|
|
| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Paa... Samo me zovite Sad Girl... 
Datum rođenja: 27.6.1994.god.
Osobnost: Depresivna, tužna, sanjarka, pesimistik, usamljena, povučena,
inspirativna, lakoumna, teška...
Što volim slušati? .........Metal najviše, ali slušam i sve ostalo.........
Što čitam? ..............Večernji list..........hehe
velika sam ljubiteljica knjiga... čitam sve što mi dođe pod ruku... pa tako uživam u Elizabeth Kostovoj, J.K.Rowlling, Bali Raiu, Stephenie Meyer... neću dalje...
Čime se zabavljam u slobodno vrijeme:
Crtanjem (Nimalo nadarena!), pisanjem, čitanjem, slušanjem glatbe i msn-om...
msn adresa: krvavi_tragovi@hotmail.com
Ljubav: trenutno slobodna i sretna....
I will never let you fall I'll stand up with you forever I'll be with you throw it all Even if you say me That you don't need me any more... I will be your eyes in dark... When angels from heaven will sleep I will be awake... I will never leave you alone... I will never turn my back on you... Forever your Forever broken guardian angel...
"The wise man said just raise your hand
And reach out for the spell
Find the door to the promised land
Just believe in yourself
Hear this voice from deep inside
Its the call of your heart
Close your eyes and your will find
The way out of the dark"
Evo nešto jako interesantno, barem meni, a našla sam na jednom od foruma... Nadam se da će vam se svidjeti...
Parafraza na Jesenjinove posljednje stihove:
Moje su nebo vezali žicom
Po mom mozgu crtaju sheme
Žele još jednu kopiju svoju
Da njome vrate nestalo vrijeme
Ali ja ne dam svoje ideale
I jest ću cigle umjesto hljeba
Ja svoju nesreću nosim sa sobom
Ona je dio mog slobodnog neba
„Očito imate mnogo više problema nego sam mislio.“ Doda Mikaru gledajući pri tom u Hokarua. Ovaj je njemu uzvraćao jednako neprijateljski pogled.
„Što će te s nijemim?“ pokaže glavom na Hokarua.
„Mikaru!“ cikne Nina.
„Što? Samo pitam. Očito je da vam on nije od velike pomoći.“
Hokaruu je dosadilo da govori o njemu kao da nije prisutan pa izvuče svoju katanu. Mikaru je ovo jedva dočekao. I on brzo izvuče svoju i nasrne na Hokarua.
„Mikaru ne!“ vikne Kiki, ali prekasno. Njih dvojica su svoje sukobe odlučili završiti sada i ovdje.
Kagome je morala spriječiti da se međusobno poubijaju. Brzinom svjetla je otrčala i stala točno između njih dvojice. Vjerojatno bi u tom trenu završila mrtva da Mikaru i Hokaru nisu imali dobre reflekse jer su baš tada zamahnuli katanama jedan na drugoga. Katane su se zaustavila točno pod njezinim vratom. Oči su joj bile zatvorene, ali na licu joj se očitavao strah.
„Kagome! O moj Bože! Jesi li dobro?!“ začula je Mikarua kako viče spuštajući katanu i hvatajući je za ramena tresući je. Polako je otvorila oči i pogledala ga kao da se uvjerava da je to on.
„Hokaru!“ vikne iznenada i istrgne mu se iz stiska i okrene. Hokaru je stajao iza nje sa spuštenom katanom. Oči su mu se nekako sjajile neobično, ali nije imala vremena o tome razmišljati jer je spustio glavu i okrenuo se. Htio je otići odatle, ali Kagome posegne za njegovom rukom i zaustavi ga. Zastao je i čekao. Nije se okrenuo, ali nije znala što da mu kaže. Spustila je ruku i pustila ga da ode. I otišao je. Spustila je glavu tužno. Nije znala zašto je to učinila. Zašto je pobogu stala između njih dvojice i skoro i sama poginula.
„Glupa sam.“ Šapne za sebe i otrči u kuću ravno u svoju sobu.
