Sudbino nepoznata

Svi smo mi Sewen

četvrtak , 29.11.2007.

Blogerski manifest

1. Ako ste vlasnici, vodite računa o svom vlasništvu i onima koji tom vlasništvu daju vrijednost i smisao, jer svaki bloger uvećava vašu imovinu i vašu dobit.

2. Kada želiš nešto, dovoljno je da to i zatražiš, želimo da se to primijeni i na blogere. Mi smo oni koji stvaraju blogosferu! Mi radimo za vas bez plaće, budite barem fer!

3. Kada postavimo neko pitanje, želimo na njega čuti i odgovor. Ne želimo vikati u gluhu tišinu.

4. Kada zamolimo informaciju, želimo je i dobiti Kod nas nema nekih skrivenih poruka niti predbacivanja. Ako tražimo pomoć, onda je i trebamo, a svojim radom je i zaslužujemo.

5. Gosta nam je jednosmjerne komunikacije s adminima. Budite barem toliko pristojni da odgovorite na postavljeno pitanje!

6. Mi smo jedina besplatna radna snaga.Bar ponekad ne mislite samo na sebe. To nije ništa strašno. Molim vas da se naviknete na to da na pitanja treba odgovoriti, to je stvar osobne kulture, čak i u virtualnom svijetu.

7. Ako blogeri pišu svaki dan, nađite i vi vremena za oodgovore na njihova pitanja.

8. Nema nikakvog zadovoljstva u tome da te ignorira netko tko živi od tebe. Predlažem štrajk u pisanju blogova na tri dana.

9. Kad postavljamo pitanja, ne radimo to samo zato da vas gnjavimo.

10. Imate dovoljno koristi od našeg pisanja, nemojte nas tjerati da molimo. Nemojte ignoriranjem sami sebe dovoditi do financijske propasti, jer naš rad nije nikakav dokaz naše ljubavi prema vama! Radi se o razmjeni: vi nama prostor, mi vama sliku, glazbu i riječi, no ako komunikacija ne bude dvosmjerna, mnogi će odustati, mnogi već jesu.

11. Mnogi imaju i po nekoliko blogova.I bloger zbog kojeg nastaje ovaj manifest ih je imao čak četiri, zar ne zaslužuje pomoć?

12. Jednostavno je odgovoriti na upit. Odgovori poput da ili ne su potpuno dovoljni kod svakog pitanja!

13. Kada imaš problem, prirodno je zamoliti za pomoć i prirodno je očekivati odgovor i rješenje. Ne tražimo sažaljenje nego korektnu suradnju.

14. Frustracija ubija volju za rad, a izostanak odgovora budi revolt i vodi odustajanju i kad su manji problemi u pitanju.

15. U ovom manifestu nema ništa što se može dvojako tumačiti.Bloga bez blogera nema, a bez suradnje blogeri bi mogli odustati.

16. Svi vlasnici vide samo profit! Samo dalekovidni vide i kako ga održati i još uvećavati.

17. Mi blogeri očito volimo pisati i biti čitani, kao što vi volite novac koji ljudska potreba da se izrazi donosi.No, ako vi nas ne razumijete; ne razumijemo ni mi vas!Jednostavna logika.

18. Kada vas nešto pitamo odgovorite!

19. Nemojte nas pitati da li nam se blog sviđa! Kada ne bi bilo tako, većina nas ne bi bila tu gdje jesmo!No, ako želite i da ostanemo tu i privučemo još blogera, potrudite se malo kad zagusti.

20. I na kraju osnovno pravilo: U slučaju najmanje nedoumice, dileme ili sumnje, o čemu god se radilo, ponudite nam najjednostavnije rješenje, odgovorite nam , makar to morao biti i negativan odgovor!!!

Ovaj manifest pošaljite na što je god moguće više blogova, da napokon i jednom zauvijek admini i vlasnici portala uspiju razumjeti blogere!

MI STVARAMO BLOG!

Oprosti

ponedjeljak , 26.11.2007.

Oprosti ali ne mogu.
Izgleda nemam mogućnost,
voljeti samo tebe.
Kišan dan me vuče u strast
tvojih Ruku i riječi...
Noć punog mjeseca
natjerat će me da budim Sudbinu.
Običan dan, prepuštam Daljinama.
Kao da ne postojim bez svih komponenti.
A niti jednu ne posjedujem.
Raduj se,
ja sam ta koja gubi.
Otkrivam nedosljednost
u svojim htijenjima.
Oblijeva me znoj,
hladnog i vrelog u oku.
Da li bi me tako boljela koža
da ju dotičeš Rukama
kao nekad riječima ?
Još uvijek djeluješ.
Skupljam mrvice sebe po sjećanjima.
Uvijek jedan dio nedostaje za cjelinu.
Odlomljeni pejzaž u slici života.

