SAGRANIJSKI LJETOPIS
23.04.2006., nedjelja
PRVI ZADATAK
|
------------------------------------------------------------------------------------------------------ Nakon dva mjeseca žestoke obuke, Vargazarin je bio napet kao luk. Izoštrena mu čula postadoše puno preciznija , a ideja o tome što treba učiniti bijaše jasna kao ljetna mjesečina. Naučio je djelovati mehanički i bez razmišljanja primjeniti vještine naučene na vježbalištu. Sve je više išao u lovove i na divljim zvjerima skupljao iskustvo za borbu s pravim protivnicima. Svanuo je dan prvog zadatka. Iznenada se na vježbalištu pojavio knez. Iako nije bio najavljen, Reglef je prikazao punu razinu spremnosti i izobrazbe svih novaka. -Zbor!- prodera se glasno i samo jednom. U trenutku nasta prividna zbrka i mnoštvo novaka trčalo je u svim smjerovima dižući stoljetnu prašinu vježbališta. Odjednom pred očima kneza pojavi se potpuno pravilna kocka uredno i po špagi poredanih vojnika s oružjem . Deset po dužini i deset po dubini. Savršeno mirnih i staloženih. samo je plavozelena zastava sa zlatnim feniksom lepršala na vjetru. Reglef zadovoljno klimne glavom skrivajući ponos i okrene se knezu. -Vaša visosti! vojno učilište vama na usluzi!- -Vrlo impresivno, Gospodine zapovjedniče!-...zadovoljno reče knez ne silazeći s konja. -...Mada sam i očekivao ovu razinu stege i obučenosti od vas.- -Hvala na lijepim riječima vaša visosti. Svi u našem učilištu činimo sve kako bi naučili ostati živi barem jedan dan duže.- Knez se nasmije na ovu ciničnu primjedbu... -Moram priznati da je i to točno, s obzirom na okolnosti bliskog rata i stalnih borbi na granici. - uozbilji se kako bi dao težinu onome što želi reći. Gospodine Reglefe, dobili smo zadatak od glavnog zapovjedništva da dopratimo konvoj oružja iz Crnih Planina koji je naručen kod patuljačkih kovača. Jedan konvoj koji je išao za Gornji Klisan napadnut je i pretrpili smo velike gubitke. Da ni ne govorim o gubitku dragocjenog oružja . Ovaj konvoj mora stići sigurno u Breslov. Dalje ide do Vražjih Rupa gdje ga preuzima vojska generala Dvornika za dodatne trupe koje će mu se pridružiti na pohodu. Po svaku cijenu to moramo izvršiti kako valja!- Reglef je čekao dok knez završi. Podigne glavu i na glas poče misliti. -Znači. preko cijele Kambrije , preko potoka Dupca i dio puta kroz Crne Planine i natrag. Koliko ljudi ste mislili poslati?- Upita kneza. -Taj detalj prepuštam tvome iskustvu, no što god odlučiš imaš punu potporu mene i cijelog grada. Sve što vam treba od opreme i provijanta , konja i oružja. Naravno , nemoj pretjerivati! - Šaljivo doda knez skrećući pozornost s ozbiljnosti teme. Reglef bez puno razmišljanja viknu : -Vargazarin, Elohir, Demijan, Fergara, Klerso, Nagdar, Varduna, Lorik, Yurgarson stariji i Moomba. Kako ih je prozivao , onako su vojnici istupali iz reda. Knez projaha ispred novog reda i pažljivo zagleda svakog vojnika. -Dobro. Ako misliš da će desetorica biti dovoljna ...Mislio sam da ćeš ih uzeti više.- Reglef bez izraza osjećaja reče: - To je sasvim dovoljno vaša Visosti. Svaki od njih sad vrijedi za trojicu. Vojnici su stajali mirno i šutke , ali su pucali od ponosa na ove učiteljeve riječi. Učitelj prošete ispred reda ne gledajući ih u oči. Svaki od njih sposoban je obaviti bilo što .Ako treba i umrijeti, ali to ih nisam učio. Učio sam ih živjeti.