------------------------------------------------------------------------------------------------------
GRAD
Šuljalo se proljeće. Snijeg je kopnio i s planina su krenule bujice niz strme i bučne gorske vododerine i potoke. Vrbaci u dolinama su oživjeli jatima ptica a toplina je istiskivala hladnoću. Zemlja je mirisala. Agedirska, uredno obrađena polja isparavala su se na prvom suncu oslobađajući se okova mraza. Svugdje se osjećao novi život.
Vargazarin je bio preplavljen osjećajem ugode i olakšanja. Nemirni njegov duh stalno ga je tjerao stjecati nova znanja koja je propustio. (A propustio je mnogo toga!) Učio je pisati i čitati . Isprva teško i nezgrapno , no kako je bi uporan i strpljiv , brzo je savladavao magiju bilježenja riječi i s tom novom vještinom bio je potpuno zaokupljen. Rado je pokazivao svoga Varga znatiželjnicima iako ga je čuvao od uznemiravanja.
-Ljudi i Varzi jednostavno ne idu zajedno!- pomisli gledajući prestravljena lica djece dok su im roditelji govorili:
- Eto vidiš, to će doći po tebe ako ne budeš dobar! –
-ali mama!- kroz suze odgovori uplašeni dječak...
- stvarno ću biti jako, jako dobar!
_I bolje ti je...- odgovori mu mati.
.-Idemo sad.-
Vargazarinu je bilo iskreno žao nevine dječice u čije se nježne duše zauvijek uvukao strah kojeg je i sam iskusio u njihovoj dobi.
On je ljudima pokušavao objasniti pravu prirodu Varga ali nikoga, kako je i sam kasnije shvatio, nije uspio uvjeriti.
Ulrik mu je bio dobar domaćin. Čak i nešto ljubazniji nego što je inače. Valjda zato što je znao što je sve mladić prošao u goblinskom zarobljeništvu, pa se trudio da mu to nekako nadoknadi. Dugo su večerima razgovaralio u obliku pitanja i odgovora. Naime, mladić ga je stalno zasipao bujicom naj različitijih pitanja na koja je Ulrik strpljivo i iscrpno odgovarao. Vjerojatno je pridonijelo i to što se Ulrik zbog prirode svoga posla nije ženio , a oduvijek je maštao da ima sina kojem će prenijeti svoja znanja i iskustvo . Ovaj mu se mladić nekako baš zbog toga svidio i jako se trudio da mu udovolji. Kako je kao zapovjednik, cijelu službu odgajao i učio novake, ovo je radio jako dobro!
Svaki drugi dan , kad Ulrik nije bio na dužnosti , išli su loviti ptice , zečeve i drugu raznovrsnu divljač kojom su Agedirske šume obilovale. To je i za Varga bilo posebno zadovoljstvo. On je bio u svom „elementu“ i kao da je zaboravljao „prijeteće“ prisustvo čovjeka. Samo bi povremeno zastao i osluškivao daleke zvukove zavijanja vukova u gorama koji su ga , otamo negdje , dozivali. On bi samo sjetno zacvilio i podvijao rep. Vargazarin je već dobro poznavao vučje geste i bilo mu ga je pomalo žao.
-E , tako sam i ja prijatelju, patio za svojima....Ne brini naviknut ćeš se...-
Varg bi skrenuo pogled grizući nogu praveći se da ga grizu buhe , a zapravo, nije mogao podnijeti prodornost ljudskog pogleda. Pa ipak, ovom čovjeku je vjerovao više od svih drugih. On mu je donosio hranu, o njemu se brinuo i nikada od njega nije osjetio prijetnju. Bilo mu je i zabavno s njim u lovu. Vjerojatno ga je već držao jednim od svojih.
Dobar im ulov bijaše tog dana. Ulovili su četiri debela zeca i srnu. Bit će to bogata gozba!
(Agedirski uljuđeni običaji nalažu da se smije loviti samo onoliko koliko se može pojesti. Pomore divljači i masovne lovove iz sporta nisu tolerirali nikome, pa čak ni knezu! To je jednostavno bilo pitanje viteštva i dobrog odgoja.) Osim toga , Druidi i vilenjaci koji čuvaju šumu prate svaki ljudski korak izvan naselja u divljini uvijek spremni intervenirati kad netko pretjera.
Dok su se spuštali niz šumsku vododerinu kroz granje se probijala crvena svjetlost popodnevnog sunca. Cijela šuma mirisala je svježinom , a mirisi trava miješali su se s mirisima prvog proljetnog cvijeća .
Ulrik skrene kraj jedne uspravne stijene obrasle bršljanom. Ta mu je stijena bila orijentir u prostoru.
-Ovuda...- reče i uputi prema zapadu ispod mladih breza koje su tiho šuštale. Tlo je bilo posuto ostacima zime. Krhkim grančicama koje su breze odbacile kao stare vlasi kose. Grančice su krckale pod njihovim nogama, a ispred njih pomaljala se čistina s visokom lipom, tek ozelenjelom.
-Ovuda ćemo poprijeko.-...reče Ulrik ...
-Odrastao sam na ovim proplancima- pa žustro potjera konja niz blagu padinu prema širokoj ravnici pred sobom.
Vargazarin zastade uživajući u pogledu dok mu je vjetrić milovao lice, a onda požuri da sustigne zapovjednika. Nije mu se približavao na manje od dvadeset metara jer se Ulrikov konj nikada nije navikao na prisustvo golemog vuka. (što mu se i nije moglo zamjeriti!)
Jutro je osvanulo maglovito. Vrane su graktale ponad postaje, a selo u daljini samo se naziralo. Malene kućice pokrivene slamom zgurale se kao uplašene bijele ovce.
Jahači su izašli iz utvrde. Ulrik , Vargazarin i tri agedirska kopljanika. Na jednom od kopalja vijorila se mala trokutasta zastava -plamenac plavozelene boje kneza kojem su išli u pohode.
