rane devedesete (ništa se promijenilo nije)

utorak , 16.12.2008.

TAKO SMO MALO ZNALI O ŽIVOTU


Vjetar je puhao dok smo se ljubili
i usta su nam ostala suha.
Drugi su nad nama bdjeli
dok smo se voljeli
i ljubav je nestala,
a htjeli smo zaustaviti vjetar
da više nikada ne nosi kišu,
a htjeli smo zaustaviti jesen
da više nikada ne pada lišće.
Rijeka je šumila dok smo se šetali
i srca su postala gluha,
ptice su stajale dok smo pričali
a onda zauvijek odletjele,
jer smo htjeli micati gradove
da u njima bude što više mjesta,
jer smo htjeli spustiti Raj
da na Zemlji bude što više ljepote.
Mostovi su se rušili
dok smo se rastajali
jer smo htjeli zaustaviti vrijeme
da bi bili vječni.

Tako smo malo znali o životu

bilo jednom....

petak , 12.12.2008.

Osušene latice

Tražeći udoban položaj
kako bih te nesmetano gledala,
odgađam san.
Pun, dalek i žut
otvaraš sjećanja na neke ovakve noći.
Žudnju pod otvorenim nebom,
sudbonosne susrete.
I da sto puta pročitam Alkemičara
ostala bih nesigurna
pod sjenom tvojih znakova.
Bilo bi jednostavno tumarati kroz ovu noć
ali ja to neću učiniti.
U strahu su oči širom otvorene
i ne vide ono što blješti u punom sjaju.
I proći će ova noć.
Još uvijek ćeš tu negdje biti
zagledan u praskozorja
kroz koja dugo nismo zajedno kročili.
Možda samo u snu.
Ako i zaželim da mi te ta izmaglica
naše podsvijesti donese
hoću li se probuditi svoja ili samo produbiti
ono što ne prestaje.
Jedna osušena ruža skreće mi pogled
iako nije tvoja.
Pa i da se naša ljubav isprešala u herbariju godina
opipljiva je i vječna kao ove osušene latice
koje još uvijek šire, svoj prekrasan miris.

iz osamdeset i neke

utorak , 09.12.2008.

Pjesma duše moje

Beskrajna lutanja oduvijek voljeh
i kiše, što su magli slične
ali ne dobih priliku za odlazak
samo me svezaše za stup
i ne dopustiše da protrčim kroz maglu
koja tako lijepo padaše.
Molih u dugim jesenjim noćima Svevišnjeg
da se smiluje
da me oslobodi okova nevidljivih
ali on okrenu glavu od mene
rekavši da sam grešna što robujem ljudskom srcu.
Krik što ga ispustih iz sebe tad
prestravi ljude oko mene
ali se nitko ne usudi pružiti mi pomoć.
Kukavice pobjegoše što dalje
a najveća ostade jer se bojala prepreka na putu.
Koliko god se tuge skupilo u duši
toliko je sreće bilo u zraku.
I pomiješaše se život i smrt.
Konačno i neumitno zapitah se jesam li kriva ?
Ne nađoh odgovora u ovoj noći,tek nebo šapnu da se strpim...

iz arhive...

utorak , 02.12.2008.

TKO MI JE KRIV ?

Pa tko mi je kriv
što sam se prostrla
kao crveni tepih po kojem ćeš hodati
zaštićen od mračnih dubina
što se kriju pod našim nogama...
Davanje je blagoslov i dar
i ne traži zauzvrat
ali u neki čas,
kada te boli duša,
kada sustaneš od briga i obveza,
u neki čas kada ti treba podrška
i neki znak pažnje,
osjećaš se ništavno
ako voljeni to ne prepoznaju...
Tko mi je kriv što sam u žaru
zaljubljena u ljubav
blistavost dana i tamne sjenke noći
željela tebi pokloniti svijet.
Ti nisi to od mene tražio,
niti sam ja to morala dati,
reći ćeš kada pukne snaga
kojom ispunjavam ovozemaljski život...
I kako onda ne tražiti sreću
u sjeti nekih prošlih dana,
kako se ne hraniti emocijama
koje netko drugi,
još manje od tebe može dati,
kako ne popuniti,
kada me uhvati praznina,
kako ju ne ispuniti slutnjom ?
Tko mi je kriv do same sebe,
do osjetljivosti kada dođe
neko ovakvo vrijeme,
nitko, baš nitko, to sam ja.
Ali proći će i ovaj varljiv dan,
ispunit će blagi povjetarac ove ljetne zime,
ispunit će dušu
i dati nove rime,
odgovor će dati kad tad,
blagoslov sa neba
i netko poseban, drag...