- Knez je bio zadovoljan. -Koji od njih vodi skupinu?- upita. -Vargazarin, Vaša visosti!- reče učitelj, a Vargazarin se trgne već osjećajući golemo breme odgovornosti na svojim leđima. -On je pravi čovjek za tu dužnost.- reče učitelj. Knežev vatreni sivac se vrtio u krug, a knez ga je pokušavao obuzdati. -Pripremi ih valjano! Kreću sutra prije zore. Gospodo želim vam svaku sreću i uspjeh! - reče knez i okrene nemirnog konja prema kapiji i nestade u oblaku prašine. Reglef je pažljivo odabrao skupinu za zadatak. To su doista bili vrsni borci , iako su bili novaci. Elohir i Jorik bijahu vilenjaci. Vrsni strijelci i mačevaoci. Demijan je bio mlada ljudeskara visok šest i pol stopa i snažan kao bizon. Nosio je golemu bojnu sjekiru koju većina ne bi mogla ni podignuti. Klerso i Nagdar bijahu domaći , Breslovljani. Odlično su poznavali sve puteve i tajne prolaze u krugu od sto vrsta. Veseli i bistri momci vješti na oružju . Fergara i Varduna su bile jedine žene u skupini , ali ne i manje važne. Fergara je bila poluvilenjakinja i izvrsno je poznavala lijekove i trave koji mogu biti od presudne važnosti u slučaju ranjavanja i ozljeda. Varduna je bila čarobnjakova učenica i već je baratala nekim osnovnim čarolijama koje mogu biti jako važne u mogućem sukobu. Obje su nosile i male ubojite samostrijele za daleke mete. Fergara je bila riđe kose i pirgava lica , ali prekrasnih prodornih zelenih očiju i punih , čulnih usana. Zračila je dobrotom i brižnošću za svakoga. Vargazarin je bio presretan što i ona ide s njima. Varduna je bila crnokosa i tamnoputa Nardanka. Njena arogancija i odbojni stav bili su samo poza u samoobrani. Već je dokazala svoju inteligenciju i vještinu koju su joj svi priznavali. Jurgarson stariji bio je Nordisk. Pripadnik plavokosog naroda sa sjevera . Spretan i vješt s drvetom i alatima. Jakih ruku i dugih njegovanih brkova , iako je imao samo 23 godine. Već je imao bogato iskustvo iz brodogradilišta i s plovidbe morem. Mumba je bio crni čovjek , tih, žilav i čvrst. Njegova specijalnost bila je borba golim rukama. Mumba je bio Pelot i u njegovom narodu vrlo cijenjene kaste redovnika - boraca. Kad su ga sagranijski vojnici oslobodili iz ropstva, bio je gladijator u orkovskoj areni krvi i smrti. Naravno, jedino su njega našli živog. Tada se pridružio sagranijskoj vojsci i došao na obuku,( mada je ona njemu najmanje trebala.) Ostatak dana proveli su u pripremama i uređivanju opreme za sebe i konje. Vargazarin je ponovno osedlao Varga. -Spremi se čupavko, idemo na put. - Varg je to već znao i bio je veseo. tiho je cvilio i mahao repom. Poželio se punog trka kroz prirodu i oštrog planinskog zraka. Ostali članovi skupine već su znali sve o vargu i nisu tome pridavali preveliku pozornost. Jedino je bilo malo nezgodno priviknuti konje na prisustvo golemog vuka koji ih je plašio do srži kostiju. Krenuše sutradan u cik zore prema sjeveru preko Prostrane Kambrijske ravnice prekrivene livadama i oranicama. Samo obrisi desetoro jahača ocrtavale su se u jutarnjoj magli krajolika koji se tek budio. Klerso i Jorik jahali su naprijed na oko dvjesta koraka udaljenosti i sokolovim