Pravda u mutnom

srijeda , 21.11.2007.

Vaš poziv je na čekanju.
Niste prioritet.
O da, boli na jedan sumoran način.
Kada znaš kako si proizveo sivilo
nehotice, još nedavno.
Osveta i sve njene smicalice
ne teku mi venama.
Prihvaćam skrušeno,čežnjom obavijena.
O kako sam živjela dok si utiskivao
svjež zrak u moja tamna pluća.
Kako je gorjela utroba,
vrhunac boje moga oka,
žario je nebeskim svodom.
Nije li se ljubav poigrala
baš samnom ?
Ni ne znaš koliko si slobodan,
i sretan ... pojma nemaš.
Neki ponos zatajene muškosti
tjera te da oživljenu dahom
ugušiš stiskom jedne ruke.
Radi pravde u mutnom.
Bliskost na čekanju, iz inata.
Dok sklapam oči, obavijam se oko tebe,
po prvi put dotičem kožu
i uzimam vatrenog jahača.
Umirem ili se vraćam ?
Tko bi znao....

Bez povratka

četvrtak , 15.11.2007.

Maska ti je pala.
Evo krvnika u susret grešnici.
Nadmoć sija u očima ti.
Progonjenu zvijer na trenutak
napušta strah.
Ta gotovo je, zar ne ?
U vodu pada cijeli život,
djela ljubavi, samotne noći.
Otkrivaš kao bistu ponosno,
jedno obično zemaljsko biće.
Izaziva li sitost mreža što ju
tako brižljivo pleteš
ili je glad još veća ?
Ne uzmičem.
Tko bi znao zašto mi srce
ne poznaje staze mržnje ?
Čak ni sada.
Možda sam već
s onu stranu ogledala...
Nepovratno izgubljena ?

Prijetnja

ponedjeljak , 12.11.2007.

Nekada si zvao ljubavlju
vilinski prah što nas je dotakao.
Sjeta na daljinu,
drhtaj u bijelom danu,
popodneva strasna u samoći,
mračne noći
vatrometom pretvorene u dan.
Nekada...
tišinom sam ocrtavala
dodire vreline po tvojoj
neznanoj koži plamtećoj.
Jesmo li imali više ?
O da, imali smo sve,
baš sve u mjehuru sapunice.
Nije se rasplinuo krajem...
ljutnja stvara pogrešne slike.
Nestao je pogrdom,
nastao je prijetnjom, strah.
Zar misliš da možeš
ucijeniti ljubav da bi opet
lako kročila poznatim stazama ?
Ne, ne ide to tako.
Zamijenio si ljubav mržnjom.
Uživaš li zaista u njoj ?

Stakleno dno

četvrtak , 08.11.2007.

O, dragi....
Ti i ja, ruka u ruci,
šetnja kroz san
stazama djetinjstva,
bijeli dan...
Buđenje i rezak bol
u lopatici,
nezgodan položaj ?
Na boku, gologa ramena...
Trapanje između sjenki, sitan sat.
Cigareta za dojam,
slatkasta na usnama, breskva.
Iz arhive sjećanja
sudbonosna romansa niže slike.
I okuse.
Znam da sam budna.
Ne čekaš me u netaknutoj postelji.
Još miriše na tebe...
Poneka riječ kovitla mrakom.
Dovoljno da utonem opet.
O, dragi....
Ne valja dugo biti budan,
Otplovit će žar kada dotaknem
stakleno dno.
Još koja kap da natopi
probuđenu preriju...
i nastavljam...divno je !

P r a z n i n a

subota , 03.11.2007.

Stigla si, ti ružni stvore...
Suludo je bilo očekivati
da će te ljubav dovoljno dugo,
zadržati u tami.
Ili to nije bila....?
Zabranjujem si očajničke misli.
Trpam se zvucima gitare,
gutam noć nevidljivu
žeđam i puštam iz grla zvuk.
I gle, zaista pjevam
da me svi čuju,
ori iz dubine moga bića,
hrapavo i sneno,
muški nekako snažno,
svaka staza čergaških dana,
miris vatre, siluete topline.
A ipak je utihnula strast.
I još sam uvijek, žena.
Stigla si, ti osvetnice...
Naplaćuješ vrijeme života
jekom iz praznog bunara.
Sve je krug.
Ali vratit ću se, opet.
Prostranstva srca su vječna.