Kopljanici bijahu stasiti , visoki momci . Pravi graničari. Otvrdnuli na nedaće i težak život na granici u stalnim opasnostima i s uvijek pripravnim oružjem. Vargazarin se s njima osjećao sigurno, iako je morao jahati na pristojnoj udaljenosti zbog vargovog prijetećeg mirisa zvijeri koji je plašio konje.
Uistinu, i njegov jahač je sve više postajao svjestan tog karakterističnog mirisa , to više što je duže spavao u čistoj posteljini.
Sada je vć bio i naoružan. Nosio je kratki mač , paloš i drveni okrugli štit s plavozelenim četvorinama okovan željeznim zakovicama. Na grudima je imao tvrdi uštavljeni kožni prsluk optočen zakovicama. Odlično mu je pristajao.
Projahali su selom , a seljaci koji su pošli na polja i u šumu na proljetne radove prijateljski su im mahali. Znali su da je ta postaja zalog njihova opstanka na divljoj granici.
Išli su prema zapadu. Put je krivudao između kamenja i žbunja. počeo se blago penjati u luku prema šumi borova i jela. Kroz šumu su jahali šutke. Vjerojatno još pospani. Šuma je mirisala, a Vargazarin je udisao reski zrak punim plućima.
Nakon desetak vrsta put se jako suzio i vodio je tik ispod litice, a dolje ispod puta bila je strma urvina prekrivena oštrim stijenama. U dolini, lijevo od njih vidio je rijeku koja vijuga između velikog oblog kamenja. Probijala se kroz stijenje praveći kaskade i brzace na svom putu prema moru.
Agediri su disciplinirano jahali u koloni jedan za drugim pažljivo održavajući razmak s vukom, a on je već bio potpuno pitom...( i sit, očito, jer na konje nije ni pogledao.) Vargazarin se zabavljao razmišljajući o svome mjestu u ovom svijetu i svidjelo mu se što je vidio. Graničari su ga bezrezervno primili kao suborca. Ispunio je sva njihova očekivanja. Uključio se hrabro u borbu samo s oštrim kolcem, s njima - rame uz rame! Čak je bio i ranjen! (lakše , doduše...) ali je ipak, "prolio krv" štiteći kraljevstvo.
-E, to je već nešto! -... pomisli i sjeti se izraza divljenja u očima tih tvrdih ratnika gledajući ga kako vješto barata sedlom i ogromnom zvijeri za koju su očekivali da će ga svakog časa razderati! Čak i raspored u ovoj koloni, na drugom mjestu poslije zapovjednika, činilo ga je ponosnim.
-Dvanaest vrsta ...- Reče Ulrik onako , kao za sebe.
-Što gospodine?- ...upita mladić.
-Još dvanaest vrsta do grada. To je još oko sat jahanja. - dobaci zapovjednik i podbode i potjera konja kroz nisko grmlje koje je naraslo na sred puta.
Na ravnini zastanu i uspore detaljno izviđajući okolinu. Jedan kopljanik pođe malo naprijed ogledavajući se pozorno oko sebe i preko svih detalja u daljini. Mahne rukom i ostali krenuše za njim.
Što je , Tuškane?- upita zapovijednik predosjećajući opasnost.
-Ne znam zapovijedniče! Nešto je sumnjivo. Ptice su utihnule.
odjednom se Varg nakostriješi i tiho zareži, a konji se uznemire.
-Kao da su ...ARGHH!- vrisnu vojnik i pade s konja s crnom strijelom u grudima. Iz žbunja iskoče Orci s isukanim mačetama i uz bojni poklič.
Nazad! Nazad! Tako mi Kroma!- Viknu Ulrik , okrene konja na jug i pojuri. Svi jahači jurnuše za njim. Orkova je bilo toliko da nisu imali mnogo izgleda. Za njima se osu kiša strijela. Jurili su kako bi se dočepali uzbrdice. Pokrivena stijenjem , bila je bolji položaj od otvorenog polja. Za njima su jurili Orci krvavih očiju punih mržnje i gnjeva. Bilo ih je oko trideset.
Kad su se domogli uzvisine, graničari polegnu konje i pograbiše samostrijele obješene o sedla. Vargazarin izvuče mač i uze štit u ljevicu. Varg je već u trenu bio rasedlan i spreman za borbu.
-Vargazarine! Ti pazi na desni bok , a vuka pošalji na lijevu stranu...oštro je zapovijedao Ulrik odavno već navikao na ovakve situacije što je ljudima dodatno jačalo moral u borbi- Mi ćemo ih dočekati u sredini!-
Poskidaše svoje drvene štitove i uglaviše ih između kamenja u redu tako da čine čvrsti drveni zid.
Nisu dugo čekali. Orci su se približavali. Kad su došli u domet , napeše tetive i smrtonosne strijele jurnu na hrabru skupinu osamljenih na vrhu brijega.
_Pazi!- viknu Ulrik i sagne se u zaklon svog štita. I ostali se zakloniše. Strijele, kao otrovni stršljenovi , zabijale su se u drvo tik pored njih.
-Sad!- Zapovijedi Ulrik i tri agedirska strijelca ispustiše svoja tri tvrda hrastova projektila iz samostrijela prema napadačima.
Trojica padoše bez glasa. Prostrijeljeni . No Orci nisu stali. Jurišali su na uzvisinu vitlajući sjekirama i mačetama. Još trojica padoše pokošeni agedirskim strijelama, -Vadi mačeve!- ponovo zapovijedi Ulrik i svom snagom nasrnu na napadače sjekući ih nemilice. Dva viteza probola su kopljima još dvojicu koji su jednostavno natrčali na šiljak smrti. Tada i oni potegnuše mačeve iz korica i jurnuše na napadače.
Krvava kaša nastade na vrhu brijega koji se uskoro zacrni od orkovske krvi.
