iz osamdeset i neke

utorak , 09.12.2008.

Pjesma duše moje

Beskrajna lutanja oduvijek voljeh
i kiše, što su magli slične
ali ne dobih priliku za odlazak
samo me svezaše za stup
i ne dopustiše da protrčim kroz maglu
koja tako lijepo padaše.
Molih u dugim jesenjim noćima Svevišnjeg
da se smiluje
da me oslobodi okova nevidljivih
ali on okrenu glavu od mene
rekavši da sam grešna što robujem ljudskom srcu.
Krik što ga ispustih iz sebe tad
prestravi ljude oko mene
ali se nitko ne usudi pružiti mi pomoć.
Kukavice pobjegoše što dalje
a najveća ostade jer se bojala prepreka na putu.
Koliko god se tuge skupilo u duši
toliko je sreće bilo u zraku.
I pomiješaše se život i smrt.
Konačno i neumitno zapitah se jesam li kriva ?
Ne nađoh odgovora u ovoj noći,tek nebo šapnu da se strpim...