Pregled posta

Priča peta.....

Pravedno i nepravedno

Dok su vojnici već spavali Mladi je knežević sjedio pored starog čarobnjaka zaneseno slušajući njegove priče uz rumeni odsjaj taborske vatre u divljini pod Asurbanskim gorjem koja je svemu davala posebnu mističnost. Vahu Mano bijaše jedan od onih čarobnjaka koje niste mogli prepoznati na mah i iz daleka. Nije on nosio ni šiljatu kapu ni plašt sa zvijezdama i biserima. Nije čak ni predugačku bradu imao! Mladi Vitorin, naj mlađi sin kneza Borne od Zlatkamena bio je više nego oduševljen znanjem starog čarobnjaka i njegovim divnim pričama.
Starac je nosio putno, jednostavno odjelo od jelenje kože prošiveno tek tu i tamo srebrnim koncem i preko toga kratki prsluk posut željeznim zakovicama. Brada mu je bila uredno podrezana kao i brkovi a svi bijaše prošarano sjedinama mudrosti i iskustva. Njegove oči bijahu mlade. gotovo kao u dječaka kneževa nasljednika gladnog znanja i starčeve mudrosti.
-Vidim mladi gospodaru, da ste spremni za još jednu priču prije spavanja.- reče starac otpuhnuvši gusti oblak dima iz lule od ružina drveta i pogledavši dječaka sa smješkom.
-Oh, svakako gospodine! Sad kad nam nitko ne smeta, bilo bi mi jako drago čuti barem još jednu.- Kroz guste su mu smeđe šiške plave oči sjale kao zvijezde. Onako kako mogu sjati samo malim dječacima.
- Hm…- progunđa Vahu Mano razmišljajući koju izabrati.
-Ako se ne možete odlučiti koju…-reče knežević čeprkajući štapom po žeravi… Ja naj više volim o vitezovima i zmajevima!- pa razvuče milo lišce u veliki osmijeh bez prednjeg zuba. Starac se nasmije -Da. Te su uistinu uvijek zanimljive. Međutim, htio sam ti ispričati jednu o dvojici braće. - povuče dim iz lule pa nastavi :
-Bijahu jednom dva brata rođena istog dana od iste majke i bijahu ono gotovo potpuno jednaki; po stasu, glasu, boji kose i očiju. Ali u nečemu su se razlikovali kao sunce i mjesec; jedan bijaše pravedan , a drugi nepravedan.- pa pošuti neko vrijeme gledajući u daljinu kao da čita s nekog nevidljivog pergamenta u tami izvan tabora.
-Uputiše se oni tako jednom u svijet naći posla kao oružnici jer bijahu vični oružju. Znali su da mnogi kraljevi plaćaju mačeve koji im služe, trgovci trebaju zaštitu, a bogati građani često uzimaju čuvare da im čuvaju žene od nevjere. Posla je bilo za ljude njihova kova i zanata pa je trebalo samo se malo raspitati uokolo. Prvo dođoše u jedno malo kraljevstvo, ali u zao čas!
Tamo je vladala neka opaka pošast, pa je mnoštvo ljudi umrlo od te nepoznate bolesti. Ne bijaše posla za slobodne mačeve, pa pođoše dalje. Tako putovahu nekoliko dana. Onaj pravedni brat sjedne i iz torbe izvadi posljednji komad sira i zadnji hljepčić pa poče jesti. Tada mu onaj nepravedni brat reče kao bi bilo dobro to podijeliti a ono što je njemu ostalo u torbi sačuvati za kasnije. Pravedni brat prepolovi hljepčić točno po pola i kolut sira na dva jednaka polumjeseca točno po pravdi i tako oni pojedoše zalihu pravednoga brata pa krenuše dalje.
Nakon dana i noći hoda već bijahu strašno gladni. Pravedni brat upita onog nepravednog misli li on vaditi to što mu je ostalo hrane da podijele ili želi umrijeti? na to će mu nepravedni:- Sve sam sam pojeo budalo, dok si ti spavao. tko je tebi kriv pa daš da ti netko drugi pojede što je tebi namjenjeno!?-
Pravedni brat se rasrdi mada i nije bio jako iznenađen bratovim riječima.
-Pokvareni gade! Nikako mi nije jasno kako nas je ista majka rodila! Da bog da da truneš u paklu! Prokletniče!- Razdrta srca i u pravednom gnjevu nasrne na nepravednoga koji je i očekivao napad. On se vješto izmakne jer je bio hladne glave i proračunat. Nisu ga vodili osjećaji. Potegnu mač i u borbi pravednom bratu odsječe lijevu šaku.-
Ponovo starac zastade u priči paleći lulu koja se ugasila, a mladi knežević se pljesne dlanom po koljenu -Eh, znao sam da će se to dogoditi! - Vahu Mano ga pogleda iskosa uz smješak pa nastavi:
