Moja francuska kolegica iznijela mi je zanimljivu misao:
Za tisuću godina kad naša civilizacija nestane, što će za nama ostati? Koje naše predmete će arheolozi iskapati?
Što ako nestane svih elektronskih zapisa i svi papiri propadnu, na osnovu čega će se učiti o nama?
Koji uporabni alati će svjedočiti o našem životu?
Mi ne ostavljamo zapise u kamenu, ne ostavljamo ništa trajno.
Ostavljamo plastiku.
Za tisuću godina će zasigurno preživjeti plastične bočice detergenata. Onih jačih sa kojima peremo suđe, robu, podove i ubijamo bakterije, i onih slabijih koje nazivamo kupkama, šamponima, aftershaveovima...


Svakodnevno radim sapune da budu nježni prema koži, da pomognu ljudima tako da im neće izazvati alergije, i da mirisom pružaju radost osobama koje ih koriste.
Međutim, trudim se i da sapuni izgledaju ko mali dekorativni filigranski predmeti. Pa ih ljudi često drže na policama umjesto da se njima peru, što je zapravo nepravda prema funkciji takvog predmeta.
Ali sva moja dekoracija, svi moji "umjetnički" radovi nestaju brže što se ljudi više kupaju. I tako sve moje vješto smišljene šare odlaze kroz kadu u odvodne cijevi i nalaze svoj put do voda koje će ljudi opet jednog dana konzumirati.
Može li se zvati umjetnošću nešto tako privremeno? Ili je moj doprinos budućnosti upravo u tome što smanjujem količinu plastike. Izrađujem nešto vrlo male trajnosti, stvaram predmete koji ne posjeduju trajnost ni trajnu ambalažu.

Sapun sa uljem avokada za zrelu kožu i eteričnim uljima ružmarina i naranče


Osvježavajući sapun sa eteričnim uljem limunske trave i bora.