Ljuto sječivo mačeva sjeklo je orkovske udove, a ovi su svejednako navaljivali pokušavajući dokučiti kojeg čovjeka zahrđalim željezom. Valjda nisu vjerovali da im se četvorica mogu oduprijeti. No kad su vidjeli da oko njih padaju glave kao lubenice, nisu više bili tako hrabri.
-Dag'gra! Dag'gra! - Poviče njihov vođa , krupni crni Ork i ostali se živi u času rasprše i i pobjegoše nekih pedeset metara u zaklon šume. No, ne zadugo okrenuše se i ponovo počeše otpuštati strijele prema braniteljima.
Ulrik uvidje prednost situacije i iskustvom starog ratnika prekaljenog u mnogim bojevima odluči se za protunapad.
-Sad! Sad smo ih omekšali! Za njima! ne rasipajte skupinu! -Juriš!-
Sva četvorica jurnuše niz padinu kao munje iz oblaka i udariše u prve redove Orkova. Padali su jedan za drugim, a Vargazarin je ispred svih vitlao mačem, više ludom hrabrošću nego vještinom!
kad se prvotni broj Orkova prepolovio preostali razbojnici razbježe se spašavajući goli, bezvrijedni život.
-Jeste li svi čitavi?- povika Ulrik brišući krvavi mač. --
-Jesmo, gospodine. Pao je Tuškan! Nesmijemo ga ostaviti! idemo po njega! Brzo!-
Ona dva graničara odoše do ranjenog druga koji je jako krvario i bolno stenjao. Previše mu ranu da se ne zagadi i dadoše mu piti Kalvados , pa ga odvedoše do konja.
Vargazarinu je zujalo u ušima. Nije nikoga čuo. Otvorila mu se stara rana na ramenu a i ruke su ga boljele od mača i štita. Sjeo je i brzo i plitko disao. Varg je zavijao i režao još uvijek uznemiren od borbe. Bio je krvav oko gubice. Nekoga je dobro razderao.
Lešine Orkova ležale su svuda uokolo. Iznad njihovih glava počeše kružiti , isprva vrane, a kasnije i lešinari koji na velikim udaljenostima osjete miris krvi.
Ni sami ne znaju koliko su dugo sjedili u tišini umorni i uzbuđeni od borbe. Svaki ud ih je boljeo. Približavala se večer i obzor je postajao crven , a zrak gust.
Naoblačilo se i počeo je puhati nekakav hladan sjeverac.
Prvi ustane Ulrik ...
-Prokleti An-Agri ! Još lutaju ovuda! Još ih je dosta u bandi ostalo. Moramo požuriti dok se nisu ponovno ohrabrili napasti.
Ranjenik je tiho ječao. Druga dva vojnika mu pomogoše uspeti se na konja. Dok su se spremali za polazak, Ulrik još jednom pregleda mrtve Orkove. -Kako su svi tako snažni? An- Agri su uvijek bili, nekako sitniji! Ma, pogledaj samo koliki su im očnjaci!- Više za sebe prokomentira zapovijednik vješajući samostrijel o sedlo.
-Sigurno su imali bogat ulov ove zime , pa su dobro uhranjeni!- Uzjaše svoga bijelca i podbode ga.
Pravac - Breslov.
* * *
Breslov je prilično veliki grad. Sigurno najveći kojeg je Vargazarin ikada vidio. No, kako je bio blizu granice kraljevstva malo je zaostajao za trgovištima koja su imala bolji položaj na važnijim putevima. Bilo je to čvrsto, kamenom zidano utvrđenje na brijegu s tri bastiona na kutovima i trideset stopa visokim šesterokutnom branič tornjem na sjeverozapadnoj strani. Utvrda je od grada bila odvojena šancem i koljem, a povezana pokretnim mostom. Donji grad bio je niz lijepo složenih drvenih kuća s lijeve i desne strane vijugave duge ulice. Iz nje su se granali blatnjavi sokaci , ne duži od deset numera . Taj donji dio grada bio je ograđen nasipom i drvenom palisadom , a ulazilo se u njega kroz golema hrastova okovana vrata okrenuta prema jugoistoku.
Kraj vrata je bila jedna kamena utvrda obrasla bršljanom za izviđanje i straže, nešto lošije zidana nego u gornjem gradu ali čvrsta i svakako korisna.
Iza kuća su se pružali vrtovi i voćnjaci koji su davali gotovo sve što treba za život. Južno od grada, u nizini, pružale su se svježe poorane duge njive, a na sjeveru i zapadu, na niskim obroncima rasli su vinogradi i pasle ovce.
Da nije bilo ovih silnih ratova, Breslov bi bio vrlo poželjno mjesto za miran i ugodan život.
Umorni , znojni i krvavi dođoše do prvog putokaza:
Breslov
Pisalo je vješto urezano u sivi kamen postavljen na povišeno mjesto pored puta. Put je malo zavijao za okuku pored visokih topola zagušenih šikarom. Kad su izašli iza okuke , ugledaše grad i svima lakne u srcu.
Breslov – reče Ulrik pročitavši natpis. –Požurimo! –Nije mogao dočekati pošten obrok i odmor. Posebno se radovao breslovskim vinima! Ona su poznata u kraljevstvu i Breslovljani kažu: „Tko ga jednom kuša, zauvijek ostaje žedan.“
Topot kopita odzvanjao je drumom. Priđoše drvenim dverima i povikaše: -
_Otvori u ime Kralja!
Stražar proviri preko zida i vikne
-Tko ide?- Ulrik mu odgovori službeno i oštro.
-Požuri vojniče! – doda autoritativno. –Imamo ranjenika i nije nam do protokola!-
Vojnik proviri još jednom – Uđite na mala vrata! Viknu.
U tom trenutku otvore se manja vrata desetak metara lijevo od glavnih vrata koja nisu ni primjetili. Ta manja vrata bijahu zarasla u bršljan i draču.
