Teško mi je, nisam navikla pisati o velikim ljudima. Imala sam čast biti dio tetinog života i imam snažnu potrebu napisati priču o njoj. Ne zato da obnavljam uspomene, niti mi je ovo terapija zbog iskustva smrti bliske osobe, niti pišem zato da što više ljudi zna za moju tetu. Pišem ovo jer želim da ideja koja je bila sastavni dio tetinog života prijeđe na druge. Nadam se da ću vam tu ideju uspjeti donekle dočarati riječima, što je puno teže nego kad živite uz osobu koja radi na velikim idejama. Ovo je priča o radu i borbi za društvo kakvo je moja teta vjerovala da zaslužujemo. Vjerovatno je ta borba pridonijela njenoj bolesti zbog koje je na kraju umrla.


Ela Rac Marinić-Kragić (04. 05. 1955. - 25. 12. 2015.)

Moja teta je bila izvrsna matematičarka a još bolja učiteljica matematike. Iako je bila profesorica, koristim izraz učiteljica jer je život posvetila raznoraznom učenju, kako djece, tako i profesora. Radila je u petoj matematičkoj gimnaziji u Zagrebu. Da je bila kuvarica, u njenom restoranu bi bila najbolja spiza u gradu. Da je bila novinarka, bila bi Nataša Škaričić. Pošto je bila matematičarka, njeni učenici su bili najbolji matematičari na svijetu. Ona je bila u stanju da i na druge profesore prenese vještine dobrog učitelja, da unapređuje državni nastavni program, da uvede besplatne geometrijske programe i obrazuje učitelje kako da se služe njima. Onda je organizirala udruge koje su učiteljima pružaju obrazovanje, informacije i podršku. Pošto je to sve radila, usput je i naštetila korumpiranim individuama koji zarađuju svoj profit štetom po društvo. Iako je moja teta dobila nekoliko priznanja zbog svoga djelovanja, mogu reći da je više bila kažnjavana za života. Da ne pišem nedefinirano, njen ravnatelj je ta individua koja utjelovljuje sve najgore od hdz-sdp filozofije korupcije&ugnjetavanja. On je administrativnim metodama ispod žita smanjio mojoj teti plaću, zastrašivao je i ucjenjivao. Blago je reć da je to bio mobing, trajalo je to godinama, vjerovatno možete pretpostaviti šta sve u ovakvom društvu može netko doživljavat od čovjeka koji ima moć. Recimo da je ravnateljev sin imao firmu koja se bavi prodajom matematičkih pomagala, a ravnatelj je lobirao za obaveznu upotrebu scientific kalkulatora u osnovnim školama. Moja teta, kad se tada glasalo o takvim odlukama u matematičkim udruženjima, je naravno bila protiv toga. Kada bi se birale knjige, teta bi glasala za najbolje knjige, na kojima naravno nije neka zarada od koruptivnog dodatka. Dok je ravnatelj u Hrvatsku uveo Sketchpad koji podržava ministarstvo i koji se plaća, a koji je po mnogim nastavnicima vrlo nekvalitetan program, moja je teta je uvela open-source Geogebru koja je vrh među takvim programima. Ona je o svemu tome pisala dnevnik
Mnogi su napisali divne riječi o njenom životu. Međutim, u zbornici, gotovo svi bi pognuli glavu kada bi ravnatelj sijao strah. Zbog straha od dobivanja otkaza, smanjenja plaće i mobinga nisu stali na stranu moje tete. Ali ono što duboko vjerujem je da ljudi koji pognu glavu, oni koji ne pruže podršku prijatelju koji se bori i za njih, kad rade ispodprosječno posao kojeg su nekoć voljeli ili nikad nisu, u biti rade protiv sebe. Vi koji ovo čitate, nastojte razumjeti što je uistinu dobro za vas. Mjeri li se kvaliteta vašeg života sigurnim poslom, stalnim primanjima ili djelima koja ostaju iza vas. Kakvu poruku pružate svojoj i drugoj djeci. Što dajete generacijama koje ostaju za vama?