Zašto si to učinila? Zar bi vrijedilo poginuti zbog nekoga koga ne poznaješ, za nekoga prema kome ne gajiš ni najmanji osjećaj ljubavi? Objasni mi! Meni nije jasno... Nepojmljivo mi je. Zbunjena sam. Zar je to ljubav? Zar ti osjećaš nešto za njih? Jer u tom trenu su ti samo njihovi životi bili na pameti. Oh, Kagome! To tvoje djetinje srce koje želi samo pravdu za sve i koje podjenako kuca za svako živo biće... Znam da će te to koštati života jednoga dana... a u tom trenu i ti si to znala...
Nije mi lako... Sada kada je od tebe ostala samo uspomena... Nije mi lako... Sada kada me nitko ne razumije... Sada kada nitko neće obrisati moje suze... Sada kada me nitko ne brani... Od tamne svjetlosti dana... Gdje si sada?!!!
Naslov je tu samo onako... Be zrazloga... Ovih dana sam nikakva, što se moglo zaključiti i po mojim postovima... Da vas više ne zamaram tim mojim glupostima, o želji da promijenim svijet, a znam da ne mogu, danas ću vam ostaviti jedan lijepi ulomak iz svoje priče... I možda nekoliko slikica...
Ova bol je prestvarna... Tako sam umorna biti ovdje... Ako si morao si samo otići... Jer me to boli... Ovoj boli nema kraja... Ova rana nikada neće zarasti...
Pomogla sam ti kroz sve ove godine... Držala te za ruku kada ti je bilo najgore... Ima još toliko godina da i ja nestanem... Toliko mnogo... Da nestanem... Zauvijek... Da opet budemo zajedno...
Sada usamljena lutam... I nema kraja... Kada sam plakala... Plakao si i ti... Kada sam se bojala... I tebe je bilo strah...
................................A sada??????????.........................................................................
Sada je došao kraj...
***********************************************************
-Ovo tražiš?- začula sam glas iza sebe i okrenula se naglo. Tatsuo je stajao samo nekoliko koraka od mene i u ruci držao moju bilježnicu mašući njome po zraku.
-Daj mi to.- posegnula sam rukom da ju uhvatim, ali povukao ju je i sve što sam uhvatila je bio zrak.
-Daj mi tu bilježnicu.- rekla sam malo oštrije približivši mu se.
-Ako ju želiš uzmi je.- imao je vragolast izraz lica kojim me je pokušao nagovoriti da ga izazovem.
-Dobar pokušaj, kao da već nisam zaključila da si jači od mene. Osim toga što će ti moja bilježnica?-
-O puno toga se može s ovom bilježnicom.- odvratio je zagonetno pa nastavio.
-Na primjer rukopis. Iz njega se puno sazna. Miris, stil pisanja, crtanja, povlačenja određenih crta…- zastao je i onda tiho protisnuo. –Osjećaja.-
Zbog te zadnje riječi sam shvatila da je već pregledao bilježnicu detaljno i vrlo vjerojatno otkrio brdo stvari o meni. Ljutito sam se bacila prema njemu što čini se nije očekivao i zgrabila bilježnicu iz njegove ruke. No tad sam shvatila da je moj napad bio nešto što nitko ne bi očekivao jer sam ga tako gurnula natrag pa je počeo padati na tlo. Oboje smo grčevito držali bilježnicu ne puštajući ju pa me je povukao za sobom. Ta sekunda je trajala najdulje u mom životu i znala sam da nema šanse da izbjegnemo pad u crveni lokvu. Sklopila sam oči i samo čekala, nadajući se da će biti barem bezbolno. Usudila sam se čak pomisliti što će biti s odjećom koju sam dobila od sestre Tiane. No koliko god ja čekala pad nije dolazio, a ja sam se i dalje čvrsto držala za bilježnicu i Tatsuovu majicu gužvajući je u šaci. Na posljetku sam oprezno tvorila oči ogledavajući se oko sebe. Ni da sam htjela ne bih mogla zaobići zbunjujući pogled kojim me je gledao Tatsuo.
-Što?- nije mi bilo jasno zašto me tako gleda, no ubrzo mi je postalo. Skrenuo je pogled na moju ruku kojoj sam ga i dalje povlačila za majicu. brzo sam ju ispustila iz stiska i odmaknula se korak od njega oduzimajući mu bilježnicu.
-Kako?- tad sam se sjetila da onog pada nije bilo, a trebalo je biti. On je samo šutio i buljio, čelo mu se naboralo i činilo se kao da ga glava boli.