-Nakon kratkog razgovora sa stražom ,Ulrik se vrati do Vargazarina.
-Kažu ne možeš na vuku u grad.-
-Pa što da radim?- uznemiri se Vargazarin.
–Pa vi znate da nije opasan!-
- Znam.- Reče zapovijednik ...-Ali i ti njih moraš razumijeti: u djetinjstvu su ih plašili Varzima i on je za njih divlja zvijer koja ubija. Što si drugo i očekivao?- Upitno raširi ruke.
Vargazarin klimne glavom. –Dobro. Smjestit ću ga negdje izvan grada. Reče mada pojma nije imao gdje ni kako.
Ulrik ponovno ode do stražara. Upotrijebi onaj zapovijednički ton glasa koji nije trpio odbijanje.
Vojniče, odvedi moje momke hitno do ranara i pošalji nekoga da nađe smještaj za vuka. Noćas mu ne smije pasti ni dlaka s glave!
-Na vašu zapovijed! –stražar oštro salutira i otrči ,a zamijeni ga drugi koji siđe sa osmatračnice.
Razgovarali su , gladni novosti. Svi vojnici su mrzili stražarsku dužnost. Ali su se tješili kako su barem ovdje na izvoru svježih vijesti kojih nikad nije bilo dovoljno.
Sa zanimanjem su slušali o napadu Goblina na postaju i o napadu bande Orkova usput.
Kad se prvi stražar, mali rumeni seljak, vratio, pozva Vargazarina.
-Ovuda, gospodine.- ...i dalje s velikim strahom pogledavajući na krupnu zvijer. Vargazarin uze povodac i krene za njim. Krenuše desno niz padinu putem zaraslim u vrbine šibe. Između tih vrba bijaše utrt puteljak koji je krivudao oko stotinu stopa, pa se zaustaviše pred drvenim trijemom kolibe posivjele od starosti. Stražar zađe za kolibu pozvavši Vargazarina da pođe za njim. Odostraga je bilo malo dvorište i duga štala potpuno prazna. Jedino je ostalo tek nešto užeglog sijena.
-Evo gospodine- reče stražar..
.- Ovo je stara napuštena postaja poštanskih kočija. Posada se preselila u novu zgradu, a nju više nitko ne koristi.-
Ogleda se oko sebe provjeravajući stanje štale pa nastavi monolog...
-Suha je i može se u njoj prenoćiti. Tu ponekad noće siromašni putnici koji si ne mogu priuštiti prenoćište u gradu.-
Sad je iznutra pogleda i Vargazarin.
-Sviđa mi se.- reče sjetivši se u kakvom je vučjem brlogu odrastao, ovo je bila palača. Uvede Varga , nahrani ga , dade mu vode i zatvori improvizirana vrata koja bijahu zavezana žicom.
-Vojniče!- okrene se Vargazarin stražaru...
-Tko će ga noćas čuvati? -upita.
-I to sam riješio, gospodine. Dolaze dvojica iz tvrđavske posade. Objasnio sam im što im je zadatak. Pouzdani su to momci i nemaju straha. - s ponosom reče stražar, valjda misleći kolika hrabrost treba za ostati sam s vargom preko noći bez njegova gospodara.
-Čuo sam... reče Vargazarin pritežući remenje na sedlu...- da ovdje Varge mrze kao i same Gobline. Zapamti, ovo nije običan Varg i morate ga čuvati kao kraljevu imovinu!-
Na spomen Njegova Veličanstva, vojnik se nekako ispravi kao u stavu „ Pozor!“ , i uozbiljeno odgovori: -Svakako gospodine . Kao kraljevu imovinu!-
Vargazarin se vrati istim putem do gradskih vrata. Tamo ga je čekao Ulrik i ona dva vojnika koji su u međuvremenu smjestili ranjenika u hram na liječenje.
Uputiše se glavnom ulicom prema citadeli na brijegu. Ulica je bila popločana svijetlim škriljevcem dok je uz rubove tekla otpadna voda reskog mirisa. Pa ipak je bila uredna i prilično čista. Sitne nagurane kućice s početka ulice postupno su zamjenjivale bogate i velike kuće prema središtu grada. Svuda uokolo trčkarala su bosonoga djeca , psi i kokoši. Grad je bujao životom. Prodavači su se glasno derali hvaleći svoju robu a kupci su komentirali ponuđeno. Sve se stopi i jedan karakterističan zvuk gradske vreve koja je za mladog Vargazarina bila nešto potpuno novo i još nedoživljeno. Bio je ispunjen zvucima, mirisima i bojama kao na šarenoj , cvjetnoj livadi .
Penjući se uzbrdo, ulica se širila u prostrani trg na kojem se trgovalo na otvorenom.
Tu si mogao naći sireve, repu svih vrsta i oblika na čelu s ciklom, odojke, maslac, Kalvados u kozjim mješinama, suho meso, vunene kape i drvene klompe, svete predmete, jeftini nakit, igle, ribarske mreže, limene svjetiljke, krznene rukavice, zaštitu od uroka, mast za opekotine, kožne torbice, orahe, gljive i divlje kruške, med, svijeće, uštavljene kože i lijepa krzna, alatke i keramičke posude ukrašene šarama karakterističnim za agedirski istok. Crvene posude od pečene zemlje i bijele od kaolina s istoka. U sjevernom dijelu bijaše od gruba hrastova drva, postavljen štand na kojem je bila izložena željezna kovačka roba. Vargazarin je s neskrivenim oduševljenjem pregledavao prekrasno ukrašene mačeve i duga tvrda koplja na jasenovim motkama. No, nije tu bilo samo oružje. Bilo je tu oklopa, kaciga pa sve do motika, sjekira i konjskih potkova.
Na drugoj klupi bio je visok i mršav trgovac upalih obraza i rijetke brade.