očima pregledavali okoliš. Za njima je išao Vargazarin na svome Vargu a ostali su činili najveću skupinu na sljedećih dvjesta koraka udaljenosti. Primicali su se uskom prolazu kroz šumu koji se kao ožiljak usjecao u tkivo padine. Hooooooo! - uzdignute ruke viknu Jorik pokazujući da je nešto pred njima. Vargazarin da znak ostalima da stanu i pokaza rukom Klersu i njegovom prijatelju da ispitaju što je. Gledajući prema prolazu, učini mu se da je jedna sijenka proletjela između drveća. Varg naćuli uši i počne se meškoljiti osjetivši nešto što drugi nisu mogli. Ubrzo se iz šume vratio Jorik u punom galopu. -Ušli smo na područje Druida. Žele razgovarati s tobom.- Vargazarin pritegne pojas i instinktivno dodirne držak mača. -Pričekajte me ovdje.- kratko zapovijedi i odjaha u sjenu između drveća. Začudo, šuma bijaše svijetla unatoč gustim krošnjama bukava i grabova u njoj. Tlo je bilo suho i prekriveno lišćem. Isprva nije vidio nikoga, ali ono što je znao o druidima govorilo mu je da su u blizine i da se ne žele pokazati. Pred njim , na nekih dvadeset stopa izroni visok i vitak vilenjak zelenih mišjih očiju odjeven u zeleno. Dugi štap je imao auru neke plavičaste energije i na trenutke je proizvodio zvuk poput brujanja košnice. Vilenjak je stajao. Nije mu se ni jedan mišić pomaknuo. Varg stade. Onjuši ga i progrglja nešto kao režanje i počne se vrtjeti u krug ne mogavši izdržati njegov pogled. Dobar dan!- glasno reče Vargazarin pokušavajući razbiti mučnu tišinu. Kud ste vi pošli kroz naš sveti gaj?- neodzdraviši grubo upita druid. Mi smo ljudi Kneza Dobroslava Radagona od Breslova i idemo u Crne planine po neku robu koju smo tamo naručili. Molim za dopuštenje za prolaz kroz vašu šumu gospodine. -Šuma nije moja, šuma je svoja- opet neuljudno doda druid. U to mu se pridruži sivi vuk koji izađe iza jednog grma do sada dobro skriven. Bio je tri puta manji od Varga. Ako idete PO neku robu , to znači da se vraćate istim putem? nije li tako?- retorički nastavi druid. Da gospodine. Ako obavimo sve bez problema, vratili bi se istim putem, ako dozvoljavate.- Druid ne odgovori. Gledao je varga u oči , a ovaj ga je netremice pratio. Vargazarin je osjetio da njih dvojica komuniciraju na neki njemu nerazumljiv način. -Vaš Varg kaže da ste dobar i pravedan vođa. Nemam razloga ne vjerovati mu. Vargovi ne lažu. Vargazarin se iznenadi. To vam je rekao Varg? - u čudu upita neznanca... -Da . - kratko odgovori čudni šumski svat. - Uz to kako vas je nosio kroz opasnosti i spasio vam život. On tvrdi da ste vi njegov , a ne obrnuto.- Vargazarin sjaši i zagrli svoju životinju. Bio je nemalo zbunjen. -Pa...moglo bi se tako reći. Doista mu dugujem život i to nekoliko puta. - Sad je bio siguran da druid razgovara sa životinjama. Druidov vuk nešto zareža i kraj zvuka izvuče u tihi otegnuti -UUUU- -Znam...- reče druid pogledavši sivog vuka ...ali čovjek ne laže. Srce mu mirno kuca. Vuk ga je gledao neko vrijeme, a onda se nezainteresirano okrene. Uskoro je u okolini Vargazarin počeo nazirati oblike ratnika maskiranih u zelenilu. Iznenadio se kad je shvatio da ih, isprva uopće nije ni primjetio! Neki strijelci su imali napete lukove prema njemu, no većina ih je sasvim mirno stajala potpuno stopljena sa zelenilom. -Taj vaš put vjerojatno ima veze s pohodom na istok na gobline i orkove. U Crnim planinama se proizvode dvije stvari: oružje i drago kamenje. Izgledate previše vojnički za trgovce draguljima. -Točno , gospodine. Idemo po oružje.