-Jesi li dobro?- upitala sam ga pomalo zabrinuto misleći da je to opet zbog moje krvi na zapešću.
-Ne. Što si ti?!- viknuo je na mene ljutito i zakoračio kao da će me udariti. Povukla sam se korak nazad bježeći od njega.
-Ne razumijem. O čemu pričaš?-
-Zašto si drugačija?!- bijesno me se šibao pogledom, ali zbog njegova pitanja sam zaboravila da je muško i da je jači od mene. Istupila sam prkosno mu uzvraćajući bijesnim pogledom.
-Što tebe briga kakva sam ja! Imam pravo biti kakva želim.- Čini se da ga je moj odgovor malo pribrao jer je onaj bijesni pogled s njegove strane nestao. Ništa više iz njega nisam mogla pročitati.
Dok pišem ove riječi imam osjećaj da ću eksplodirati... Neki teški kamen mi je stegnuo prsa i sprječava me da dišem normalno... Sagnula sam tužno glavo poput stare vrbe kojoj sam se običavala diviti putem do škole... Suze su mi natopile lice, a oči se utopile u nekim zelenim dolinama... Svuda oko mene je mrak. Više ništa ne vidim. Ni do čega mi nije stalo. Uglavi mi se samo vrte riječi poznatih mi pjesama... Nemoguće je potpuno predočiti ove osjećaje koji mene ubijaju poput oštrice noža... Sutra je ponedjeljak... Opet počinje škola... Opet se vraćam u stvarnost i opet me kidaju na dva dijela... Tako je svaki puta... Društvo me mijenja... Postajem poput osobe s poodvojenom ličnošću... Ništa me više ne pogađa i ništa me ne zanima... uopće nemam interesa za život i ne mogu to promijeniti... Tako je bilo i za božićne pranike... tako je i sada... Pokušavam se maknuti od svega i sakriti od ovih ljudi
...............Evo...nove suze su potekle... Nešto me probada u prsima... malo bliže ramenu...Nešto mi kida nutrinu i viče, vrišti u trbuhu... Umjesto leptirića osjećam paranje... kao da mi vrana svojim kljunom, komadić po komadić, kida meso i prožire ga pohlepno... Neke bi možda uplašila ta slika, ali mene samo ljuti... Zašto se pojavila danas? Zar me nije mogla pustiti još ovaj dan na miru... A sutra ću ima se predati u ruke... Baš poput osuđenika na smrtnu kaznu...I prihvatila sam tu kaznu davno...Samo mi nije jasno zašto me to stalno iznova tako pogađa... Pretpostavljam da nije lako pustiti sebe... Pogotovo ako znaš da ćeš umrijeti...
Živim da bih tebe učinila sretnim... Živim da bi ti znao da netko na ovom svijetu postoji i da te voli više od života... Živim da bih ti pokazala tajne... Da budem sa tobom do kraja... Živim da bi postojao netko tko te razumije... Živim da bih te vodila kroz tamne puteve... Živim... I samo me ti držiš da ostanem... Živim... I brojim tamne korake... Živim jer znam da te volim.... Živim samo sa jednom nadom u život...
Nadom da ćeš i ti mene jednom shvatiti...>
Ti nikada nisi znala što je Raj... Bila si tako površinska i laka djevojka na prvi pogled... No kada bi uperila oštar vrh saia u njega... svi su ti se skanjali sa puta... Bila si sigurna da mrziš... ali si pogriješila... kao i obično...
"Ja ne znam što je Raj. Objasni mi Kabay."....
"Raj je mjesto gdje je sve idealno. Mjesto iz tvoje mašte. Za mene je Raj mjesto iz moje mašte. Mjesto gdje je sve tako svijetlo i pozitivno. Siguran sam da tamo ima i ljiljana. Volim ljiljane. Mnogo ljiljana."
"Kabay? Ima li tamo, u Raju i ruža?"
"Koliko god ih možeš zamisliti. Bilo kojih boja. Najljepše je kada zaspiš bez straha, a još ljepše kada te probudi pjev ptica, a ne zavijanje ostalih vukova!"
.......................................................................................................................................................................
Ti nisi željela pronaći Raj... Nisi bila kao Kabay... On je više propatio.... I tražio put kući... Dok ti?
Postavila si sama sebi nemogući cilj koji je vodio samo u smrt... Zato je Kabay preživio...