-Izvolite ,gospodo! Kako vas mogu uslužiti?- ljubazni smiješak mu nije silazio s lica. Ispod plavog šešira provirivale su pronicljive oči uokvirene sivim obrvama.
Jedan od vojnika zatraži čavala. Trgovac mu ih ljubazno pokaže, prebroji i naplati uz obvezatan smješak i bujicu pohvala svoje, nadaleko poznate robe.
Vargazarin je zadivljeno razgledavao , ali je znao da si ništa od toga ne može priuštiti jer nije imao ni novčića. Uistinu, nije ni znao pravu vrijednost novca, ni načine kojima se novcem treba služiti.
Ugledavši dugi plašt urešen vezom pletera duž cijelog poruba oči mu zacališe nekim novim sjajem kao nikad do tad. Poželio je imati nešto tako lijepo i ,do tada, za njega neviđeno!
Trgovac je tražio pet zlatnika za taj plašt.
-Ako ste pravi kupac, mladi viteže,- Laskavo ubaci trgovac…- spustit ću vam cijenu na mizernih četiri dukata pa se lijepo rastanemo sretni i vi i ja ! - Prebacivao ga je preko ruku i gurao pod nos momku kako bi kod njega još jače potaknuo želju koju je iskusno trgovačko oko odmah prepoznalo.
-Opipajte ovu mekoću. Pravo vuneno sukno od najboljih ovaca u kraljevstvu! -hvastao je svoju robu trgovac.
-Za ovu cijenu , nešto takvo nigdje nećete naći!
Vojnici su ga ohrabrivali :
-Kupi! Mi ćemo ti posuditi novac! - Vargazarin je oklijevao , no na kraju je ipak popustio lijepo se zahvalivši prijateljima na velikodušnosti. Bio je zbunjen i iznenađen. Ogrnuo se plaštem kao novi kralj na krunidbi. Bio je konačno sretan. Taj osjećaj nije mu bio u životu često, pa ga je još više podizao od zemlje i punio oči suzama.
Hvala, momci . Vratit ću vam čim uzmognem. - Vojnici su ga tapšali po leđima :
-Ma hajde, to je sitnica. Toliko mi popijemo u krčmi za deset minuta! Ha ha ha ha!-
-Uzmoći ćeš uskoro. - doda stariji kopljanik
- Ulrik je rekao da te namjerava primiti u službu , pa ćeš i plaću imati čime vratiti dug.- Vargazarin se trgne i uzbuđeno se zagleda u vojnika...
- Što? Jeli to istina? -
Ha ha ha ! naravno , momče! Ulrik nikad ne laže i uvijek održi ono što je rekao. Često se zna desiti da ispuni i ono što je i u šali rekao ! Ha ha! -
Stari kopljanik bio je dobro raspoložen i ovaj razgovor u društvu uljepšao mu je sive, jednake dane u službi.
Vargazarin u novom ruhu pohita kroz gomilu prema Ulriku koji je upravo kupovao zalihu duhana za hladne dane na granici.
-Zapovjedniče! -dreknu mladić kako bi nadglasao buku gomile. Ulrik se okrene -Što je? -
-Jeli istina da ste obećali primiti me u službu? - Ulrik sa smješkom nastavi pregledavati robu na priprostom štandu od hrastovine praveći se nezainteresiran.-
-Neznam , mladac, ovisi o tebi !- Odgovori zagonetno .
-Samo o tebi ovisi hoćeš li biti primljen u službu , jer ... gledaj, postoje pravila i ograničenja koga možemo, a koga ne možemo primiti. Ako zadovoljiš uvjete...možda . Ne obećavam ništa! -... i nasmije se onako usput vadeći nekoliko srebrnjaka kako bi platio trgovcu.
-Vargazarin je bio sretan jer je prepoznao znakove pozitivnog odgovora u glasu svoga novog prijatelja. Osjećao je i posebnu naklonost ovog starog ratnika prema njemu pa mu s iskrenom zahvalnošću reče: -Hvala , gospodine. Potrudit ću se da ispunim vaša očekivanja.-
-Pa to se i očekuje od tebe. Ništa manje. Reče zapovjednik pa nastavi: -Vidim da si i ti trgovao... Zgodan komad !- primjeti...
- Ali moramo požuriti! Gospodar Dobroslav Radagon od Breslova nas očekuje.-
Jedan visoki hrast obrastao mahovinom i prepun ptica nadvijao se nad kameni prolaz prema kneževoj palači koja je sjala bjelinom kostiju. Svuda uokolo bijahu lijepo uređene gredice vrta i šišanog grmlja. Oni odavahu kneževu ljubav za lagodni i udobni život daleko od problema i ratova. U tom vrtu, tako neobično mirnom i čudnovatom za Stari svijet ocrtavala se sva kneževa životna filozofija.
Tek na samom ulazu opaziše dvojicu, skoro skrivenih stražara koji ih upitaše za razlog dolaska. Jedan od stražara prepozna Ulrika i nakon uljudnog pozdrava i pregleda dozvole, porazgovara s njim upitavši za stanje na granici. Ulrik mu kratko odgovori i njih dvojica uđoše u predvorje u obliku hodnika s dva reda prozora. Hodnik je vodio u prvu prostoriju koja je bila lijepo uređena i čista. Na zidovima bijahu tapiserije s prizorima iz lova i ratova. Na sredini zida rezbarena hrastova vrata vodila su do kneževih odaja.
Iznad vrata bijahu dva grba: grb kraljevstva i obiteljski grb kneza Dobroslava pl. Radagona od Breslova s osmokrakom zvijezdom u sredini.
Kad su ušli u poluzamračenu prostoriju, Ulrik i Vargazarin osvrnuše se oko sebe tražeći pogledom njegovu visost.
Ugledaše ga pored prozora osvijetljenog mliječnom svjetlošću kroz guste zavjese.
