Marketing
SREĆA
Napisao sam jednu kratku priču koja nema veze s romanom. Nadam se kako bi vam se mogla svidjeti.
Valkyrja
-------------------------------------------------------------------
SREĆA
Dah mu je bivao sve kraći a hladnoća ga je štipala za nos i obraze. Prtio je put kroz duboki snijeg sa samo jednom mišlju u glavi: -Dokopati se obale!- Hladnoća je bila neizdrživa. na nos mu je curila voda koja se trenutno smrzavala tako da je svako malo trgao ledenicu s brkova.
Uvlačio je ruke pod pazuha tražeći otočiće vlastite topline koja je sve brže nestajala. cijeli kraj bijaše bijel vrstama uokolo. Balčak mača bio je leden pa se nije mogao ni dodirnuti. ono malo hrane koju je imao sa sobom čuvao je za večer da izdrži barem malo duže. Sad su ga ozebline na prstima ruku i nogu počele peći kao oblivene vrelom vodom. Prisili se ubrzati korak i barem malo izvuče nove živosti u obamrlim udovima.
Jedini je preživio. Glupi Harald, njihov Jarl, poveo ih je opasnu pljačku kod naj opasnijeg kralja na Sjevernom moru. Ta, mogao je znati…- mislio je -… tko ga ovdje čeka!-
Pothvat im je propao. Ljudi Willhelma II bili su spremni u zasjedi. Nema pola godine kako su ih Norvežani strašno poharali i sad su bili vrlo oprezni. …i vrlo dobro pripremljeni.
Skine privjesak torova čekića s vrata jer mu se hladna bronca zalijepila za prsa. Gurne ga u malu masnu torbicu o pojasu. Imao je kremen i trut. mogao je založiti vatru, ali nije bilo vremena. Potjera samo što ga nije sustigla. Dim bi se vidio iz daljine i brzo bi ga uočili. Stisne zube i zagrabi jače kroz snijeg koji mu se obavijao oko nogu i činio njegovu muku još težom.
Sjeverni vjetar je hučao i zlokobno grlio Torstena svojim nevidljivim snažnim rukama. Uši više nije osjećao. Ni prste. Životinjski nagon održanja tjerao ga je dalje s malo nade.
U daljini iza sebe začuje lavež. Isprva jedva čujno, a potom sve jasnije i bliže.
-O, moćni bogovi Asgarda pomozite svome ratniku!- reče tiho obazirući se oko sebe. Pogleda naprijed na crti obzora ugleda ptice.
Galebovi!
Znao je da je more posve blizu. Tamo im je ostao Drakkar, njihov divni brod. Tamo je mali Ulgar, Sven i Regard. kad bi stigao do njih prije potjere, možda bi uspjeli razapeti jedra i pobjeći u sigurnost pučine. U krilo mora koje ih je hranilo i čuvalo. koje ih je nosilo s ljubavlju na svojim leđima kao majka svoju djecu. Za mnoge, more je bilo prijeteće i strašno. No, ne i za Dance. Njima je more bilo saveznik i prijatelj.
Torsten se kretao sve sporije, a potjera se čula sve bliže. Još jednom se s naporom okrene i kroz maglu vidje crne obrise jahača koji su ga lovili. ponovo se okrene prema moru i zadnjim zrncima snage nastavi se kotrljati kao mlinski kamen. Tvrd i uporan.
- Ja sam Torsten Laarson. Ja ne odustajem! Treba vas malo više da mene zaustavite!- Kroz glavu su mu prolazile misli o domu i toplom ognjištu. Vidio je , sada potpuno jasno majčino lice i one njene tople staračke oči uokvirene dubokim borama. Pa mu reče: Dođi, ima tople kaše sa slaninom. One koju ti voliš.- Torsten se nasmije i reče: Ti majko, uvijek znaš kad sam gladan!- Znam moj mali tuljane, ja sam te rodila!- oboje su se smijali a vatra je veselo plesala po zidu i stropu stvarajući čudne rumene slike koje su zabavljale djecu u zimskim noćima.
Prije nego stupi na prag kuće neko ga pozva imenom.
On se okrene i vidje samo crni obris visoke prilike. -Sačekaj majko trenutak. Sad ću ja. Netko me treba.- dobaci majci preko ramena hvatajući balčak mača da se uvjeri da je tu ako mu zatreba.
