Pregled posta

..Dok ovo pišem..

Dok pišem ove riječi imam osjećaj da ću eksplodirati... Neki teški kamen mi je stegnuo prsa i sprječava me da dišem normalno... Sagnula sam tužno glavo poput stare vrbe kojoj sam se običavala diviti putem do škole... Suze su mi natopile lice, a oči se utopile u nekim zelenim dolinama... Svuda oko mene je mrak. Više ništa ne vidim. Ni do čega mi nije stalo. Uglavi mi se samo vrte riječi poznatih mi pjesama... Nemoguće je potpuno predočiti ove osjećaje koji mene ubijaju poput oštrice noža... Sutra je ponedjeljak... Opet počinje škola... Opet se vraćam u stvarnost i opet me kidaju na dva dijela... Tako je svaki puta... Društvo me mijenja... Postajem poput osobe s poodvojenom ličnošću... Ništa me više ne pogađa i ništa me ne zanima... uopće nemam interesa za život i ne mogu to promijeniti... Tako je bilo i za božićne pranike... tako je i sada... Pokušavam se maknuti od svega i sakriti od ovih ljudi
...............Evo...nove suze su potekle... Nešto me probada u prsima... malo bliže ramenu...Nešto mi kida nutrinu i viče, vrišti u trbuhu... Umjesto leptirića osjećam paranje... kao da mi vrana svojim kljunom, komadić po komadić, kida meso i prožire ga pohlepno... Neke bi možda uplašila ta slika, ali mene samo ljuti... Zašto se pojavila danas? Zar me nije mogla pustiti još ovaj dan na miru... A sutra ću ima se predati u ruke... Baš poput osuđenika na smrtnu kaznu...I prihvatila sam tu kaznu davno...Samo mi nije jasno zašto me to stalno iznova tako pogađa... Pretpostavljam da nije lako pustiti sebe... Pogotovo ako znaš da ćeš umrijeti...