-Potvrdi Vargazarin pokušavajući biti što ljubazniji. -Kako znate za naš naum?- -Vijesti se brzo šire! -osmjehnu se vilenjak. -Šapnule su mi ptice, vjetar mi je donio mirise bojnih konja, a i divlje svinje u panici bježe i kažu mi da ih dvostruko više lovite nego obično . Mladić je bio impresioniran Druidovim znanjima . Osjećao je duboki mir i sklad ovog mjesta. Mogao je shvatiti brigu druida da ovaj dijelić svijeta sačuva u potpunom miru i redu. -Dobro.- reče Druid i mahne rukom. -Pozovi suputnike i pođite zamnom.- Uskoro su jahali rijetkim brezovim gajem prema sjeveru u pratnji druidovih ljudi. Koliko god se upinjao ni nakon sedam vrsta hoda Vargazarin nije uspio prebrojati koliko ih ima. Nekad mu se činilo da ih je svega šest, a opet , na proplanku vidio ih je barem dvadeset. -Mada znam što je pravo prijateljstvo...usput započe druid...reci mi kako to da čovjek jaši Varga? U svom dugom životu nisam to nikada vidio, moram priznati. Vargazarin mu ispriča svoju, toliko puta ispričanu, priču. Pokušavao ju je ispričati da ne zvuči hvalisavo. Druid je slušao i odobravajući klimao glavom. -U mladosti sam imao strašne sukobe s tim bijesovima. Razumijem da ste odlučili počisti granicu jednom zauvijek. Ako to obavite kako treba, i mi ćemo ovdje biti malo sigurniji. Slušajući tvoju priču shvatio sam da su ti goblini nanijeli puno boli.- -jesu gospodine. Riječi mi nisu dovoljne da iskažem svoj prezir prema tim stvorovima. -Namršti se i snažno stisne uzde. -Ne volim dijeliti savjete. Pogotovo neznancima.- reče druid...ali probaj to obaviti sa što manje mržnje. Mržnja zamagli um i zastre dušu, pa ne možeš donositi ispravne odluke. Vargazarin zastade. -Hvala gospodine. Od kad imam učitelja , počeo sam cijeniti pametne savjete starijih jer su se pokazali stvarno korisni. Druid stade i osloni se na svoj štap. - Da si vilenjak, to ti ne bi ni morao reći. Vas ljudi ima doista svakakvih , pa mi je drago sresti jednog od vas koji razumije.- Vargazarin osjeti ponos. osjeti neku posebnost koja mu je godila. Ali jasno čitajući ljudske osjećaje, drud doda… - Nemoj se sad umisliti!-... Vargazarin se naglo postidi svojih misli i još mu nije bilo jasno kako to druid čini. Osjećao se kao potpuno gol i nezaštićen. - Kako samo zna?- stalno se pitao. -Ako imate interesa, bi li nam mogli kako pomoći? -upitaVargazarin diplomatski. Druid se nasmješi kao mačka koja je upravo pojela kanarinca. -Ako za to bude potrebe, dobit ćete potporu. Mada mislim kako ćete to i sami jako dobro riješiti.- Na licu mu je titrao smješak. -S tim bradonjama iz planina nemamo baš najbolje odnose. Previše su nam stoljetnih stabala posjekli. Uporni su i tvrdoglavi i pored naših upozorenja. Par puta smo ih morali otjerati silom. Srećom, većih žrtava nije bilo , a ipak su se povukli.- Ponovno razvuče osmijeh pobjednika… -uz pljusak psovki, naravno.