-Nesretni pravedni brat jedva preživje tešku ranu. Govorio je sam sebi: -To je bilo pravedno : ja sam njega napao prvi! Zato sam kažnjen.-
Vrati se on u ono siromašno kraljevstvo tražiti bilo kakav posao jer nije mogao dalje, a onaj nepravedni brat ode dalje u svijet.
Kad je pravedni brat došao na dvor kralja male i siromašne zemlje. Kralj zavapi za pomoć jer je bio i sam bolestan, a njegovi vojnici većinom mrtvi.
-Ako nađeš lijek…- reče mu kralj -Dat ću ti svoju jedinu kćer za ženu!- pravedni brat se dade na posao i obiđe cijelo malo kraljevstvo tražeći prvo uzrok bolesti, da bi mogao znati lijeka.To se pokaže dobrim putem, jer je u jednom malom selu otkrio izvor kužne vode od koje su seljaci pravili medovinu i prodavali je po cijelom kraljevstvu. Neuki seljaci su znali sve o spravljanju medovine, ali vrlo malo o čistoći i urednosti.
Tada pravedni brat, po nalogu kralja zatrpa opasni izvor i preseli seljake na drugi kraj kraljevstva.
Uskoro su ljudi prestali oboljevati, a mnogi su i ozdravili uz dobru njegu. Za godinu dana kraljevstvo je bilo vrlo zdravo mada još uvijek oslabljeno zbog nedostatka hrane.
Bilo je to veliko slavlje kad se princeza udavala za nepoznatog viteza bez ruke kojeg je nedavno njen otac kralj prisegnuo kao svog vazala. Tako je pravedni brat dobio svoju pravednu nagradu .-
-Gospodine?- upita knežević kojem se više nije uopće spavalo- Molim, mladi gospodaru?- reče Vahu Manu. -Što se dogodilo s onim nepravednim?- upita dječak.
-Znao sam da me pomno pratiš!- reče stari čarobnjak- sad ćeš čuti…- pa nastavi priču tečno i polako kao kad bi svećenik ponavljao davno naučene molitve.
Jednoga dana par godina poslije, kad je pravedni brat već bio kralj jer je stari kralj umro javiše mu za napad na trgovce u njegovu kraljevstvu na jedno cesti koja je vodila kroz šumu. Pravedni brat navuče žičanu košulju i opaše mač i povede dvadesetak svojih oružnika vratiti pravdu u svoje malo i mirno kraljevstvo odlučan suzbiti svaki nered i nepravdu. Kad je došao na mjesto zločina zatekne mrtve putnike i bandu razbojnika koji ih pljačkaju. Kako su ih oružnici iznenadili i kako su već bili pre pijani da se brane, Pravedni brat sa svojim oružnicima ih lako savlada. Kad je došao do vođe razbojničke družine ugleda svoga brata kao harambašu.
Dovede ga u lancima na dvor. Nepravedni brat se smijao i pozdravljao znatiželjnike. Nije imao straha.-To je moj brat.- mislio je …
- On mi neće ništa. Pustit će me jer je pravedan i neće moći osuditi brata.- Kad ga izvedoše pred sud nepravedni je bio i dalje nasmijan i veseo.
Počeše ljudi nabrajati koje je sve nepravde učinio i o koje se sve zakone ogriješio. I to potraje dugo jer je veliki griješnik bio nepravedni. Kad je došlo vrijeme njegove obrane on se obrati bratu pravednome na prijestolju male kraljevine.- Reci brate, imali veće sreće kao pomoći bratu u nevolji? Imali veće pravednosti nego pomoći brata svojega?-
-Ti si našem kralju odsjekao ruku!- vrisnu neka žena iz gomile koja je bijesno vikala na njega.
Ponovo reče nepravedni podižući ruke u lancima- Reci im da si me ti prvi napao i moje pravo bilo braniti se. Ne možeš me svezanog u lance dati gomili to nije pravedno!-
Pravedni kralj je samo šutio s rukama sklopljenih prstiju ispred usta razmišljajući što je pravednu presuditi.-
-Osuđujem te na smrt!- reče kralj kad se gomila utišala.
Nepravedni brat se prvi put uplaši_ pa ne možeš me ubiti. Rođena smo braća! Rođeni smo istog dana! - zavapi…Što ćeš majci reći?- odigra posljednju kartu.
-Reći ću joj da sam izvršio pravdu udovicama i siročadi mrtvih trgovaca. Bit ću u žalosti za tobom i moje te srce nikada neće prežaliti, ali ja sam pravedan , sjećaš se ? Ne i milostiv! Vodite ga. Bit će pogubljen u zoru!- reče kralj drhtavim glasom i očiju zamućenih suzama ostavši ono što je bio cijeli svoj život: pravedan.
Mladi knežević je već spavao. Vahu Mano ga nježno pokrije plaštom od debele vune. Pritom mu se pomaknuo rukav i jasno se vidjelo kako nema lijeve šake.


Post je objavljen 27.05.2006. u 01:28 sati.