-Ah, stigli ste! - veselo reče knez. -Baš su mi javili da stižete što mi je odlična prilika saznati novosti s granice.-
-Vaša Visosti-...iako su bili osobni prijatelji, Ulrik nije zaboravio protokol i etiketu. Odajući počast knezu, na neki način je i sebi davao sigurnost da je sve u redu . Poredak stvari je onakav kakav treba biti. Knezovi su i dalje ono što bi trebali biti, a on , vojnik tamo je gdje mu je mjesto u svemiru. To mu je ulijevalo samopouzdanje.
Vargazarin je izoštrenim čulom njuha uživao u opojnim mirisima sandalovine, cvijeća i mirte koji se širio prostorijom iz malog plamenika s mirisnim uljem.
S velikim zanimanjem prouči lik kneza kojeg prvi put vidi. Osjećao je strahopoštovanje jer je vidio reakciju Ulrika koji je bio neobično pokoran. Taj ga dojam zbuni jer još nije vidio zapovjednika u pokornom položaju. Instikti su mu govorili da je ovo osoba vrlo visokog ranga koji upravlja životima ovog dijela kraljevstva. Duboko se nakloni oponašajući Ulrika.
Knez je bio srednjeg rasta i čvrste , trbušaste građe. Imao je oko četrdeset godina. No cijeli njegov lik odavao je energičnog i snažnog čovjeka. Kosa mu se prorijedila na čelu čineći karakterističan oblik zalizaka dok je pozadi nosio dužu kosu do ramena. Imao je lijepo pošišanu i njegovanu bradu koja mu je zamjenjivala nedostatak kose s čela.
No Vargazarina su posebno dojmile kneževe oči. bile su ledeno plave i pogled su činile prodornim poput munje. Bore u kutovima usana i očiju odavale su da se u životu podjednako brinuo i smijao. Nosio je srednje dugačku plišanu tuniku boje šafrana porubljenu kuninim krznom. Veliki medaljon od zlata oko vrata predstavljao je osmokraku zvijezdu. Oko pojasa nosio je mali , bogato ukrašeni bodež koji je više bio nakit , nego oružje. Imao je pune ruke prstenja među kojima i veliki sudski pečatnjak s kojim je određivao sudbinu mnogih.
-Časni kneže. Doveo sam vam ovog mladca za kojeg ste već čuli.
-Sjednite! - ljubazno ponudi knez dvije stolice dobro raspoložen i znatiželjan.
-Da,čuo sam ! No ovo je prilika da mi na licu mjesta ispričaš tko si i kako si dospio k nama.-
Vargazarin se postidi na trenutak nenaviknut na javno govorenje, pogotovo pred ovako važnom i uglednom osobom. Imao je neki strah da će reći nešto pogrešno ili neprilično pa je zamuckivao...
-Ja...znate...vaša visosti...nisam baš neki ugledni govornik. Više sam žrtva okolnosti, kako da kažem...-
Ulrik vidje da se mladić zbunio i postidio pa mu pomogne...
-On vam prebjeg iz goblinskih ravnica. Tamo je bio zatočenik. Ne boj se , mali , slobodno reci što imaš . Sad si među svojima.-
-Želim čuti sve. -reče knez...
-ali sačekaj da dođe Dalia . Rekla mi je da žarko želi čuti tvoju priču. sad će ona... sprema se.- pa podvikne sluškinji:
-Elina! Gdje je ta cura?-
Elina uđe u sobu.
-Sad će, gospodaru . Samo što nije.- i isto se tako se neprimjetno izgubi iza brokatnog zastora.
Malo zatim u sobu uđe Dalia.
Njezino prisustvo nikoga nije moglo ostaviti ravnodušnim. Muškarci su je gledali s neskrivenom požudom a žene s otvorenom ljubomorom. Čak je i stražar kraj vrata nabacio onaj tupavi seljački smješak praveći se da ne gleda u njenom pravcu.
Dalija je u dugačkoj haljini od čiste svile, pomno izvezenoj , jezdila ulaštenim podom kao da ga ni ne dodiruje. Uspravan njen hod i plemenito držanje unosilo je osjećaj iznimnosti svih prisutnih i dojam neke svečanosti.
No unatoč tome nije bila ohola. Naprotiv, bijaše to čedno čeljade finih manira i pristojna tihog govora. Njezine omiljene teme u društvu bijahu o djeci i vezenju što joj je davalo dojam posebne krkosti i finoće. Mnogi su vitezovi njoj posvećivali podvige a skaldi joj pisali stihove i pjevali o njezinim vrlinama na što je ona uvijek odgovarala kako je uspiju postidjeti svojim pretjerivanjem.
Mladi Vargazarin, poludivlji dječak bez ikakovih manira i uljuđenosti buljio je u nju izravno ne mogavši se načuditi svojoj uzbuđenosti kakvu nikada prije nije osjetio i to ga je jako zbunjivalo. Od pogleda u njene zelene oči zavrtjelo mu se u glavi i hvatala ga je malaksalost, a disao je ubrzano kao da je trčao!
-Što mi se to događa?- pomisli brišući krupne kapi znoja s čela i s dlanova.
-Ulriče!- lagano povuče za rukav zapovijednika prošaptavši ...
– Tko je ova...žena?-
Ulrika je zabavljala njegova zbunjenost za koju je on znao od kud dolazi...
-To je kneževa nećaka i štićenica. Po svemu ,ona mu je kćer, osim po rođenju. Ako se njoj svidiš , sigurno ćeš i knezu.-
Vargazarin je bio toliko zbunjen da se spotaknuo o vlastiti novi plašt stavši mu na jedan kraj i čudno se zanio kao da ga je netko povukao na stranu. On se lagano zatetura i brzo ispravi hod, ali to je bilo dovoljno da se Dalija od srca nasmije, lijepo i glasno . Njen smijeh razli se dvoranom kao med po maslacu zasladivši svako uho koje ga je čulo. Životna energija ljepote i ljupkosti nije se mogla sakriti.