- Izbiše na jednu šumsku čistinu koja se nastavljala putem prema planinama. -Ovdje završava sveti gaj. dalje idete sami. Odavde preko potoka Dupca počinju stvarne opasnosti. U podnožju Crnih planina ima Mura. Njihove bande tuda krstare i napadaju putnike. Dobro otvorite oči i uši. Vargazarin se okrene prema druidu. -Hvala vam. Bili ste nam od neprocijenjive pomoći.- Druid sklopi oči i klimne glavom bez riječi. -Možemo li računati na slobodan prolaz kroz sveti gaj na povratku? -Možete ,mladiću. Pod uvijetom da ne siječete šumu, ne ložite vatru i ne berete ništa osim šumskih plodova. -To vam rado i veselo obećavam, jer u svom životu nisam nigdje osjetio ljepši i ugodniji mir kao u vašem svetom gaju. Zbogom plemeniti. Nadam se da ćemo se na povratku vidjeti.- Druid se maši za torbu o ramenu izvezenu lišćem i geometrijskim šarama. -Još nešto...evo... pruži mu malu kutiju od kosti s urezanom vučjom glavom. -Ovo je "Mast Vučje Braće". Liječi opekotine, ugrize životinja a ako je imaš imalo na sebi vukovi te nikad neće napasti ako ih sam prvi ne napadneš. Vargazarin zausti da se još jednom zahvali, ali druid digne ruku...ne moraš zahvaljivati . To je dar tvome Vargu s kojim sam se lijepo napričao nakon dugo vremena.- Varg zacvili i zareži veselo. -Dakle, to je to . Idemo sad. Doviđenja!- Okrenu varga i potjera ga niz utabani put da stigne družinu koja je već malo odmakla. Nakon dvjesta koraka stane i okrene se da još jednom mahne druidu koji je ostavio tako dubok dojam na njega , ali više nije vidio nikoga. Nasmija se...- pa naravno. Ako ne žele biti viđeni , onda nema načina da ih otkriješ. - Nastaviše put potkraj prvog dana puta prema prvom taboru. Mirisno proljeće razli se kao tanjur povrtne juhe po cijelom kraju i ukrasi bojama sivo smeđi okoliš. Svježe zelene biljke pružale su svoje propupale listove prema suncu. Dok su njihovi konji mirno pasli, skupina novaka na zadatku je uz logorsku vatru pekla meso i spremala objed. Fergara je po okolini brala biljke i proučavala planine. I sama je doživjela divno iskustvo kod druida. Razmijenila je neke recepte i saznala puno novih stvari. Dok se tijekom cijelog boravka u svetom gaju Vargazarin na nju ni jednom nije ni osvrnuo. Pokušavala mu je skrenuti pozornost na sebe, ali nije imala hrabrosti. Mada je o liječenju i borbi znala dosta, u udvaranju je bila potpuni početnik. Potok Dubac bio je nabujao od otopljenog snijega s planina i sav je prštao od snage i bijesa dok su se brzaci kovitlali u opasne struje. Vargazarin je odlučio pronaći gaz uzvodno. Žustrim kasom su pošli uz lijevu obalu koja se malo penjala. Nakon par vrsta naišli su na jednu zaravan na kojem se potok razlio i izgubio snagu. Iz vode je virilo kamenje cijelom širinom i družina sjaši vodeći svoje životinje za uzde u nabujalu vodu.Vargazarin je gazio oprezno jer je dno bilo sklisko. Jata riba plivala su im između nogu bez straha. Na sredini voda im se opasno popne do brade pa su jedva prstima dodirivali dno. No ubrzo udariše nogama o čvrstu stijenu i uskoro su svi bili na drugoj obali. Požuriše prema šumarku zaklonjenom visokom hridi koja je stršala u vis i činila zavjetrinu. Brzo založiše vatru i poskidaše mokru odjeću da se osuši. -Jesi li našla što zanimljivo? – upita Varduna druidicu koja se vraćala iz obilaska. _Nije loše, mogu ti reći! Našla sam pelin, mada još nije u punom cvatu, vrijesak, macinu travu, konjogriz i popunca za bolove u želucu imam do kraja ljeta. – Bakreni pramenovi kose pleli su joj se po licu.