|
|
| < | travanj, 2009 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Paa... Samo me zovite Sad Girl... 
Datum rođenja: 27.6.1994.god.
Osobnost: Depresivna, tužna, sanjarka, pesimistik, usamljena, povučena,
inspirativna, lakoumna, teška...
Što volim slušati? .........Metal najviše, ali slušam i sve ostalo.........
Što čitam? ..............Večernji list..........hehe
velika sam ljubiteljica knjiga... čitam sve što mi dođe pod ruku... pa tako uživam u Elizabeth Kostovoj, J.K.Rowlling, Bali Raiu, Stephenie Meyer... neću dalje...
Čime se zabavljam u slobodno vrijeme:
Crtanjem (Nimalo nadarena!), pisanjem, čitanjem, slušanjem glatbe i msn-om...
msn adresa: krvavi_tragovi@hotmail.com
Ljubav: trenutno slobodna i sretna....
I will never let you fall I'll stand up with you forever I'll be with you throw it all Even if you say me That you don't need me any more... I will be your eyes in dark... When angels from heaven will sleep I will be awake... I will never leave you alone... I will never turn my back on you... Forever your Forever broken guardian angel...
"The wise man said just raise your hand
And reach out for the spell
Find the door to the promised land
Just believe in yourself
Hear this voice from deep inside
Its the call of your heart
Close your eyes and your will find
The way out of the dark"
Ljudi! Evo i ja se pojavi... nezz... neš mi slabo komentirate... a ni ja nisam baš naj naj u zadnje vrijeme tak da... Ma neću da ovog puta niš llupetat nego evo da objavim jedan mali ulomak iz jedne lijepe priče... vi pročitajte pa mi u komsima recite jel to valja šta... Pusa svima...
Zvono je zazvonilo i označilo početak velike pauze koja će potrajati pola sata. Zgrabila sam bilježnicu i olovku zataknula za uho i izjurila iz učione prije nego me itko uspio zaustaviti. Nisam bila gladna pa si nisam ništa ni kupila nego sam krenula u potragu za nekim samotnim mjestom gdje bih mogla u miru dovršiti svoj crtež. Izašla sam u prostrano dvorište i ogrnula se svojom jaknom pa krenula na jednu stranu gdje nije bilo nikoga. Mjesto je bilo savršeno, ograda koja je dijelila dvorište od ulice, dva stabla koja su sprječavala znatiželjne poglede da dođu do mene i veliki stari panj na sredini. Sjela sam na panj naslonivši se na jedno stablo dok sam nogama uprla u drugo. Izvukla sam olovku i otvorila bilježnicu nastavljajući svoj crtež. Brzim pokretima sam prelazila preko papira ostavljajući svijetle i tamne obrise. Dok sam crtala uvijek sam razmišljala o nečemu drugom, obično o nekim bezveznim stvarima.
„Tatsuo, kakvo je to ime. Neko japansko?“ zapitala sam se. „Što li znači? Mogla bih potražiti na internetu. Ako se uspijem iskrasti na računalo ikako. Mrzim staru. Ne mogu vjerovati da mi još uvijek prijeti da će zvati starog. Ne mogu vjerovati da još uvijek nasjedam na tu foru jer znam da neće. Boji ga se jednako kao i ja. Zato su se i rastali, valjda.“ Misli su mi odlutale u neki drugi svijet, razjarile su me. Bile su mi kao opijum koji ubija svake sekunde i krade mi vrijeme života, samo što nikako da me ubije. Iznenada sam se trgnula i prislonila prst na usnu. Nešto mi je kapnulo na usnu, kao da je kap kiše. Izvirila sam glavom provjeravajući da li kiši i istog trena su se krupne kapi počele slijevati na mene. Brzo sam ustala začuvši vriske nekih cura koje su bježale u zaklon. Čak su i neki dečki počeli vikati nešto nerazumljivo. Nije mi bilo jasno čemu tolika strka zbog malo kiše. A onda mi je postalo jasno. Oblizala sam usnu na koju je kapnula ona prva kap i osjetila pomalo slatkast okus, a opet je podsjećao na željezo i sol. Pogled mi je pao na prst kojim sam obrisala usnu i istog trena sam shvatila što se događa. Pogledala sam iznad sebe ne mogavši vjerovati da se to zbilja događa. Krupne crvene kapi su zalijevale tlo i kapale mi po licu kao suze.
-Krv?- otelo mi se iz grla.
-Da, krv.- začula sam iza sebe i okrenula sa brzinom svjetlosti. Iza mene je stajao onaj došljak, Tatsuno.
-Što ti radiš tu?- upitala sam iznenađena. Skroz sam zaboravila da se moram skloniti negdje inače ću završiti kao krpa za pod.
-Ne misliš li da nije vrijeme za to?- upitao je istog izraza lica. Stajala sam i zurila u njega kao da nemam pojma o čemu govori, a onda skrenula pogled na sebe i na svoju odjeću koja je polako postajala crvena i mokra od krvi. Bila sam posve ravnodušna na ovaj prizor, niti me je pogađao, niti na mene djelovao na bilo koji način. Posve nesvjesno sam ispružila svoju lijevu ruku hvatajući kapi dlanom. Iz rukava mi je izronio povez natopljen krvlju. Nisam znala je li se to moja rana otvorila ili je zavoj samo natopljen ovom kišom.
-Tko si ti?- do mene je došao oštar glas. Podigla sam pogled shvativši da se došljak drži za glavu i da mu je čelo namršteno.
-Ja, Julie. Zašto?- nisam shvaćala zašto me to pita.
-Nisam te pitao za ime.- odvratio je oštrim tonom jače se prihvativši za glavu. Činilo se kao da ga glava užasno boli.
-Ne razumijem.- bila sam zbunjena.
-Što si ti? Zašto…- nije mogao završiti pitanje. Blago je zateturao prema meni.
-Zašto…- opet je pokušao, a onda je posrnuo i pao na mene. Pod njegovom težinom sam podlegla i svalila se na mokru zemlju u lokvu krvi, a on zajedno sa mnom. Nisam se dizala, ni micala, nisam ni pokušavala. Samo sam mirno ležala gledajući u njegovo mrko lice koje se nalazilo tik do moga. On je za razliku od mene završio na trbuhu u lokvi krvi. I on je bio zbunjen i uznemiren, i gledao me je nekako bijesno. Nijedno od nas se nije pomaklo, samo smo se gledali kao neprijatelji. Oboje smo upali jedno drugome u svijet i snove i uzdrmali ono što je prije bilo tako jednostavno.
