Oprosti ali ne mogu.
Izgleda nemam mogućnost,
voljeti samo tebe.
Kišan dan me vuče u strast
tvojih Ruku i riječi...
Noć punog mjeseca
natjerat će me da budim Sudbinu.
Običan dan, prepuštam Daljinama.
Kao da ne postojim bez svih komponenti.
A niti jednu ne posjedujem.
Raduj se,
ja sam ta koja gubi.
Otkrivam nedosljednost
u svojim htijenjima.
Oblijeva me znoj,
hladnog i vrelog u oku.
Da li bi me tako boljela koža
da ju dotičeš Rukama
kao nekad riječima ?
Još uvijek djeluješ.
Skupljam mrvice sebe po sjećanjima.
Uvijek jedan dio nedostaje za cjelinu.
Odlomljeni pejzaž u slici života.
Post je objavljen 26.11.2007. u 14:27 sati.