- Vidi našla sam i korjenje jaglaca. Od njega spravljam boje za odjeću.- Varduna je sa ženskim zanimanjem pregledavala novu akviziciju. -Ako nastaviš tim tempom…reče... uskoro nećeš imati mjesta u torbi za sve stvari!- -Naravno ! – nasmija se Fergara… -ali su mi ove stvari uistinu dragocijene, pa ih nemogu propustiti!- S vatre je već mirisalo meso narezano na trake i posoljeno. Od jake vatre mokra odjeća se isparavala i puštala jak miris. Varg je njušio zrak i uvrtao nosom pušući. To je bio pre jak napad na njegovo istančano čulo mirisa. Zato se samo okrene leđima mokroj odjeći. Ni vatru nije volio pa mu je bilo lakše kad mu povjetarac donosi miris potoka i bilja u nosnice. Lorik je bio na straži orlovim okom nadgledajući okolinu, a Elohir je meditirao željan odmora. Svoj komadić lembasa, vilenjačke pogačice za putovanje već je bio pojeo i sad mu je trebalo smirenje. Ostali su znali vilenjačke navade i nisu ih ometali. Vilenjaci nisu od ljudi bili ni bolji ni gori. Samo nešto drugačiji. Klerso je glasno prepričavao zgode iz druidskog svetog luga. -Znate da smo Nagdar i ja pokušavali prebrojati druidove rendžere! Ha ha to je bilo zabavno! - …I Nagdar se smješkao … -Kaže on…pokaza prstom Klerso na prijatelja… Eno ih tri! Ja gledam… i ne vidim nikoga! Pitam ja njega : pa dobro gromova mu i munja, pa gdje su? On će meni: Pa tu pred tobom! Ha ha ha! Kad sam se bolje zagledao na pet koraka od mene stoji šiljouhi i smješka se. – Veseli smjeh odzvanjao je udolinom. Klerso je već trgao zubima vrele komade mesa praveći grimasu od dodira vrućeg jela s usnama. Glasno je srkao zrak da ohladi opečeni jezik. -Ajoj! Vrelo je ! – Nagdar se zagrcnuo od smijeha. -Tako ti i treba halapljiva beštijo! Da možeš i konja bi pojeo. Uvijek praviš istu grešku od kad te znam. – Na Klersovom licu se miješao izraz boli i smijeha. –Gade, pa što mi nisi rekao da je tako vruće! – Nagdar odlomi veliki komad kruha i slatko zari zube u njega pa mu punih usta reče šireći ruke. -Pa mislio sam da nisi toliko tupav koliko izgledaš!- To je ponovo izazvalo salve smijeha pa se čak i ozbiljni Mumba nasmijao a Elohir se probudio iz svog kontroliranog drijemeža s širokim osmijehom na usnama. Nije volio što Klerso vilenjake zove „Šiljouhima“. No to je pripisao njegovoj ljudskoj neozbiljnoj naravi , ali je odlučio oštro ga upozoriti ako se to više ponovi. Varduna se smijala čudno i neobično. Štektala je kao lisica. Sad su i drugi primjetili kako je nikad prije nisu čuli da se smije. Njen divan osmijeh i lijepe duge ruke osvajali su neprimjetno,na drugi pogled. Vargazarin je svoj komad mesa umotao u komad pogače i tako jeo zajedno zalijevajući zalogaje pivom iz mješinice. Fergara sjedne do njega , kao slučajno glasno se smijući i komentirajući Klersove šale. Vargazarin osjeti toplinu njezina bedra koje je bilo tako blizu da ga je skoro dodirivalo i to ga potpuno smete. Osjećao je nešto što prije nije ni primjećivao. Istančana njuha, uhvatio je je njen svježi djevojački miris pomiješan s mirisom lavande i vrijeska i na trenutak osjeti navalu žudnje u grudi i …na još nekim mjestima. Kad je svrnuo