-Oprostite gospodo, što sam ovako neuljudno reagirala na vašu malu nezgodu!- ...odmah se opravda ljepotica pokrivši polovicu lica lepezom skrivajući osmijeh kojeg je držala uvredljivim za mladog gospodina kojem se dogodio sitni propust.
-Vaš smijeh nikako nije mogao naškoditi našem gostu...- Reče Ulrik...
–...koji po svemu što znamo o njegovom životu, takav ženski smijeh nikada nije čuo.-
- Hvala vam , gospo , što ste nas počastili vašom radošću- Mudro sroči zapovijednik klanjajući se . Ne preduboko. Onako , koliko je pristajalo njegovom rangu. I Vargazarin se nakloni oponašajući ga i dalje smeten.
Dalia je preko lepeze s velikim zanimanjem gledala mladića koji je izgledao nekako sirovo i nedorađeno, no svakako ne neprivlačno! Posebno njegove preplanule snažne ruke . Sam pogled na njih izazovu joj snažan drhtaj.
No naravno, Vargazarin još nije uočavao te sitne znakove ljudskog ponašanja koji su se dugo i strpljivo morali učiti.
Dalia vidje da je mladić smeten što joj je nekako, godilo pa započe razgovor da mu razbije nelagodu.
Što je to tako strašno u Vašem životu da do sada niste čuli djevojački smijeh? Upita ona prilično izravno, nemogavši skriti znatiželju.
Vargazarin pogleda u pod - Bio sam u ... zatočeništvu ,Vaša milosti. Veći dio svoga života.
Dalia makne lepezu i s dubokim suosjećanjem reče: -Iskreno mi je žao zbog vaših patnji. Život je tako okrutan i nepredvidiv. Kako ste se oslobodili?- ponovo upita...
-Pobjegao sam . Život su mi spasili vaši graničari. - Sa zahvalnošću pogleda prema Ulriku. - Da nije bilo njih , tko zna kako bih završio.-
Ulrik ne reče ništa . bio je samo ponosan, ali to nije pokazivao.
Elina donese dva pladnja bogato nakrcana probranim jelima za goste i samog kneza koji je volio izvanredne obroke i , uopće. uživao u hrani i piću kao u malo čemu drugom.
Vargazarin se malo oslobodio i razvezao priču na dugačko i na široko , a knez je sa pitanjima upadao svako malo. Želio je znati sve . Svaki detalj.
Dalia je samo širom otvorenih očiju slušala i gledala mladog momka koji joj je iz trena u tren bivao sve draži.
Nju je posebno zanimalo njegovo djetinjstvo. Nikako nije shvaćala kako se skoro ničega ne sjeća.
Ulrik joj je pokušao objasniti.
-Kroz život vam roditelji pričaju što ste radili i kakvi ste bili kad ste bili mali. veći dio sjećanja vam je rečen od drugih. On je bio istrgnut iz majčina krila i vremenom su mu te slike izblijedile.-
Vargazarinu se napuniše oči suzama.
-Sjećam se majke. Njenog osmjeha i glasa. I oca se dosta dobro sjećam. Imao sam i starijeg brata , no sve mi je mutno kao u nekoj magli i ne mogu prizvati u sjećanje ni jedan važan događaj. Jedino što mi je u sjećanju potpuno živo to je kad smo na potoku lovili ribu: otac, brat i ja. Otac je u vodi, gol do pojasa, a ja i brat se igramo s ulovljenim ribama u plićaku.- Pa zavrne nogavicu od grubih vojničkih hlača...-Evo . Tu mi je ostao ožiljak od štukinih zuba.- pokaza maleni ožiljak koji je stršao na koži kao neko neobično slovo. Dalija je bila oduševljena pričom.
-Ah , kako je to romantično! - uzdahne...
Razgovor je tekao prilično ugodno. Novosti su na kneževu dvoru uvijek bile dobrodošle. Mlada Dalia uživala je u svakoj riječi , ali i u društvu naočitog mladića za kojeg do jutros nije ni znala. On joj je sa svojom pojavom i životnom pričom ispunio sive jednolične dvorske dane. Osjećala je neko tiho uzbuđenje kao u laganoj vrućici koja nije neugodna ali nadražuje sva čula toplinom i natjera krv u obraze.
Knez je slušao sasvim druge stvari i iz priče izvlačio neke druge, važnije zaključke.
-Kažeš da ih ima u pet naselja . Koliko je ukupno Goblina u tom dijelu stepe , po tvojoj procijeni?-
Vargazarin se zamisli računajući ...
- U ovom naselju gdje sam bio, ima ih oko dvije tisuće , možda nešto više, ali imaju preko osamstotinaipedeset Vargova i dobro su naoružani i zbog tih stalnih pohoda dobro su uvježbani.
Nešto dobre vojske ima kod Velikog Goblina . To su im elitne jedinice sa bojnim kolima i fanaticima koji se napiju rakije od ludih gljiva i srljaju u borbu k'o nespašeni, što bi se ono reklo.-
U ostalim naseljima su brojni, ali nemaju neku vojnu moć. to su uglavnom obični ljeni pljačkaši koji idu u rat da povećaju brojnost.
Uglavnom su kukavice . Bit će hrabri kad ih je znatno više ili kad su s njima crni Orkovi.
Nakon ugodnog razgovora prionuli su jelu. Vargazarin je uživao u novim i uzbudljivim okusima.
nakon jela izašli su knežev njegovani vrt i u šetnji nastavili razgovor.
-Pretpostavljam...- započe knez ...- kako namjeravaš ostati u našoj vojsci?-
-Da , vaša visosti. To je jedino što sad želim , a to je i način da vam se odužim za to što ste mi spasili život.-
Knez se nasmije zadovoljan odgovorom.
