Kao da se razumijemo
Nije nam protekla noć bila suđena.
Tako blizu a opet daleko bili smo.
Koliko god željela da me primijetiš
nisam mogla utjecati na mjesečevu sjenu.
Još jedan treptaj u noći tišine,
obasjani zlatnim prahom gordosti
i razgovorom, kao nekim prijateljskim.
Pa, prvi smo puta pričali kao da se razumijemo.
Kao da je razgovor samo popunjavanje
između susreta.Odrastamo.
Ozbiljni i bez dječje razigranosti
kročimo kroz život,
strpljivo čekamo naše vrijeme.
Ti me nećeš uznemiriti prolaskom
kroz mračni svod,izlaskom na svjetlo.
Već si me uzeo pod svoje
u novootkrivenom strpljenju koje nikada nisi imao.
I što god radio,znam da me čekaš.
U životu koji je pred nama
i koracima kojima pazimo
da ne zgazimo ni mrava na svom vječnom putu,
mi smo jedno.
Nije pitanje hoćemo li dočekati jesenje kiše,
u nama je svaka kap ikada otrgnuta od nebeskog svoda.
Kao da se razumijemo, smiraj u nama vlada...
Nije bitno kada...
Doći će i ispuniti se ta naša ustreptala nada...
Post je objavljen 30.12.2008. u 14:27 sati.