pogled dolje ugleda prorez njezine bluze i lijepo oblikovane čvrste dojke koje su ga mamile kao cvijetovi pčelu koja se pomamila od silnog nektara. Pokuša prikriti svoje veliko zanimanje za suputnicu, ali ona ga preduhitri i s tonom blagog prijekora zakopča gornji gumb na bluzi i dalje se smješeći vragolasto. Vargazarin se postidi kao mali dječak, ali ipak muškarac u njemu nije hio ustati i otići. Umjesto toga on se još malo više primakne i sad dodirne Fergarino bedro svojim. Ona se nije bunila. Nije se ni odmakla. Mirno je sjedila državši svoje bedro uz njegovo kao da pokušava kroz njega poslati poruku svoje žudnje bez riječi. To Vargazarina malo ohrabri i pogled mu dobi onaj topli , dobri izraz koji je zahvaljivao. Fergara uhvati taj pogled i samo na trenutak shvati da Vargazarin ima duboke plave oči . Osjećala je da se utapa u njima. Uzme svoj štapić s pečenim mesom i pruži ga Vargazarinu . -Probaj. – reče dvosmisleno. –On pažljivo zagrize i otkine komadić. Dobro je. Već je pečeno.- Ona sad otrgne komad prstima i gurne mu u usta kao da hrani psića. On spremno prihvati igru i , kao nehotice, obliže joj prst. Fergara je rzala od smijeha i požude. Nije znala od čega više. Ponovno otrgne komadić i prinese mu ustima, a on je naglo gricne za prst. Ju! …cikne ona …ne grizi! -Eto …kroz smijeh joj reče…sad znaš kako je meni hraniti varga svaki dan.- Pa joj pokaže mnoštvo malih ožiljaka po rukama. Ostali nisu na njih obraćali pozornost. Svatko je bio zabavljen svojim poslom. Samo su još Klerso i Nagdar brbljali. Vargazarina oblije val vrućine i nekakve ugode dok je bio u društvu mlade žene. Promatrao ju je iznova kao da je prvi puta vidi. -Odakle si ti ustvari?- upita ga ona nemogavši skriti urođenu žensku znatiželju. -Neznam!- odgovori tajanstveno Vargazarin otpuhnuvši plavi pramen kose koji mu je pao preko oka. Ona se silno začudi …-Kako ne znaš? Pa to bi valjda bila jedina stvar na svijetu koju bi svaki stvor trebao znati! -U tome i jest moj problem. –Namršti se u nekako tužnoj grimasi i sjenka mu se nadvi nad lice. -Vjerojatno još moram puno istraživati odakle sam . Bio sam u zarobljeništvu cijelo djetinjstvo i mladost. Bio sam istrgnut iz svoje obitelji, pa je sada tražim. Vjerojatno sam Agedir ili Sagran. To se može zaključiti po tome što sam vidio da najviše sličim Agedirima.- -To sam i ja primjetila…- Upadne mu u riječ Fergara. …No po govoru i po naglasku neki misle da sam sigurno Sagran-…nastavi on. Mnogo sam puta o tome razmišljao…- Zagrize veliki komad mesa i kruha pa punim ustima promrmlja: - Sad mi se izbor barem smanjio na dvije mogućnosti. No isto tako ostaju neke druge mogućnosti . Možda sam Čuvaš ili Nordisk. S tim da ne poznajem nordijski jezik.- nastavi on svoj monolog porijekla Fergara osjeti duboko suosjećanje i ovlaš mu stavi ruku na koljeno… Vjerujem da ti nije lako. Ako hoćeš ja ću ti pomoći da saznaš odakle si i tko si. -Hvala lijepa, - iznenađen odgovori Vargazarin… -To je jako ljubazno od tebe, mada nisam siguran da možeš. Tu stvar, nažalost moram obaviti bez ičije pomoći jer ću samo tako moći biti siguran da sam na pravom putu.