Napne vid da u mraku razazna priliku a onda se ona približi toliko blizu da mu zastade dah.
Od nezemaljske ljepote.
Valkyrja.
Visoka gotovo kao on duge zlatne kose sputane u dvije čvrste pletenice do ispod struka. Sjajni čelični oklop bijaše joj optočen suhim zlatom a duge snažne ruke držahu krajeve plašta koji je sijao kao mjesečina srebrnim sjajem. Njene duboke plave oči imale su odsjaj ledenjaka a ipak tople kao obale Tunisa. …I taj osmijeh! Torsten se prvo zabezeknu, a onda ga oblije val ugode kakav nikad nije doživio. Čuo je on o Valkyrjama mnogo lijepih stvari, ali je čuo i to da ih neće vidjeti do tek pred smrt.
Nije mario. Prvi put se u životu zaljubio na prvi pogled. Činilo mu se kako i ona njega gleda , nekako, zaljubljeno.
-Torstene Laarsone, sine Torvalda Brzog.- Progovori Valkyrja glasom stotine morskih Sirena. - Vrijeme je. Pođi samnom.-
On je nijemo stajao na tri koraka od vrata doma. Mati ga zovnu iz kuće: Ulazi i zatvori vrata! Ohladit će se kuća!- Ljutito reče majka. -Evo, odmah ću…-dobaci joj preko ramena ne želeći izgubiti iz vida prelijepu ratnicu koju je čvrsto odlučio upoznati.
-Ma, samo dok večeram.- reče joj nekako stidljivo i kao da se ispričava. -Možeš li me malo pričekati?-
-Ne.- reče Valkyrja blago ali s onim tonom koji ne trpi odbijanje. Pruži mu ruku. Bijaše bijela i jedra. prelijepo oblikovanih mišica koje su se završavale prsnim oklopom punim žudnje i momačkih snova.
Mislio je kako nema svrhe opirati se. Mislio je kako je nepristojno majci odbiti večeru. No kad pogleda lice djevojke pod čeličnom kacigom sa srebrnim krilima, iz glave mu izvjetri svaka misao i preplavi ga potpuni i ugodni osjećaj sreće. S osmjehom joj pruži ruku i reče gotovo šapatom.
-Dobro. Idem s tobom. Radujem se tome.-
Sad se ratnica nasmije kao lijepi sunčan dan i pokaza svoje zdrave pravilne zube. -Znala sam da si pravi ratnik. I ja se veselim tvome društvu. Požurimo . Čekaju nas.-
Nije baš bio siguran tko ih čeka. Možda Freya sa svojim mačkama ili Odin sa svoja dva vuka i dva gavrana za stolom u Valhalli s ostalim junacima gdje je oduvijek želio barem zaviriti. No, nije važno! - pomisli sve dok putuje s lijepom Valkyrjom sve je u redu.
Još je samo iz daljine čuo tihi glas majke: -Torstene, ohladila ti se večera, gdje si?-
No on je već putovao zaljubljeno držeći ruku najljepše žene koju se ikada usudio sanjati. Put je bio vrlo lagan i ugodan.
Kao šetnja.
Nebo je bilo golemi željezni štit. U tišini razlijegao se samo lavež pasa i kratki povici konjanika. -Tamo! Eno ga tamo!-
Uski dugački trag u snijegu vodio je kao zmija preko kristalne bijele poljane. Tamo gdje bi zmiji bila glava, ležao je čovjek u snijegu.
Konjanici galopom dojahaše do tog mjesta osvijetlivši ga bakljama i držeći pomahnitale pse da ga ne rastrgaju.
Konjanik ogrnut grubim vunenim plaštom i pod željeznom kacigom skine kožnatu rukavicu da preokrene razbojnika. Ležao je licem prema dolje.
-Platit ćeš mi, huljo normanska!- Kroz zube reče konjanik. Lice koje vidje iznenadi ga kao što bi ga sad i sunce iznenadilo da se pojavi u veljači.
Mladi viking bio je mrtav. Ali nešto njemački oružnik nikada neće zaboraviti do kraja života. Izraz potpune sreće i mira koji se ne može izraziti samo širokim osmijehom kojeg je ugledao. Jedan bezvremeni tračak apsolutne sreće u ledenoj pustoši sjeverno od Kiela, u veljači godine božje 866.
Post je objavljen 30.04.2006. u 01:08 sati.