Osušene latice
Tražeći udoban položaj
kako bih te nesmetano gledala,
odgađam san.
Pun, dalek i žut
otvaraš sjećanja na neke ovakve noći.
Žudnju pod otvorenim nebom,
sudbonosne susrete.
I da sto puta pročitam Alkemičara
ostala bih nesigurna
pod sjenom tvojih znakova.
Bilo bi jednostavno tumarati kroz ovu noć
ali ja to neću učiniti.
U strahu su oči širom otvorene
i ne vide ono što blješti u punom sjaju.
I proći će ova noć.
Još uvijek ćeš tu negdje biti
zagledan u praskozorja
kroz koja dugo nismo zajedno kročili.
Možda samo u snu.
Ako i zaželim da mi te ta izmaglica
naše podsvijesti donese
hoću li se probuditi svoja ili samo produbiti
ono što ne prestaje.
Jedna osušena ruža skreće mi pogled
iako nije tvoja.
Pa i da se naša ljubav isprešala u herbariju godina
opipljiva je i vječna kao ove osušene latice
koje još uvijek šire, svoj prekrasan miris.
Post je objavljen 12.12.2008. u 20:54 sati.