Evo danas je taj dan kad ću i ja napisati post i iznijeti svoju zbunjenost. Naravno, kao i po običaju, dan je bio katastrofalan. Neću počet o školi jer onda nikad neću ni stati. Ono što me potaklo da napišem post su riječi koje nam je rakla naša draga časna na vjeronauku. Ne bih se mogla sjetiti točno kako ih je iznijela, ipak sam ja jedno malo biće ne baš razvijenog mozga, ali potrudit ću se predočiti vam to nekako. Po "našem" vjerskom shvaćanju postoje dvije vrste ljudi. Oni koji su se odlučili za obiteljski život i oni koji su stupili u službu Bogu. Kao što ste vjerojatno i zamijetili, to nije tako. Postoji još jedna strana, treća. To su ljudi koji su se odlučili za samački život, oni koji nisu pronašli osobu s kojom su željeli provesti ostatak svog, hm, života. Pitala sam časnu u koju skupinu se oni svrstavaju, a ona mi je odgovorila nešto, barem meni, nepojmljivo. Rekla je da ti ljudi ne žive po našoj vjeri. Ne moram vam ni reći koliko me to šokiralo. Naravno, časna me pokušala uvjeriti kako njih nitko ne osuđuje i kako su jednaki s ostalim vjernicima, ali jednostavno griješe pred Bogom odbijajući podijeliti svoje životno vrijeme s nekim. Unatoč svemu nije me mogla uvjeriti. Već svojim odgovorom mi je dala do znanja da su ti ljudi na neki način grešnici. Da njihov put nitko ne bi trebao slijediti. Ostatak dana sam, ne moram ni reći, bila mrzovoljna. Razmišljala sam, ako je takav način života zbilja nezamisliv u našoj vjeri, to bi značilo da bih i ja mogla završiti na takvom putu. Iako sam još praktički dijete, imam osjećaj da mi je cijeli moj život nepoznanica. Da ja zapravo živim u nekom snu nadajući se da ću se probuditi kad tad i napokon osjetiti nešto. Sve što mi se događa tu, ovdje, ne dolazi do mene. Sve mi je strano i daleko. I onda danas... Hodam ulicom. Jedna cura je uz mene. Živi nekoliko kuća od moje. Idemo zajedno na vjeronauk u crkvu. Potpuno sam se isključila iz razgovora o krizmi koja je, usput budi rečeno, za dva tjedna. Cura me uopće ne doživljava. Samo priča. Slušala ja nju ili ne. Sjetila sam se se jučerašnjeg dana i odjednom prekinula curu rekavši: "Ja nisam sretna." Ona je zbunjeno stala i pogledala me. Vjerojatno je u tom trenu pomislila da sam prolupala. Pokušala sam joj reći da nisam sretna sa svojim životom, da to nije ono što ja hoću, da ne radim ono što ja želim, da mi se čak ni haljina koju sam uzela za krizmu ne sviđa. Pokušala sam joj nešto reći, prenijeti na nju barem jednu misao, ali ona je i dalje samo zurila u mene svojim smeđim okicama kao malo dijete kojega su upravo nasmrt preplašili. "Ne misliš se valjda ubiti?" priupitala me oprezno. Naravno... tipično... Zašto me ljudi uvijek to pitaju? Zašto svi misle da si želim oduzeti život? Zato što sam stalno depresivna? Što sam uvijek pesimistična? Ne bih rekla.... To je zato što ne podnose u svojoj blizini nekoga tke se ne uklapa u njihov stereotip normalne osobe. Upravo tako je i s onim ljudima... I oni se ne uklapaju u stereotip naše vjere. Ne uklapaju se u stereotip dobrog vjernika i zato su odbačeni i drugačiji... Zato su grešnici.
P.S. Rekla sam onoj curi da se neću pokušati opet ubiti... Iako nisam to mislila u tom trenu, sada mislim... I ispričavam se na podugačkom postu koji će većina preletjeti pogledom i kliknuti na onaj iksić u kutu...
Post je objavljen 06.05.2009. u 22:03 sati.