SAGRANIJSKI LJETOPIS
26.05.2006., petak
Odlomak iz "Sagranijskog ljetopisa" -Lov
 malo je istrgnuto iz konteksta. neke vam stvari neće biti jasne, bojim se, ali mislim kako je ovo lijep primjer stila pisanja kojem sam privržen. nadam se kako ćete svi jednog dana imati ovu knjigu na polici. (da...baš...) komentari vrlo poželjni.. LOV General je jahao rijetkom šumicom a uz njega u pratnji bijaše Sedeslav i Loredain .Na lijevoj i desnoj strani išlo je po deset kopljanika Sagrana. Oni su bili goniči u lovu. S njima je išlo i desetak pasa. Lov je bio generalov omiljeni sport; čak ni u ratu se nije odricao tog zadovoljstva. Na desnoj ruci bio mu je lovački sokol. Izuzetna ptica, vjerojatno najuspješniji lovac u Sagranijskom kraljevstvu. Priča se da je za tog sokola Dvornik dao bojnog konja! Jutro je bilo svježe i sunčano. Uživajući u jahanju lovci su razgovarli, uglavnom o proteklim ali i budućim događajima. « Gospodaru?» upita Sedeslav « Što nam je činiti dalje!? Janus je očistio južnu stranu, sjeverna strana je pod zaštitom Pelagriskog kraljevstva koji su obećali potporu, pa istok više nije daleko.» « Tako je prijatelju. Vidim kako razmišljaš kao dobar strateg. Sad nam preostaje jedino naprijed. Goblini će vjerojatno sada skupiti sve svoje saveznike da pruže otpor. Vjerojatno neće napasti u koliko ih ne bude dva puta više, a ako im se pridruže orci onda će stvarno biti pravog rata.» Loredin je slušao i slagao sliku u glavi : « Ako pridobijemo Kitajce za rat možda oni vežu veće orkovske snage na sebe. Njih su godinama terorizirali, imali bi im se za što osvetiti.» Dvornik zaustavi konja i napuni lulicu, pa je zapali. Krijes vatre osvijetli mu lice nestvarno narančasto. « Da gospodo, to je razuman prijedlog, ali vi kao da zaboravljate ogromne snage Karamana na istočnim stepama a i planine Huriata su ih pune. Moramo paziti da i njih ne uvučemo u sukob. Onda nam sav plan propada !- govorio je obojici, a ipak je gledao Sedeslava prodornim pogledom mudrosti…- Ako se Karamani na bilo koji način osjete ugroženi neće prezati ni od čega. Dobri su borci, svakako bolji i od orkova i goblina a i zapovjednici su im kvalitetniji. Znam to.- Nasmije se…- Upoznao sam neke od njih. Lukavi i inteligentni pasji skotovi a laž im je narodni običaj posebno u razgovoru sa strancima.» Psi se uznemire i počnu bjesomučno lajati. Sagranijski goniči pođoše za njima kroz gustiš dok su im tanke grane šibale lica. Dvornik skine samostrijel sa sedla i napinjući tetivu reče : « Gospodo, negdje divljač čeka na nas. Idemo !» i podbode konja u galop, a za njim i njegovi pratioci. « Vepar, divlji vepar!» prodera se jedan gonič. « Gdje je ?» povikaše drugi. « Tamo lijevo u onom guštiku! Tamo! Tamo!» I cijela lovačka družina krene u progon. Čulo se podmuklo skvičanje iz grmlja i zvuk lomljenja grana. Vepar se uplaši i jurnu prema jugu u nešto gušći šumu pokušavajući umaći. Sagranijski goniči dizali su užasnu galamu koja se miješala sa bijesnim lavežom. Trojica konjanika krenula su u bočni obuhvat preko desne strane a goniči na lijevo da životinja ne pobjegne u neželjenom smjeru. Potjera je munjevito jurila kroz šumicu, a zvijer je krivudala u panici čas lijevo, čas desno. Bilo je pitanje trenutka kad će se vepar okrenuti i pokazati oštre kljove. Psi su mu već bili na repu. Kad su se prvi bacili na njega vepar se okrenuo i počeo gristi sve oko sebe. Potrgavši dva psa prosuši im crijeva, okrenu se nadesno, preplašen galamom goniča i poleti ravno na