Jer je tražio Raj... a ne Pakao...
I ja sam takva... Baš kao ti. Ne tražim raj, ne smatram ga potrebnim. Sve što smatram da će me učiniti potpunim je osveta... Zašto? Ne znam... Ali tako je... Takva sam... I ne mogu se mijenjati...
"Braniti ću te i biti uz tebe kamo god išla! Obećajem ti! Svojim životom!"............. To obećanje nisi ispunio... A ona je to već znala... Znala je da će otići bez tebe... Sjećaš li se kada ti je prišla mačem? Kada te je mogla ubiti jednim zamahom? Kada joj se na licu vidio pogled pun mržnje prema tebi... "Žao mi je, Sasuke! Ali zadatak se mora ispuniti!"... već je zamahnula mačem, a ti se ležao ne vjerujući da je to ona... No oštrica se zaustavila točno kod tvojeg vrata, a ona je pala na koljena..."Ne mogu! Obećala sam si da ću te štititi, a sada te trebam ubiti!"... zaplakala je ponovno.... Kao i onih dana dok je bila uz tebe.... Ti si je gledao, a onda je zagrliš... plakala je...ti je tješio... Kao da ti nije neprijatelj... "Ovo nikako ne ide!"-vikala je-"Kako da te ubijem i zaštitim u isto vrijeme?! Zadatak mi je jedno, a srce govori drugo! Ja sam čudovište!"...a ti si se osmjehnu, pa joj počeo šaptati na uho:"Nisi čudovište. Sjećaš li se kada si mi rekla da treba slušati svoje srce, makar cilj izgledao nemoguć i glup? Pa, sada slušaj svoje srce... Ti zadatci te drže u lancima. Zar nisi željela biti slobodna?".......
Sloboda...oh kad bih ju barem mogla upoznati. Kad bih mogla vidjeti i osjetiti taj tako mi stran pojam. Pomozi mi, molim te! Pomozi mi da skinem ove lance što me vežu za ovaj svijet i pomozi mi, molim te pomozi, da se otisnem od zemlje i napokon budem ptica... ptica tvojih nebeskih očiju...
Ljudi! Evo i ja se pojavi... nezz... neš mi slabo komentirate... a ni ja nisam baš naj naj u zadnje vrijeme tak da... Ma neću da ovog puta niš llupetat nego evo da objavim jedan mali ulomak iz jedne lijepe priče... vi pročitajte pa mi u komsima recite jel to valja šta... Pusa svima...
Zvono je zazvonilo i označilo početak velike pauze koja će potrajati pola sata. Zgrabila sam bilježnicu i olovku zataknula za uho i izjurila iz učione prije nego me itko uspio zaustaviti. Nisam bila gladna pa si nisam ništa ni kupila nego sam krenula u potragu za nekim samotnim mjestom gdje bih mogla u miru dovršiti svoj crtež. Izašla sam u prostrano dvorište i ogrnula se svojom jaknom pa krenula na jednu stranu gdje nije bilo nikoga. Mjesto je bilo savršeno, ograda koja je dijelila dvorište od ulice, dva stabla koja su sprječavala znatiželjne poglede da dođu do mene i veliki stari panj na sredini. Sjela sam na panj naslonivši se na jedno stablo dok sam nogama uprla u drugo. Izvukla sam olovku i otvorila bilježnicu nastavljajući svoj crtež. Brzim pokretima sam prelazila preko papira ostavljajući svijetle i tamne obrise. Dok sam crtala uvijek sam razmišljala o nečemu drugom, obično o nekim bezveznim stvarima.