- Sad je i njenu ruku primjetio na svom koljenu koju nije sklonila nakon one rečenice. On prihvati igru i ne učini ništa. Godio mu je njezin dodir i nije imao nikakva razloga prekinuti ga. Sad i Fergara nastavi jesti , ali dvostruko manjim zalogajima nego on. Jela je nekako ljupko i pristojno. Kao ptica ili mačka . Dok je on trgao velike komade i kasnije ih snažno žvakao tako da su mu se mišići vilice napinjali kroz obraz i mljeli hranu kao mlinski kamenovi. Jeo je kao varg. To je napola i bio. Postoji jedan jezik kojeg razumiju sva bića. Na tom jeziku ga je učila majka vučica i trebalo je puno više vremena od par mjeseci među ljudima da svoje naučene navike promijeni. Ipak je Felgara u njemu pronašla nešto prelijepo i toplo ljudsko, mada je njegova životinjska gesta bila tako vidljiva i jaka . Privukla ga je njegova šutljiva snaga i seljačka bistrina uma, a nadasve dobro srce koje nije ni mogao sakriti pred druidicom. -Imaš li koga od rodbine?- uporno nastavi ona svoja pitanja. On odmahne glavom napravivši stanku za dugi gutljaj piva iz mješinice, pa obriše usta rukavom. -Sjećam se samo oca i brata. – pa ponovno zastane pritisnut nekom neodređenom tugom. -Majke se nažalost, ne sjećam. Čak ni za oca ni brata nisam siguran da su živi. Dao sam si u zadatak pronaći ih . Žive ili mrtve. Moram to obaviti prije bilo čega drugog jer me ta pitanja razdiru kao neka bolest u kostima koje se nemogu riješiti.- Fergara mu su sada skroz primakne. Mogao je osjetiti toplinu njenog tijela. Sad ga više nije uzbuđivalo. Sad ga je ta toplina tješila. Želio se zavući joj se u krilo kao mali dječak u majčine skute. Tako je saznao za dva lica jedne te iste privlačnosti. Do kraja dana su se odmarali , proučavali karte kraja i izviđali okolicu. Rano su legli jer su sutra rano namjeravali krenuti u planine. Sad je stražu držao Elohir jer je bio naj odmorniji. Pogledao je prema vargu dok su ostali spavali. I on je bio budan. To mu ulije dodatnu sigurnost. -Eto vučino, sad si pas čuvar!- Reče više sebi nego njemu. Varg ga pogleda nezainteresirano i nadmoćno. Zijevnu da mu bljesnu dugi očnjaci i dugi jezik i stavi glavu na čupave prednje šape praveći se da vilenjaka više ne vidi. Osjetljivi vilenjak primjeti omalovažavanje u njegovim gestama. -Samo se ti pravi pametan! da su druge okolnosti, sad bi u mojoj sobi bio prostirač.- Varg ga pogleda, diže glavu i spusti uši pokazujući prijeteće očnjake. Zagleda se u vilenjaka zloslutno ne pomaknuviši ni jedan mišić. Njegova tišina bijaše još jezivija nego bilo kakav glas. Nije razumio što mu je stražar rekao, ali je uhvatio vibraciju mržnje u njegovom glasu. Varzi su to mogli činiti vrlo precizno. Položajem tijela i nakostriješenom šijom mu je govorio vrlo razgovijetno-Ne približavaj se!- Elohir protrne. Nije znao da je ovako strašno ostati nasamo s vargom , iako je već u životu ubio nekoliko. Na trenutak osjeti strahopoštovanje i lagano se udalji odlučivši ne izazivati ga dalje. U tom trenutku imao je i više poštovanja prema Vargazarinu shvaćajući koliko je postignuće jahati ovakvog stvora. Gotovo da mu se na trenutak učinio kao mitski čarobnjak. Dok je tama ulazila na posljednja osvijetljena mjesta oko vatre, Elohir podigne kapuljaču i čvršće stegne luk u ruci. -Prokleta zvijer. - protiska kroz zube još pod dojmom vargova oštrog pogleda i latentne prijetnje. |