generala. Dvornik hladnokrvno nacilja i odape sulicu koja se brzinom munje zari vepru među plećke. No začudo, ona ga ne obori! Dvornikov konj se uplaši i propnu, a general pade nauznak ravno vepru pod kljove. Još u padu poteže bodež spreman za obranu. Loredain viknu : « Pazite, generale!» i munjevito odapne dvije strele jednu za drugom. Obje se zariše kroz guste čekinje u tijelo zvijeri, teškog gotovo kao omanji konj! Vepar bolno skvikne i krvavih sitnih očiju zatetura, pa ipak zadnjom snagom poleti na Dvornika koji je još ležao na zemlji. U tom trenutku doleti Sedeslav s oborenim lovačkim kopljem i uz strašan tutanj konjskih kopita doleti do gospodara. Brzim i spretnim udarcem pogodi vepra u vrat. Životinja se prope i u punom trku se prebaci preko glave u hrpu otpalog lišća uz strašan zvuk grgljanja. Svi se ubrzo sletiše; jedni do vepra a drugi pomažući generalu ustati. « Gospodaru, jeste li ozlijeđeni?!» Loredain i Sedeslav sjašiše s konja i u trenu se stvoriše pored generala. Jedan sagranijski gonič mu je zabrinut uzeo glavu u krilo. General se uspravi sjedeći na zemlji : « Ohohohohooo... dobro sam moji momci! Dobro sam, jer se dugo nisam ovako dobro zabavljao, hohohohooo...!!!» Brada posutom brašnom mu se treskala od smijeha. Svima je odlaknulo. Sedeslav ode do vepra. Iz rana je liptala krv, a na usta mu pođe tanka pjenasta crta. « Čestitim gospodine!» reče jedan Sagran. « U životu nisam vidio veći primjerak. Pogledajte samo kolike kljove ima! Užas! Mogao je s lakoćom nekoga ubiti !» Sedeslav se okrene Loredainu : « Što kažeš prijetelju, nisam li pravi lovac?!» Loredain je bio uznemiren ali sretan što je sve završilo bez posljedica : «Jesi, doista i živo je čudo kako nitko nije stradao.» Dvornik se ustade i otrese lišće sa svoje lovačke odore : « Eto, malo ćemo obogatiti jelovnik, a i do ručka smo nazad u logoru. Ipak, kažem vam, nema bolje zabave od lova!» Privezaše golemu životinju za konje i odvukoše je do logora. Uskoro je vepar krasio golemi ražanj koji se okretao nedaleko od središta logora mameći mirisom i ljude i pse. Dvornik je sjedio u sjeni šatorske nadstrešnice , dok su Loredain i Sedeslav otišli na kupanje. Kad su sprali znoj i blato pridružiše se zapovijedniku pod šatorom. Pijuckali su rakiju od gljiva. Mirisna i žestoka rakija začinjena klinčićima pila se ugrijana, tako da je dodatno krijepila umorne mišiće. Dugo više nisu ništa govorili, jednostavno su uživali u alkoholnoj okrijepi, a onda Loredain progovori : « Idete li često u ovakve lovove, generale?» « Ne. Uistinu, ne često!» odgovori Dvornik. « Ali ti moram priznati kad to obavim, s vremena na vrijeme, to mi je duhovna hrana za godinu dana!» « I moj narod obožava lov !» ubaci se u razgovor Loredain čisteći svoj divni luk jelenjom kožicom… « Ali ne iz zabave nego samo za preživljavanje.» « U bogatijim vremenima vilenjaci uopće ne jedu meso.» Sedeslav i Dvornik su ga pozorno slušali. « Jedemo biljnu hranu i uglavnom Lambas , vilenjački kruh.» «Ja vam se divim» nadoda Sedeslav s tračkom smješka na krajevima usana « Ne bih izdržao ni dan bez mesa, mada mi dobro voće i povrće godi, moram priznati.» Čim je razgovor okrenuo prema hrani, u tom se stvori Kofur, patuljak koji je došao sa Sedeslavom i Loredainom: « E pa kad govorite o hrani, valjalo bi nešto prigristi prije ručka. Ova mi je pečenka otvorila apetit, ako gospodar dozvoli?!» «Da svakako, pridruži nam se», pljesnu rukama, a posluga donese sira, ječmenog kruha i suhog vrata , sve što