Maska ti je pala.
Evo krvnika u susret grešnici.
Nadmoć sija u očima ti.
Progonjenu zvijer na trenutak
napušta strah.
Ta gotovo je, zar ne ?
U vodu pada cijeli život,
djela ljubavi, samotne noći.
Otkrivaš kao bistu ponosno,
jedno obično zemaljsko biće.
Izaziva li sitost mreža što ju
tako brižljivo pleteš
ili je glad još veća ?
Ne uzmičem.
Tko bi znao zašto mi srce
ne poznaje staze mržnje ?
Čak ni sada.
Možda sam već
s onu stranu ogledala...
Nepovratno izgubljena ?
Post je objavljen 15.11.2007. u 18:38 sati.