-Znam da nije baš uobičajeno da u mojoj vojsci netko jaši Varga i pretpostavljam da si već zbog njega imao problema, ali ti ovdje mogu jamčiti da ti nitko neće smetati u obavljanju dužnosti zbog njega.-
-Hvala ,Vaša visosti to mi puno znači. On je moj naj vjerniji prijatelj.-
Ulrik doda:
- Kad su nas napali njegovi progonitelji, ta se beštija okrenula protiv svojih braneći Vargazarina! Iznimna životinja. Vjerna poput psa , a pametna kao bojni pastuh. Moram priznati da bih i sam volio imati takva prijatelja!-
Knezu se usta razvuku u široki osmijeh pokazujući niz zdravih zuba.
-Eto , Ulriče sad imaš u postrojbi nešto što nitko nema u kraljevstvu. Nego, reci mi kakva ti je obučenost baratanja oružjem?-
…ponovo upita Vargazarina koji pogne glavu postidjevši se.
-Loša, vaša visosti, moram priznati . Nikada prije nisam baratao oružjem , no mislim kako bih uz dosta vježbe savladao ono osnovno što mi treba za posao.-
-Heh! "Posao", veliš? -Knez podigne gustu obrvu i zatakne palce za pojas .
- E, to mi se sviđa! Doista je vojevanje ozbiljan i težak posao i samo odgovorni i ozbiljni ljudi mogu ga obavljati valjano. Čini mi se da ćeš ti to sasvim dobro raditi!
Vargazarin odgovori ohrabren...
-Naravno, Vaša visosti! Na mene možete u potpunosti računati!-
Za početak obrati se Učitelju Reglefu tu dolje niže u vojarni . Dat ću ti vjerodajnice , pa će te primiti na obuku. Naučit ćeš koristiti sve , kod nas dostupno oružje. Kako ćeš ga dalje koristiti, ovisi o tebi. Javi se i u oružarnicu kod patuljka Hanamija da ti nađe nešto prikladno . to što nosiš o pojasu ne ulijeva baš povjerenje!-
Ulrik se nasmije...- To je bilo jedino pri ruci u našoj postaji. Znate da nemamo baš oružja na pretek.-
Ne moraš se opravdavati- reče knez...
- Osim toga, poslužio je svrsi kad su vas napali Orkovi ! Zar ne?-
-Ah, da to sigurno! Još je onesposobio trojicu koji neće uskoro pomisliti da nekoga napadnu! Heh! - reče Ulrik puneći lulu duhanom kojeg je danas svježeg kupio.
Vargazarin je bio oduševljen.
-Vrli kneže! Hvala za sve što ste učinili za mene. to je daleko više nego što sam se ikada usudio sanjati. Doista , tek sada shvaćam da je ovo moja prava domovina i svijet kojem pripadam i neću ga više nikada napustiti!-
-Dobro, dobro, ajde , bez velikih riječi! Nismo mi …kakvi pjesnici ….reče knez s onom dozom omalovažavanja kao da je rekao „dvorske lude“
- Mi smo bojovnici i takvi ćemo ostati ! Sad pođite.-
Kad su se uljudno pozdravili i krenuli prema izlazu, knez se okrene i dobaci:
-Ulriče!- Zapovijednik se okrene ..
-Izvolite vaša visosti? -...
-Poslao sam potjeru konjanika za onim An-Agrima što su vas napali. Do sutra uvečer svi će biti pohvatani! Moći ćete mirno nazad bez uznemiravanja.-
-Hvala vam Vaša Visosti! Vi dosta mislite na sve. To će nam puno olakšati siguran povratak.-
Ulrik je bio zadovoljan. Knez je bio pravi vođa. Sad je i Vargazarin shvaćao toliko poštovanje koje je Ulrik iskazivao Knezu Dobroslavu.
Siđoše niz ulicu prema visokim hrastovim vratima sa ukovanim grbom kraljevstva koja su razdvajala vojarnu od običnog svijeta. Još je Vargazarin, prepun dojmova živo komentirao posjet knezu koji je na njega ostavio tako snažan utisak.
Pa kako ti se svidjela mlada gospa? - Ulrik ga je provocirao , mada je već znao odgovor.
-Zapovjedniče!- klikne mladić...Ona je nešto naj ljepše i naj ljupkije što sam u svome životu vidio! jezik mi se svezao u čvor kad je ušla! Lijepo se kreće! Ima pokrete kao mlada vučica!
...Koja se tjera! - Ha,hah! -doda Ulrik! - Pa da..ne...ne baš...zbuni se Vargazarin i krv mu navre u lice. Znao je kako izgleda kad se mlada vučica tjera. Tolike je ugrize i ogrebotine mjesecima liječio. Pomalo se bojao i pomisli da se mlada dama "Tjera!" to mu je usadilo stalan titraj u želucu kao malo žarište slatkog straha kojeg se više neće otresti.
-Kakva je, kakva je? - nestrpljivo su zapitkivali kopljanici željni detaljnog opisa predmeta žudnje svih muškaraca u gradu i pokrajini.
Mladić im je opisivao kakva je Dalija. Njezine nježne ruke i tanjušni struk i opojni miris jasmina i sandalovine koji se uvlači u nos i dušu..
Orio se momački smijeh ulicama. Trenutci sreće nisu bili česti ovako blizu granice. Ljudi su živjeli s osjećajem prokletstva i nesreće , pa su i na smrt gledali kao oslobođenje i li olakšanje. Sreća nije bila često u njihovom dvorištu. Ponekad...samo ponekad bi proslava nekog vjerskog blagdana malo uzburkala njihove tužne živote , no ni onda se nisu znali nositi s tolikom količinom zadovoljstva pa su neumjereno pili i orgijali do nesvijesti ili smrti. Vrlo često su se te svetkovine završavale tučama ili razbijenim glavama.
Post je objavljen 20.04.2006. u 23:08 sati.