomažu tumačenju i razumijevanju cijeline. Mnogi, naravno ne vjeruju, i misle kako postoji samo ono što su oni vidjeli ili su ih o povijesti učili u školi, no to je samo jedna strana povijesti i samo jedan svijet za koji znamo. Koliki su svijetovi prošli mimo nas , vjerojatno nikad nećemo saznati. Ovo je jedan od njih i u njemu neke sudbine tako slične našima (ili našim precima). ------------------------------------------------------------------------------------------------------- |
