Stigla si, ti ružni stvore...
Suludo je bilo očekivati
da će te ljubav dovoljno dugo,
zadržati u tami.
Ili to nije bila....?
Zabranjujem si očajničke misli.
Trpam se zvucima gitare,
gutam noć nevidljivu
žeđam i puštam iz grla zvuk.
I gle, zaista pjevam
da me svi čuju,
ori iz dubine moga bića,
hrapavo i sneno,
muški nekako snažno,
svaka staza čergaških dana,
miris vatre, siluete topline.
A ipak je utihnula strast.
I još sam uvijek, žena.
Stigla si, ti osvetnice...
Naplaćuješ vrijeme života
jekom iz praznog bunara.
Sve je krug.
Ali vratit ću se, opet.
Prostranstva srca su vječna.
Post je objavljen 03.11.2007. u 18:59 sati.