„Tatsuo, kakvo je to ime. Neko japansko?“ zapitala sam se. „Što li znači? Mogla bih potražiti na internetu. Ako se uspijem iskrasti na računalo ikako. Mrzim staru. Ne mogu vjerovati da mi još uvijek prijeti da će zvati starog. Ne mogu vjerovati da još uvijek nasjedam na tu foru jer znam da neće. Boji ga se jednako kao i ja. Zato su se i rastali, valjda.“ Misli su mi odlutale u neki drugi svijet, razjarile su me. Bile su mi kao opijum koji ubija svake sekunde i krade mi vrijeme života, samo što nikako da me ubije. Iznenada sam se trgnula i prislonila prst na usnu. Nešto mi je kapnulo na usnu, kao da je kap kiše. Izvirila sam glavom provjeravajući da li kiši i istog trena su se krupne kapi počele slijevati na mene. Brzo sam ustala začuvši vriske nekih cura koje su bježale u zaklon. Čak su i neki dečki počeli vikati nešto nerazumljivo. Nije mi bilo jasno čemu tolika strka zbog malo kiše. A onda mi je postalo jasno. Oblizala sam usnu na koju je kapnula ona prva kap i osjetila pomalo slatkast okus, a opet je podsjećao na željezo i sol. Pogled mi je pao na prst kojim sam obrisala usnu i istog trena sam shvatila što se događa. Pogledala sam iznad sebe ne mogavši vjerovati da se to zbilja događa. Krupne crvene kapi su zalijevale tlo i kapale mi po licu kao suze.
-Krv?- otelo mi se iz grla.
-Da, krv.- začula sam iza sebe i okrenula sa brzinom svjetlosti. Iza mene je stajao onaj došljak, Tatsuno.
-Što ti radiš tu?- upitala sam iznenađena. Skroz sam zaboravila da se moram skloniti negdje inače ću završiti kao krpa za pod.
-Ne misliš li da nije vrijeme za to?- upitao je istog izraza lica. Stajala sam i zurila u njega kao da nemam pojma o čemu govori, a onda skrenula pogled na sebe i na svoju odjeću koja je polako postajala crvena i mokra od krvi. Bila sam posve ravnodušna na ovaj prizor, niti me je pogađao, niti na mene djelovao na bilo koji način. Posve nesvjesno sam ispružila svoju lijevu ruku hvatajući kapi dlanom. Iz rukava mi je izronio povez natopljen krvlju. Nisam znala je li se to moja rana otvorila ili je zavoj samo natopljen ovom kišom.
-Tko si ti?- do mene je došao oštar glas. Podigla sam pogled shvativši da se došljak drži za glavu i da mu je čelo namršteno.
-Ja, Julie. Zašto?- nisam shvaćala zašto me to pita.
-Nisam te pitao za ime.- odvratio je oštrim tonom jače se prihvativši za glavu. Činilo se kao da ga glava užasno boli.
-Ne razumijem.- bila sam zbunjena.
-Što si ti? Zašto…- nije mogao završiti pitanje. Blago je zateturao prema meni.
-Zašto…- opet je pokušao, a onda je posrnuo i pao na mene. Pod njegovom težinom sam podlegla i svalila se na mokru zemlju u lokvu krvi, a on zajedno sa mnom. Nisam se dizala, ni micala, nisam ni pokušavala. Samo sam mirno ležala gledajući u njegovo mrko lice koje se nalazilo tik do moga. On je za razliku od mene završio na trbuhu u lokvi krvi. I on je bio zbunjen i uznemiren, i gledao me je nekako bijesno. Nijedno od nas se nije pomaklo, samo smo se gledali kao neprijatelji. Oboje smo upali jedno drugome u svijet i snove i uzdrmali ono što je prije bilo tako jednostavno.
Ljudi moji... vaša blogerica je bolesna... i to jako... ne mislim ni na kakvu bolest kao što je gripa ili vodene kozice ili pak neku ozbiljnu bolest kao što je leukemija ili sida... ne... bolesna sam, a nitko mi ne može reći od čega bolujem... to me čini još tužnijem nego prije te iz mene u zadnje vrijeme izlaze samo tužne i depresivne pjesme koje bih voljela nekome pokazati i pročitati a ne mogu... objavila bi ih ja na ovom blogu ali ni sama ne znam kakve će reakcije izazvati te male riječi koje mogu srušiti i više od malo maštovitosti... zbilja ne znam što bih trebala učiniti...umor me je toliko svladao da sam u zadnje vrijeme samo za krevet...javit ću vam se s malo više mašte kada budem sposobna za to, a do tad vas molim da imate malo razumijevanja za mene... Unaprijed se zahvaljujem... vaša Sad Girl
Prijatelju....
Volim te sto kad spustis ruku na moje bremenito srce,...prijedes
preko svih ludosti, povrsnosti i slabosti koje jednostavno
ondje moras zamijetiti i sto na svijetlo dana izvuces sva ona
divna i bljestava blaga koja nitko nije uocio
jer se nije ovdje dovoljno dugo zadrzao....
