<	svibanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

DiZaJn: the dark knight kik

Ime: Paa... Samo me zovite Sad Girl...
Datum rođenja: 27.6.1994.god.
Osobnost: Depresivna, tužna, sanjarka, pesimistik, usamljena, povučena,
inspirativna, lakoumna, teška...
Što volim slušati? .........Metal najviše, ali slušam i sve ostalo.........

Što čitam? ..............Večernji list..........hehe
velika sam ljubiteljica knjiga... čitam sve što mi dođe pod ruku... pa tako uživam u Elizabeth Kostovoj, J.K.Rowlling, Bali Raiu, Stephenie Meyer... neću dalje...
Čime se zabavljam u slobodno vrijeme:
Crtanjem (Nimalo nadarena!), pisanjem, čitanjem, slušanjem glatbe i msn-om...
msn adresa: krvavi_tragovi@hotmail.com
Ljubav: trenutno slobodna i sretna....











I will never let you fall I'll stand up with you forever I'll be with you throw it all Even if you say me That you don't need me any more... I will be your eyes in dark... When angels from heaven will sleep I will be awake... I will never leave you alone... I will never turn my back on you... Forever your Forever broken guardian angel...





"The wise man said just raise your hand
And reach out for the spell
Find the door to the promised land
Just believe in yourself
Hear this voice from deep inside
Its the call of your heart
Close your eyes and your will find
The way out of the dark"

i

..........

Music Playlist at MixPod.com

srijeda, 06.05.2009.

Koliko stvari, činjenica, zagonetki, slagalica... Pa kako da čovjek pozna samog sebe?

Evo danas je taj dan kad ću i ja napisati post i iznijeti svoju zbunjenost. Naravno, kao i po običaju, dan je bio katastrofalan. Neću počet o školi jer onda nikad neću ni stati. Ono što me potaklo da napišem post su riječi koje nam je rakla naša draga časna na vjeronauku. Ne bih se mogla sjetiti točno kako ih je iznijela, ipak sam ja jedno malo biće ne baš razvijenog mozga, ali potrudit ću se predočiti vam to nekako. Po "našem" vjerskom shvaćanju postoje dvije vrste ljudi. Oni koji su se odlučili za obiteljski život i oni koji su stupili u službu Bogu. Kao što ste vjerojatno i zamijetili, to nije tako. Postoji još jedna strana, treća. To su ljudi koji su se odlučili za samački život, oni koji nisu pronašli osobu s kojom su željeli provesti ostatak svog, hm, života. Pitala sam časnu u koju skupinu se oni svrstavaju, a ona mi je odgovorila nešto, barem meni, nepojmljivo. Rekla je da ti ljudi ne žive po našoj vjeri. Ne moram vam ni reći koliko me to šokiralo. Naravno, časna me pokušala uvjeriti kako njih nitko ne osuđuje i kako su jednaki s ostalim vjernicima, ali jednostavno griješe pred Bogom odbijajući podijeliti svoje životno vrijeme s nekim. Unatoč svemu nije me mogla uvjeriti. Već svojim odgovorom mi je dala do znanja da su ti ljudi na neki način grešnici. Da njihov put nitko ne bi trebao slijediti. Ostatak dana sam, ne moram ni reći, bila mrzovoljna. Razmišljala sam, ako je takav način života zbilja nezamisliv u našoj vjeri, to bi značilo da bih i ja mogla završiti na takvom putu. Iako sam još praktički dijete, imam osjećaj da mi je cijeli moj život nepoznanica. Da ja zapravo živim u nekom snu nadajući se da ću se probuditi kad tad i napokon osjetiti nešto. Sve što mi se događa tu, ovdje, ne dolazi do mene. Sve mi je strano i daleko. I onda danas... Hodam ulicom. Jedna cura je uz mene. Živi nekoliko kuća od moje. Idemo zajedno na vjeronauk u crkvu. Potpuno sam se isključila iz razgovora o krizmi koja je, usput budi rečeno, za dva tjedna. Cura me uopće ne doživljava. Samo priča. Slušala ja nju ili ne. Sjetila sam se se jučerašnjeg dana i odjednom prekinula curu rekavši: "Ja nisam sretna." Ona je zbunjeno stala i pogledala me. Vjerojatno je u tom trenu pomislila da sam prolupala. Pokušala sam joj reći da nisam sretna sa svojim životom, da to nije ono što ja hoću, da ne radim ono što ja želim, da mi se čak ni haljina koju sam uzela za krizmu ne sviđa. Pokušala sam joj nešto reći, prenijeti na nju barem jednu misao, ali ona je i dalje samo zurila u mene svojim smeđim okicama kao malo dijete kojega su upravo nasmrt preplašili. "Ne misliš se valjda ubiti?" priupitala me oprezno. Naravno... tipično... Zašto me ljudi uvijek to pitaju? Zašto svi misle da si želim oduzeti život? Zato što sam stalno depresivna? Što sam uvijek pesimistična? Ne bih rekla.... To je zato što ne podnose u svojoj blizini nekoga tke se ne uklapa u njihov stereotip normalne osobe. Upravo tako je i s onim ljudima... I oni se ne uklapaju u stereotip naše vjere. Ne uklapaju se u stereotip dobrog vjernika i zato su odbačeni i drugačiji... Zato su grešnici.

P.S. Rekla sam onoj curi da se neću pokušati opet ubiti... Iako nisam to mislila u tom trenu, sada mislim... I ispričavam se na podugačkom postu koji će većina preletjeti pogledom i kliknuti na onaj iksić u kutu...

nedjelja, 03.05.2009.

Feels lost with no direction,My faith is shakin' But I gotta keep tryin' Gotta keep my head held high

Jedna pjesma koja mi se vrti po glavi zadnjih dana. "The Climb"
Ništa posebno, ali valjda me te riječi tjeraju ovih dana da ne odustajem od života i ne dižem ruke odmah čim sve krene po zlu. Što je često imam običaj. Što god ljudi rekli uvijek je lakše odustati, a da ne govorim bezbolnije. Danas ionako rijetko tko cijeni trud koji se ulaže u mnoge stvari. Da ne duljim...Ovo je tekst pjesme.