ide uz rakiju od gljiva. « Hvala gospodaru, znao sam da se nisam prevario što sam se pridružio vašoj vojsci.» Svi su se glasno nasmijali gledajući kako Kofur u slast jede brišuću brkove i bradu od nakupljenih mrvica hrane. « još da je dobra pinta piva, život bi bio bajka!» Patuljak je održavao dobro raspoloženje. Iako su bili u ratu, bili su samo ljudi. Koristili su svaku priliku da se zabave i opuste. « Vidim da ste prekaljeni bojovnik.» reče general Kofuru nasmješeno « Čuo sam da takvi samo gledaju priliku kako bi nešto dobro pojeli i popili!» «Istina je generale, moja vječna glad me odaje! Pravi sam patuljački heroj! Ovoliko gladan može biti samo još jedan patuljak! Moj novi prijatelj Tove! Onaj je došao s onim momkom što jaše vuka kad su doveli karavan oružja.» Svi su ga pažljivo slušali : « Kakav jahač vuka ? O čem' ti govoriš ?» Kofur se zagonetno smješkao između dvaju zalogaja «mmm, njam... njam...to vam je ...njam...čudna priča. Jednom ću vam je pričati, Uglavnom jedan čovjek, zapravo mladac, od devetnaest ljeta jaše vuka kao konja i ide zajedno s patuljkom, a niti ovaj napada vuka niti ovaj njega. Kažem vam, takvo čudo niste nikada vidjeli !» General je to znao, ali Sedeslav i Loredain nisu, pa su navalili na Kofura da im pričao o tome. Ovaj se malo nećkao ali je popustio kao svaki pravi patuljak koji voli pričati priče naširoko, nadugačko i potanko. Pogotovo kad je priča uzbudljiva i neobična. Vepar je za par sati bio pečen i poslužen, a Kofur je još pričao priču o Vargazarinu i njegovom prijatelju Toveu, oružaru iz Crnih Planina. Nakon ručka vojska je obavljala uobičajene dužnosti. Jedni su dovlačili drva, drugi su oštrili ili prekivali oružje. Jedni su potkivali i timarili konje, a drugi vježbali borbu. Vježbe nikad dosta! Kad je čuo cijelu priču Sedeslav se zamislio : « Kako je to čudno!» reče nakon duže šutnje « Ja sam izgubio brata kad je bio mali, sad bi imao oko devetnaest godina !» Loredain ga pogleda, suosjećajno: « Nisi mi o tome nikada pričao.» « Ne, ne volim se toga sjećati. Otac i ja ostali smo sami dok sam još bio dječarac. Poslije smo se samo probijali kroz život. Samo zahvaljujući očevoj snalažljivosti , uspjeli smo se izdignuti iz blata siromaštva.- ponovo zastane s uzdahom teških sjećanja…- Otac je prvo kupio jedan zapušteni vinograd i tamo smo pored njega sagradili kućicu. Naporno smo radili cijelu godinu a onda u jesen pravili vino i prodavali ga u gradu da bi preživjeli. Imali smo sreće što je otac pravio prvoklasno vino pa smo za njega dobivali lijepu cijenu. Kad mi je bilo sedamnaest godina morali smo ići u rat pa sam tako i ja pošao s ocem. On se u tom ratu protiv Mura istakao junaštvom i srčanošću. Pa nam je Kralj Dobromir dodijelio u leno jedno manje imanje i dodijelio ocu plemićku titulu. Od tada živimo nešto bolje iako naporno radimo. Jedno malo selo kmetova je pod nadzorom moga oca i nekako se pokrivamo s proizvodnjom vina. Uglavnom, na našem imanju više nama gladi.» « Eh,» doda Kofur, «Svatko ima svoju priču. Samo duboka bol od vojnika može napraviti plemenitog viteza, jakog morala i dobra srca!» Svi se s njim slože. Do predvečer su im se pridružili i drugi koji su voljeli dobre priče oko vatre. I dok su se svi zabavljali Sedeslav je utonuo u duboke misli. Kopkala ga je pomisao da bi mogao pronaći malog brata živoga. Na trenutak u srcu mu se razbuktala nada , ali razum ju je stišavao uvjeren da je to vrlo malo moguće. Tako zapreten u maštarije, zaspi tek pred zoru. |