Da bi radili sa genijalcima (koji su se skupljali oko moje tete poput saborskih zastupnika na mukte marendu) morate posjedovati stanovite vještine. Genijalci imaju posebne potrebe. Morate ih naučiti motivirati. "Genijalcima ili dam posebni domaći, ili im uopće ne dajem domaći rad." Ovu izjavu je teško svatiti običnom učitelju ali moja teta nije bila obični učitelj. Teško je učiteljima raditi sa mladom osoboma koja ima mnogo veće intelektualne sposobnosti od njih, pa često u samom startu odustanu. Moja teta nije imala probleme sa egom ni kvalitetom učenja, i pričala bi mi ponosno kako bi tek pokazala put rješavanja ultra teškog zadatka mladoj nadi. Moja teta je bila vrlo blistava uma i imala je iznimnu matematičku kondiciju koju je svakodnevno održavala kako bi mogla pratiti takvu djecu i pružati im smjernice. Danima bi radila na jednom zadatku da vidi da li ga je genijalac dobro postavio. Da se razumimo, radila je ona i sa običnom dicom, poput mene, i tu je pokazivala veliki uspjeh. Dvi više škole sam završila, a sve je bilo puno predmeta sa brojevima, i sve bi mi ih objasnila bolje nego profesori koji su mi tumačili te predmete. Pogledala bi npr. u nacrtnu geometriju koja se uči čitav semestar na fakultetu i za dva-tri sata bi već osmisla plan i program učenja. Onda bi misec dana "cipala" sa mnom tako da mi je svaki put pomalo podizala kondiciju za učenje i uvik bila malo zahtjevnija u objašnjavanju. Taman na granici moga razumijevanja. Tako sam razvijala možđane. To primjetite tek nakon par tjedana, ali veliki je blagoslov imati osobu koja ulaže vrijeme, trud, energiju i znanje u tebe. Ona vas motivira i osim samog predmeta uči vas i logičkom razmišljanju, ljubavi prema znanju i upornosti. Mene je moja teta osim ogromnog truda i vremena potrošenog na moje učenje, učila i kuhati, planinariti, voljeti, brinuti se o drugima, učila me odgoju djece, hrabrila, podržala u privatnom poslu, i financijski i energetski, i slušala me kad mi je bilo teško i pomogala na sve načine. Malo tko je imao takvu tetu.


Našla sam markaciju!

Moje prvo planinarenje je bilo kad sam imala četiri godine. Išli smo na Sljeme od Šestina. Vrlo brzo sam se umorila i počela kukati i prigovarati. Ali moja teta me je zamolila da tražim markacije i objasnila mi kako ću time čitavom timu biti od velike pomoći kako se ne bi izgubili. Nakon toga sam zaboravila na umor i trčala od markacije do markacije te bila preponosna kad bih obavijestila društvo da sam ugledala slijedeću. I dan danas kad vidim markaciju obuzme me radost tog prvog planinarenja kad sam se osjećala tako ponosno i posebno. I svojoj djeci sam na isti način uvalila priču o markacijama. Ona je ostavila mnogo markacija za sobom, pratim ih svakodnevno i toliko su snažne, čitav život ću ih imati ispred sebe.

Često se pitam, da li je moja teta isto trebala pognuti glavu, čuvati sebe, ne voditi toliko brige o drugima, možda bi duže živjela. A meni je toliko bilo stalo da bude sa menom. Međutim, da se ona toliko nije davala svima, ne bi možda bila ni puna nesebične ljubavi prema meni, i onda ja ne bi bila upola od ovoga što jesam. Zato, u čast mojoj teti, gledat ću sa radošću a ne žalošću na sve njene učenike i kolege koji su poput mene dobili mnogo. Trud za sve njih nije bio uzaludan ukoliko nastave davati ono što im je ona dala. Velika utjeha mi je da su zbog nje vjerovatno mnogi bolje osobe, korisne drugima. Jedna mudra žena mi je rekla da u čast teti oprostim i njenom ravnatelju koji nije znao što radi jer onaj koji se povodi samo za moći i profitom je neznalica. Trudim se!



http://nastavnici.org/2015/12/26/ela-rac-marinic-kragic-4-svibnja-1955-25-prosinca-2015/